„Gdje si našla konje?“, pitam Alemku Goleš, rođenu Zagrepčanku koja je čitav svoj radni vijek provela na asfaltu. „Ma, za vrijeme jednog izleta u Lonjsko polje“, kaže Alemka. Njena fotografija na temu konja nedavno je u Koprivnici na Natječaju za najbolju priču i fotografiju, koji organizira KK Bilogorski rendžeri, dobila drugu nagradu. Uz to je tijekom posljednjih šest mjeseci zaredalo još šest fotografskih nagrada i pohvala diljem Hrvatske. U Koprivnici joj je uručena i Zlatna medalja za fotografiju „Mali paparazzo“ na natječaju „Sretno dijete-sretna obitelj“, u Rijeci nagrada za fotografiju „Igra boja“ na natječaju „Čovjek i grad“, na Salonu fotografije u Vinkovcima pohvala za kolekciju „Kontrasti“. Za fotku „Dodir oblaka“ uručena joj je diploma Fotosaveza Primorsko-goranske županije, a tu su i dvije pohvale (po jedna u svakoj kategoriji) na 11. međunarodnoj reviji turističke fotografije „Tourphoto 2015.“. Ma i za nabrojiti je puno! Alemka Goleš čitavog života druži se s fotografijama. I u Školi primijenjene umjetnosti i za vrijeme studija, a o poslu da i ne govorim, družila se s fotkama. Prvi put se zaposlila kao fotografkinja u Geotehnici. „Trebala sam srediti arhivu - ma arhivi su mi bili suđeni - ali se i svaki projekt pratio fotkama. Išla sam na teren, u kamenolome, na gradilišta, u Sloveniju, Rijeku, Bakar, pratila i snimala postavljanje pruge Divača - Kopar…Bio je to baš zanimljiv, ali i dosta zahtjevan, terenski posao. Kad se otvorilo mjesto u Vjesniku u srijedu, primljena sam. Trebalo je voditi arhiv.“
Dokumentacija: Google prošlog vremena
Nekada je arhiva, dokumentacija ako vam je draže, bila ne važan, nego nezaobilazan dio svakih novina. Bila je to prva stepenica pri stvaranju teksta, a fotka koju bismo najčešće tamo pronašli bi ga dodatno zaokružila. U kući Vjesnik postojala je tzv. Centralna dokumentacija u kojoj su se skupljali svi primjerci novina koje su izlazile u državi, ali i važnije svjetske novine, izrezivali su se bezbojni članci i pohranjivali u kuverte, spremale fotografije, tisuće i tisuće fotografija, skica, karikatura… Abecednim redom. Svaki, baš svaki novinarski posao počinjao je u arhivi. Ako je trebalo pisati o Dubrovačkoj Republici, o američkim izborima, o Seljačkoj buni, televiziji, vanjskoj politici, nesvrstanima, kazalištu ili drugu Titu, za sve je trebalo najprije zaviriti u dokumentaciju. Google još nije bio rođen. Novinari su se, osim u knjigama, najbrže informirali u dokumentaciji. A svaki tekst koji je trebalo objaviti valjalo je i ilustrirati fotografijom. Do živućih je bio lako skoknuti i snimiti ih, ali sve ostale fotke pronalazili smo u arhivi. Vrlo brzo su sve novine uvidjele važnost fotki, pa su osim Centralne dokumentacije osnivale i vlastite. Tjednik Studio je imao svoju, Večernji list svoju, a za dnevni list Vjesnik arhivu je osnovala i sve do mirovine vodila Alemka Goleš. Fotografije su bile dragocjene, snimale su se, razvijale, posuđivale, izrezivale iz drugih novina. Fotka nije ukras testa, već, kratko rečeno, njen sastavni dio.
Po fotke s popisom
Alemki sam najčešće odlazila s popisom fotki koje su mi trebale, npr. za tjedni RTV prilog. Lako je bilo pronaći fotku i izvaditi je iz kuverte, ali to najčešće nije bilo tako jednostavno. Fotografija naprosto nije bilo ili su bile u bijednom stanju - mutne, stare, otrcane, sto puta objavljene. No Alemka je bila izuzetno snalažljiva - pronašla je fotku i onda kad je nije bilo lako naći. Komunikativna i okretna, na sve moguće načina dolazila do fotografija, naručivala od fotografa, sama snimala, izrezivala. Nije tu bilo radnog vremena. Dok god novine nisu bile gotove, a mnoge su se radile noću, arhiva je morala biti dostupna. Bio je to iscrpljujući, a valja priznati i nikad dovoljno vrednovan posao. Tek s odlaskom u mirovinu Alemka se posve opustila i posvetila onome što istinski voli: fotografiranju i pisanju. Godinama je, u mirovini, pisala i snimala za mnoge novine diljem Hrvatske: za Smib i Modru Lastu, za Vjesnik i Slobodnu Dalmaciju…. Kao da je imala sto života, bila je svuda. Pratila je modu, televiziju, zdravlje, ekologiju, odlazila na izložbe pasa, mačaka, intervjuirala poznate osobe, pisala o pjevačima i televizijskim emisijama i uvijek fotografirala.
Zrinjevac - dnevni boravak grada
Za prvu samostalnu izložbu „Sva lica Zrinjevca“, koja je sadržavala 65 fotografija, pronašla je vremena tek 2013. „Zrinjevac posebno volim. Uvijek je pun života. Taj park je zagrebački dnevni boravak, živopisan u svako godišnje doba, uvijek je pun djece, mladenaca, putnika, spavača… Poseban mi je gušt“, kaže, „snimati spavače na javnim mjestima. Na terasama, klupama, travi…“ Nisu to samo beskućnici i besposličari; ljudi predahnu poslije objeda čekajući vlak, drijemaju na zraku… Osobno znam - i mene je dohvatila njena kamera, u Virovitici, u jednom takvom, drijemajućem trenutku…
Posao kao radost
„Pisati sam uglavnom prestala, jer otkako je recesija, novine naprosto nemaju novca za suradnike. Danas se uglavnom bavim fotografiranjem iz gušta. Nema tu nikakve novčane koristi, ali veseli me kad vidim svoju fotografiju na izložbi. Nagrađene fotografije možete vidjeti na raznim fotografskim izložbama diljem zemlje. I to ću raditi sve dok me veseli“. Ima li što ljepše? Alemka nikada u grad ne ide s malom damskom torbicom. Uvijek nosi one poveće u koje stane bar jedan fotoaparat. Danas fotografska oprema nije glomazna ni teška, ali ima je, ima… Kad smo se rastale neki dan, ja odoh kući, a ona još malo - laganim korakom do dnevnog boravka na Zrinjevcu. Kad sam se okrenula da još jednom, za pozdrav, mahnem, ona je iz poveće torbe vadila fotoaparat. Desno joj je rame zbog uvijek teških torbi malo niže. Ili mi se to samo čini.