Aktualno > Analize

Polet je medijski fenomen širih razmjera

23.02.2016.

Razgovarala: Melisa Skender

 

Polet, list ''mladih za mlade'', prestao je izlaziti netom prije prvih višestranačkih izbora u Hrvatskoj i do danas nosi kultni društveni status. Prvi sveobuhvatni prikaz poznatog medijskog fenomena dao je u svojoj monografiji ''Igraonica za odrasle: Polet 1976.-1990.'' Željko Krušelj, sveučilišni profesor, publicist i novinar koji je u profesiju ušao iz Poletove redakcije i s kojim smo razgovarali uoči predstavljanja knjige u Novinarskom domu.

 

Polet ostaje zanimljiv ne samo kao svojevrstan rasadnik kadrova koji su u značajnoj mjeri oblikovali današnju medijsku i društvenu scenu već i kao novina koju je osnovao i financirao državni režim, a koja je usprkos tome uspijevala otvarati teme koje su izbjegavale ''režimske'' novine. Umjesto još jedne apologije Poleta Željko Krušelj istražio je bogatu arhivu svih 426 brojeva koliko je Polet objavio za 15 godina izlaženja, a prvi je pregledao i dokumente omladinske organizacije koja je osnovala, financirala, pa i kadrovirala u redakciji Poleta.

''Knjigu nisam pisao na način koji bi vodio oblikovanju heroja i gubitnika. Meni kao povjesničaru presudne su istražene činjenice, koje onda mogu dovesti do različitih komentara, ovisno o kuta promatranja. Nesporno je da je knjiga kao cjelina jedna velika posveta poletovcima, koji su u teškim okolnosti napravili medijski fenomen širih razmjera, što mu se priznaje i puno dalje od hrvatskih granica. S druge strane, gotovo da nema poznatijeg poletovca koji u tekstu nije našao neke elemente vlastitog rada i istupa za koje nije baš presretan što su javno obznanjeni. Još se to u većoj mjeri odnosi na članove omladinskih rukovodstava, budući da su često manipulirali redakcijama i u dokazivanju ideološke pravovjernosti kažnjavali urednike i novinare. U knjizi se, primjerice, vidi da sam i osobno aktivno sudjelovao u nekim redakcijskim razračunavanjima. No, takav je pristup bio nužan da bi se demistificirale razne situacije i odluke. Smatram da Polet time nije ništa izgubio na svom medijskom ugledu, već se oslobodio nametanog balasta'', kaže autor kojem će se na promociji ove srijede pridružiti i brojni poletovci, kako je najavljeno na pozivnici. Popis je dugačak, a na njemu su brojna poznata imena.

 

* Brojni su omladinski mediji, među njima i Polet, bili odličan poligon za ''brušenje'' mladih novinarki i novinara. Je li takvo iskustvo moguće nadomjestiti i što su bile najveće prednosti takvih redakcija u pripremi za profesionalnu novinarsku karijeru?

            Neponovljivo je ono što je omladinski tisak, kao specifični medijski proizvod u komunističkom razdoblju, predstavljao za edukaciju mladih novinara. Razlog je tome činjenica da je omladinske listove, dijelom i radijske programe, preko omladinske organizacije (su)financirala omladinska organizacija, tako da je njihovo izlaženje bilo moguće neovisno o tržišnim rezultatima. To je mladim novinarima omogućilo da u praksi uče kako prikupljati informacije, kako pisati i opremati pojedine tekstove, kako uređivati list, kako ga grafički oblikovati, kako ga tiskati i, naposljetku, kako ga prodavati. Tu se, na koncu konca, metodom vlastite kože, što je nerijetko moglo biti i traumatično, moglo učiti kakav je realni odnos medija, politike i javnosti. Sve su to bila neponovljiva iskustva za mladog novinara, koja se tim intenzitetom ne mogu naučiti u bilo kakvim novinarskim seminarima i školama, pa ni na fakultetima.

            U današnjih demokratskim okolnostima, koje karakterizira privatizacija i komercijalizacija medija praćena neizbježnom tabloidizacijom i žutilom, nezamislivo je da država preko bilo kakve institucije kontinuirano ulaže novac u takav praktični vid novinarske obuke. Obučavanje je prepušteno vlasnicima medija, a njihov je cilj da mladi novinar radi samo ono što donosi neki financijski efekt. Često je i poželjnije i da novinar ne bude previše obrazovan, jer je tada jeftiniji na tržištu rada i manje u mogućnosti postavljati pitanja o raznim profesionalnim i etičkim standardima.

            Imajući sve to u vidu, nije nimalo slučajno da je poletovska generacija bila najkreativnija i najplodnija u hrvatskoj medijskoj povijesti. Još i danas, premda su od pokretanja lista prošla puna četiri desetljeća, dominante hrvatske medijske proizvode vode, uređuju i pišu upravo članovi raznih Poletovih redakcija. U mojoj je knjizi pobrojeno više desetaka takvim primjera, i to samo u medijima na nacionalnih razini. Ne treba čuditi takav podatak s obzirom na to da je od čak 2100 evidentiranih suradnika toga lista nekoliko stotina njih trajno ostalo u novinarstvu. Ne smije se zaboraviti da su upravo poletovci bitno odredili i kulturnu, znanstvenu, estradnu, pa i dio poduzetničke scene neovisne Hrvatske.   

 

* U kojoj mjeri je država, koja je financirala Polet, kreirala i njegovu uređivačku politiku? Kako to da Polet, kao ni druge omladinske medije, ne pamtimo kao režimske?

            Kad sam ustvrdio da je prvotni koncept Poleta, koji je 1976. izrađen u stručnim službama Republičke konferencija SSOH, nalikovao bilo kojem omladinskom listu u zemljama tzv. socijalističkog lagera, to je izazvalo nemalo iznenađenje. Time se potvrdilo da je osnovna svrha pokretanja Poleta bio omladinski aktivizam, odnosno regrutiranje mladih za režimske ciljeve. List, dakle, nije pokrenut da bi služio za zabavu, već je lepršavost i ležernost imala funkciju da se ideološki postulati lakše ''prime'' mladog čitatelja. Omladinsko rukovodstvo, uz neke manje izuzetke, nije izravno sudjelovalo u uređivanju Poleta, kako bi to danas netko mogao pretpostaviti, ali je imalo cijeli niz mehanizama kojima je kontroliralo list, i koncepcijski i kadrovski. Zbog toga se u 14 godina izlaženja izmijenilo čak devet glavnih urednika i njihovih redakcija.

            Unatoč tolikoj političkoj presiji poletovci su uglavnom uspijevali izmicati kontroli i stvarati list koji je bio prilagođen potrebama i načinu razmišljanja mlade generacije. Ključan je bio ''jezik ulice'', koji je uveo prvi glavni urednik Pero Kvesić, a zatim otvaranje niza važnih društvenih pitanja, u rasponu od statusa mladih u društvu i sve teže gospodarske situacije, preko seksa i narkomanije pa do socijale, delikvencije i prostitucije. Gotovo svaka poletovska reportaža bila je svojevrsni društveni horor koji je dokazivao da je situacija na terenu i u institucijama sustava potpuno drugačija od one kakvu je prikazivala vlast. Povijesna je zasluga Poleta da je među prvima naglašeno afirmirao ženska prava i progovorio o statusu seksualnih manjina. Uvijek je pola lista bilo okrenuto i kulturnim fenomenima, s naglaskom na mladalačku supkulturu. Redovito su objavljivani najbolji tekstovi o rocku, filmu, alternativnom kazalištu i književnosti, konceptualnoj umjetnosti, kao i svemu ostalome što je mlade istinski zanimalo, što su dogmatski krugovi smatrali perfidnom imperijalističkom ''kolonizacijom'' hrvatskog i jugoslavenskog društva.

            U tome su ležali temeljni razlozi zašto je Polet, iako je uvijek pisao afirmativne tekstove o Titu i Partiji, jer je samo to i moglo biti objavljeno, od početka izlaženja izmicao konotacijama o nekakvom režimskom glasilu postajući najbolji indikator interesa i načina razmišljanja mlade generacije. Pripomoglo je tome i nekoliko velikih afera, poput negativne kritike Zafranovićeva filma ''Okupacija u 26 slika'', poziva na prve omladinske demonstracije pred diskotekom ''Big Ben'' u Bogovićevoj ulici ili objavljivanja nagog golmana Milana Šarovića. Uređivačku politiku zahvaljujući kojoj je Polet i opstao do kraja komunističkog razdoblja najbolje je definirao Zoran Simić, najdugovječniji Poletov urednik: ''Uvijek na ivici, nikad u marici!'' 

* Smatrate li da je Polet mogao opstati na tržištu ondašnje Jugoslavije?

            Polet je nestao zajedno s državom koja se raspadala, samo mjesec i pol prije prvih hrvatskih višestranačkih izbora, jer su s transformacijom omladinske organizacije nestali izvori njegova financiranja. Nepobitna je to činjenica. Ona govori da list nije bio pripremljen za nadolazeće tržišno gospodarstvo, dijelom i zbog toga što jednostranačkim političkim garniturama to nije bio u interesu. Nije nimalo slučajno da su propali svi hrvatski omladinski listovi, i na republičkoj i na lokalnim razinama, neovisno o njihovoj čitanosti i kvaliteti. Isto se dogodilo i u ostalim jugoslavenskim republikama.

            Jedini je izuzetak bila ljubljanska Mladina, koje se još dvije-tri godine prije raspada komunizma odvojila od slovenske omladinske organizacije i počela poslovati na tržišnim principima. ''Kvaka'' je, međutim, bila u tome što je tadašnji slovenski politički vrh, svjestan da je nužno preko nepartijskih medija javnost usmjeravati na projekt osamostaljenja, zapravo i poticao takvo rješenje, dok je u ostalim republikama bio obrnut slučaj. Nije slučajno što je baš krug oko Mladine bio dio vladajuće nomenklature nakon stjecanja slovenske neovisnosti.    

 * Što Vas je ponukalo na pisanje knjige o Poletu?

            Ponajprije me ponukala činjenica je Polet bio iznimno važan dio medijske i svjetonazorske povijesti kasnog socijalizma, a da o njemu, osim nekih tekstova o popratnim fenomenima kao što su bili Novi kvadrat, Novi val, fotografija i grafika, zapravo ništa suvislo nije napisano. Posebno sam bio nezadovoljan nekim prigodnim tekstovima, mahom veznim uz obljetnice njegova izlaženja, koji su više mistificirali i iskrivljavali nego što su istraživali i otkrivali. Činilo se da je Polet postojao samo da bi nekolicina mogla tvrditi kako je list služio dokazivanju njihove genijalnosti, ali i nepotrebnosti svega onoga prije i poslije toga. 

            Zato sam u situaciji kad sam tragao za temom svoje doktorske disertacije izabrao teži put i prvi se okrenuo mukotrpnom istraživanju arhivske građe RK SSOH, bez koje fenomen Poleta nije moguće razumjeti. Razgovarao sam, dakako, i s mnogobrojnim sudionicima tih zbivanja, suočavajući se i s vlastitim poletovskim epizodama, budući da sam punih pet godina bio dio te priče. Na kraju sam disertaciju preoblikovao i dodao nove cjeline u publicističku knjigu od čak 732 stranice.

            Držim da knjigom svi mogu biti podjednako zadovoljni ili nezadovoljni, jer sam istu kritičku metodologiju primijenio na sve redakcije i sva razdoblja. U njoj nema ''crnih'' i ''bijelih'', već su svi akteri jedne zajedničke drame, prepune lomova, grčeva, frustracija i izgubljenih iluzija, u kojoj su se bolje ili lošije snalazili.

            Najveća mi je pohvala što gotovo svi kritičari smatraju da je knjiga vrlo čitka i da je napisana kao napeti triler. Kako to i ne bi bila kad sam, istražujući arhivsku građu, svako malo nalazio podatke o svojih kolegama, a i sebi samome, o kakvima nisam mogao ni sanjati, a da je na omladinskim i partijskim forumima svaka rasprava o listu na posredni način bila i žučna polemika o ključnim problemima i odnosima snaga na političkoj pozornici.  

* Što je najbolji savjet koji studentima novinarstva kao profesor sa Sveučilišta Sjever i kolega danas možete dati? Što je motiv zbog kojeg mladi ljudi danas biraju tu profesiju?

            Klonim se jako mudrih savjeta budući da svako vrijeme nosi svoje specifičnosti. Ne propuštam, ipak, napominjati da je hrvatsko novinarstvo baš u poletovskom razdoblju imalo svoju ''bolju prošlost'', točnije da je bilo spontanije, humanije i puno edukativnije nego ono današnje, okrenuto samo traženju senzacija i interesno zasnovanom diskreditiranju ličnosti iz javnoga života. Danas mogu s ponosom reći da smo moje kolege i ja bili, doduše, idealisti i nepopravljivi naivci, ali da je to puno bolje nego biti promišljeni i beskrupulozni društveni egzekutori, što je preduvjet današnjeg uspješnog bavljenja novinarstvom. Nemam nikakve iluzije o tome kako će i dio mojih studenata završiti u žutilu i kako će biti medijska potpora raznim utjecajnim skupinama, no pokušavam im ukazati gdje bi trebale biti neke temeljne granice ljudskih prava i demokratskih sloboda. Drugim riječima, koje se linije zbog digniteta profesije ne smiju prelaziti.

            Unatoč krizi u kojoj se nalaze svi mediji, što je u Hrvatskoj još daleko od iole pozitivnog razrješenja, zapažam kako se interes za novinarstvo ipak ne smanjuje. Mladima se to i nadalje čini atraktivnim i dinamičnim zanimanjem, iako će u njemu sve teže ostvarivati svoje profesionalne ambicije. To budi nadu da na medijskoj fronti sve možda i nije tako beznadno.

 * Opredjeljuje li se itko od vaših studenata za tiskano novinarstvo?

            Kad se oblikuju razne seminarske grupe, oni koji se žele baviti tiskanim medijima u sve su izraženijoj manjini. Svjesni su da brojne tiskovine nestaju, a i da su naklade preostalih listova sve manje. I oni sami sve manje čitaju te tiskovine, no samo dijelom zbog materijalnih problema, budući da je puno važnija njihova sve veća okrenutost internetskom novinarstvu. Brzina, globalnost i interaktivnost tog medija čini komparativnu prednost pred kojom izmiču i ostali elektronički mediji, a kamoli usporene tiskovine. Kako, međutim, ni portali ne mogu opstojati bez dobrih tekstova i fotografija, za mene je okretanju tome mediju logično mijenjanje platforme koje se ne mora loše odraziti na kvalitetu novinarskog rada. Jednom riječju, tiskovine neće naglo nestati, ali će u njima ostajati samo oni najveći ovisnici o pisanoj riječi. Budućnost je nemalog broja mladih novinara u specijaliziranim portalima koje će, zahvaljujući relativno malim ulaganjima, sami pokretati.

 

 

Razgovarala: Melisa Skender

 

Polet, list ''mladih za mlade'', prestao je izlaziti netom prije prvih višestranačkih izbora u Hrvatskoj i do danas nosi kultni društveni status. Prvi sveobuhvatni prikaz poznatog medijskog fenomena dao je u svojoj monografiji ''Igraonica za odrasle: Polet 1976.-1990.'' Željko Krušelj, sveučilišni profesor, publicist i novinar koji je u profesiju ušao iz Poletove redakcije i s kojim smo razgovarali uoči predstavljanja knjige u Novinarskom domu.

 

Polet ostaje zanimljiv ne samo kao svojevrstan rasadnik kadrova koji su u značajnoj mjeri oblikovali današnju medijsku i društvenu scenu već i kao novina koju je osnovao i financirao državni režim, a koja je usprkos tome uspijevala otvarati teme koje su izbjegavale ''režimske'' novine. Umjesto još jedne apologije Poleta Željko Krušelj istražio je bogatu arhivu svih 426 brojeva koliko je Polet objavio za 15 godina izlaženja, a prvi je pregledao i dokumente omladinske organizacije koja je osnovala, financirala, pa i kadrovirala u redakciji Poleta.

''Knjigu nisam pisao na način koji bi vodio oblikovanju heroja i gubitnika. Meni kao povjesničaru presudne su istražene činjenice, koje onda mogu dovesti do različitih komentara, ovisno o kuta promatranja. Nesporno je da je knjiga kao cjelina jedna velika posveta poletovcima, koji su u teškim okolnosti napravili medijski fenomen širih razmjera, što mu se priznaje i puno dalje od hrvatskih granica. S druge strane, gotovo da nema poznatijeg poletovca koji u tekstu nije našao neke elemente vlastitog rada i istupa za koje nije baš presretan što su javno obznanjeni. Još se to u većoj mjeri odnosi na članove omladinskih rukovodstava, budući da su često manipulirali redakcijama i u dokazivanju ideološke pravovjernosti kažnjavali urednike i novinare. U knjizi se, primjerice, vidi da sam i osobno aktivno sudjelovao u nekim redakcijskim razračunavanjima. No, takav je pristup bio nužan da bi se demistificirale razne situacije i odluke. Smatram da Polet time nije ništa izgubio na svom medijskom ugledu, već se oslobodio nametanog balasta'', kaže autor kojem će se na promociji ove srijede pridružiti i brojni poletovci, kako je najavljeno na pozivnici. Popis je dugačak, a na njemu su brojna poznata imena.

 

* Brojni su omladinski mediji, među njima i Polet, bili odličan poligon za ''brušenje'' mladih novinarki i novinara. Je li takvo iskustvo moguće nadomjestiti i što su bile najveće prednosti takvih redakcija u pripremi za profesionalnu novinarsku karijeru?

            Neponovljivo je ono što je omladinski tisak, kao specifični medijski proizvod u komunističkom razdoblju, predstavljao za edukaciju mladih novinara. Razlog je tome činjenica da je omladinske listove, dijelom i radijske programe, preko omladinske organizacije (su)financirala omladinska organizacija, tako da je njihovo izlaženje bilo moguće neovisno o tržišnim rezultatima. To je mladim novinarima omogućilo da u praksi uče kako prikupljati informacije, kako pisati i opremati pojedine tekstove, kako uređivati list, kako ga grafički oblikovati, kako ga tiskati i, naposljetku, kako ga prodavati. Tu se, na koncu konca, metodom vlastite kože, što je nerijetko moglo biti i traumatično, moglo učiti kakav je realni odnos medija, politike i javnosti. Sve su to bila neponovljiva iskustva za mladog novinara, koja se tim intenzitetom ne mogu naučiti u bilo kakvim novinarskim seminarima i školama, pa ni na fakultetima.

            U današnjih demokratskim okolnostima, koje karakterizira privatizacija i komercijalizacija medija praćena neizbježnom tabloidizacijom i žutilom, nezamislivo je da država preko bilo kakve institucije kontinuirano ulaže novac u takav praktični vid novinarske obuke. Obučavanje je prepušteno vlasnicima medija, a njihov je cilj da mladi novinar radi samo ono što donosi neki financijski efekt. Često je i poželjnije i da novinar ne bude previše obrazovan, jer je tada jeftiniji na tržištu rada i manje u mogućnosti postavljati pitanja o raznim profesionalnim i etičkim standardima.

            Imajući sve to u vidu, nije nimalo slučajno da je poletovska generacija bila najkreativnija i najplodnija u hrvatskoj medijskoj povijesti. Još i danas, premda su od pokretanja lista prošla puna četiri desetljeća, dominante hrvatske medijske proizvode vode, uređuju i pišu upravo članovi raznih Poletovih redakcija. U mojoj je knjizi pobrojeno više desetaka takvim primjera, i to samo u medijima na nacionalnih razini. Ne treba čuditi takav podatak s obzirom na to da je od čak 2100 evidentiranih suradnika toga lista nekoliko stotina njih trajno ostalo u novinarstvu. Ne smije se zaboraviti da su upravo poletovci bitno odredili i kulturnu, znanstvenu, estradnu, pa i dio poduzetničke scene neovisne Hrvatske.   

 

* U kojoj mjeri je država, koja je financirala Polet, kreirala i njegovu uređivačku politiku? Kako to da Polet, kao ni druge omladinske medije, ne pamtimo kao režimske?

            Kad sam ustvrdio da je prvotni koncept Poleta, koji je 1976. izrađen u stručnim službama Republičke konferencija SSOH, nalikovao bilo kojem omladinskom listu u zemljama tzv. socijalističkog lagera, to je izazvalo nemalo iznenađenje. Time se potvrdilo da je osnovna svrha pokretanja Poleta bio omladinski aktivizam, odnosno regrutiranje mladih za režimske ciljeve. List, dakle, nije pokrenut da bi služio za zabavu, već je lepršavost i ležernost imala funkciju da se ideološki postulati lakše ''prime'' mladog čitatelja. Omladinsko rukovodstvo, uz neke manje izuzetke, nije izravno sudjelovalo u uređivanju Poleta, kako bi to danas netko mogao pretpostaviti, ali je imalo cijeli niz mehanizama kojima je kontroliralo list, i koncepcijski i kadrovski. Zbog toga se u 14 godina izlaženja izmijenilo čak devet glavnih urednika i njihovih redakcija.

            Unatoč tolikoj političkoj presiji poletovci su uglavnom uspijevali izmicati kontroli i stvarati list koji je bio prilagođen potrebama i načinu razmišljanja mlade generacije. Ključan je bio ''jezik ulice'', koji je uveo prvi glavni urednik Pero Kvesić, a zatim otvaranje niza važnih društvenih pitanja, u rasponu od statusa mladih u društvu i sve teže gospodarske situacije, preko seksa i narkomanije pa do socijale, delikvencije i prostitucije. Gotovo svaka poletovska reportaža bila je svojevrsni društveni horor koji je dokazivao da je situacija na terenu i u institucijama sustava potpuno drugačija od one kakvu je prikazivala vlast. Povijesna je zasluga Poleta da je među prvima naglašeno afirmirao ženska prava i progovorio o statusu seksualnih manjina. Uvijek je pola lista bilo okrenuto i kulturnim fenomenima, s naglaskom na mladalačku supkulturu. Redovito su objavljivani najbolji tekstovi o rocku, filmu, alternativnom kazalištu i književnosti, konceptualnoj umjetnosti, kao i svemu ostalome što je mlade istinski zanimalo, što su dogmatski krugovi smatrali perfidnom imperijalističkom ''kolonizacijom'' hrvatskog i jugoslavenskog društva.

            U tome su ležali temeljni razlozi zašto je Polet, iako je uvijek pisao afirmativne tekstove o Titu i Partiji, jer je samo to i moglo biti objavljeno, od početka izlaženja izmicao konotacijama o nekakvom režimskom glasilu postajući najbolji indikator interesa i načina razmišljanja mlade generacije. Pripomoglo je tome i nekoliko velikih afera, poput negativne kritike Zafranovićeva filma ''Okupacija u 26 slika'', poziva na prve omladinske demonstracije pred diskotekom ''Big Ben'' u Bogovićevoj ulici ili objavljivanja nagog golmana Milana Šarovića. Uređivačku politiku zahvaljujući kojoj je Polet i opstao do kraja komunističkog razdoblja najbolje je definirao Zoran Simić, najdugovječniji Poletov urednik: ''Uvijek na ivici, nikad u marici!'' 

* Smatrate li da je Polet mogao opstati na tržištu ondašnje Jugoslavije?

            Polet je nestao zajedno s državom koja se raspadala, samo mjesec i pol prije prvih hrvatskih višestranačkih izbora, jer su s transformacijom omladinske organizacije nestali izvori njegova financiranja. Nepobitna je to činjenica. Ona govori da list nije bio pripremljen za nadolazeće tržišno gospodarstvo, dijelom i zbog toga što jednostranačkim političkim garniturama to nije bio u interesu. Nije nimalo slučajno da su propali svi hrvatski omladinski listovi, i na republičkoj i na lokalnim razinama, neovisno o njihovoj čitanosti i kvaliteti. Isto se dogodilo i u ostalim jugoslavenskim republikama.

            Jedini je izuzetak bila ljubljanska Mladina, koje se još dvije-tri godine prije raspada komunizma odvojila od slovenske omladinske organizacije i počela poslovati na tržišnim principima. ''Kvaka'' je, međutim, bila u tome što je tadašnji slovenski politički vrh, svjestan da je nužno preko nepartijskih medija javnost usmjeravati na projekt osamostaljenja, zapravo i poticao takvo rješenje, dok je u ostalim republikama bio obrnut slučaj. Nije slučajno što je baš krug oko Mladine bio dio vladajuće nomenklature nakon stjecanja slovenske neovisnosti.    

 * Što Vas je ponukalo na pisanje knjige o Poletu?

            Ponajprije me ponukala činjenica je Polet bio iznimno važan dio medijske i svjetonazorske povijesti kasnog socijalizma, a da o njemu, osim nekih tekstova o popratnim fenomenima kao što su bili Novi kvadrat, Novi val, fotografija i grafika, zapravo ništa suvislo nije napisano. Posebno sam bio nezadovoljan nekim prigodnim tekstovima, mahom veznim uz obljetnice njegova izlaženja, koji su više mistificirali i iskrivljavali nego što su istraživali i otkrivali. Činilo se da je Polet postojao samo da bi nekolicina mogla tvrditi kako je list služio dokazivanju njihove genijalnosti, ali i nepotrebnosti svega onoga prije i poslije toga. 

            Zato sam u situaciji kad sam tragao za temom svoje doktorske disertacije izabrao teži put i prvi se okrenuo mukotrpnom istraživanju arhivske građe RK SSOH, bez koje fenomen Poleta nije moguće razumjeti. Razgovarao sam, dakako, i s mnogobrojnim sudionicima tih zbivanja, suočavajući se i s vlastitim poletovskim epizodama, budući da sam punih pet godina bio dio te priče. Na kraju sam disertaciju preoblikovao i dodao nove cjeline u publicističku knjigu od čak 732 stranice.

            Držim da knjigom svi mogu biti podjednako zadovoljni ili nezadovoljni, jer sam istu kritičku metodologiju primijenio na sve redakcije i sva razdoblja. U njoj nema ''crnih'' i ''bijelih'', već su svi akteri jedne zajedničke drame, prepune lomova, grčeva, frustracija i izgubljenih iluzija, u kojoj su se bolje ili lošije snalazili.

            Najveća mi je pohvala što gotovo svi kritičari smatraju da je knjiga vrlo čitka i da je napisana kao napeti triler. Kako to i ne bi bila kad sam, istražujući arhivsku građu, svako malo nalazio podatke o svojih kolegama, a i sebi samome, o kakvima nisam mogao ni sanjati, a da je na omladinskim i partijskim forumima svaka rasprava o listu na posredni način bila i žučna polemika o ključnim problemima i odnosima snaga na političkoj pozornici.  

* Što je najbolji savjet koji studentima novinarstva kao profesor sa Sveučilišta Sjever i kolega danas možete dati? Što je motiv zbog kojeg mladi ljudi danas biraju tu profesiju?

            Klonim se jako mudrih savjeta budući da svako vrijeme nosi svoje specifičnosti. Ne propuštam, ipak, napominjati da je hrvatsko novinarstvo baš u poletovskom razdoblju imalo svoju ''bolju prošlost'', točnije da je bilo spontanije, humanije i puno edukativnije nego ono današnje, okrenuto samo traženju senzacija i interesno zasnovanom diskreditiranju ličnosti iz javnoga života. Danas mogu s ponosom reći da smo moje kolege i ja bili, doduše, idealisti i nepopravljivi naivci, ali da je to puno bolje nego biti promišljeni i beskrupulozni društveni egzekutori, što je preduvjet današnjeg uspješnog bavljenja novinarstvom. Nemam nikakve iluzije o tome kako će i dio mojih studenata završiti u žutilu i kako će biti medijska potpora raznim utjecajnim skupinama, no pokušavam im ukazati gdje bi trebale biti neke temeljne granice ljudskih prava i demokratskih sloboda. Drugim riječima, koje se linije zbog digniteta profesije ne smiju prelaziti.

            Unatoč krizi u kojoj se nalaze svi mediji, što je u Hrvatskoj još daleko od iole pozitivnog razrješenja, zapažam kako se interes za novinarstvo ipak ne smanjuje. Mladima se to i nadalje čini atraktivnim i dinamičnim zanimanjem, iako će u njemu sve teže ostvarivati svoje profesionalne ambicije. To budi nadu da na medijskoj fronti sve možda i nije tako beznadno.

 * Opredjeljuje li se itko od vaših studenata za tiskano novinarstvo?

            Kad se oblikuju razne seminarske grupe, oni koji se žele baviti tiskanim medijima u sve su izraženijoj manjini. Svjesni su da brojne tiskovine nestaju, a i da su naklade preostalih listova sve manje. I oni sami sve manje čitaju te tiskovine, no samo dijelom zbog materijalnih problema, budući da je puno važnija njihova sve veća okrenutost internetskom novinarstvu. Brzina, globalnost i interaktivnost tog medija čini komparativnu prednost pred kojom izmiču i ostali elektronički mediji, a kamoli usporene tiskovine. Kako, međutim, ni portali ne mogu opstojati bez dobrih tekstova i fotografija, za mene je okretanju tome mediju logično mijenjanje platforme koje se ne mora loše odraziti na kvalitetu novinarskog rada. Jednom riječju, tiskovine neće naglo nestati, ali će u njima ostajati samo oni najveći ovisnici o pisanoj riječi. Budućnost je nemalog broja mladih novinara u specijaliziranim portalima koje će, zahvaljujući relativno malim ulaganjima, sami pokretati.