Iz medija

Odvijačke skupine

07.11.2016.
Link na članak

Posljednji slučaj napada na Sašu Lekovića, predsjednika HND-a, samo je jedan u nizu primjera napada na medije i novinare u posljednje dvije godine. U tom razdoblju, potvrdili su nam gotovo svi novinari s kojima smo razgovarali, povećale su se količine nacionalistički intoniranih prijetnji smrću i uvreda.

Njprije je na svom Facebook profilu reagirala Željka Markić, prokazujući Sašu Lekovića, predsjednika Hrvatskog novinarskog društva (HND), da je pričom o pokušaju atentata na sebe odvratio pozornost od partizanskih zločina počinjenih u Sloveniji, ne izuzimajući, međutim, mogućnost da ga je netko pokušao ubiti, ali zasigurno ne zbog njegovog novinarskog rada. Igor Peternel, potpredsjednik Hrvatskog helsinškog odbora, potom se narugao prvom čovjeku HND-a anegdotom prema kojoj je i on imao problema sa šarafima zbog nemara vulkanizera. Ante Gugo, publicist i novinar, ustvrdio je da je ‘testeriranje vijaka najgluplja pizdarija koju je Leković mogao izmisliti’, dok je Velimir Bujanec, voditelj emisije ‘Bujica’, Lekovića optužio za pokušaj ‘samoubojstva iz zasjede’. Od optužbi za podlo ideološko zamagljivanje ‘bitnijih’ događaja do prokazivanja Lekovića da je sve izmislio prošlo je svega nekoliko sati. Paralelno s navedenim reakcijama, na društvenim mrežama i internetskim portalima ekstremne desnice širio se novi val ‘kritika’ na račun predsjednika HND-a: ispod tekstova koji namjerno banaliziraju slučaj iživljavanje je prepušteno anonimnim komentatorima.

Iako se radi o specifičnom slučaju koji tek treba istražiti, riječ je o slijedu događaja koji se može primijeniti na niz drugih primjera napada na medije i novinare u posljednje dvije godine. U tom razdoblju, potvrdili su nam gotovo svi novinari s kojima smo razgovarali, povećale su se količine nacionalistički intoniranih prijetnji smrću i uvreda. Porast trenda zabilježen je i u istraživanju Kuće ljudskih prava, gdje je od početka 2015. registrirano 75 slučajeva napada na novinare: od premlaćivanja, cenzure, političkih pritisaka do više stotina anonimnih prijetnji. Pomnijim praćenjem političkog ambijenta u kojima se odvijao dobar dio slučajeva vidi se i jasan politički doprinos bujanju netrpeljivosti prema predstavnicima ove struke.

- Iako ga pokušavaju svesti na individualnu priču, Lekovićev slučaj je posljedica trendova koji se već duže vrijeme ponavljaju - kaže za ‘Novosti’ Denis Romac, novinar ‘Novog lista’ i potpredsjednik HND-a.

- Pogonsko gorivo za nasrtaj na novinare stiglo je izravno iz HDZ-a, koji je u prošloj vladi prigrlio ekstremnu desnicu. Tada smo ušli u opasnu fazu, gdje se počela brisati granica između virtualnog i stvarnog nasilja - dodaje Romac.

Od sredine 2015., kad je imenovan šefom HND-a, Leković je dobio na tisuće uvreda i barem deset izravnih prijetnji smrću. Policiji je prijavio jedno od tih pisama.

- Poručili su mi da bježim iz Hrvatske dok još mogu, jer uskoro neću moći - potvrdio nam je Leković, koji je prikupljene podatke nakon zadnjeg slučaja dostavio policiji.

Na kućnu adresu Damira Pilića stigla je razglednica bez poštanskog žiga kojom ga se poziva da se preseli u Srbiju. Na taj mu je način autor prijetnji dao do znanja kako zna gdje živi
‘Jebo te onaj tko te instalirao na to mjesto smradu srbski, uskoro će te letjeti poput onog događaja u oluji i ti i tebi slični a i komunjare, trazite si mjesto gdje mozete da se sakrijete ako ikako budete mogli’, samo je jedna od poruka koju je dobio prije dva tjedna. U drugima se spominjalo ‘razbijanje glava maljem’ ili ‘kopanje očiju’. Prva prijetnja stigla mu je koncem svibnja 2015., tjedan dana nakon što je Tomislav Karamarko u intervjuu za ‘Globus’ predstavio ‘antikomunistički manifest’ u kojem je iznio programatsku viziju Hrvatske: zemlju u kojoj će ‘svatko u svojoj kući moći misliti što hoće, ali na javnoj sceni ne’. Provedba njegova ideološkog fundamentalizma, u kojem će antikomunizam i domovinske svetinje biti ključno mjesto nove kulturne paradigme, već je uoči izbora dobila terenske naznake. Osim preuzimanja portala kao što je Direktno.hr, prodora emisija poput ‘Bujice’ u mainstream i rada HDZ-ovskog paranovinarskog udruženja Hrvatski novinari i publicisti (HNIP), nacionalistička histerija svoj je vrhunac dosegnula u danima proslave 20. godišnjice Oluje. U Rijeci su pripadnici filoustaške opcije napali posjetitelje tribine u HNK-u, dok je Vijeće časti HND-a većinom glasova odlučilo da je novinar ovog lista, Nikola Bajto, prekršio etički kodeks satiričkom pjesmom ‘Lijepa naša haubico’. Politički inducirana hajka uskoro je postala novi smjer kulturne politike HDZ-a. Zahvaljujući angažiranim operativcima poput Zlatka Hasanbegovića ubrzo se prešlo na ideološko čišćenje terena i prokazivanje intelektualaca, novinara i ostalih ‘nepoćudnih’ pojedinaca za nedovoljno osviješteno hrvatstvo. Prionulo se stvaranju društvene klime u kojoj će anonimni pojedinci, što preko društvenih mreža, što na terenu, prokazivati neprijatelje takve Hrvatske. Iako je godinama dobivao uvredljiva pisma, novinar ‘Slobodne Dalmacije’ Damir Pilić kaže da je dolazak Karamarka na vlast promijenio njihov sadržaj.

- Koliko se radikalizirao HDZ, toliko su se radikalizirala i pisma, baš kao i nepismenost autora - kaže Pilić.

Klasične uvrede ustupile su mjesto prijetnjama, pa su autori Pilića kao ‘četnika’ počeli podsjećati da je došlo njihovo vrijeme, očigledno misleći na uspostavu nove vlade. U prvoj polovici 2016. na kućnu mu je adresu dostavljeno četiri do pet razglednica u kojima ga se pozivalo da se odseli u Srbiju, s tim da je jedna bila bez poštanskog žiga.

- Netko je poruku donio vlastoručno, želeći tako dati do znanja da zna gdje stanujem - kaže ovaj novinar.

Sve učestalije prijetnje bile su praćene političkim zahvatima u institucije. Nakon rušenja sustava dotacija neprofitnim medijima, HRT-om su ovladali članovi HNIP-a. Masno otisnuta poruka kojom se na šatoru veterana u Savskoj pozivalo na borbu protiv Jugoslavena ušla je tako preko javne televizije u domove građana. Najprije su očišćeni ‘neojugoslavenski’ kadrovi s programa HRT-a, a onda se, zahvaljujući programskoj uspostavi miksa patriotskog kiča, sedlarovskog revizionizma, neofašističkih ideja te kolapsa novinarske etike i gledanosti, prešlo na ostatak javnog servisa. Nepostojeće prijetnje u vidu fantomskih Jugoslavena opravdavale su pritom borbu za ‘domoljubne’ vrijednosti, garniranu klasičnim hajkama na portalima poput Direktno.hr-a pod tadašnjim rukovodstvom Miljenka Manjkasa, Tuđmanovog pa Karamarkovog medijskog logističara. U takvom su odnosu snaga medijske ispostave redovno služile kao koordinirani odredi za diskreditaciju i daljnju demonizaciju novinara i državnih institucija, koje su tek u promilima nastojale spriječiti provalu sirovog šovinizma u javni prostor.

U razdoblju kad je Karamarkov HDZ nastojao proceduralno srušiti članove Vijeća za elektroničke medije (VEM), na tu je instituciju marširalo više tisuća prosvjednika, revoltiranih činjenicom da je nakon šovinističkih istupa voditelja Marka Juriča na nekoliko dana oduzeta koncesija Z1 televiziji.

- Kad ti netko donese četničku kokardu i karton na kojem je tvoj lik, vičući usputno da se preseliš u Srbiju, osjećaš se užasno - kaže nam Mirjana Rakić, predsjednica VEM-a, prisjećajući se prosvjeda predvođenog tadašnjim potpredsjednikom Sabora Ivanom Tepešom, na kojem se uzvikivalo ‘Za dom spremni’. Rakić podsjeća da država ni riječju nije reagirala na taj događaj.

Na istom su skupu prosvjednici poručili i novinaru HTV-a Saši Kosanoviću da se također pokupi u Srbiju. Protiv njega je pokrenuta hajka u ‘Bujici’, pri čemu su korišteni lažni navodi o njegovoj ulozi u izradi dokumentarca o zločinima u Dvor na Uni.

Karamarko i drugi istureni HDZ-ovci ubrzo su iz faze prešućivanja prešli na aktivno poticanje nasilja. Na dan kad su ‘Novosti’ objavile priču o Hasanbegovićevom veličanju ustaštva, današnji potpredsjednik Sabora Milijan Brkić izjavio je da su autori teksta ‘dobro obučene i opremljene ‘trojke”, što je termin koji se koristio za četničke sabotersko-terorističke skupine. U tom trenutku krenuli su i prijeteći pozivi, pisma upućena glavnom uredniku i hajke na desnim portalima. Brkić je uskoro Miloradu Pupovcu, izdavaču ‘Novosti’, poručio da se odseli iz Hrvatske ako se tu ne osjeća sigurno. Slično je rezonirala i predsjednica Republike. Na privatno pismo u kojem je Pupovac izložio niz primjera u kojima su javne osobe, od Mirjane Rakić, Zorana Pusića, Olivera Frljića, Nine Violić, pa do mitropolita Porfirija, izložene govoru mržnje, predsjednica mu je javno odgovorila da među tim osobama ‘ima i onih koji svojim javnim djelovanjem godinama provociraju, iritiraju, pa i vrijeđaju najveći dio hrvatske javnosti, neistinito prikazuju i čak izruguju Domovinski rat i, u osnovi, niječu stvarnost, a implicitno i samu ideju hrvatske države, stvarajući tako ozračje napetosti, isključivosti i netolerancije’.

Svaljivanje krimena na žrtve nije bilo ograničeno samo na verbalno nasilje. Nakon što je napadnut kolumnist Ante Tomić, tadašnji ministar Hasanbegović prebacio je krivnju na njega, upozoravajući novinare da moraju biti odgovorni za svaku izrečenu riječ. Dok su predstavnici političke elite davali legitimitet budućem nasilju, svaka od navedenih izjava pritom je poslužila za obnavljanje lažiranih biografija navedenih pojedinaca u desnom medijskom polju.

- Razlika između prethodnog širenja mržnje putem medija i onog koje je uslijedilo po dolasku Karamarka je u tome što više nije riječ o huškačkim člancima pojedinaca, kao što je Milan Ivkošić - kaže Zoran Pusić, čelni čovjek Građanskog odbora za ljudska prava.

- Izrasle su cijele platforme koje stalno potiču na obračun s prokazanim ‘izdajnicima’, nadajući se da će se među čitateljima naći pojedinci koji će vas negdje dočekati i fizički napasti - veli Pusić.

U posljednjih godinu dana Pusiću su probušili gume na automobilu, napravili ‘veleizdajnički’ grafit na vratima od garaže, uz redovno slanje pisama prepunih uvreda. Prijeteća pisma redovno dobivaju i povjesničari poput Hrvoja Klasića i Tvrtka Jakovine te niz drugih javnih osoba koje ne odgovaraju kriterijima HDZ-ova domoljublja.

Iako je vlada čiji je Karamarko bio potpredsjednik stvar prošlosti, njegova ostavština, što dokazuju huškački komentatori s početka teksta, i dalje je vitalna. Ni nacionalističke prijetnje novinarima nisu posustale. Prije slučaja Leković pismene prijetnje dobili su ravnateljica Hine Branka Gabriela Valentić i redakcija portala Forum.tm. Policija je u potonjem slučaju zaključila da nema osnove za kazneno gonjenje, već za krimen uznemiravanja, što su najčešće reakcije MUP-a na ovakve priče. U pismu je urednik Goran Borković okarakteriziran kao ‘četnički novinar’ kojeg ‘čekaju da dođe ako je hrabar’, dok je novinarka Sandra Bartolović ‘četnička kurva’ kojoj se ‘jebe četnička mater’.

Boris Pavelić iz ‘Novog lista’ godinama je dobivao jednu do dvije prijetnje tjedno. Prijavio je onu u kojoj je pisalo da bi ‘trebao visiti’. Nadležna tijela su odlučila da nema osnove za kazneni postupak. Savjetovano mu je da pokrene privatnu tužbu, ali zbog dugotrajnosti postupka to nije učinio. Međutim, policija je autora pozvala na razgovor.

- Nakon toga mi se ispričao, što je dokaz da novinari trebaju prijavljivati prijetnje. Naime, postoji opće uvjerenje da je prijavljivanje uzaludno - kaže Pavelić.

Drago Pilsel, urednik portala Autograf.hr, kaže da pisma sličnog sadržaja dobiva najmanje jednom u dva mjeseca. Reakcije su uslijedile i nakon njegovog nedavnog sudjelovanja na tribini o Jasenovcu. Osim salvi uvreda na Facebooku, na sekretarici mu je ostavljena poruka da ‘zna što ga čeka’. Dan uoči zaključenja ovog teksta Radio-televizija Srbije je prikazala intervju s Pilselom, nakon čega je dobio sljedeće poruke: ‘Jebat ću ti mamicu, mrtvače!’, ‘Kada krene Oluja Pilsel je visoko na listi za odstrel’, ‘Pokupi se dok još ima vremena, gnjido, dolazimo i po tebe’.

Autor: Hrvoje Šimićević