Brojne su afere koje ste otkrili u proteklom razdoblju. Za vas su kolege u žiriju u obrazloženju kazali kako ste predstavnik novinarstva koje beskompromisno otkriva istinu. Istina je jedan od temeljnih filozofskih pojmova, koje se čovjek treba držati i služiti joj. No pluralizam istina i relativizacija doveli su do devalvacije istine u našem društvu pa se često prisjetimo jednog vrlog političara koji je kazao kako on nikad ne laže, ali da ponekad ne govori istinu. Koliko se danas u društvu i javnom djelovanju, odnosno politici drži do istine i koliko joj se služi, a koliko ju se izigrava?

Relativizacija i licemjerje je ono što najviše šteti istini. Relativizacija da se odmahne rukom i kaže: "Pa on je još malo ukrao koliko su drugi." Kod nas je i uobičajeno i, kada vas zaustave u prebrzoj vožnji, poručiti: "Mene kažnjavaju, a ovi su pokrali državu pa ništa." Tako se uvijek nađe opravdanje za loše umjesto da se preuzme odgovornost, prizna pogreška i radi na tome da se ona ne ponovi. Isto tako, ljude koji su uhvaćeni s „prstima u pekmezu“ i dalje se ostavlja na funkcijama. Kao da se ne želi postaviti zdravorazumsko pitanje: ako je ministar išao pogodovati investitoru A i to se otkrilo, kako znamo da nije pogodovao i drugima? To jednostavno pitanje jasno pokazuje zašto ljudi skloni korupciji ne bi trebali biti na funkcijama. Uz to, imamo i licemjerje politike, ali budimo iskreni, i birača. Ako je istu stvar napravio politički protivnik, onda je to afera, a ako je napravio "naš", onda mu se smješta, podmeće, trača, proziva ga se bez razloga, a policiju i istražitelje optuži se za političku igru. Takav stav duboko ljulja i povjerenje u institucije i vodi relativizaciji svega. I zato to dvoje smatram najvećim prijetnjama istini. A društvene mreže i opskurni portali samo su neki od kanala kojima se to širi. Svi, a pogotovo novinari, moraju imati jednake kriterije kako bi se istina lakše probijala, a što manje iskrivljavala.

Na svečanom proglašenju za novinara godine kazali ste kako dobro novinarstvo mijenja društvo nabolje. Je li to moguće u ovom našem društvu ostvariti?

Duboko vjerujem u to i prestat ću pisati kada budem mislio da se ništa ne može promijeniti. Ne mislim da ja određujem što je dobro, a što loše u društvu. Ali svi moraju imati jednak, dobar okvir za život. Ako se natječaji namještaju, onda čovjek koji se obrazovao neće dobiti posao, kao ni poduzetnik zbog svoje kvalitete. Ako ukorijenimo stav da su takve stvari nedopustive, ako svatko tko pokušava muljati zna da može biti uhvaćen i razotkriven, a da stranka neće stati iza njega, onda će dva puta razmisliti. Pa će svi imati bolje prilike, željeti ostati u zemlji, tu živjeti i raditi. Ako uspijemo promijeniti zakon na malim stvarima, kao što je slučaj sa subvencijama za POS kako bi stanove dobili mladi ljudi, a ne politički podobni, opet smo napravili veliku stvar. Svaki dan i svaki tekst neka je nova mala bitka. A ono što je u tom važno je da novinari, kada povuku u istom pravcu, sve ubrzaju. Najvažnija stvar je da se na nekoj dužnosničkoj poziciji ne promijeni samo ime, nego i obrazac ponašanja.

Dojam je da se političari i drugi javni djelatnici nakon procesa i presude nekadašnjem premijeru Ivi Sanaderu neće usuditi činiti kriminalne radnje i nezakonito se bogatiti. No svi ti kovačevići, rimčeve, kuščevići, mamići... na to se ne obaziru. Kriminal i zloupotreba vlasti su vječni. Dakle, za novinare će uvijek biti posla?

U prethodnom odgovoru razgovarali smo o poštenom, pravno sigurnom okviru, koji je nužan. Sve njihove muljaže posljedica su iste stvari: nedovoljnog sustava kontrole. I to ne samo "uskočke", nego društvene i demokratske. Ako jedan čovjek vodi stranku i drži vlast tako da mu se nitko od suradnika ne usudi suprotstaviti i svi su spremni zažmiriti, onda je pitanje trenutka kada će ta vlast iskoristiti priliku za lopovluk. Ako je jedan šef državne tvrtke mogao bez javne nabave odlučivati o milijunima kuna svaki dan, a na toj poziciji ga držite zbog koalicijskog, odnosno stranačkog mira, onda je pitanje kada će isplesti svoju mrežu. Ako u nadzornim odborima udruge građana i skupštini postoje ljudi koji su se okoristili od šefa kluba, oni će slijepo potpisivati i glasati. Čak i da nije napravio štetu iako je dokazano da su izvukli milijune. Ako postavljaš ljude koji već imaju povijest osobnoga korištenja od funkcije, samo je pitanje trenutka kada će je opet iskoristiti, a time šalješ i poruku svima ostalima u zapovjednom lancu kako će stvari funkcionirati. Ako u malom mjestu nema oporbe i nezavisnih lokalnih medija koji odmah znaju da načelnik kupuje zemlju, a onda je prenamjenjuje u građevinsku, onda će se on na tome obogatiti. Sustavi kontrole nam zakazuju. Stalno. I to gledamo godinama. Začepimo jednu rupu, otvori se nova. Ali dobro je dok ih čepimo i ne dižemo ruke od toga.

Za novinare će uvijek biti posla, ali sve nas manje radi u velikim i ozbiljnim redakcijama. Dio kolega drži da nam je novinarstvo na umoru. Pretpostavljam da imate drukčije mišljenje jer radite u velikoj i organiziranoj redakciji koja se bavi ozbiljnim novinarskim istraživačkim radom. Koliko vam je to pomoglo u vašem radu i kako gledate na novinarski rad u današnjem novinarstvu?

Novinari bi uvijek trebali biti ti koji su spremni na novo, na istraživanje, ali svi smo mi ljudi. I nekad uđemo u svoju kolotečinu. I ne mislim tu ništa loše. Ona je i nužna ili čovjek izgori. Ali ne bismo se trebali odbijati mijenjati. Količina posla se povećala, povećao se i broj platformi na kojima radimo pa, konkretno, mi jedan tekst odrađujemo za tisak, za net ga produžimo ili drugačije opremamo te je još potreban i video. Kada sam počeo, novinarova obveza bila je ostaviti tekst u sustav. Već to uzima dodatno vrijeme, ali na to se moramo naviknuti. Vjerojatno sve redakcije moraju štedjeti i zato je premalo ljudi. Nadam se da će modeli digitalnih pretplata zaživjeti kako bi se osigurao dodatni izvor prihoda koji će biti uložen u novinarstvo. Ne mislim da novinarstvo umire, vidimo i nove portale koji se dižu kvalitetom, televizije uvode istraživačke emisije... Ljepše je bilo imati cijeli dan ili tjedan za obraditi temu, a danas se stvari od jutra do roka u 19 sati znaju naglavačke okrenuti. I još navečer nadopunjuješ i mijenjaš stvari. Ali tko se ne prilagodi, propast će. U velikoj i jakoj redakciji poput 24sata lakše je raditi, a imam i slobodan pristup temama i potporu i uredništva i uprave. Kada se tako sve posloži, onda je posao čisto zadovoljstvo. Iako ga je više.

Novinare se neprestano tužaka. HND je u nedavnoj anketi iznio podatak da se protiv novinara i medija vodi, samo ove godine, nešto manje od 1000 postupaka. Kako vi stojite s tužbama?

Jako dobro (smijeh). Mogu reći da sam imao prilično malo tužbi u životu s obzirom na teme. A onda sam i ja postao dio priče jednog serijskog tužitelja koji je nekada drmao HDZ-om. I tu se vide iste rupe. Odvjetnik je jednom to plastično objasnio: ako pet osoba napadne jednu i razbije mu nos, a oštećenik se ne može točno sjetiti niti zna tko je od njih nanio ozljedu, svih pet će solidarno platiti kaznu. A na sudovima prolaze tužbe protiv pet medija za tekstove objavljene isti dan i dodjeljuje se pet odšteta za duševnu bol. Čak i ako su navodi istiniti. Sudovi čak ne spoje više tužbi protiv iste medijske kuće od istog čovjeka. Svaka tužba, potpuno drugi sudac. Duševnu bol nitko ne vještači, a kada čitate navode što je taj čovjek preživio, pitate se tko nam je vodio državu i kako je uopće normalno funkcionirao od nespavanja i nelagode. Najluđi primjer su mi šprance iste tužbe za "šlager", vijest, kolumnu, sve je to istih 50.000 kuna boli. Kako su šprance iste za desetak tekstova, tako u jednoj tužbi stoji da nisam ni pokušao dobiti drugu stranu, a onda sam na sudu morao pokazivati poruke u kojima mi je poručio da nema komentara. Problem su poneki suci koji su zaista nezainteresirani, ne trude se vidjeti kontekst pa odštetu daju čisto reda radi. Ali da zaključim u pozitivnom tonu, takve stvari u drugom stupnju uglavnom padnu. Tako da je hodanje po sudovima stresno i naporno, ali toga se ne treba bojati ako pišeš istinu. Opcija autocenzure i da se radije nekim temama ne baviš da te ne bi tužili, puno je gora. I na kraju, to je pobjeda muljatora bez ispaljenog metka.

Ovo pandemijsko vrijeme utjecalo je i promijenilo i način rada u novinskim redakcijama. Sve je više rada od kuće, a manje onoga izvornog redakcijskog. Kako ste se vi u svemu tome snašli i nedostaje li vam ona uobičajena redakcijske vreva?

Pa s jedne strane je dobro imati mir doma, ali dugoročno mislim da je nemoguće tako raditi istom kvalitetom. Nedostaje mi kontakt i onaj brainstorming. Par ljudi uvijek više zna od jednoga, i to je važno i za pristup temi, neki drugačiji kut ili čisto da vikne preko redakcije: nabavit ću ti broj mobitela od tog i tog. Od doma morate poslati pet poruka ljudima i čekati hoće li odgovoriti, dok je u redakciji dovoljno naglas nešto izreći. Problem je pogotovo što u tiskanom izdanju imamo i ilustracije i fotomontaže uz tekstove i puno se polaže pažnje na igru riječi u naslovima. Ne može jedan urednik svaki dan imati toliko inspiracije, tu mora povući redakcija. Sjećam se, na primjer, priče o direktoru koji je sam sebe zaposlio u tvrtki kćeri javne tvrtke koju je vodio. Pa si ugovorio bonus i, naravno, zbog „dobrog rada“ sam sebi kao šef isplatio milijun kuna. Svi su se složili da je priča luda, ali kako to objasniti u jednoj riječi, egidi? Letjele su ideje, a onda je urednik rekao: "Pa taj je sam sebe uhljebio." To je Samouhljeb! Mnogima ime tog direktora ne bi ništa značilo, ali kada se spomene Samouhljeb, onda svi znaju o čemu je riječ. I tako svaki dan radimo. Pandemija je otežala tu kreativnost i suradnju. Ali mislim da su hrvatski mediji odradili izvrstan posao u zadnjih kriznih godinu i pol.

Ove nagrade vrhunac su vašeg dosadašnjeg novinarskog rada. Koliko vam ovo priznanje kolega znači?

Mislim da se i na dodjeli vidjelo jedno veliko uzbuđenje i da su me nagrade ganule. Iako neki smatraju takvu vrsta nagrada zastarjelom, novinarima se za njihov rad rijetko odaje priznaje. Nakon silnih godina u kojima si se trudio, velika je čast kada te struka izabere u tako jakoj konkurenciji. Moram reći da mi je samo žao što ukupno nije više kolegica i kolega glasalo.

Tko su vam novinarski uzori?

Nisam jedan od onih koji ima uzore. Ni kada sam upisivao fakultet nisam se vodio nekim imenom. Kroz karijeru sam se nagledao i, na moju sreću, upoznao puno ljudi koji istinski žive novinarstvo. Uvijek su mi posebno bili dragi oni koji se raduju svakoj novoj priči, koji imaju volje i energije i koji su osjetljivi na nepravdu. Na dodjeli sam u šali rekao da kada porastem želim biti Drago Hedl u kontekstu toga da sam prešao 40 godina. Ali stvarno se divim njegovoj energiji i količini posla koji odradi nakon svega što je prošao u životu. Volio bih da njegove godine dočekam na isti način.