Iz medija

Paulo Gregorović: Kako javno i državno pretvoriti u privatno

02.07.2020.
Link na članak

Paulo Gregorović bivši je novinar Glasa Istre, a sadašnji regionalni povjerenik Sindikata novinara Hrvatske za Istru. Široj javnosti najpoznatiji je upravo kao dugogodišnji novinar Glasa Istre i sindikalist posvećen borbi za radnička prava. Iza njega je više od dva desetljeća novinarske karijere i dugogodišnje praćenje poslovanja pulskog brodogradilišta Uljanik. O toj je temi pisao sve do 2012. godine kada biva cenzuriran, odnosno urednici te novinarske kuće zabranjuju mu pisanje o Uljaniku, a 2018. dobiva i otkaz.

Kratko je potom 2019. o Uljaniku pisao za Deutsche Welle. U jeku predizborne kampanje Uljanik je ponovno tema na kojoj razne opcije pokušavaju skupiti bodove. Dok HDZ – nacionalni predvodnik deindustrijalizacije i privatizacije – najavljuje ponovno pokretanje proizvodnje putem tvrtke Uljanik brodogradnje 1856., IDS ustraje u svojoj već pomalo izlizanoj retorici “pranja ruku”. Ususret izborima, u razgovoru s Gregorovićem prisjećamo se nekih ključnih momenata za sudbinu Uljanika.

Privatizacija kao isključivo jamstvo nastavka proizvodnje, očuvanja djelatnosti i radnih mjesta” – tvrdnja je to Uljanikove uprave koja stoji u dokumentu iz 2009. godine, a koju spominješ  jednom radijskom intervjuu. To se, kako vidimo, nije dogodilo, a Uljanik su zapravo privatizirali direktori. O čemu se radi?

Ovako kako je formulirano pitanje stječe se dojam da je tematika vrlo kompleksna, ali zapravo je jednostavno za razumjeti. Model privatizacije Uljanika iz 2013. već se dogodio početkom 90-ih godina na primjeru Uljanik Plovidbe. Tada su menadžeri brodogradilišta sebi prepisali većinski paket dionica “zlatne koke” iz portfelja Uljanika. To su pravdali kompenzacijom za naknade koje si nisu isplatili za vođenje brodogradilišta. Da su na tom poslu kompenzacije profitirali menadžeri, a ne brodogradilište bilo je vidljivo već nakon nekoliko godina kada je država sanacijom spasila državni Uljanik, a istovremeno je privatna brodarska kompanija Uljanik Plovidba isplaćivala višemilijunske dividende svojim dioničarima – najviše su dakako dobili direktori Uljanika koji su istovremeno stvarali višemilijunske gubitke u vođenju brodogradilišta i svih ostalih povezanih državnih tvrtki.

Kada su po sili zakona na Zagrebačku burzu uvrštene dionice državnog Uljanika i privatne Uljanik Plovidbe vidjela se prava vrijednost jer je “mala” Plovidba sa 30-ak stalno zaposlenih radnika vrijedila više od velikog Uljanika koji je zapošljavao više od 3.000 radnika. Menadžeri Uljanika su preveslali i državu i sve radnike kada su preuzeli većinski paket Plovidbe, a to je očito bila namjera i s privatizacijom Uljanika jer su radnici-mali dioničari davali punomoći svojim šefovima da vode poduzeće. A šefovi ko šefovi – brinuli su kako javno i državno pretvoriti u privatno.

 

Cijeli intervju možete pročitati na bilten.org.