Aktualno > Analize

NEOVISNI LOKALNI MEDIJI U RALJAMA PRAVOSUĐA

11.02.2019.

Piše: Robert Mihaljević, glavni urednik Podravskog list

Dok se u našoj maloj redakciji atavistički strah i autocenzura danas nožem mogu rezati, premijer nam nekidan poručuje da dramatiziramo. No, drame tu odavno nema, dragi prajministre. Tek borba za goli opstanak prožeta elementima farse, lakrdije i groteske. Ako se vas bude pitalo, to je borba s izvjesnim ishodom

Bilo je u početku nekog reda i smisla u postupanju pravosuđa prema našoj redakciji. Vladala je, rekli bismo, prilična pravna i sankcijska sigurnost. Porez na kritiku - tako ga volim zvati - uredno se naplaćivao po stopi od desetak tisuća kuna po izgubljenoj tužbi i tu smo fiskalnu obvezu redovito planirali na rashodnoj strani nakladničkog poslovanja. Znali smo da u srazu s lokalnim gubicama u sudnici nemamo baš nikakve šanse i znali smo koliko će nas to stajati. I nije nam na pamet padalo da se bunimo.

Tekstovi pisani s grčem 

A onda je počelo. Zašto, kad i kako - teško je jednoznačno odgovoriti. No, ima tome već četiri-pet godina da tekstove pišem s grčem i da s istim stanjem u probavnom traktu odlazim na brojna ročišta. Kojih je odjednom mnogo više nego ranije i na kojima se odjednom dosuđuju mnogo rigoroznije odštete nego prije. Nekako se čini da je vražji ples u koji su se uhvatili lokalni politički moćnici i pravosudni tezuljari počeo onog časa kad su se Karamarko i njegova ćudoredna falanga krenuli odlučno obračunavati s ideološkim i klasnim neprijateljem.

Otvoren je tada jedan opak društveni proces - koji i danas traje - s porukom da se mnoge ružne stvari mogu nekažnjeno raditi. Političari mogu javno drugovati s kriminalcima, a kriminalci mogu biti ugledni političari. Manjine imaju sva prava unutar svoja četiri zida, a u javnom prostoru njihova su prava čvrsto ograničena pravom i batinom većine. Mediji su čvrsto pod kontrolom politike i s njima povezanih kapitalista, a one koji nisu disciplinirat će lojalna i odana sudska instanca. I nitko od tih smjernih društvenih patrona pod milim bogom ni za što nije morao odgovarati. Sve se, naime, može srediti. 

Eto, ima tome već četiri-pet godina da s grčem pišem i potom s grčem ulazim u sudnicu. Koliko god da pazio u jezičnim sintaksama i stilskim figurama, kako god čvrsto povlačio ručnu autocenzure - uvijek je lokalni kabadahija našao razloga za tužbu, a sudac zakonski argument koji mu daje za pravo. I što je najgore, više ni bog dragi nije mogao predvidjeti po kojoj će se stopi obračunati onaj famozni porez na kritiku. Jedno je bilo sigurno - debelo će premašiti iznose koji su se ranije dosuđivali. Što ima razumne logike jer je naklada tiskanih medija odavno u slobodnom padu. Pa ih je, po toj razumnoj logici, visokim porezom na kritiku prilično jednostavno disciplinirati. Ili - ako su baš tvrdoglavi - uništiti.

I zadnjoj budali jasno je o čemu je tu riječ. Prije desetak godina prodavali smo se u desetak tisuća primjeraka tjedno i ostvarivali barem dva-tri milijuna kuna marketinških prihoda godišnje. Duševne boli tada su stajale - ponovimo to još jednom - desetak tisuća kuna po izmučenoj dušici. Danas, kad tu nakladu i oglašivački kolač (a bogme i plaće i broj zaposlenih) možemo samo sanjati - duševne boli liječe se i s četverostruko višim iznosima. I to s nedvosmislenom porukom - možete birati polagano umiranje ili ekspresnu smrt u najgorim mukama.

Pripazite što pišete 

Sudskim presudama protiv naših novinara i redakcije, na žalost, odavno smo se prestali čuditi. Jednom smo, primjerice, moćnom direktoru u HEP-u morali platiti 20-ak tisuća kuna jer smo slijepo vjerovali priopćenju policije da je napustio mjesto prometne nesreće. Nije nam pomoglo ni to što se koprivnička policija poslije ispričala i nama i njemu te suspendirala dvojicu policajaca zbog propusta. Drugostupanjski sud je - molim vas da sad pozorno pratite - zaključio kako policija nije “tijelo javne vlasti” da bismo njezinim priopćenjima bezrezervno vjerovali.

Drugi put smo SDP-ovu direktoru u HŽ-u morali platiti 15-ak tisuća kuna jer ga je sindikalni lider na presici prozvao nesposobnim političkim uhljebom. Nije pomoglo ni to što je više od pola teksta bila direktorova vjerno prenesena izjava. Sudovi su zaključili kako smo počinili neoprostiv propust jer tadašnjeg SDP-ova ministra prometa nismo pitali je li lokalni SDP-ov željeznički kadar nesposobni uhljeb ili sposobni menadžer. Upravo je ministar, prema tumačenju suda, bio jedini autoritet koji je to mogao presijeći. I ne, nije zajebancija.

A treći put? E to je bilo neponovljivo iskustvo. Zbog moje tri kolumne moćnom HDZ-ovu dužnosniku Hrvatskog nogometnog saveza dosuđeno je čak 50.000 kuna, a u presudi se, među ostalim, može iščitati kako sam upravo ja izmislio izraz nogometna močvara samo da bih tom pravovjernom nogometnom ministru nanio što veću duševnu bol. Kako se tijekom tog procesa očekivalo i otkrivanje nekih pikanterija o utjecaju politike na Podravku, na ročištu je bio i naš urednik crne. Tek što se vratio u redakciju - dočekao ga je telefonski poziv sutkinje koja mu je poručila nek pripazi što će napisati u izvještaju sa suđenja jer bi to, jelte, moglo utjecati na njezinu konačnu odluku. I bogme je utjecalo.

Zadnjih smo mjeseci izgubili i dva spora koja je protiv nas pokrenula supruga saborskog zastupnika i člana Državnog sudbenog vijeća, i to samo zato jer smo se usudili pisati kako je posao dobila u gradskoj knjižnici u gradu kojim drma njezin moćni suprug. S obzirom da je kao član DSV-a lobirao za novu predsjednicu koprivničkog suda i da je u prijateljskim odnosima sa sucem koji nas je u prvom sporu iz te priče rebnuo najvećom kaznom u povijesti - zatražili smo da nam se sudi na nekom drugom sudu. Promptno smo odbijeni uz službeno odaslanu opasku nove šefice suda da malo pripazimo što pišemo o tim postupcima.

Dok se u našoj maloj redakciji atavistički strah i autocenzura danas nožem mogu rezati, premijer nam nekidan poručuje da dramatiziramo. No, drame tu odavno nema, dragi prajministre. Tek borba za goli opstanak prožeta elementima farse, lakrdije i groteske. Ako se vas bude pitalo, to je borba s izvjesnim ishodom.

Piše: Robert Mihaljević, glavni urednik Podravskog list

Dok se u našoj maloj redakciji atavistički strah i autocenzura danas nožem mogu rezati, premijer nam nekidan poručuje da dramatiziramo. No, drame tu odavno nema, dragi prajministre. Tek borba za goli opstanak prožeta elementima farse, lakrdije i groteske. Ako se vas bude pitalo, to je borba s izvjesnim ishodom

Bilo je u početku nekog reda i smisla u postupanju pravosuđa prema našoj redakciji. Vladala je, rekli bismo, prilična pravna i sankcijska sigurnost. Porez na kritiku - tako ga volim zvati - uredno se naplaćivao po stopi od desetak tisuća kuna po izgubljenoj tužbi i tu smo fiskalnu obvezu redovito planirali na rashodnoj strani nakladničkog poslovanja. Znali smo da u srazu s lokalnim gubicama u sudnici nemamo baš nikakve šanse i znali smo koliko će nas to stajati. I nije nam na pamet padalo da se bunimo.

Tekstovi pisani s grčem 

A onda je počelo. Zašto, kad i kako - teško je jednoznačno odgovoriti. No, ima tome već četiri-pet godina da tekstove pišem s grčem i da s istim stanjem u probavnom traktu odlazim na brojna ročišta. Kojih je odjednom mnogo više nego ranije i na kojima se odjednom dosuđuju mnogo rigoroznije odštete nego prije. Nekako se čini da je vražji ples u koji su se uhvatili lokalni politički moćnici i pravosudni tezuljari počeo onog časa kad su se Karamarko i njegova ćudoredna falanga krenuli odlučno obračunavati s ideološkim i klasnim neprijateljem.

Otvoren je tada jedan opak društveni proces - koji i danas traje - s porukom da se mnoge ružne stvari mogu nekažnjeno raditi. Političari mogu javno drugovati s kriminalcima, a kriminalci mogu biti ugledni političari. Manjine imaju sva prava unutar svoja četiri zida, a u javnom prostoru njihova su prava čvrsto ograničena pravom i batinom većine. Mediji su čvrsto pod kontrolom politike i s njima povezanih kapitalista, a one koji nisu disciplinirat će lojalna i odana sudska instanca. I nitko od tih smjernih društvenih patrona pod milim bogom ni za što nije morao odgovarati. Sve se, naime, može srediti. 

Eto, ima tome već četiri-pet godina da s grčem pišem i potom s grčem ulazim u sudnicu. Koliko god da pazio u jezičnim sintaksama i stilskim figurama, kako god čvrsto povlačio ručnu autocenzure - uvijek je lokalni kabadahija našao razloga za tužbu, a sudac zakonski argument koji mu daje za pravo. I što je najgore, više ni bog dragi nije mogao predvidjeti po kojoj će se stopi obračunati onaj famozni porez na kritiku. Jedno je bilo sigurno - debelo će premašiti iznose koji su se ranije dosuđivali. Što ima razumne logike jer je naklada tiskanih medija odavno u slobodnom padu. Pa ih je, po toj razumnoj logici, visokim porezom na kritiku prilično jednostavno disciplinirati. Ili - ako su baš tvrdoglavi - uništiti.

I zadnjoj budali jasno je o čemu je tu riječ. Prije desetak godina prodavali smo se u desetak tisuća primjeraka tjedno i ostvarivali barem dva-tri milijuna kuna marketinških prihoda godišnje. Duševne boli tada su stajale - ponovimo to još jednom - desetak tisuća kuna po izmučenoj dušici. Danas, kad tu nakladu i oglašivački kolač (a bogme i plaće i broj zaposlenih) možemo samo sanjati - duševne boli liječe se i s četverostruko višim iznosima. I to s nedvosmislenom porukom - možete birati polagano umiranje ili ekspresnu smrt u najgorim mukama.

Pripazite što pišete 

Sudskim presudama protiv naših novinara i redakcije, na žalost, odavno smo se prestali čuditi. Jednom smo, primjerice, moćnom direktoru u HEP-u morali platiti 20-ak tisuća kuna jer smo slijepo vjerovali priopćenju policije da je napustio mjesto prometne nesreće. Nije nam pomoglo ni to što se koprivnička policija poslije ispričala i nama i njemu te suspendirala dvojicu policajaca zbog propusta. Drugostupanjski sud je - molim vas da sad pozorno pratite - zaključio kako policija nije “tijelo javne vlasti” da bismo njezinim priopćenjima bezrezervno vjerovali.

Drugi put smo SDP-ovu direktoru u HŽ-u morali platiti 15-ak tisuća kuna jer ga je sindikalni lider na presici prozvao nesposobnim političkim uhljebom. Nije pomoglo ni to što je više od pola teksta bila direktorova vjerno prenesena izjava. Sudovi su zaključili kako smo počinili neoprostiv propust jer tadašnjeg SDP-ova ministra prometa nismo pitali je li lokalni SDP-ov željeznički kadar nesposobni uhljeb ili sposobni menadžer. Upravo je ministar, prema tumačenju suda, bio jedini autoritet koji je to mogao presijeći. I ne, nije zajebancija.

A treći put? E to je bilo neponovljivo iskustvo. Zbog moje tri kolumne moćnom HDZ-ovu dužnosniku Hrvatskog nogometnog saveza dosuđeno je čak 50.000 kuna, a u presudi se, među ostalim, može iščitati kako sam upravo ja izmislio izraz nogometna močvara samo da bih tom pravovjernom nogometnom ministru nanio što veću duševnu bol. Kako se tijekom tog procesa očekivalo i otkrivanje nekih pikanterija o utjecaju politike na Podravku, na ročištu je bio i naš urednik crne. Tek što se vratio u redakciju - dočekao ga je telefonski poziv sutkinje koja mu je poručila nek pripazi što će napisati u izvještaju sa suđenja jer bi to, jelte, moglo utjecati na njezinu konačnu odluku. I bogme je utjecalo.

Zadnjih smo mjeseci izgubili i dva spora koja je protiv nas pokrenula supruga saborskog zastupnika i člana Državnog sudbenog vijeća, i to samo zato jer smo se usudili pisati kako je posao dobila u gradskoj knjižnici u gradu kojim drma njezin moćni suprug. S obzirom da je kao član DSV-a lobirao za novu predsjednicu koprivničkog suda i da je u prijateljskim odnosima sa sucem koji nas je u prvom sporu iz te priče rebnuo najvećom kaznom u povijesti - zatražili smo da nam se sudi na nekom drugom sudu. Promptno smo odbijeni uz službeno odaslanu opasku nove šefice suda da malo pripazimo što pišemo o tim postupcima.

Dok se u našoj maloj redakciji atavistički strah i autocenzura danas nožem mogu rezati, premijer nam nekidan poručuje da dramatiziramo. No, drame tu odavno nema, dragi prajministre. Tek borba za goli opstanak prožeta elementima farse, lakrdije i groteske. Ako se vas bude pitalo, to je borba s izvjesnim ishodom.