Zebić u knjizi (183 str.) navodi kako podsjećanjem na te autore, koji su većinom nakon Drugog svjetskog rata bili namjerno isključeni i potom zaboravljeni (posebice Gašparović i Krišković), želi podsjetiti na činjenicu da je hrvatska intelektualna javnost između dva svjetska rata, usprkos političkim prilikama koje su bile obilježene diktaturom i političkim terorom – bila vrlo snažna, kritička i pluralna.
Naglašava kako su opusi intelektualaca kojima bavi, iako nisu bili visoki dužnosnici i eminentni propagatori režima NDH, doživjeli to da budu proskribirani i zaboravljeni dok njihove sudbine "potvrđuju gorak zaključak kako je sudbina hrvatskog društva u 20. stoljeću da svako malo doživi dekaptiranje svojih intelektualnih elita".
Zebić ističe da su Krišković, Ujević, Gašparović i Krstić kompetentno pisali o pitanjima koja nas i danas muče te bi možda, da su njihovi radovi bili poznati i dostupni, to pomoglo i da se bolje snađemo u dinamičnim vremenima od devedesetih do danas.
Za autora, polihistor, prevoditelj Shakespearea i profesor upravnog prava na zagrebačkom Sveučilištu Vinko Krišković (1861.-1954.) bitan je što je imao u liberalnim vrijednostima utemeljen jasan kritički otklon prema sve četiri političke opcije koje su u Hrvatskoj bile od dvadesetih do početka 50-tih godina prošlog stoljeća kada je umro u švicarskoj – integralno jugoslavenstvo, HSS-ovski populizam, totalitarno ustaštvo i jugoslavenski komunizam.
Kroz radove i djelovanje enciklopedista, leksikografa i bibliografa Mate Ujevića (1901.-1967.) od sredine dvadesetih do sredine četrdesetih godina prošlog stoljeća prikazao je njegovu antifašističku i humanističku poziciju. "Ujevićev antifašizam nije samo na teorijskoj i svjetonazorskoj razini, nego i na praktičnoj, u vrijeme kada je to bilo najopasnije. Od početka progona Židova u NDH, pomagao je mnogima da dobiju propusnice s kojima su iz njemačke okupacijske zone prešli u talijansku, i tako izbjegli deportaciju u koncentracijske logore i smrt", ističe Zebić.
Liberal Zlatko Gašparović (1913.-1995.) od sredine tridesetih do sredine četrdesetih godina 20. stoljeća preveo je, uredio ili prikazao brojne autore iz filozofije, sociologije, političkih znanosti i međunarodnih odnosa pri čemu mu je, navodi autor, upozoravanje na opasnost fašizma bio gotovo leitmotiv. Također, prvi je hrvatskoj kulturnoj javnosti predstavio Josea Ortegu y Gasseta, Carla Schmitta i Johana Huizingu.
Zebić je kroz tekst "O rasi i naciji – drugačije", prikazao radove jezikoslovca i leksikografa Krune Krstića (1905.-1987.) iz razdoblja NDH u kojima je, kako ističe, imao i intelektualne hrabrosti da u autoritarnom i totalitarnom sustavu definira nacionalizam sasvim suprotno režimskoj definiciji.
U posebnom dijelu teksta prikazao je i prve moderne hrvatske recepcije djela Niccola Machiavellija – Kriškovićevu i Ante Tresića Pavičića.
Zebić naglašava kako su sva četiri prikazana autora zagovarala pluralno i humano društvo, jasno prepoznali i osudili fašizam i nacizam, prepoznali nesposobnost liberalne demokracije da valjano riješisukob rada i kapitala te se zalagala da se taj sukob prevlada u korist slabijih.
"Radi se o autorima koji su imali stav o bitnim pitanjima, i koji su ga javno iznosili, zagovarali i branili", ističe Zebić.
Enis Zebić (1958.) diplomirao je i doktorirao filozofiju na zagrebačkom Filozofskom fakultetu. Radi kao novinar. Objavio je knjigu "Od liberalnog do autoritarnog - filozofija politike Julija Makanca". Zastupljen je u zbornicima Hrvatskog filozofskog društva, a radove iz povijesti hrvatske filozofije kao i o problemima funkcioniranja parlamentarne demokracije i ulozi medija u demokratskom procesu objavljuje i u mnogim časopisima i novinama za kulturu.
Autor: Hina