Iz medija

(Ne)sloboda medija: ”Verbalni delikt” se vratio, a vrijednosni sud (sloboda mišljenja i izražavanja) se ukida!

24.02.2019.
Link na članak

Oteli ste medije. Novinarstvo vam ne damo! I začudo, ovog puta to, izgleda, i mislimo. Kao da se čaša prelila, a i dalje se uporno puni potrebom režima da nas ušutka, i spremnošću njezinih odanih medijskih kohorti , predvođenih HRT-ovim centurionima, da mu u tome srčano sufliraju.

Tužeći novinare u vlastitoj kući jednako kao i izvan nje. Sve do Hrvatskog novinarskog društva. Gdje to vodi? Što se nas tiče, zasad pred Novinarski dom u Zagrebu, na prosvjedno okupljanje, 2. ožujka, gdje su najavili dolazak svi slobodnomisleći i ljudskim pravima i slobodama posvećeni građani, civilne udruge, saborski zastupnici, neke političke platforme i stranke, redatelji, pisci, glumci, umjetnici, neovisni novinari, riječju, oni koji imaju što reći, ali to neće činiti na HRT-u,  i koji znaju koja je vrijednost slobode.

Jer, što je čovjek bez slobode? Tek ptica u krletki, ili lav u kavezu. Nemoćan i zarobljen u vlastitoj prirodi, bila ona pitoma i plaha ili agresivna i divlja, svejedno, osuđen služiti onima čije su rešetke na kavezu od slatkih, zlatnih niti, i čija moć uvelike nadilazi snagu. A što je novinar bez slobode? Ptica slomljenih krila, bezubi lav kojemu su iščupali kandže, zatočeni orao koji čezne za prostranstvom nebeskim, dakle, čovjek po sebi, ali ni za sebe niti za drugoga. E, upravo takve novinare priželjkuje režim koji fingira demokraciju pod izlikom “slobodnih izbora”, a u osnovi je diktatura “izabrane većine” koja prezire i sustavno ušutkuje sve one koji kritički misle i ne žele biti njezini apologeti.

No, nikakvo čudo nije da vlast pretendira što više suziti prostor medijskih sloboda, pa i utjerivanjem straha u kosti novinara. Ali, ako nije čudo, a ono blasfemija svakako jest, kad novinari ( HRT ) udare na novinare i svjesno dezavuiraju struku samu, oduzimajući joj i dostojanstvo i društvenu svrhu. A kod nas je na djelu oboje. Novinare u Hrvatskoj tuže i vrapci i komarci, i politička sitnež i silnici, i kriminalci i džepari, politička i ekonomska mafija, podzemlje i nadzemlje. Ako časno i beskompromisno rade svoj posao, smetaju svima, jer u ovoj državi nepravde, nepoštenja i nereda, pozivanje na red, pravdu i poštenje zvuči anakrono, neprilagođeno, naporno i deplasirano.

Neovisni, tzv. novinari “izvan sustava”, gotovo su izumrla, endemska vrsta koju nitko ne štiti. Pa se čini i kako je nije teško istrijebiti. Nama je, stoga, govoriti i pisati, kriminal, korupciju, beščašće uporno prokazivati, sve do “sudnjeg dana”. Da se možemo na strukovnu solidarnost pozvati – zašutjeli bismo. Gromko i bar na tjedan dana. Svi. Bez ostatka. I to bi režimu bila “smrtna kazna”. Jer, bez nas, bez medija, oni i ne postoje. Ali, što ćeš, solidarnost danas i nije naše najbolje oružje za borbu…

HDZ je grobar medijskih sloboda i neovisnog novinarstva. Od zauzdavanja novinarskih sloboda nisu imuni ni drugi, no njihov je utjecaj u stvaranju tzv. kontroliranog novinarstva proporcionalan vremenu provedenom na vlasti. Dakle, gotovo minoran u odnosu na bezmalo neprikosnovenu HDZ-ovu vladavinu ( preko 20 godina ).
Najprije su privatizirali, ispravnije bi bilo reći poklonili, glavne hrvatske medijske kuće svojim pouzdanicima i “zaslužnicima”. Što je sudskim pravorijekom cementirano kao “državni interes” ( slučaj Kutlinog preuzimanja Slobodne Dalmacije). 

HRT je dugoročno preveden u apsolutno režimsku televizijsku kuću koja je izgubila funkciju javnog servisa, pa danas servisira isključivo vlast, ali s javnim novcem, novcem poreznih obveznika i HRT pretplatnika. A kako su “poturice uvijek gore od Turaka”, tako i HRT u svome snishodljivom nastojanju da pokaže punu lojalnost režimu, ide i ispred njega, eksplicitnijim revizionizmom i nacionalističkom ostraščenošću negoli bi to i sama vlast od njih tražila. U program se pozivaju egzaltirani neonacisti koji slave poglavnika Antu Pavelića, a homoseksualce an gro optužuju za širenje AIDS-a, promoviraju proustaške ( kvazi )književne uratke i promiču tezu o Jasenovcu kao radnom i sabirnom, a ne koncentracijskom logoru, itd.itd. Posljedice su da HRT ima žalosno nisku gledanost, najbolji novinari i ostali profesionalni kadrovi odlaze na komercijalne televizije, a tzv. javna televizija ostaje na braniku “voljenog vođe” čuvajući režim naspram profesije i interesa građana koji je financiraju.

Pa, kad su se novi “medijski moguli” pravilno rasporedili diljem Hrvatske, po svim regijama i trusnim područjima, krenula je opsežna higijeničarska aktivnost državne “političke inspekcije” koja se tužbama s drakonskim odštetnim zahtjevima rješavala nepoćudnih medija ( Feral Tribune). Slično kao što se danas, po modelu kojeg je inaugurirao “kratkotrajni” Hasanbegović na čelu Ministarstva kulture, obračunava s neprofitnim medijima tako da se dvije godine ne objavljuje javni poziv za dodjelu sredstava, ne bi li svi “neprofitni” netragom nestali.

I, gle vraga, ne radi se o sredstvima hrvatskog državnog proračuna, ili proračuna Ministarstva kulture, nego Europskog socijalnog fonda, koja su striktno namijenjena neprofitnim medijima. A ministrica Nina Obuljen Koržinek tim novcem disponira kao da ga je dobila na ostavinskoj raspravi. Dvije godine nije objavljen nijedan natječaj za neprofitne medije. Sasvim dovoljno razdoblje da se većina ugasi, a ono malo što ih još nekako vegetira, upornošću i volonterskim radom, neće još zadugo ne promijeni li se odnos vlasti prema tzv. trećem sektoru, ili kako ga Europa naziva- medijima zajednice.

Cijeli tekst možete pročitati ovdje.