Aktualno > Analize

OSAMDESET GODINA OD SMRTI OTOKARA KERŠOVANIJA – „Dopusite da završim misao“

09.07.2021.

Prije točno osamdeset godina na današnji dan 9. srpnja 1941. umoren je od strane ustaških zločinaca, s još trojicom svojih supatnika, veliki čovjek, intelektualac, publicist i novinar Otokar Keršovani. Hrvatsko novinarsko društvo svake godine u spomen na tog izuzetnog čovjeka dodjeljuje novinarsku nagradu Otokar Keršovani za životno djelo.

-To će biti nešto po uzoru na Himmlerov Glavni ured državne sigurnosti. Imat će svoje postrojbe i žandarmeriju. Sve to nije potpuno organizirano, kao ni domobranstvo. Užnička straža je jedina organizirana oružana postrojba, zapisao je u svojoj knjizi Kerestinečka kronika Zvonimir Komarica riječi Otokara Keršovanija, koji je u zatvoru u Kerestincu komentirao najavu imenovanja Eugenea Dide Kvaternika za ravnatelja Ravnateljstva za javni red i mir. Dobro informirani i intelektualno superiorni Keršovani bio je glavni predavač u uzništvu u Kerestincu, gdje je dospio po uspostavi NDH nakon što je zajedno s drugim zatvorenim hrvatskim komunistima preuzet iz zatvora na Savskoj cesti. Keršovani i drugi ljevičarski intelektualci su uhapšeni nakon demonstracija u ožujku, a nažalost Vlast Banovine Hrvatske ih ne pušta nakon napada Njemačke na Jugoslaviju, pa ih preuzimaju ustaške vlasti i premještaju u novoosnovani logor u dvorcu Kerestinac, gdje će mnogi od njih tijekom tog sumornog ljeta , a među njima i Otokar Keršovani izgubiti život. Tek rijetki će preživjeti poput autora knjige Kerestinečka kronika Zvonimira Komarice.

Teze za Povijest Hrvata

Keršovani je iz Kerestinca odveden s još sedmoricom zatvorenika među kojima su bili Ognjen Prica, Božidar Adžija, Ivo Kohn, Alfred Bergman, Ivan Krndelj, Sigismund Kraus i Simo Crnogorac, redom intelektualci lijeve orijentacije. Oni su streljani kao odmazda, odnosno kako su ih ustaške vlasti opravdavajući taj zločin nazvale „duhovnim začetnicima“, za smrt redarstvenog činovnika Ljudevita Tiljka, koji je pronađen mrtav i iznakažen kod jedne bare pokraj Radničke ceste.

Komarica zapisuje kako je tog srpanjskog jutra 1941. Keršovani spokojno radio u maloj prostoriji koja je nekad u dvorcu bila elegantni ženski salon. Policajac je prozivao po imenima , a onda je prozvao i Keršovanija, koji je ostao sjediti.  – Samo je pogledao plavu uniformu i tiho rekao: 'Dopustite da završim misao'. Dopisao je još nekoliko redaka u teze za Povijest Hrvata. Završio je rečenicu i stavio točku. Laganim korakom, naizgled bezbrižno, prošao je hodnikom do svog mjesta za spavanje pokraj prozora u velikoj zajedničkoj sobi. Pokupio je najnužnije osoben stvari. Ne znajući što da učini s rukopisima i knjigama pogledao je Cesarca i prijateljski nježno, gotovo vedro prozborio: 'Guta, ti ćeš znati ovo predati'-. Nažalost ni njegov suborac i  supatnik August Cesarec neće poživjeti dugo nakon njega kako bi predao Keršovanijeve rukopise u prave ruke.       

Keršovani je rođen je 1902. godine u Trstu, koji je tada bio dijelom Austro-Ugarske monarhije.   Njegov stvaralački opus uvrštava ga među najistaknutije hrvatske marksističke intelektualce između dvaju svjetskih ratova.

Plodni spisatelj

Pad monarhije dočekao je u Pazinu, gdje je završio šest razreda hrvatske gimnazije. Pazin je uskoro okupiran od Italije, a hrvatska škola je zatvorena. Zbog toga Keršovani odlazi u Kraljevstvo SHS. Maturirao na gimnaziji u Karlovcu 1921. godine, a nakon toga odlazi u Zagreb, gdje na Sveučilištu u Zagrebu studira upravljanje šumama. Pisao je u karlovačkom školskom listu Timor o istarskim temama, a u prvoj polovici dvadesetih u klupskom glasilu Mlada Jugoslavija, gdje je supokretač i suurednik. Godine 1924. postao je novinar, i radi za Zagrebački tisak, a pisao je i za zagrebačke  Novosti, zatim u listu Čovečnost, glasilu SKA Rad iz Beograda, Politici te Samoupravnom glasniku iz Bitole.  Sudjelovao je također u pokretanju časopisa Nova literatura zajedno s Veselinom Maslešom i surađivao je u Letopisu Matice srpske. Već 1926. godine postaje članom SKOJ i njegova Pokrajinskoga komiteta za Srbiju. Aktivan i hrabar već je na meti policije i 1928. biva uhićen  i osuđen na godinu dana zatvora, koji će postati njegova sudbina posljednje desetljeća života. Ponovno je uhićen 1930. godine i od Suda za zaštitu države osuđen je na deset godina zatvora jer je priznao svoje članstvo u Komunističkoj partiji. Kaznu je služio u Srijemskoj Mitrovici, gdje je ostao politički aktivan. U zatvoru je bio marksistički učitelj za ostale komunističke zatvorenike. Također je i neke ostale zatvorenike uključio u novinarstvo i pokrenuo ilegalni zatvorski list Udarnik. Na robiji je pisao i svoje najvažnije djelo Povijest Hrvata, ali nije ga i završio. Iz zatvora je izašao 1940. godine i nastanio se u Zagrebu gdje je radio u Hrvatskoj nakladi, povezanoj s KP, redigirajući časopis Izraz, u kojem je pisao o ratnim zbivanjima, Isusovačkom redu, seljačkoj državi u shvaćanju Rudolfa Bićanića, o Ljubomiru Davidoviću, Antonu Korošcu, Slobodanu Jovanoviću, Ferdi Šišiću, Henriju Bergsonu, Lenjinu, Augustu Cesarcu, filmske te književne kritike. Objavljivao je i služio se s mnogim pseudonimiima i šiframa kao što su: V. B., V. Bezjak, V. D., D., Vasilije Dragin, R. Gregović, J., Junius, K., O. K., I. M. i Ivan Marković a u svojem ilegalnom djelovanju služio se s imenima Jović i Ćiro.

Krajem ožujka 1941. ponovno je uhićen,  a uspostavom NDH preuzet je od ustaškoga redarstva i 22. svibnja 1941. godine iz zatvora na Savskoj cesti prebačen je s drugim zatvorenim hrvatskim komunistima, u logor Kerestinec. Iz Kerestinca je 5. srpnja 1941. godine odveden prvo u Gospić pa potom u Zagreb gdje su ga Ustaše strijeljale zajedno s Božidarom Adžijom, Ognjenom Pricom i Zvonimirom Richtmannom u Dotršćini.

Autor: Ivica Buljan

Prije točno osamdeset godina na današnji dan 9. srpnja 1941. umoren je od strane ustaških zločinaca, s još trojicom svojih supatnika, veliki čovjek, intelektualac, publicist i novinar Otokar Keršovani. Hrvatsko novinarsko društvo svake godine u spomen na tog izuzetnog čovjeka dodjeljuje novinarsku nagradu Otokar Keršovani za životno djelo.

-To će biti nešto po uzoru na Himmlerov Glavni ured državne sigurnosti. Imat će svoje postrojbe i žandarmeriju. Sve to nije potpuno organizirano, kao ni domobranstvo. Užnička straža je jedina organizirana oružana postrojba, zapisao je u svojoj knjizi Kerestinečka kronika Zvonimir Komarica riječi Otokara Keršovanija, koji je u zatvoru u Kerestincu komentirao najavu imenovanja Eugenea Dide Kvaternika za ravnatelja Ravnateljstva za javni red i mir. Dobro informirani i intelektualno superiorni Keršovani bio je glavni predavač u uzništvu u Kerestincu, gdje je dospio po uspostavi NDH nakon što je zajedno s drugim zatvorenim hrvatskim komunistima preuzet iz zatvora na Savskoj cesti. Keršovani i drugi ljevičarski intelektualci su uhapšeni nakon demonstracija u ožujku, a nažalost Vlast Banovine Hrvatske ih ne pušta nakon napada Njemačke na Jugoslaviju, pa ih preuzimaju ustaške vlasti i premještaju u novoosnovani logor u dvorcu Kerestinac, gdje će mnogi od njih tijekom tog sumornog ljeta , a među njima i Otokar Keršovani izgubiti život. Tek rijetki će preživjeti poput autora knjige Kerestinečka kronika Zvonimira Komarice.

Teze za Povijest Hrvata

Keršovani je iz Kerestinca odveden s još sedmoricom zatvorenika među kojima su bili Ognjen Prica, Božidar Adžija, Ivo Kohn, Alfred Bergman, Ivan Krndelj, Sigismund Kraus i Simo Crnogorac, redom intelektualci lijeve orijentacije. Oni su streljani kao odmazda, odnosno kako su ih ustaške vlasti opravdavajući taj zločin nazvale „duhovnim začetnicima“, za smrt redarstvenog činovnika Ljudevita Tiljka, koji je pronađen mrtav i iznakažen kod jedne bare pokraj Radničke ceste.

Komarica zapisuje kako je tog srpanjskog jutra 1941. Keršovani spokojno radio u maloj prostoriji koja je nekad u dvorcu bila elegantni ženski salon. Policajac je prozivao po imenima , a onda je prozvao i Keršovanija, koji je ostao sjediti.  – Samo je pogledao plavu uniformu i tiho rekao: 'Dopustite da završim misao'. Dopisao je još nekoliko redaka u teze za Povijest Hrvata. Završio je rečenicu i stavio točku. Laganim korakom, naizgled bezbrižno, prošao je hodnikom do svog mjesta za spavanje pokraj prozora u velikoj zajedničkoj sobi. Pokupio je najnužnije osoben stvari. Ne znajući što da učini s rukopisima i knjigama pogledao je Cesarca i prijateljski nježno, gotovo vedro prozborio: 'Guta, ti ćeš znati ovo predati'-. Nažalost ni njegov suborac i  supatnik August Cesarec neće poživjeti dugo nakon njega kako bi predao Keršovanijeve rukopise u prave ruke.       

Keršovani je rođen je 1902. godine u Trstu, koji je tada bio dijelom Austro-Ugarske monarhije.   Njegov stvaralački opus uvrštava ga među najistaknutije hrvatske marksističke intelektualce između dvaju svjetskih ratova.

Plodni spisatelj

Pad monarhije dočekao je u Pazinu, gdje je završio šest razreda hrvatske gimnazije. Pazin je uskoro okupiran od Italije, a hrvatska škola je zatvorena. Zbog toga Keršovani odlazi u Kraljevstvo SHS. Maturirao na gimnaziji u Karlovcu 1921. godine, a nakon toga odlazi u Zagreb, gdje na Sveučilištu u Zagrebu studira upravljanje šumama. Pisao je u karlovačkom školskom listu Timor o istarskim temama, a u prvoj polovici dvadesetih u klupskom glasilu Mlada Jugoslavija, gdje je supokretač i suurednik. Godine 1924. postao je novinar, i radi za Zagrebački tisak, a pisao je i za zagrebačke  Novosti, zatim u listu Čovečnost, glasilu SKA Rad iz Beograda, Politici te Samoupravnom glasniku iz Bitole.  Sudjelovao je također u pokretanju časopisa Nova literatura zajedno s Veselinom Maslešom i surađivao je u Letopisu Matice srpske. Već 1926. godine postaje članom SKOJ i njegova Pokrajinskoga komiteta za Srbiju. Aktivan i hrabar već je na meti policije i 1928. biva uhićen  i osuđen na godinu dana zatvora, koji će postati njegova sudbina posljednje desetljeća života. Ponovno je uhićen 1930. godine i od Suda za zaštitu države osuđen je na deset godina zatvora jer je priznao svoje članstvo u Komunističkoj partiji. Kaznu je služio u Srijemskoj Mitrovici, gdje je ostao politički aktivan. U zatvoru je bio marksistički učitelj za ostale komunističke zatvorenike. Također je i neke ostale zatvorenike uključio u novinarstvo i pokrenuo ilegalni zatvorski list Udarnik. Na robiji je pisao i svoje najvažnije djelo Povijest Hrvata, ali nije ga i završio. Iz zatvora je izašao 1940. godine i nastanio se u Zagrebu gdje je radio u Hrvatskoj nakladi, povezanoj s KP, redigirajući časopis Izraz, u kojem je pisao o ratnim zbivanjima, Isusovačkom redu, seljačkoj državi u shvaćanju Rudolfa Bićanića, o Ljubomiru Davidoviću, Antonu Korošcu, Slobodanu Jovanoviću, Ferdi Šišiću, Henriju Bergsonu, Lenjinu, Augustu Cesarcu, filmske te književne kritike. Objavljivao je i služio se s mnogim pseudonimiima i šiframa kao što su: V. B., V. Bezjak, V. D., D., Vasilije Dragin, R. Gregović, J., Junius, K., O. K., I. M. i Ivan Marković a u svojem ilegalnom djelovanju služio se s imenima Jović i Ćiro.

Krajem ožujka 1941. ponovno je uhićen,  a uspostavom NDH preuzet je od ustaškoga redarstva i 22. svibnja 1941. godine iz zatvora na Savskoj cesti prebačen je s drugim zatvorenim hrvatskim komunistima, u logor Kerestinec. Iz Kerestinca je 5. srpnja 1941. godine odveden prvo u Gospić pa potom u Zagreb gdje su ga Ustaše strijeljale zajedno s Božidarom Adžijom, Ognjenom Pricom i Zvonimirom Richtmannom u Dotršćini.

Autor: Ivica Buljan