Plasirati informaciju o nekome, a ne podcrtati autentičnost imenom i prezimenom. Stići prvi na mjesto događaja, ali sakriti aktere. Pronaći aktovku punu novca pa je vratiti vlasniku. Ovaj treći primjer nema veze s novinarstvom, takva se iznenadna sreća u ovoj profesiji rijetkima događa, ali - ima veze sa stajanjem na loptu, grižnjom savjesti, povlačenjem ručne kočnice i promišljanjem o tome jesmo li altruisti ili makijavelisti.

Kodeks časti

Pođemo li od pretpostavke da su protagonisti crnih kronika sami krivi za situaciju u kojoj su se našli (iako nije uvijek tako), sve je transparentno. Javnost o tome treba, ili želi, biti obaviještena. No, djeca  - najnezaštićeniji članovi društva - teško mogu sagledati potencijalne posljedice "nastupa" u medijima. Za njih se mora pobrinuti netko drugi. Roditelji ili novinari sami. Budući da roditelj može biti svatko, njegove bi procjene možda trebalo uzeti s rezervom. Za sve ostalo tu je Kodeks časti hrvatskih novinara, koji kaže:

"Objavljivanje podataka koji narušavaju nečiju privatnost, bez nečije privole, mora biti opravdano interesom javnosti."

No, je li interes (znatiželja) doista dovoljan (viši) interes?

Ako se uz tekst o zlostavljanju djeteta, njegovo ime zaštiti, fotografija ne objavi, ali vidimo mjesto zločina, kuću u selu, velika je vjerojatnost da će okolina pretpostaviti o kome je riječ. Pritom, djetetovu privatnost treba zaštititi upravo od sredine koja ga prepoznaje, jer netko, udaljen stotinama kilometara, zagonetku neće ni pokušavati riješiti. Identificiranje odrasle osobe pritom je također dvojbeno. Ako je riječ o susjedu ili stricu zlostavljaču, vjerojatnost da će se dijete osjećati obilježeno i osramoćeno prilično je velika. Nitko ne dvoji je li ono žrtva, ali se zanemaruje da i sažaljenje, javna sućut, može biti invazivna i pogubna po sliku koje dijete kreira o sebi.

Gordana Vilović, nositeljica kolegija Mediji i pravo djeteta na studiju novinarstva Fakulteta političkih znanosti, po tom je pitanju prilično rezolutna.

"Kratko i jasno - mediji ne poštuju privatnost djece, osobito kada je kontekst negativan. Vjerojatno neće napisati ime i prezime djeteta, no učinit će sve da se po mjestu događaja, zaposlenju roditelja, školi, vrtiću prepozna otkuda je dijete. Time se identitet otkriva na rafiniraniji način. Ne mogu zaboraviti slučaj kada su se dva brata umrla u kupaonici jer je fen upao u vodu i ubio ih. Jedna je nakladna novina na naslovnoj stranici objavila osmrtnicu na ulazu u zgradu u kojoj su djece živjela. A u samom tekstu - gle čuda - zaštitili su identitet djece. To je licemjerno i neodgovorno."

Ipak, tendencioznost medija trebalo bi apostrofirati s oprezom. Jer, pokušavajući pomoći, bolesnom, socijalno ugroženom djetetu, ponekad se nehotice radi medvjeđa usluga.

"Kad se izvještava o djeci koja žive u neimaštini, u teškim socijalnim prilikama, i djeci koja su teško bolesna, novinari vrlo često teško održavaju potrebnu razinu profesionalnosti. Uvijek im savjetujemo da o djeci koja su bolesna ili imaju teškoće u razvoju izvještavaju s poštovanjem i suosjećanjem, a ne da izazivaju sažaljenje prema njima jer ih to vrijeđa i ponižava", kaže pravobraniteljica za djecu Ivana Milas Klarić te dodaje kako su, upravo zbog toga, humanitarne akcije veliki izazov. Teško je pronaći balans: animirati ljude da pomognu i pritom ne nanijeti štetu djetetu i ne učiniti ga još ranjivijim.

 Tanka granica

"Tanka je granica između onoga što je građanski prihvatljivo i onoga što mediji objavljuju u želji da potaknu čitatelje i gledatelje na humanitarnu akciju. Toliko su puta pomogli u takvim prilikama i na tome im treba odati priznanje, ali sve ima svoju cijenu. Roditelji/staratelji otvaraju širom vrata svojih domova, ali i duše svoje bolesne djece samo da pronađu izlaz iz apsurdne situacije. Često bez teških fotografija, priča o djetetu ne bi djelovala dovoljno uvjerljivo", slaže se i Gordana Vilović. U slučaju djevojčice pronađene u parku u Velikoj Gorici, dodaje, mediji su inicijalno dobro reagirali. "Sve  do trenutka kad se nisu raspisali o njezinu identitetu – od narodnosti, do opisa upitnih osobnosti nemarnih roditelja i činjenice da je djevojčica rođena u zatvoru. Ovo zadnje upamtili su svi! To je postalo najvažnije mjesto u njezinoj biografiji. Dobila je naslovnicu na kojoj je pisalo njezino ime i prezime, i svakako - Romkinja. A tako nije trebalo biti. To je senzacija i pojačavanje predrasuda prema pripadnicima jednog naroda. Da skratim, mediji su u prvoj fazi djevojčici pomogli, no u drugoj su dobro naplatili uslugu."

Svatko civiliziran zgrozit će se nad djecom prosjacima uvjeren da teško i u ponižavajućim uvjetima zarađuju novac za roditelje, najčešće i same socijalne slučajeve. No, jednako tako, divit će se (ili zavidjeti) onima čija djeca od najranije dobi nastupaju u medijima kao zaštitna lica ili tek "slatka kulisa" proizvoda za široku potrošnju, ne razmišljajući kome zarađeni novac pripada (barem do djetetove punoljetnosti).

"Strašno je kad se u reklamama za odrasle pojavljuju djeca. Zloupotrebe su velike u ovo predblagdansko vrijeme gdje se silno potiče konzumerizam tako da su uz božićno drvce okupljeni članovi obitelji i obavezno dvoje, troje ‘slatke djece’. Pojava djece u reklamama uvijek ima jaku poruku - naoko je sve tako nevino i bezazleno, a djeluje jako privlačno", primjećuje Vilović.

"Djecu se ponekad zloupotrebljava i kada se želi uljepšati imidž javne osobe ili političara i slično", dodaje pravobraniteljica Milas Klarić.

"Što je dopušteno Jupiteru, nije dopušteno volu" - kaže latinska izreka. Što je dopušteno eliti koja će djecu gurnuti u prvi plan radi vlastite promocije ili zarade, ne oprašta se lako socijalnim slučajevima, od kojih i ne bi trebalo očekivati da se, pored egzistencijalnih problema, fokusiraju i na mentalno zdravlje. Kako će za desetak godina reagirati dijete čija se guza u televizijskome prime timeu svakodnevno pojavljuje u reklami za pelene? I je li ono manje poniženo od djeteta čija majka prosi na ulici (ali njegovu stražnjicu prolaznici ne gledaju)?

Što, dakle, poduzeti kad je priča "sočna", javnosti atraktivna, a sezona je "kiselih krastavaca"? Objaviti logoreični ispad roditelja koji će, primjerice, prljavo rublje brakorazvodnih parnica lakonski podebljati pričama o tome kako bivši partner zanemaruje dijete, ne plaća alimentaciju ili na bilo koji drugi način ugrožava dignitet zajedničkog djeteta. A to dijete ima ime i prezime, te ga javnost prepoznaje kao sina/kćer poznate osobe. Je li dovoljno apelirati na savjest roditelja, oslanjati se na njegovu osobnu procjenu, bez obzira na razinu informiranosti i zdrave logike? Čini se, dakle, da su zamke nepoštivanja djetetove privatnosti posijane mnogo gušće nego što se na prvi pogled čini.

Odgovornost roditelja

"Nažalost, roditelji ponekad iz neznanja ili vođeni vlastitim interesima, ne prepoznaju rizik od medijskog eksponiranja djeteta. Putem društvenih mreža, mnogi korisnici svakodnevno dijele obilje podataka o sebi i djeci s vrlo širokim krugom nepoznatih ljudi, što upućuje na nepoznavanje ili zanemarivanje zaštite privatnosti i zaštite prava djece općenito", kaže pravobraniteljica za djecu.

A Gordana Vilović ističe: "Ako se dijete pretjerano eksponira u javnosti, što može štetiti njegovu odrastanju, onda se u razrješenje uključuju i sudovi, centri za socijalni rad i pravobraniteljica za djecu. Upozorenje ne treba biti javno (u pravilu nije) niti medijski pompozno, ali svako dijete zaslužuje zaštitu..."

I to zaštitu koju propisuju zakoni. Pravobraniteljica pak smatra da se propisi nedovoljno primjenjuju, "osobito u tiskanim medijima", pa dodaje: "Ako nitko ne prijavi kršenje prava djeteta, ništa se neće dogoditi. S druge strane građani, a osobito roditelji, nisu skloni ulaziti u bilo kakve postupke protiv medija, pribojavajući se još veće štete za dijete. Državno odvjetništvo vrlo rijetko reagira u takvim slučajevima." Nažalost, čak i kad se reagira, sankcije su vrlo blage, ističe Milas Klarić: "Nemamo informacija o eventualnim privatnim tužbama protiv medija u vezi s povredom prava djeteta na privatnost. Također nemamo saznanja da je ikada neki nakladnik kažnjen propisanom novčanom kaznom iz Zakona o medijima koja može biti do milijun kuna. Vijeće za elektroničke medije reagiralo je više puta izricanjem upozorenja nakladnicima koji su objavili identitet djece žrtava nasilja. Premda upozorenja pravobraniteljice za djecu nisu sankcije u pravom smislu, neki mediji su reagirali i na naše reakcije i uklonili štetne podatke o djeci iz svojih online izdanja. Također, u brojnim slučajevima koje smo prijavili Novinarskom vijeću časti (NVČ) izrečene su opomene ili teže opomene novinarima i urednicima."

U cijeloj priči, udario zakon odgovorne po džepu ili ih samo prozvao pred javnošću, najveće žrtve ponovno su djeca. Čak i kad ostanu bez oba roditelja, ona su u prvome redu medijska senzacija, atraktivni mamac za jeftinu sućut nacije koja, naravno, ponovno najbolje zna što bi trebale poduzeti "institucije koje rade svoj posao", zaboravljajući pritom da i naše naslađivanje, osjećaj "da smo bolji", popovanje i njuškanje po privatnosti može trajno oštetiti krhku dječju psihu. Bez obzira na sankcije koje će uslijediti, kad za zadovoljštinu bude prekasno.