Iz medija

NATAŠA ŠKARIČIĆ: „Vrhovni sud uhvaćen u preljubu s medijskim mogulima“

30.11.2015.
Link na članak

Vrhovni sud Republike Hrvatske po drugi je puta srušio odluke nižih sudskih instanci, koje su presudile da je RPO-ugovor Nataše Škaričić sa Slobodnom Dalmacijom imao sva obilježja ugovora o radu, zbog čega je otkaz koji je dobila bio nezakonit. 

Vrhovni sud Republike Hrvatske po drugi je puta srušio odluke nižih sudskih instanci, koje su presudile da je RPO-ugovor Nataše Škaričić sa Slobodnom Dalmacijom imao sva obilježja ugovora o radu, zbog čega je otkaz koji je dobila bio nezakonit. Novinarka koja je s pozicije pomoćnice glavnog urednika 2009. godine, bez obrazloženja otpuštena iz splitskog dnevnika u vlasništvu EPH, a nakon što je javnosti otkrila da se medijske kompanije dogovaraju s administracijom Ive Sanadera kako će pratiti zdravstvenu reformu, novo rješenje Vrhovnog suda dobila je prije nekoliko dana. U njemu među ostalim piše kako, suprotno obrazloženjima Općinskog i Županijskog suda, RPO ugovor ima bitno drugačije odredbe od svakog ugovora o radu. Time će „samostalni“ novinari s, prema mnogim stručnjacima, protuzakonitim RPO ugovorima, sada definitivno biti oni koji u najviše slučajeva imaju iste obaveze kao i stalno zaposlene kolege, ali im ne pripadaju ista radnička prava. Zbog toga su posljednjih godina bez većih poteškoća od novinskih izdavača često dobivali rješenja o otkazu, odnosno „prestanku suradnje“, a smatralo se da su pritom zakinuti za pojedina ustavno zajamčena prava. O implikacijama konačnog rješenja Vrhovnog suda i perspektivama drugih brojnih novinara angažiranih putem RPO ugovora u hrvatskom novinarstvu, razgovarali smo s Natašom Škaričić.

Možete li za početak komentirati presudu?

- Rješenje je sramota hrvatskog pravosuđa i savršeno zaokružuje ovogodišnju sezonu s hitovima poput Tomislava Horvatinčića, sastanka sutkinje Ustavnog suda sa Zdravkom Mamićem, cirkusa oko Ive Sanadera i sličnih svinjarija. Nažalost, blamaža nije toliko očita kao u navedenim slučajevima, odnosno, da bi se razotkrila treba imati neka predznanja, pa pristojan čovjek ne može tek tako staviti naslov „Vrhovni sud uhvaćen u preljubu s medijskim mogulima“ kao što bi slučaj zaslužio. No, kada poznajete problem i njegovu kronologiju, jasno je da ni o čemu drugom ne može biti riječi osim o radu Vrhovnog suda za ime i za račun novinskih korporacija.

Kako je tekao postupak?

- Godine 2009. počela sam sudskim putem dokazivati da je famozni RPO ugovor koji sam imala na mjestu pomoćnice glavnog urednika Slobodne Dalmacije zapravo bio ugovor o radu i da je, prema tome, otkaz koji sam dobila bez riječi obrazloženja bio nezakonit. RPO ugovor je kolokvijalni naziv za ugovore za samostalne novinare koji su neviđeno rašireni u hrvatskom novinarstvu, a da pritom jedva da postoji jedan pravi novinarski freelancer koji doista živi od prodaje svojih autorskih djela kome se ona svide. Upravo suprotno, novinari koji u poreznoj upravi imaju registriranu samostalnu djelatnost u najvećem broju rade ekskluzivno za jednog izdavača, i to na način koji je potpuno jednak vrsti i obimu rada stalno zaposlenih novinara . Dakle, vezuje ih načelo ekskluziviteta, radno vrijeme, rade po nalogu, rade poslove koji nemaju veze a autorskim djelom, dežuraju, idu na bolovanja, godišnje odmore, uređuju priloge, a ponekad i čitave novine i tako dalje, ali se smatra da zbog naslova ugovora nemaju ista prava kao i zaposlenici iste kompanije. Problem je u tome što postoji jedna odredba Zakona o radu koja kaže da je ugovor o radu sklopljen ako rad ima sva obilježja radnog odnosa, neovisno o tome kako se zove ugovor. Ja sam slučajno bila prva koja je krenula sudskim putem dokazivati da takav oblik angažmana nije legalan. Slučaj je bio strahovito jednostavan, među ostalim zato što ugovorne obaveze pomoćnika glavnog urednika gotovo ni u jednoj stavci ne odgovaraju zakonskom opisu samostalnog autorskog djela, pa sam slučaj glatko i bez dokaznog postupka dobila na Općinskom i na Županijskom sudu u Zagrebu. Tada sam shvatila dvije stvari: prvo, da je moja presuda prva i jedina u povijesti hrvatskog novinarstva i drugo, da su izdavači premrli od straha shvativši da je sistemsko zaobilaženje zakona s tom presudom izašlo na vidjelo i da je vjerojatno gotovo s tom praksom. Dodatno, novinari su me masovno počeli kontaktirati i oslanjati se na presudu u novim vlastitim tužbama. Stoga je EPH-ova odvjetnica izjavila reviziju Vrhovnom sudu, ističući bizaran zahtjev: da se u ovakvim slučajevima uopće ne primjenjuje Zakon o radu, već Zakon o medijima koji kaže da je novinar fizička osoba koja je zaposlena kod nakladnika ili ima registriranu samostalnu djelatnost. Kao, iz toga proizlazi da je zakonito da radnika tretiraš kao slobodnog novinara i ne daš mu nikakva prava. Smijala sam se kad sam to vidjela, jer činjenica da Zakon o medijima kaže da postoje zaposleni i samostalni novinari i još ih lijepo razdvaja u disjunktivnoj rečenici, ni krajnje nepismenoj osobi ne može biti platforma za dokazivanje da su ovakvi ugovori zakoniti prema Zakonu o medijima. Prestala sam se smijati kad je Vrhovni sud 2013. godine usvojio upravo takav stav i tražio od sudova ponavljanje postupka i da razmotre je li trebalo primijeniti Zakon o medijima umjesto Zakona o radu.

Sudovi su, međutim, opet donijeli odluke u vašu korist?

- Općinski sud u Zagrebu je postupio prema tom rješenju Vrhovnog suda i lupio im priličnu šamarčinu u istovjetnoj ponovljenoj presudi, što je zatim opet potvrdio i Županijski sud u Zagrebu. Tada smo se društvo iz EPH i ja napokon rastali, ali su oni opet uložili reviziju Vrhovnom sudu koji je sad konačno presudio da je u redu zapošljavati ljude preko autorskih ugovora za slobodne novinare, objasnivši to tautologijom – poslodavac je sa mnom sklopio ugovor za samostalnog novinara, jer se ugovor tako zvao. Bez uvrede, takvo obrazloženje vrijeđa inteligenciju, a k tome trajno onemogućava cijelu jednu kategoriju radnika u Hrvatskoj - novinare - da dokazuju svoja temeljna radna prava sukladno Zakonu o radu. Ne može biti da Vrhovni sud ne shvaća razliku između radnika neke tvrtke i slobodnjaka, ovome je morao kumovati neki „viši“ interes...

Što ovo znači za vaš slučaj?

- Apsolutno ništa, ja sam riješila sve svoje odnose sa Slobodnom Dalmacijom i EPH i ta me se presuda ne tiče.

Što znači za novinare koji su u takozvanom RPO statusu?

- Pa gledajte, Vrhovni sud je jasno kazao da ne vidi formalnu ni suštinsku distinkciju između slobodnog i stalno zaposlenog novinara. Ako je Vrhovni sud u mom slučaju potpisao da je slobodnjak netko s više od 20 godina staža i tko je u trenutku spora bio na uredničkoj poziciji koja nema veze a autorstvom kako ga vidi Zakon o autorskom pravu i srodnim pravima, onda je stvar za niže rangirane novinare betonirana. Nijedan kolega koji dere cipele za svog izdavača bez legalnog ugovora o radu, više nikada neće moći dokazati da je zapravo bio u radnom odnosu. Rješenja Vrhovnog suda su obvezujuća za niže sudove, a ovo je – koliko mi je poznato - jedino rješenje Vrhovnog suda u takvom sporu.

Kako komentirate činjenicu da su Općinski i Županijski sud dva puta presudili u vašu korist, ističući da je RPO ugovor imao sva obilježja ugovora o radu, te se ima smatrati Ugovorom o radu, sukladno članku 8. Zakona o radu, nakon čega je Vrhovni sud dva puta navodio da je u pitanju jedna od varijanti (netipičnog) ugovora o djelu ili ugovora o autorskom pravu iz članka 52. i 53. Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima, koji sadrži odredbe bitno drugačije od sadržaja svakog ugovora o radu?

- To je prva besmislica. Uopće ne shvaćam zašto Vrhovni sud spominje Zakon o autorskom pravu i srodnim pravima, budući da pomoćnici glavnih urednika u bitnom dijelu svog rada ne isporučuju autorska djela. Je li organizacija posla, kadrovska politika, davanje naloga novinarima i slično, autorsko djelo? Ali još je gore što se Vrhovni sud prvenstveno poziva na činjenicu da je za novinare Lex specialis Zakon o medijima i da članak 2. koji definira tko je novinar de facto legalizira praksu zapošljavanja novinara preko ugovora o djelu. Opet kažem, nije moguće da su suci Vrhovnog suda tako nepismeni u medijskom pravu, da stvarno misle da je legalno da slobodnjak bude osam sati na poslu, da ne smije radi ni za koga drugog, da dežura i prati presice Vlade, po potrebi ode malo i na tržnicu ili nosi kavu svom uredniku i za to prima redovnu mjesečnu plaću, božićnice i tako 20 godina, ali da pritom nema nikakva prava! Zakon o medijima, za početak, uopće ne regulira radna prava novinara, osim u dijelu gdje se ona tiču profesionalnih prava – dakle, da novinar ne smije biti otpušten jer je izrazio svoje mišljenje, odbio potpisati prepravljeni prilog, suprotstavio se cenzuri i tako dalje. Sve drugo regulira Zakon o radu, naravno, kako za radnike Čistoće, tako i za novinare. Vjerujem da je konzekvenca rješenja Vrhovnog suda i protuustavna, pa zato jedva čekam rješenje Ustavnog suda kojemu sam zahtjev za ocjenu ustavnosti Zakona o medijima predala još 2013. godine, skupa s grupom profesora filozofije i novinarstva. Jako me zanima hoće li Ustavni sud i ovdje upozoriti poslodavce da postoje granice slobode ugovaranja i da jedna od tih granica postoji u Zakonu o radu, kao što je to učinio u nekim ranijim rješenjima...

Tema oko RPO-a se zadnjih pet godina, doduše ne odveć često, spominjala u javnosti. Dio pravne struke, barem oni koji su istupali po ovom pitanju, javno su izrazili stajalište da većina RPO ugovora u hrvatskom novinarstvu predstavlja nezakonitu praksu prikrivenog radnog odnosa. Što je država, posebno ova Milanovićeva administracija, dosad učinila po ovom pitanju?

- E, sad dolazimo na kompromitirajući dio priče. Izuzmemo li korporativne odvjetnike i sada suce Vrhovnog suda, nikada nisam čula pravnog teoretičara ili praktičara koji o ovoj temi ima drugačije mišljenje. Stav je unison, za to postoje dokazi i četiri presude nižih sudova koje su prošle njihove odjele evidencije. Osobno sam sudjelovala u organizaciji jednog stručnog skupa u Hrvatskom novinarskom društvu na kojemu je bila sva pravosudna i pravnička elita te kada su svi sudionici javno kazali da su RPO ugovori u novinarstvu uglavnom protuzakoniti i zloupotrebljeni kako bi se smanjila radna prava novinara i izbjegla porezna i parafiskalna davanja. Među njima i Davor Milković, sada sudac Vrhovnog suda, a u to vrijeme predsjednik građanskog odjela Županijskog suda u Zagrebu. Taj je sud, da podsjetim, dva puta donio pravomoćnu presudu meni u korist. Na moje pitanje ima li Zakon o medijima ikakve veze s problemom lažnih RPO odnosa svi su sudionici, uključivši Milkovića i profesora radnog prava Viktora Gotovca, kazali da nema. Taj je skup sniman i možete ga poslušati od prve do zadnje minute da biste čuli mišljenje sadašnjeg suca Vrhovnog suda o ovoj problematici. Je li taj sudac odlučivao o mom predmetu? Ako nije, kako je moguće da postoje tako disonantni stavovi unutar Vrhovnog suda? Ta je snimka bila dostupna i Ministarstvu kulture aktualne Vlade koje je oformilo tzv. radnu skupinu za RPO u kojoj sam i ja volonterski angažirana, pa sam čak sastavila i neko mišljenje koje je objavljeno na stranicama ministarstva, a zatim je povučeno. Na jednom od sastanaka u ministarstvu bile su i dvije voditeljice nekih odjela u Ministarstvu financija, a jedna se od njih u nekom trenutku nagnula prema meni i šapnula – „o čemu ovi ljudi lupetaju, ovdje je sve jasno...“ Dakle, Ministarstvo financija je očito znalo za cijeli slučaj RPO i kako ga treba riješiti. Ministarstvo kulture se jednako očito batrgalo s tom temom, iako je na koncu od čitave njihove antikorporativne agende ostalo samo to da su gazdama koji sjede na vrhu novinskih korporacija omogućili sve što su poželjeli, uključivši to da protuzakonito na RPO-u drže novinarski prekarijat. Namjerno koristim riječ prekarijat, jer su je ovima u MK-u puna usta i stalno se zgražaju nad sudbinama jadnih novinara. Upozorila sam ih da je Zakon o medijima sastavilo upravo to ministarstvo i da bi trebali osigurati ispravno tumačenje ili mijenjati sporne odredbe koje se zloupotrebljavaju, ali ništa od toga... Na koncu, nemam što drugo zaključiti nego da je sam vrh ove Vlade odlučio da se problem RPO-a i nezakonitog poslovanja novinskih izdavača ne dira, pa čak ni u vremenu kad je Slavko Linić vapio za svakom lipom poreza kako bi punio iscijeđeni državni proračun. Uostalom, nije slučaj RPO-a jedini indikator da je tako...

Jesu li ovakvi ugovori, po vašem mišljenju, snizili kvalitetu rada novinara i uništili istraživačko novinarstvo, ali i uveli mehanizam za pacificiranje novinara, omogućivši poslodavcu lakše otpuštanje radnika, kao u vašem slučaju?

- Iskreno, mislim da je to precijenjeno. Mnoga su istraživanja pokazala da novinari kao stabilna srednja klasa ne čine osobito dobro za novinarstvo, jer pate od svih bolesti srednje klase. Uostalom, kad ste vidjeli dobro organizirani i integrirani pokret zaposlenih novinara u obrani integriteta profesije? Siromaštvo, nezaposlenost i raspad medijske industrije su generalni trend koji sigurno neće doprinijeti ionako slabašnom integritetu novinara, a neće bogami ni korumpirano pravosuđe koje ne zna čitati Zakon o medijima, ali za vrstu ugovora nisam sigurna da čini bitnu razliku...

Tu je i niz poreznih rasterećenja za poslodavce, koji su po nekima čista utaja poreza?

- Sasvim sigurno, mislim da je Sindikat novinara Hrvatske izračunao da je riječ o višemilijunskim štetama po državni proračun, nekih 20 milijuna kuna godišnje. Zato i kažem da je abnormalno da Linić u taj trezor nije uletio kao buldožer, ali to je već dio političkog folklora...

Koliko je novinara dosad, po vašim saznanjima, ulazilo u slične pravne postupke zbog RPO statusa, i koliko ih trenutno ima u Hrvatskoj s ovakvim ugovorima?

- Sindikat je baratao s alarmantnim podacima, ne sjećam ih se više. Novinara koji su išli u tužbe je dosta, a to znam tako što su mi se često javljali i tražili presude. Bojim se da će sve te tužbe pasti u vodu, jer će se praksa morati ujednačiti, a mjerilo će biti jedino stav Vrhovnog suda. Ministarstvo kulture stoga mora hitno napraviti ono što je namjerno ili po nečijem nalogu propustilo - da hitno mijenja zastarjeli Zakon o medijima i pritom izmijeni one odredbe koje se u ovako korumpiranom i nekompetentnom pravosuđu mogu nakaradno tumačiti na štetu radnih prava novinara.

Autor: Hrvoje Šimičević

Izvor: Lupiga.com