Hrvatski nezavjesni novinari okupili su se u Kitzbühelu da ondje, na zatvorenom sastanku velikih međunarodnih ulagača i njihovih malih pomagača, svjedoče kraju istog onog postizbornog ciklusa koji su otvorili čučeći pred zgradom Ante Kotromanovića.

Prije nešto više od mjesec dana novinarski su objektivi uhvatili novoizabranog zastupnika Mosta Dragu Prgometa i tadašnjeg premijera Zorana Milanovića u žaru preljubničke političke afere, u žanru skrivene kamere i u stanu ministra obrane. Postizborna pregovaračka zavrzlama započela je, dakle, loše režiranim skandalom, ali ime režisera ostalo je do danas nepoznato. Kao i, uostalom, mnogo toga drugog: sve što smo u međuvremenu čuli, proturječne su izjave aktera. Tko je tu koga zapravo pozvao na razgovor, a tko se odazvao? Tko je za sastanak znao, a tko ne? Otkud omanji odred dobro opremljenih reportera u žbunju pred jednom privatnom zgradom, u kasni noćni sat? I zašto su političari, dovraga, sjeli za stol uz veliki prozor, točno pred njihove fotoaparate, pod raskošnim osvjetljenjem, uz široko razmaknute zavjese? U epilogu bizarne priče Prgomet je izbačen iz Mosta, Božo Petrov je dobio prvi u nizu argumenata da se naposljetku okrene HDZ-u, a Milanović prvi u nizu argumenata za tvrdnju da Božo Petrov od početka samo traži razlog da se naposljetku okrene HDZ-u.

Intrige i kontroverze oko malog noćnog sastanka, međutim, time nisu zaustavljene; nisu potvrđene, ni pobijene. Ali tako, valjda, mora biti kada presudna politička zbivanja promatramo izvana, kroz okvir prozora: logično je da ih razumijemo samo okvirno. Tako, valjda, mora biti kada razina informiranosti ovisi o zavjesi: vizuru diktira dobra volja aktera da zastore privremeno razmaknu. Tako, valjda, mora biti kada politika i mediji nastupaju u istoj komediji: dobivamo, naposljetku, posve nov novinarski žanr, nešto kao zastor-story, nešto poput nezavjesnog novinarstva.

Ništa neobično, zato, što su se hrvatski nezavjesni novinari – ta nova reporterska vrsta, koja ključne prizore promatra isključivo kroz prozore – prošlog tjedna okupili ispred luksuznog hotela Kempinski u Kitzbühelu da ondje, na zatvorenom sastanku velikih međunarodnih ulagača i njihovih malih pomagača, svjedoče kraju istog onog postizbornog ciklusa koji su početkom novembra otvorili čučeći pred zgradom Ante Kotromanovića. Započelo je, dakle, uhođenjem tehničkog premijera, a okončalo se praćenjem premijera koji to nije još samo tehnički. Započelo je u zagrebačkom predgrađu, a okončalo se u austrijskom skijalištu. Započelo je kao sitna međustranačka čarka za lokalnu upotrebu, a okončalo se na konferenciji moćnih investitora koji kontroliraju javne dugove i državne ekonomske politike na globalnom nivou. I naizgled, sve je pritom ostalo isto: isti je skriveni pogled kamere uperen izvana u dobro osvijetljen interijer, isti ponižavajući čučanj reportera prigodno transformiranog u voajera, isto je okvirno nerazumijevanje zbivanja. Negdje na putu iz Zagreba u Kitzbühel, međutim, u životu hrvatskog nezavjesnog novinara – te nove reporterske vrste, koja pozom špijuna prikriva ulogu pijuna – promijenilo se mnogo toga.

Razvojni put koji je prešao u posljednja dva mjeseca zadan je zapravo lûkom Mosta, stranke koja je postizborne pregovore s dva velika bloka otvorila insistirajući na transparentnosti bez presedana, zajedničkim sastancima otvorenima za javnost i live prijenosima prvog tripartitnog zasjedanja, ali samo zato da bi ih zatvorila prepustivši mandat čovjeku za kojeg nitko ranije nije čuo, koji odlazi predstavljati Hrvatsku na tajnoviti bankarski sastanak prije nego što je dobio ovlasti da čini bilo što slično i koji istoj onoj javnosti koju navodno predstavlja podnosi izvještaj tek nakon iscrpnih konzultacija s gospodarima hrvatskog javnog duga. Činjenica da joj ipak podnosi izvještaj – pa makar i nakon povratka iz Austrije, pa makar i u formi floskula o uravnoteženju proračuna, pa makar uz opetovano prizivanje boljeg plasmana na deplasiranoj Doing Business ljestvici Svjetske banke – čini se, ustvari, ključnom. Jer doista, Tihomir Orešković je posve transparentan po pitanju vlastite netransparentnosti: on je sasvim otvoren oko toga da je otišao na jedan strogo zatvoreni sastanak, i da će građani o čijoj se sudbini na tom sastanku raspravljalo njegove rezultate doznati posljednji.

Slike iz Kitzbühela koje smo gledali dok je privatna konferencija o javnom dugu trajala, snimljene sa sigurne udaljenosti, bez tona, teksta i konteksta, upravo su zato pouzdan prikaz naše skore političke budućnosti. Nisu to više novinarski prilozi koji barem fingiraju da nam nešto važno otkrivaju, nego reportaže u kojima je zgrada ekskluzivnog hotela Kempinski ujedno i jedina ekskluziva: promatrajući s one strane debelog stakla likove mandatara Oreškovića, guvernera Hrvatske narodne banke Borisa Vujčića i nepoznatih nam uglednih kreditora u srdačnoj i konstruktivnoj raspravi, trebali smo jasno vidjeti da nam ništa od onoga što vidimo više ne treba biti jasno. Ekonomska politika svedena na puku egzekuciju procedura Evropske komisije, strogu kontrolu deficita i redukciju javnog sektora, uostalom, ni ne zahtijeva širu javnu legitimaciju. Pa se onda i funkcija novinarstva, osuđenog da takvu politiku servisira sa sigurne udaljenosti, svodi naposljetku na jednostavnu zadaću: osigurati temeljno pravo javnosti da zna da ništa ne zna.

Autor: Boris Postnikov

Izvor: portalnovosti.com