Koja je razlika novinarstva u socijalizmu i ovoga danas? Nekada se nije smjelo napadati političare i sistem. Lopovi su bili dozvoljena meta. Danas novinari smiju napadati političare (one koje dopustii vlasnik medija), ali ne smiju lopove. To je suštinska razlika.

Mogu svjedočiti o novinarstvu unatrag 41 godinu. Nitko nije dirao sistem, druga Tita, JNA, bratstvo-jedinstvo, nesvrstanu politiku i tekovine NOB-a. Novinari su bili djeca sistema. Međutim, među „društveno-političkim radnicima“, kako su se novinari nazivali u političkim govorima, bilo je specijalista za turizam, zdravstvo, ekonomiju, energetiku... i jednostavno rečeno, kvalitetnog novinarstva.

Iako su novinari dobro znali što se ne smije, i autocenzura je bila prilično razvijena, događali su se incidenti. Tada bi se dizala bura, s puno galame, prijetnji i prijekora izricale bi se kazne, ali od 1975. godine pa do kraja bivšeg sistema ne pamtim da je itko zbog toga dobio otkaz.

Kakvi su to bili slučajevi?

Rešad Hadrović (poznat kao pjesnik i autor teksta šansone „Lidija“ s kojom je Kemal Monteno pobijedio na prvom šlageru) vodio je 1977. godine čitanu i pitku rubriku kratkih razgovora u Našim danima s kulturnim radnicima. Razgovor s književnikom Alijom Isakovićem započinje pitanjem što misli o polemikama koje su se u to vrijeme vodile u književnim časopisima u Beogradu i Zagrebu. Isaković je odgovorio kako su „neke neodmjerene kao ona Babićeva u 'Oku'“, a onda dodao kako je „šteta što mi nemamo nešto slično u BiH“, navodeći da je to „valjda što smo 350 kilometara udaljeni od Beograda i Zagreba“.

Prodajem kuću u Neumu

DB (Državna bezbednost) se razletjela po redakciji u Nedžarićima. Izvanredno stanje. Zasjeda kolegij, sazivaju se partijski sastanci. Na šalteru Malih oglasa (danas je tu buregdžinica preko puta Pozorišta) netko je platio oglas da prodaje kuću u Neumu i ostavio broj telefona. Bit će to privatni broj Munira Mesihovića, tadašnjeg predsjednika Predsjedništva SRBiH. Izbila je velika frka. „šaljivdžija“ nije otkriven, a oglasi su se od tada predavali uz ličnu kartu.

Usred redakcijske pohvale tom razgovoru tadašnji glavni urednik Đuro Kozar je nakon telefonskog razgovora s nekim „odozgo“ bio blijed k'o krpa. Na drugoj strani bio je Hrvoje Ištuk. Tada smo saznali da je Babić predstavljao partijsku liniju (blizak šuvaru), čime Dani napadaju službenu liniju CK SKJ te da se „BiH predstavlja kao tamni vilajet u odnosu na dva najveća politička centra“. Epilog: Rubrika je ukinuta i Rešadu Hadroviću je otkazana vanjska suradnja, a Miroslavu Prstojeviću, inače tehničkom uredniku, koji u tom broju zamjenjivao odsutnog urednika kulture Mileta Stojića, izrečena je jednomjesečna suspenzija.

Početkom kolovoza 1978. godine na stranicama „Ljeto“ u Oslobođenju izašao je tekst Željka Rodića pod naslovom „Zašto će Medekovi dogodine u Grčku“!? To je bila priča o jednoj čehoslovačkoj porodici koja godinama kampira u Makarskoj i koja se reporteru žalila na skupoću. Inflacija je tih godina u Jugoslaviji tek hvatala zamah. Međutim, drug Medek je primijetio da su cijene kruha u Jugoslaviji skočile u odnosu na prošlu godinu „a kod nas se nisu mijenjale dvadeset godina“, brašno, ulje, šećer, gorivo su također mnogo skuplji nego godinu ranije „a u Pragu je godinama ista cijena“! Pa je li Jugoslavija socijalistička država? Naravno da se takva rečenica nije pojavila u Oslobođenju, ali su drugovi u CK SKBiH upravo tako protumačili cijeli tekst uz ocjenu da se favorizira Istočni blok. Tog jutra mlađi novinari su komentirali kako“Rodić piše pitko i pronalazi zanimljive sugovornike“. U kafani „Kod Lutve“ (to je bio bife u zgradi redakcije) poznati novinar i urednik Dragoš Bogdanović, koji se tog ljeta spremao za penziju, s iskustvom starog urednika prognozirao je: „Neće se ovo dobro završiti“. I nije: Željko Rodić suspendiran je na šest mjeseci, a ukinuta mu je i sportska rubrika u Našim danima, a Fahro Memić, kao urednik tih ljetnih stranica koji nije ni pročitao tekst prije objavljivanja, zaradio je tri mjeseca. Poslije te epizode i Željko i Fahro imali su uspješne novinarske i uredničke karijere.

Telefonski imenik

Džavid Husić pokrenuo je tabloid As 1981. godine, čija je tiraža vrtoglavo rasla do više od 300.000 primjeraka. Da bi održao pažnju čitalaca, Džavid odluči objaviti reportažu iz Neuma, što je intrigiralo javnost zbog velike koncentracije bh. politačara. Neum je bio tabu tema. Reporter NT preda Džavidu tekst bez ijednog imena. Džavid, ne baš biranim riječima, zagrmi na reportera i zatraži da mu sekretarica donose telefonski imenik. Kad tamo –  imenom i prezimenom oko dvije stotine političara. Piši – vrisnu Džavid. Epilog: Džavid Husić koji je izmislio i vodio dvije najtiražnije novine u predratnoj BiH umro je krajem 90-ih s penzijom koja je jedva prebacivala 200 KM, a firmi je donio milijune. AS je imao svega šest zaposlenih urednika i novinara. 

Mnogo ozbiljnija situacija zbila se sa bardom bh. novinarstva Hamzom Bakšićem. Mlađe čitaoce treba podsjetiti da je Hamza bio urednik Komunista i direktor RTV Sarajevo te da je njegovo ime imalo veliku težinu u javnom i političkom vrhu BiH. Hamza je polovinom 80-ih preuzeo tjednik Svijet s ambicijom da od tog lista napravi ozbiljan politički magazin. Sa sportskom redakcijom Oslobođenja tih je godina surađivao mladi inženjer na bh. željeznicama Cakan (pravog se imena ne sjećam). Cakan je tog ljeta 1986. godine bio terenac u Prištini i nekako je uspio doći do Mahmuta Bakalija, predsjednika Pokrajinskog komiteta SK, koji se nakon čistki 1981. godine našao u potpunoj izolaciji. I tako Cakan ponudi intervju s Bakalijem koji već pet godina nije javno progovorio nijednu riječ. A imao je što reći o nemirima 1981. u Prištini koji su označeni kao kontrarevolucija, o složenim odnosima Beograd-Priština, o ulozi Markovićeve policije, o dubini promjena nakon Brijunskog plenuma...

Hamza naravno prihvati da  intervjuu jer je na pomolu bila čista ekskluziva. Međutim, Državna bezbjednost Srbije koja je prisluškivala Bakalija hapsi Cakana, on kaže da je intervju dogovorio s Bakšićem, DB šalje telegram Sarajevu... Epilog: Hamza bez odlaganja podnosi ostavku na mjesto glavnog urednika Svijeta i dobiva partijsku kaznu „pred isključenje“. Da je bio u pitanju netko s manjim političkim i novinarskim ugledom, zaradio bi zatvor. Bakali, koji je slovio za modernog kosovskog političara, nakon studentske pobune i nereda u Prištini politički je diskvalificiran kao „iredenta“. Hamza dobiva premještaj u Oslobođenje. Dobiva mjesto komentatora, piše politekonomske teme i uživa u „kazni koja ga je zadesila“.

A bilo je trenutaka kada su novinari mogli „pokazati zube“. Mehmed Halilović bio je zamjenik glavnog urednika Oslobođenja kada se Mićo Rakić vratio iz Washingtona. U funkciji predsjednika SSRN BiH držao je govor za Dan ustanka 27. srpnja u Drvaru. Halilović je iz opširnog govora izvadio tri najinteresantnije kartice i to je Oslobođenje objavilo. I nakon dan-dva tadašnji generalni direktor Ivica Lovrić donosi cijeli govor, dvadeset i kusur stranica, da se objavi. Halilović odbija. Lovrić naređuje. I Halilović tada podnosi pismenu ostavku na poziciju zamjenika glavnog urednika. Ostavka je odbijena, a Oslobođenje nije objavilo govor koji bi, ničim izazvan, zauzeo najmanje dvije stranice velikog formata. Halilović je kasnije bio dopisnik iz Kaira i glavni urednik Oslobođenja od 1994.-1999. godine.

Kao glavni urednik Naših dana i novinar Oslobođenja imao sam nekoliko neugodnosti koje su dobro završile. U lipnju 1981. godine Senad Avdić je pisao za Dane s kulturne smotre mladih koja se svake godine održavala na Tjentištu. I umjesto o radovima pisaca, pjesnika, slikara, glumaca... Avdić je u svom stilu prikazao opuštajuću atmosferu te smotre – seks, danguba i alkohol. I pritom je napao neke omladinske rukovodioce. Dan nakon izlaska novina zvoni telefon. Kabinet Refika Hukića, u to vrijeme potpredsjednika RIV-a zaduženog za društvene djelatnosti. Hukić je bio strah i trepet, asketskog izgleda, beskompromisni komunist... Dolazim na raport. Na stolu Dani, sporni dijelovi podvučeni crvenim flomasterom.

„Je'l bilo na Tjentištu išta osim derneka, bludničenja i pijančenja? Jesu li tamo bili neki stvaraoci? I znaš li ti mladiću – kako ti je ono ime – da će u slučaju rata izlaziti samo dva lista: Oslobođenje i Naši dani, a vi se ovako ponašate“!?

I ja šutim. Ne znam što reći. Hukić prekida tišinu: što ovo znači? što ćemo sad? Odgovaram da ću se popraviti! On jedva zadrža smijeh i tako se završi razgovor. Sljedeće godine na služenju vojnog roka zatekla me vijest da je Refik Hukić poginuo u saobraćajnoj nesreći kod Olova. Bilo mi je žao tog čovjeka kojeg sam sreo samo jedanput u životu.

Izvor: Media.ba

Autor: Emir Habul