Sredinom prošlog tjedna sudac Marko Rus pročitao je na Općinskom građanskom sudu u Zagrebu presudu koja bi, ako bude pravomoćno potvrđena, mogla uvesti Hrvatsku u doba dosad nezabilježene cenzure medija. 

Radi se o nepravomoćnoj presudi kojom je odredio da izdavač tjednika Nacional mora predsjedniku HDZ-a i prvom potpredsjedniku Vlade s ovlastima zamjenika Tomislavu Karamarku isplatiti 70 tisuća kuna odštete zbog autoriziranog intervjua s Josipom Manolićem, objavljenog 2. lipnja 2015., u kojem je Manolić izjavio da je Karamarko bio doušnik Udbe. Osim toga, Nacional je po toj nepravomoćnoj presudi dužan sa svojih internetskih stranica obrisati taj tekst kao i tekstove koji su povezani s njim. Znači li to da Nacional mora ukloniti i objavu demantija Tomislava Karamarka i popratnog članka objavljenog 9. lipnja 2015. godine s naslovom „Tužit ću Manolića“?

Obje strane, i Karamarko kao tužitelj i tjednik Nacional, odnosno izdavač Nacional News Corporation kao tuženik, najavile su žalbe. Karamarko je to učinio zato što odštetni iznos smatra preniskim jer je početni iznos njegova odštetnog zahtjeva radi povrede ugleda, časti, dostojanstva, ali i prava na duševno zdravlje (duševni mir) iznosio 200.001 kunu, da bi na posljednjem ročištu taj iznos smanjio na 180 tisuća kuna. Tim su pravnim manevrom Karamarkovi odvjetnici onemogućili da se u slučaju žalbe kao izvanredni pravni lijek u obliku revizije predmet može uputiti pred Vrhovni sud, zato što sporovi ispod 200 tisuća kuna završavaju na Županijskom sudu, a kao dodatni pravni lijek nakon toga može uslijediti jedino ustavna tužba pred Ustavnim sudom. Osim toga, raspravni sudac je dopustio povlačenje dijela tužbenog zahtjeva, bez pristanka tuženika, a protivno odredbama Zakona o parničnom postupku.

Karamarko je pokrenuo i odvojeni sudski postupak protiv Manolića pred Općinskim kaznenim sudom u Zagrebu. Prvo ročište u tom predmetu održano je 20. siječnja, sukladno proceduri tužitelj i tuženik upućeni su najprije na mirovni postupak, ali je Manolić pred novinarima ponovio da ostaje pri svojim tvrdnjama.

Nacional i većina hrvatskih medija smatra ovaj postupak, kao i ovu presudu opasnim presedanom i udarom na slobodu svih medija u Hrvatskoj, zato što je je sudac Rus uzeo za pravo određivati kako bi novinari trebali raditi intervju kao novinarsku formu.

Nacional prema sudu snosi krivnju zato što je sudac poklonio vjeru Karamarku da navodi iz Manolićeva autoriziranog intervjua nisu točni i zato što Nacional prije objave intervjua nije kontaktirao i Karamarka. Štoviše, sudac Rus je iskaz tužitelja, odnosno Karamarka ocijenio kao „iskren, istinit, siguran, jasan, logičan i životno uvjerljiv, a koji iskazi se međusobno u bitnim točkama u potpunosti podudaraju i u suglasju su s dokazima u spisu predmeta“, dok je iskaz autorice intervjua Orhidee Gaure Hodak koja je također svjedočila u postupku, ocijenio kao „djelomično istinit, a djelomično subjektivnog karaktera“.

Već na temelju obrazloženja presude, odnosno onoga što je izneseno u sudskom postupku, može se tvrditi da je sudac Rus pogriješio kad je poklonio vjeru Karamarkovu iskazu. Među ostalim, u sudskom postupku postavilo se i pitanje zbog čega je Manolić izjavio da je Karamarko bio doušnik Udbe, to jest u kakvom su odnosu bili Manolić i Karamarko. Na to je pitanje odgovorio Karamarko, a Nacional citira dio presude koji se odnosi na Karamarkov iskaz:

„Na upit tužitelja kakav je bio njegov odnos s Manolićem, odgovara da on nije radio za njega već da je bio član tadašnje ratne vlade, a Manolić je bio premijer. Bio je član dviju vlada, u obje vlade šef kabineta (Gregurić i Manolić).“

Iz Karamarkova odgovora vidljivo je da je on na sudu pokušao umanjiti značaj svog odnosa s Manolićem u vrijeme dok je bio njegov šef ureda, a da je svoj status u vladi pokušao uvećati, odnosno prikazao ga je lažno.

Karamarko je obnašao dužnost šefa Ureda predsjednika Vlade u vrijeme kad su premijeri bili Manolić i Franjo Gregorić. Na tu funkciju postavio ga je upravo Manolić i to rješenjem o imenovanju šefa Ureda predsjednika Vlade RH od 1. veljače 1991., Klasa 080-03/91-03/03. Manolić je to učinio u drugoj polovici svog mandata koji je trajao od 24. kolovoza 1990. do 17. srpnja 1991. Kako stoji na službenim stranicama vlade, druga vlada na čelu s Manolićem, tada članom HDZ-, u to je vrijeme donijela novi Ustav, proglasila samostalnost i suočila se s oružanom pobunom dijela hrvatskih građana srpske nacionalnosti te otvorenom agresijom Jugoslavenske narodne armije. Karamarko je bio šef Ureda vlade i kad je premijer postao Franjo Gregorić, a tu dužnost obnašao je do 31. kolovoza 1992., kada ga je razriješila vlada pod predsjedanjem Hrvoja Šarinića.

Međutim, ni prema tadašnjem, a ni prema današnjem zakonskom okviru, kao šef premijerova Ureda, Karamarko se nikako nije mogao smatrati članom vlade, kako je tvrdio na sudu. Članovi vlade isključivo su njen predsjednik, potpredsjednici i ministri. Tako je bilo definirano i prvim Zakonom o Vladi RH (NN 41/90.) koji je Hrvatski sabor donio na sjednici od 5. listopada 1990. Taj Zakon bio je na snazi u vrijeme premijera Stjepana Mesića, Josipa Manolića, Franje Gregorića, Hrvoja Šarinića, Nikice Valentića, a dijelom i za vrijeme mandata Zlatka Mateše. Budući da je koristio djelomično zastarjelu terminologiju i metodologiju bivšeg političkog sustava, Zakon je prošao određene izmjene i dopune do 1998. (NN 101/1998.) kad je donesen novi cjeloviti Zakon o Vladi.

Prvi Zakon o Vladi koji je bio na snazi u vrijeme Karamarkova obavljanja dužnosti šefa Ureda predsjednika Vlade ne govori ništa o Uredu, ali jasno u članku 5. propisuje tko su članovi vlade, a to su predsjednik, tri potpredsjednika i ministri.

Mjesto šefa Ureda predsjednika Vlade definirano je, međutim, Uredbom o Stručnoj službi Vlade RH. U članku 3. te Uredbe stoji da se poslovi i zadaci Stručne službe obavljaju u sklopu dviju organizacijskih jedinica, i to Tajništva Vlade i Ureda predsjednika Vlade. U članku 5. Uredbe stoji: „Šef Ureda predsjednika Vlade neposredno rukovodi radom Ureda i odgovoran je za svoj rad predsjedniku Vlade.“

Drugim riječima, Karamarko je u svom radu bio direktno podređen predsjedniku Vlade Josipu Manoliću koji ga je i zaposlio na tu funkciju.

Nacional je upoznat i s detaljima o tome na čiju je preporuku Karamarko tada zaposlen na tu funkciju i što je navela osoba koja je Karamarka preporučila. Manolić bi na sudu također trebao reći i to je li i kako je provjeravao svoje suradnike, s kakvim je svim povjerljivim informacijama raspolagao dok je obnašao dužnost predsjednika Vlade te na koji je način dobivao te informacije i od kojih ljudi.

Ako bi se sudac koji je presudio u slučaju protiv Nacionala vodio logikom da je Nacional trebao provjeriti je li istinita ili neistinita Manolićeva tvrdnja da je Karamarko bio doušnik Udbe, tada je za donošenje odluke trebao pričekati presudu Općinskog kaznenog suda u Zagrebu, na kojem Karamarko vodi poseban proces protiv svog nekadašnjeg šefa.

U toj presudi protiv Nacionala sudac se također neprimjereno odnosi prema funkciji koju je Manolić obnašao, nazvavši ga „nekakvim“ državnikom. U obrazloženju presude sudac navodi sljedeće:

„Stav svjedokinje Hodak (novinarke) da je Manolićev iskaz držala vjerodostojnim jer da je on nekakav državnik koji je sudjelovao u stvaranju temelja države, a isto tako je bio hrvatski premijer, a tužitelj je bio šef njegovog kabineta, sud cijeni izuzetno subjektivnim, s obzirom da je u konkretnom slučaju riječ o vrlo ozbiljnim navodima koje je Manolić iznio o tužitelju – bez da je o tome prezentirao ikakav dokaz. Stoga je postupanje tuženika u davanju potpune vjere tom navodu, a bez ikakve provjere navedenih informacija – unatoč prijašnjem Manolićevom položaju u državnom vrhu – potpuno neprofesionalno“.

Govoreći o tome kako Manolić za svoje tvrdnje nije ponudio nikakav dokaz i kako je sam rekao u intervju da nema dokaza, sudac je i sam iznio neistinu te pokazao da nije ni dobro pročitao intervju. Na pitanje „Imate li neke dokumente kojima možete potkrijepiti da je Karamarko radio za Udbu?“, Manolić je odgovorio: „O agentima se nisu vodili papiri. Ali zna se tko mu je bio veza u Udbi i još uvijek su živi ljudi koji to mogu potvrditi, uključujući mene.“ Nije točno, dakle, da je Manolić rekao da nema dokaza. Dapače, potvrdio je da postoje živi svjedoci koji mogu potkrijepiti njegove navode.

Sudac je potom sam konstatirao da nije izveo dokaz saslušanjem Manolića kao svjedoka u postupku iz jednostavnog razloga što je on sve što je imao reći već iskazao u spornom intervjuu i ostalim člancima, a tuženik tijekom postupka nije naveo da bi svjedok raspolagao drugim relevantnim materijalnim dokazima.

Drugim riječima, sudac je ponovno pogrešno rezimirao da je Nacional bio dužan dokazivati ili provjeravati istinitost tvrdnji koje je Manolić iznio u intervjuu. Takva praksa značila bi to da je svaki novinar dužan najprije provjeriti istinitost svake tvrdnje koju mu iznosi neki političar, što ne samo da nije moguće, nego je i nespojivo s novinarskom profesijom jer novinari nisu istražna tijela. Isto tako, sudac nije uzeo u obzir ni to da je Nacional u prvom sljedećem broju nakon objave intervjua, na jednako važnom prostoru, na naslovnici i u glavnom političkom dijelu novine, objavio verziju Karamarkove priče, u kojoj on tvrdi da su Manolićeve tvrdnje neistinite. Vodeći se tom logikom, Nacional je trebao očekivati i Manolićevu tužbu zbog toga što je Karamarko njegove tvrdnje nazvao lažnima.

Sudac ne samo da ne razumije razliku između novinarske forme članka i intervjua, nego je očigledno i osporio Manolićevo pravo na javno iznošenje svojih saznanja, mišljenja i stajališta te pravo Nacionala da ih slobodno prenese bez straha od sankcija. Autorica intervjua sudu je predočila i dokaze u obliku Karamarkovih intervjua u drugim medijima, u kojima je on također iznosio razne tvrdnje o drugim akterima političkog života bez da je za njih, primjerice, iznio bilo kakav dokaz ili da ga je itko pitao čime je te tvrdnje potkrijepio. Sudac, međutim, uopće nije uzeo u obzir te primjere koji ilustriraju razliku između forme novinskog intervjua i članka te uopće nije uzeo u obzir to da Karamarko tjedan dana nakon objave intervjua u Nacionalu nije želio odgovarati na upite nijednog drugog medija o Manolićevim tvrdnjama iznesenim u tom tjedniku.

Isto tako, sudac Rus se tijekom suđenja prema Karamarku ponašao tako da mu je postavljao pitanja i istovremeno se ispričavao što mu ih uopće postavlja. Tako je, primjerice, rekao: „Gospodine Karamarko, oprostite, ali ja vas moram pitati, jeste li vi radili za Udbu?“

Karamarkov odvjetnik Veljko Miljević na suđenju je vodio glavnu riječ, iako je kao službena odvjetnica navedena njegova supruga Gorana Miljević. On je najprije pokušao osporiti autentičnost intervjua dovodeći u pitanje njegovu autorizaciju, a potom je pokušao osporiti da je Manolić nazvao Karamarka doušnikom, iako se u intervjuu vidi da je Manolić u odgovorima na pitanja o Karamarku navodio riječi kao što su „radio za Udbu“, „doušnik“, „konfident“, „agent“ te „radio s onima koji su obrađivali Tuđmana u periodu dok je on bio u debeloj oporbi prema postojećoj vlasti“. Odvjetnik Miljević također se pokušao poslužiti trikom da Nacional u opremi intervjua i na naslovnici nije vjerno prenio Manolićeve riječi zato što on „nikada nije izjavio da je Karamarko bio doušnik Udbe“. Pritom je Miljević, ali i sudac koji je te teze djelomično opravdavao, zanemario to da su formulacije Manolićevih tvrdnji oblikovane kao odgovori na pitanja te da njegovi odgovori čine cjelinu s logikom postavljenog pitanja. Iako je Manolić više puta u intervjuu ponovio formulaciju da je Karamarko „radio za Udbu“, tužitelj osporava da je on rekao da je Karamarko bio doušnik Udbe, kako je Nacional to prezentirao na naslovnici. Osim što je riječ o jednom te istom pojmu i da je Nacional koristeći riječ „doušnik“ koristio najblaži pojam za nekoga tko je radio za Udbu, Manolić je na konkretno pitanje zašto je onda uzeo Karamarka za svog predstojnika ureda, budući da je znao da je radio za Udbu, odgovorio sljedeće:

„Prvo, ja sam njega naslijedio od Mesića, a drugo, znao sam za njegove veze s Udbom, ali to mene tada nije smetalo. Ja nisam nikad bio konfident ili doušnik, ja sam njima bio šef. Tako da sam ja rekao: „Hvala bogu, sad sam riješio dvije muhe jednim udarcem, imam vezu s Kaptolom, jer je Karamarko bio veza s crkvom u Frankopanskoj ulici, i bio je agent Udbe.“

Osim toga, sudac je povjerovao i Karamarkovoj tvrdnji da ga radi Manolićeva intervjua svi gledaju kao špijuna. U presudi stoji: „Na upit vezan za opis duševnog zdravlja u tužbi, tužitelj odgovara kao i ranije da mu je isti prouzročio nelagodu, odnosno da ga svi gledaju kao špijuna, a to predstavlja duševni nemir koji je i opisao.“ Karamarko je zaboravio na sudu napomenuti i to da je više godina bio na čelu hrvatske obavještajne službe te da to što ga svi gledaju kao špijuna ne mora proizlaziti iz Manolićevih tvrdnji da je bio doušnik Udbe, nego iz njegove biografije i ranijih poslova koje je obavljao. Činjenicu da je bio „špijun“ obilato su rabili i Karamarkovi politički oponenti u vrijeme kad se on kandidirao za mjesto predsjednika HDZ-a u proljeće 2012., a tvrdili su da nije dobro da netko tko je bio šef tajnih službi vodi političku stranku. Bilo je u postupku i drugih nelogičnosti, na koje će se upozoriti u žalbi na presudu.

Autor: Berislav Jelinić

Izvor: Nacional