U recenziji zbirke vaših kolumni “Nikad robom” nazvani ste jednim od izvornih, zadnjih i pravih “starih novinara”, te se istovremeno ističe kako ste novinar, pisac i mislilac. Je li se osjećate tako?

Teško se usprotiviti tako lijepim stavovima koje o tebi izrazi netko drugi, pogotovo ako je riječ o osobama koje sam iznimno cijeniš i to još puno prije vremena nego ste se upoznali. Doista se osjećam cijeli život kao novinar, a ovo drugo, pisac i mislilac, vjerojatno ne ide jedno bez drugog i to kod svakoga tko se bavi nekim oblikom literarnog rada. Novinar je ono što sam za sebe oduvijek planirao postati pa sve više vjerujem da je "titula" odabrala mene, a ne ja nju. Možda se zbog toga, bez obzira koju funkciju u pojedinom trenutku obavljao, nikad nisam drugačije ni predstavljao, nikad za sebe nisam pri upoznavanju s ljudima, sa suradnicima, sa sugovornicima, čitateljima, mogao reći da sam urednik jer mi je zvučalo istovremeno prolazno i pretenciozno, kao da se pokušavam sakriti iza zvučnijeg čina na zamišljenoj epoleti potvrde autoriteta. Novinar je, bez obzira na svu devalvaciju koju je struka prošla i mijene koje su donijeli tehnološki iskoraci, za mene još uvijek trajno, odgovorno, čak pomalo i romantično područje. A formulacija "stari novinar" na žalost više nije kompliment koji bi mogao biti vezan uz metodologiju i način na kojim pristupate i obavljate novinarski posao, nego je postala generacijskom činjenicom. Nekako se sve poklopilo; ove godine sam zaokružio 25 godina rada u Večernjem listu, 30 punih godina novinarskog staža i 33 "Isusove" godine u novinarstvu. Zato formulacija "stari novinar" precizno definira gdje sam na novinarskoj lenti vremena, premda se, jasno, ne osjećam tako. Uostalom, tko se tako ikad osjećao, pogotovo kad nakon toga dolazi fraza "osjećam da još toliko toga mogu dati..." što je u redu, ali vrijeme prolazi, a što je neminovnost bliža i vrijeme ubrzava pa si uvjeren kako ta akceleracija nije tek subjektivan osjećaj prolaznosti, nego mjerljivo ubrzanje. Nakon svega logično je pitanje koliko ću još trajati? Teško je bilo za pretpostaviti da ću dobaciti i do ovdje i tko vam god kaže da se život može isplanirati do minucioznih detalja opasan je lažac. Može se željeti, ali to je nešto sasvim drugo i put do realizacije popločen je crno bijelim kockama želja i realnosti. Odlazeći u mirovinu moj Karlovčanin Danko Plevnik je duhovito primijetio da je za novinara nevjerojatan uspjeh otići u mirovinu. Za moju generaciju, čini mi se, uspjeh će biti ne samo odlazak, nego da nas mirovina i dočeka, da negdje ostane ponešto novca kojeg neće pojesti skakavci kapitalizma. Stoga ne planiram odlazak, ne zamišljam ga i ne strahujem od njega. Jednom... Do tada, dok me veseli pisanje i dok ga ne doživljavamo kao napor i kuluk nego kao privilegiju, pristajem biti "stari novinar". Je li to mudro? Pojma nemam, jer u pravu je bio Cioran kad je napisao da "što znam kao 60 godišnjak znao sam jednako dobro i kao 20-godišnjak". Godine te, zbog društvene dresure i imperativa činjenja kompromisa, učine možda opreznijim, ali ne i mudrijim. A napisano je i da "oprezan čovjek nije nikakav čovjek". Prema tome, k vragu i oprez.

Kakvi su to onda mladi novi novinari, rođeni i osuđeni na internet i sve njegove prednosti i mane?

Nisu samo mladi novinari osuđeni na internet. Civilizacija nam je razapeta na mreži. Tesla se svojevremeno zapitao znači li tehnologija bezuvjetno i napredak. Mi se to više ne pitamo, nama je to nerazdvojivo, iako bismo trebali duboko sumnjati. Nakon podjele novinarskih nagrada za 2019. shvatio sam da sam jedino ja nagrađen za rad u tehnici tinte na papiru. Svi ostali kolege su iz drugih medija. Internet je odavno postao činjenica i tu nema ništa sporno, niti bi trebalo ikoga više čuditi. No ono što brine jest da mi kao civilizacija, ali i kao novinarska struka, ne uspijevamo definirati internet, nego se prepuštamo da internet definira nas. Imam sreće u Večernjem listu raditi s kolegicama i kolegama različitih generacija. Bilo bi duboko pogrešno za njih reći da one dolaze, jer one su već tu. Obrazovani, ambiciozni, pismeni, pristojni, tehnološki potkovani, korektni i konkretni u suradni takve ih ja poznajem. Uživam raditi s njima i jako sam sretan što su uspjeli odoljeti izazovu PR agencija ili nekih drugih lukrativnijih poslova i odlučili ostati u novinarstvu. Sretan sam i zbog toga što sam možda i sam uspio malo pridonijeti i da ostanu i afirmiraju se pa se nadam da će oni biti svojevrstan most prema još mlađim kolegama koji namjeravaju zagaziti u novinarstvo. No da se vratimo internetu. Krajnje je vrijeme da ga se jasno definira u odnosu na sve ostale oblike novinarstva, da prestane biti i postojati kao poligon za anonimna iživljavanja nad ljudima koji pod imenom i prezimenom pošteno i jasno iznose svoje stavove i da mu se time osigura legitimitet ozbiljnog i autonomnog medijskog prostora, jasno strukturiranog. Znate, duboko je pogrešan stav, a on počinje prevladavati, da je sve što netko napiše na webu, društvenim mrežama, objavljivanje. Objavljivanje kao činjenica može biti prihvaćena samo ako zadovolji sve strukturalne korake; od relevantnosti izvora, provjerenosti informacije, odgovornog pisanja i uređivanja i snošenja konzekvenci nakon što tekst izađe. Ako toga nema možemo samo razgovarati o dopisivanju. Dopisnice i razglednice svojevremeno nitko nije tretirao kao objavljivanje, nego kao osobnu stvar. Doseg interneta s jedne strane stvorio je iluziju informiranosti, a s druge uništio prostor intime i sakrio namjere manipulacije. Nekada su se protiv ljudi u njihova poduzeća, miliciju i Udbu slale anonimne plave kuverte u kojima ih se optuživalo i prokazivalo. Danas se ista metoda koristi pod web tekstovima u takozvanim komentarima. To nisu komentari, to su kukavička, podla i besprizorna iživljavanja najgorih, ljudi koji svoje frustracije i ništavilo žele sanirati preko leđa drugih. Neka se samo onemogući anonimnost takvog pisanja, neka se uvede obaveza potpisivanja imenom i prezimenom, neka nas se dovede u ravnopravan položaj. Pogubna je klima pisanja bez odgovornosti. To je samo korak do ozvaničenja nasilja kao legitimne metode razračunavanja s neistomišljenicima. Uopće mi nije bitno hoće li se netko složiti s mojim stavovima ili ne i neće mi pasti kruna s glave ako ih pokuša argumentirano, korektno i potpisano osporiti i javno reći zašto mislim da sam u krivu, ali da se to čini iz ugodne pozicije anonimnog egzekutora, e to je već druga priča. Godinama se to radi i onda odjednom čuđenje odakle toliko agresije u društvu. Čuditi se mogu samo glupi ili zlonamjerni, a i jednima i drugima postojeće stanje savršeno odgovara. Na svu sreću mlađe kolege s kojima radim uspješno odolijevaju izazovima prečica i lakšeg puta do rezultata. Bez obzira na godine za njih u Večernjaku mogu mirne duše reći da su „stara škola“.

Tjedno objavljujete kolumnu u jednom od najčitanijih i najutjecajnija političkih priloga subotnjem prilogu Večernjeg lista Obzoru. Kako je žiri HND-a naveo u obrazloženju nagrade vaše kolumne “uzbunjuju čitatelje, ponekad i ekstremno, i na ljevici i na desnici i u centru”. Koliko Vam znači to da u tom relativnu učestalom ritmu imate priliku iznijeti svoje mišljenje, ocjene, sumnje , kritike…?

Novinarstvo nikad nisam shvaćao kao oportunizam nego kao obavezu. Kad pišem i kad nešto kritiziram to znači da mi je stalo. Hrvatsko društvo za mene nije imaginarni,  patetično pastoralni skup nacionalnih mitova i sumnjivih veličina. Ono je za mene vrlo konkretan život svakog čovjeka u točno određenom trenutku; ovom sada. Ne osjećam obavezu imati obzira prema lažnim i nametnutim autoritetima ili povijesnim divovima, uopće ne volim velike Hrvate i male narode, jer te kontradikcije mogu rezultirati jedino kaosom i prilikom lova u mutnom za one najpokvarenije i najbeskrupuloznije. Imam vrlo jednostavnu želju da svim ljudima bude dobro. Samostalnu Hrvatsku nisam shvatio kao priliku da se vrati milo za drago, nisam ju doživio kao poligon za krvno-političku osvetu, ne želim je vidjeti kao stalnog taoca uspoređivanja s bivšim državama ili traženja alibija u njima za suvremene neuspjehe. Jugoslavija već odavno ne može niti smije biti opravdanje za ono što sada nije dobro, kao što je bilo prilično idiotski lišavati se dobrih stvari iz tog vremena samo zato što su pripadale jugoslavenskom političkom okviru. Besplatno i svima dostupno školstvo i zdravstvo moraju biti želja svakog mudrog, normalnog društva. No, hrvatsko društvo još nije provelo demobilizaciju hrvatstva, još se uvijek zahtijeva da ono bude militantno, uniformno, a ne građansko i civilno. Hrvatstvo je preuzak okvir da bi se svatko od nas samo unutar njega smio i mogao realizirati. Koliko smo sposobni kroz okvir nacionalne države komunicirati sa svijetom i koliko interne slobode možemo osigurati svakom građaninu, toliko ćemo biti i efikasni. Pisati o svemu tome, a imam priliku to činiti, za mene je motiv da bez kompromisa, najiskrenije ukazujem na ono što mislim da nije dobro. Zašto bih pisao, ako žmirim nad time i u ime kratkotrajne ugode izbjegavam rizik dugoročne istine? Ono što najviše nedostaje hrvatskom društvu je spremnost na intelektualni rizik. Vodeće institucije u zemlji, koje okupljaju ili bi trebale okupljati intelektualni vrh, snose ogromnu odgovornost nečinjenja jer su se odlučile na kolaboracionističku šutnju s polugama sile upravljanja i umjesto da korigiraju i čak upravljaju tim silama, one njima služe kao kulisa. Kad spominjete ljevicu i desnicu na svom sam primjeru najdoslovnije naučio tko su i kakvi su. Dakle, kritičari s desnice se, prema mojim tekstovima, ponašaju kao mališani s posebnim potrebama. Čitaju ih prilično temeljito, ali redovito izvlače krive zaključke što znači da smo u školi oni bi za svoje zadaće dobivali dvije ocjene; peticu za zalaganje jer su se upustili u čitanje nečega što nadilazi njihove mentalne sposobnosti i nedovoljan iz razumijevanja pročitanog teksta i promašaja poante. S druge strane bio je radikalan slučaj oko jednog teksta u kojem je „ljevica“ toliko burno reagirala da su odmah tražili da mi se zabrani pisanje i prijetili da će ići do samih vlasnika novina da se to učini. Ispalo je da su samo pročitali naslov, ne i cijeli tekst, ali ih to nije omelo da zatraže likvidaciju.  Iz toga sam zaključio da kod nas desnica želi, ali ne može, a ljevica niti želi, niti može. Shodno tome i politički položaj u društvu im je adekvatan. Mislite da je slučajno da u Hrvatskoj ljevica ne može zajedno, da SDP i Radnička fronta ne mogu skupa? Socijalisti i komunisti nisu se mogli vidjeti '30-ih godina u Njemačkoj pa je na vlast, jasno i logično, došao Hitler. I još nešto jako važno. Spomenuti slučaj u kojem su sudjelovali i neki činjenično doktori, a navodno i intelektualci, koji su bez krzmanja i provjere pozvali na linč, najbolje svjedoči da fašizam nije ideološko, nego civilizacijsko pitanje. Fašizam je metoda, zahtjev da drugoga nasiljem lišiš prava na stav i postojanje. U Njemačkoj je naci-fašizam svojevremeno najprije navalio na one najslabije, mentalno zaostale, a onda i na Židove kojih je bilo oko jedan posto u njemačkom društvu. Udariti na nezaštićene, nemoćne, kukavički s leđa ili u masi na izdvojeno ciljanu brojčano minornu grupaciju, oduzeti prostor za život u skladu s vlastitim fiksacijama, to je fašizam. Zato on nikada nije poražen. Možda je njegov politički krak trenutno bio maknut sa scene, ali je nastavio postojati u paralelnoj ideji svijeta kojeg i sada želi podrediti svojim standardima. Nije Hitler bio ideolog naci-fašizma. On je bio izvođač najprljavijih radova. Ideolozi nisu bili ni dotaknuti. Pa kad danas istaknuti intelektualac, doktor i ogorčeni zastupnik prava manjina površno pročita neki naslov i zatraži da se likvidira autora iz javnog prostora bez da je pročitao cijeli tekst, onda to nije ništa drugo nego bljesak izvornog fašizma. S time se treba nosit u okviru javnog djelovanja, s fašizmom koji doista „dolazi u ime slobode“.

Ujedno ste i urednik Obzora. Zadnjih mjeseci Večernji list je na tržište izbacio dva sjajna proizvoda redizajnirane priloge upravo vašeg Obzora i Nedjeljnog Večernjeg. Mnogi ljudi iz struke se slažu da je to nešto najbolje što se u posljednje vrijeme dogodilo na medijskoj sceni u Hrvatskoj.

Hvala Vama i hvala kolegama i čitateljima koji su prepoznali ozbiljnost Večernjeg lista u namjeri da se napravi važan iskorak i pošalje nedvosmislena poruka kako „papir“  itekako ima potencijala i energije. Dražen Klarić mi je još prije nekoliko godina govorio o ovoj ideji i mislim da je bilo dodatno hrabro realizirati je baš u ovoj godini. Što se „Obzora“ tiče kolegica Vesna Šaško i ja koji ga uređujemo, doživljavamo ga kao potpuno otvoren prostor pluralizmu, odgovornosti, istini, dijalogu, različitosti, slobodi, struci. Mi ne težimo tolerantnosti, jer to u stvari znači podnošenje svega ranije navedenog, ne i poštovanje. Ne, mi se ne mirimo s time da je svijet različit, mi ga takvog želimo, on nam je jedino takav i moguć, jedino takav ima smisla. U tim stavovima imamo iskrenu i otvorenu Klarićevu podršku pa je u takvim uvjetima kreativne opuštenosti zadovoljstvo raditi. Činimo sve da obzor doslovno proširimo, da se otvorimo ljudima iz Hrvatske, ali i iz inozemstva, gdje tražimo i suradnike i sugovornike, u stvari partnere u pokušaju ostavljanja aktivnog traga u vremenu. Da parafraziram Marxovu zadnju tezu o Feuerbachu; ne radi se nužno o tome da se svijet promijeni, nego da mu se slobodno može ukazivati na nedostatke. Nismo opterećeni ideološkim ravnotežama, tko je od naših autora ili sugovornika lijevo, a tko desno. Pamet nam je jedina ideologija i na svu sreću pokazuje se ne samo da ima ljudi koji je itekako imaju, nego su je spremni i javno koristiti. Nevjerojatna je klima koju generira „Obzor“ i sati razgovora koje doista provedemo na dogovorima oko tema ili na svojevrsnim savjetovanjima oko pojedinih pitanja ili na običnim „ćaskanjima“ koji na kraju uvijek ispadnu nekako korisna, to smatram najvećim dobitkom posla kojim se bavim. Zahvaljujući njemu upoznao sam ljude, mnogo njih, čije mi postojanje u trenucima zamora ili malodušja uvijek i uvijek vraća motivaciju i uvjerenje da sve ovo ima smisla. Novinarstvo bez kontakata to i nije i ništa ne može nadomjestiti razgovore s ljudima kojima vjerujete i koji vjeruju u ono što rade. Smatram se sretnim što sam se zatekao u „Obzoru“ baš u trenutku kad je doživio ovako veliku i pozitivnu promjenu ili bolje da kažem doradu svega onoga što smo radili posljednjih pet godina. U projekt nismo ušli kao u čudo jednog broja, nego smo ga odmah strukturirali dugoročno, da traje i da održava intenzitet kvalitete kroz teme, sugovornike i suradnike. Neću reći da smo išli u tome barem šest mjeseci u budućnost, ali ni puno manje. Prema onome što smo planirali mislim da čitatelje očekuju mnoga iznenađenja koja bi trebala opovrgnuti tezu da se više nigdje nema što ozbiljno pročitati.

No čini se da je u hrvatskom novinarstvu sve manje prostora za ozbiljno bavljenje novinarstvom. Opći je dojam da se dosta toga prepustilo senzacionalizmu i ekskluzivitetu, a sve je prisutniji i fake news što navodno ili stvarno prodaje novinu.  Nedostaje analitike i istraživačkih tekstova, koji se mogu pronaći uglavnom u prilozima poput Obzora, ali i tih priloga sve je manje.  Koliko vama osobno znači uređivati jedan tako značajan i novinarski vrijedan prilog poput Obzora?

Mislim da ste samo djelomično u pravu s tezom da je kod nas sve manje prostora za ozbiljno bavljenje novinarstvo; mislim da je u Hrvatskoj premalo volje da se taj prostor osvoji. On nam neće biti darovan, prostor slobode niti u jednom obliku nikada nije došao kao poklon nego je morao biti izboren. Radnička prava, žensko pravo glasa, gay prava, pravo slobode govora nitko niti za jedno od njih, da nabrojim tek neka, nije došao i rekao evo, imate ih, a da prije toga nisu prošle godine žestokih, često i krvavih borbi. Isto je tako i s novinarstvom. Nitko nam naš prostor neće dati, ako u njega ne zagazimo svojom nogom, ako ga ne „oslobodimo“ svojom borbenošću i odlučnošću, a ne da se povlačimo pred sumnjivim autoritetima i još sumnjivijim njihovim namjerama, pokorno iščekujući da nam se smiluju i odobre djelovanje. Slobodan teritorij se valja osigurati, a onda i braniti. Autentičnost snage razvijat ćemo ako se ne libimo suprotstaviti onima koji nemaju pravo, koji rade krivo i koji svjesno to žele zataškati. Mi smo često jedino što je ljudima ostalo, ne samo kao oružje istine, nego i kao psihološki prostor da običan čovjek ima mogućnost artikulirati svoje nezadovoljstvo i potrebe. Ili sreću i dosege, zašto ne.  Posljednjih godina vrlo se često općenito griješilo u uređivačkom pristupu jer se, u utrci za profitom, brojkama i budžetima, grozničavo pokušavalo saznati što ljudi vole ili, još gore, što ih zabavlja. Mediji su dobrovoljno prepustili mogućnost inicijative da oni ljudima govore što je bitno, da ukazuju na to, da obrazuju ljude, da otkrivaju procese. Spomenuta grozničavost svela se na hrpu pokušaja i promašaja koje su zbunjivale i čitatelje i same novinare. Nikad nisam mislio da kao novinar moram zabaviti čitatelja. Mi nismo zabavljači, niti bismo to smjeli pristati biti. Uz dužno poštovanje svima koji imaju zadatak život učiniti zabavnim. Informacija i analiza trebaju imati informativnu, edukativnu, prosvjetiteljsku ulogu i što ako će to nekome biti dosadno? Takav i želi živjeti u svijetu infantilnog zaborava u kojem će mu se tepati samo one stvari koje će mu pažnju okupirati na tridesetak sekundi, a onda valja izmišljati novu šarenu laž da bi se ispunila cijela jedna minuta. Tome još dodajte lov na klikove na internet stranicama i sve vrlo lako sklizne u odustajanje od esencije novinarstva. No, stvari se ipak okreću, to traže i sami novinari, ali i čitatelji. Meni je stoga privilegija uređivati ovakav „Obzor“, to je moja obaveza, iskoristiti trenutak da bi se pokazalo kako se može drugačije. Nisu ovo površna vremena, jer ne čine vremena ljude, nego ljudi čine vremena. Po nama će prepoznavati ove godine, kao što i mi prepoznajemo one u kojima su i kako živjeli naši preci. Po čemu će nas pamtiti? Mislim da nam to mora već sada biti stalo. Ili smo već zakasnili, što mislite?

Nikad nije kasno… Internet novinarstvo postaje sve dominantnije. Godinama se priča o propasti novina, ali se one još uvijek ne daju i opstaju. Kako Vi kao novinar i urednik “starog kova” gledate na budućnost novinarstva?

Kao što sam već više puta tokom ovog razgovora rekao internet ne da postaje, nego već jest dominantan, prije svega zbog tehnološke dostupnosti, ali on i dalje nije jedini, ekskluzivan i samostojeći. Pogotovo ne kod izdavača koji izdaju novine. Jer papir pokazuje iznimnu žilavost i u većini novina i dalje je dominantan izvor prihoda. Od papira se ne smije odustajati i zato su potezi koje je proteklih mjeseci povukao Večernji list iznimno važna poruka i da se može, ako se želi i da se mora, ako se planira budućnost. Više od desetljeća papir je bio izvrgnut štednji, premalo se ulagalo i samo mu se uzimalo. Ne možete planirati napredak bez ulaganja i naravno da nisam za pijanu rastrošnost, ali ne može vam štednja biti jedini oblik poslovne filozofije. Onda to nije menadžerstvo, to je dželatstvo u kojem se samo reže; prava, troškovi, „glave“, neminovno i sadržaji. Loveći vlastiti rep nećemo se prestati čuditi kako to da se ne pomičemo s mjesta, ne shvaćajući da smo sami sebe doveli u stanje inducirane kome. Novina traži ulaganje, traži iznalaženje novih motiva i odgovora tehnološkim promjenama koje su prebrze da bi se trajnije ustalile. Sjećate se da se, kad se pojavila neka novost, prije govorilo „kako su se samo toga sjetili“. Već dugo tu frazu nismo čuli jer se prebrzo i previše toga sjete i izume da bi se uopće više stiglo nad time čuditi. I baš tu vidim šansu novinama, papiru. Ne da pokuša zaustaviti ono što se događa, nego da ljudima inteligentno, argumentirano i pošteno to objašnjava. Čovjek 21. stoljeća traži vertikalu oko koje bi formirao stav, učvrstio osobnu i obiteljsku stabilnost. Politika to odavno nije, crkva je to sve manje, a da nema ovakvog velikog pape pitanje je bi li uopće i bila, masa postaje pogodna da joj se nametnu lažni proroci, a novina bi mogla biti institucija koja će pokazati da još nije sve devalvirano. Namjerno ne kažem izgubljeno, jer dok god postoje oni misleći, svijet ima šanse. Uostalom, dobronamjerni i mudri pojedinci su ti koji su ga vukli naprijed, mase su samo bile korištene kao kulise zlonamjernim prevarantima koji su ih koristili, žrtvovali i utapali u besmislenim oceanima krvi. Moć novina leži u tome da ljudima ukaže na dobronamjerne i otkrije zlonamjerne. Ili kako je to napisao Ecco o poslu glavnog urednika: u svaku izdavačku kuću dolaze budale i pametni. Posao glavnog urednika je da na prvi pogled prepozna one prve.

Kaka gledate na ovu poplavu tužbi (skoro tisuću) i stalnih pritisaka na novinare i medije?

Prije nekoliko godina novinarima je sa samog državnog vrha, točnije od tadašnje predsjednice, poručeno neka paze što pišu. To je bio odgovor na napade na kolege. Rečenica je jasno i precizno definirala klimu inverzije koja vlada u hrvatskom društvu što me još jednom vraća Iliji Čvoroviću: Đura će oprostiti što te je tukao! Manji je problem u društvu ako je nasilje pojedinačno, jer uvijek će biti onih kojima će biti lakše potegnuti argument šake, nego šaku argumenata. Pravi problem nastaje kada se nasilje institucionalizira, kada se s vrha vlasti, iz državnih institucija ne samo pokazuje nego poput predsjedničine "nježno-majčinske" poruke nedvosmisleno poručuje kako je ono postalo legitiman model za rješavanje neslaganja. Tako nasilje od individualnog postaje etatističko nasljeđe, jer ako uzmete logiku prema kojoj nisu krivi oni koji rade krivo, loše ili kriminalno, pa premda bio to sam državni vrh, nego su krivi oni koji na to ukazuju, tog smo trenutka skliznuli u atmosferu straha i autocenzure. Jasno, ne smije niti jedan oblik javnog djelovanja laž i insinuaciju koristiti za svoje obračune s "nepoćudnima", ali jedno s drugim pretvara nas u taoce prešućivanja. Treba reći da su i mnogi kolege pomiješali slobodu i bezobrazluk, ali još je izraženije da su nositelji vlasti potpuno pogrešno primjenjivali moć i odgovornost: kod nas je vlast shvaćena gotovo pa u pravilu kao moć bez odgovornosti. Kakvu je odgovornost trebala snositi "žena u plavom" kad je onako svjetovala novinare? Kakve odgovornosti trebaju snositi vrhovi vlasti kada ih se zatekne u "krivolovu"? Znate, država i nije ništa drugo nego stalna upotreba kontroliranog nasilja. Što je i logično jer državni mehanizmi su u začetku osmišljeni kao sila pa gledajući povijest velike epohe smjenjivale su se u točkama kada su se ti "elementi sile u rukama vladajuće klase" radikalno korigirali. Obuzdati državu u velikoj mjeri znači obuzdati primitivizam moći i doslovnog shvaćanja vladanja. Elementi korekcije su različiti, javnost jest svakako jedna od njih. Zato neargumentirano prijetiti tužbama ili tužakati neće od vlastodržaca stvoriti tužibabe, nego će od istine stvoriti naplativu karikaturu kvaziprava. Zaštita osobe i naknada za duševne boli? A koga onda mi da tužimo za doživljene duševne boli zbog privatizacije, otimanja društvenog, preskupog liječenja, sve sumnjivijeg školovanja, ratnih stradanja i razaranja, zbog saniranja banaka, zbog dva puta preplaćenih društvenih stanova, zbog raspolaganja nacionalnim bogatstvom kao oligarhijskim lenom, zbog političke bahatosti i trivijalnosti, zbog neuspjeha globalizacije, zbog dvostrukih kriterija u kojima za bogate i moćne i dalje vrijedi socijalizam, a za sirotinju kapitalizam... Tko će biti ovovremeni Zola i smoći duha da vikne "J'accuse" s masnim uskličnikom na kraju u njušku svima onima koji misle da će u prolijevanjem straha rastopiti u zaboravu sve svoje opačine i nakaradnosti. Vrijeme je da država postane zaštitnica svih svojih građana, a ne ekskluzivni provincijalni klub za primitivce koji se osjećaju sigurno jedino kada se nalaze sa sebi istima.

Pored uredničkog i novinarskog posla stignete se i bavite književnošću. Autor ste nekoliko romana. Poznavatelji vašeg rada ističu kako su vam “rečenice krležijanski teške i žestoke, ali iz sve te žestine ili gorčine izvire zapravo toplina i ljudski vapaj za povratkom vrijednosti koje su danas nemilice protjerane iz našeg društva – empatijom, zaštitom manjina i slabijih, solidarnošću, jednakošću, pravednošću, slobodom… “. Što Vi kažete na takve ocjene vašeg rada?  

Ne mogu govoriti o sebi, ali sam iskreno sretan ako se doista takvima čini ono što radim. Znate, Sai Baba je jednom rekao da je odmor promjena aktivnosti. Ako se tokom cijelog dana bavim novinarskim tekstom, što tuđim, što svojim, a onda nakon svega dođem doma i odmaram se pisanjem, misli da to najbolje govori kako doživljavam i pisanje i svoj posao. Slobodno mogu reći da pripadam onim sretnicima koji iskreno vole ono što rade.

Nagrada koju ste dobili nosi ime naše velike novinarke Marije Jurić Zagorke. Ima li u novinarstvu mjesta nostalgiji, a prije svega pravom vrednovanju onoga što su nam u nasljeđe ostavili naši prethodnici u profesiji. Poštujemo o li dovoljno tradiciju i jesmo li iz tih stečenih predznanja i iskustava  dovoljno naučili i primjenjujemo li ih u svom radu ili novinarski živimo od danas do sutra, od broja do broja ili od emisije do emisije? 

Jako sam ponosan na činjenicu da sam dvostruki dobitnik nagrade sa Zagorkinim imenom. Sada mirne duše mogu citirati Iliju Čvorovića; oće centrala da pogreši jednom...! Ponosan sam i na činjenicu da u hrvatskom novinarstvu meni najvažnija nagrada nosi ime jedne žene. I to stoga što u našem novinarstvu žene ne samo da su ravnopravne, nego postaju i dominantne. To je dobro i kolegice su učinile sve da se definicija „žensko pismo“ barem u novinarstvu pokaže besmislenom. Velika većina od kolegica odavno je pokazala, neka budem apsolutno nekorektan, da karakterno imaju ono što koke nesu, a većina od nas muških se samo pretvara da nosi. Ja ih poznajem mnogo hrabrih, borbenih, nepopustljivo odanih struci, koje iz dana u dan ruše predrasude što ih društvo stavlja pred njih. Hrvatsko novinarstvo ima se s čime ponositi, bilo je tu u svakoj generaciji iznimnih ljudi, a samo takvi su mogli biti iznimna pera. Zanimljivo je Vaše pitanje oko tradicije. Veže me za osobno iskustvo početaka u Karlovačkom tjedniku 1988. Naravno da sam nadobudno napisao i donio tekst o sadašnjem karlovačkom kazalištu Zorin dom kad mi je jedan od starijih kolega, a kasnije i moj prvi glavni urednik vrlo dobronamjerno rekao: „Gledaj, ono tamo su ti ukoričena izdanja svih tjednika otkako izlazi. Prolistaj, možda nađeš nešto zanimljivo, neku moguću priču, ali puno je važnije da shvatiš da novinarstvo ne počinje s tobom. Puno je ljudi prije tebe već pisalo.“ Pokazalo se točnim, sve što je rekao. I ja sam listao stare uveze i spoznao svoje mjesto u hijerarhiji vremena i to je možda pomoglo da se ne iznenađujem „otkrićima“ koja to nisu. Ali isto tako shvatio sam da postajem sadržajni dio kontinuiteta koji je trajao prije i koji će trajati i poslije mene. Na meni je bilo da svoj segment odradim najpoštenije što mogu. Dakle, bio sam svjestan tradicije, pogotovo jer sam rođen u gradu koji je baš u preporodnom vremenu 19. stoljeća bio po mnogočemu prvi u Hrvatskoj i ondašnjoj monarhiji, ali me ta tradicija nikada nije opterećivala tako da bi iz obaveze prema njoj odustajao od sebe. Mlađe kolege isto ne bi trebalo opterećivati tradicijom do razmjera idolopoklonstva, jer bi stvorilo opasnu ovisnost i nekreativne okove, ali da bi bilo dobro da ponekad pregledaju ukoričene arhive, to svakako. Čisto sebe radi.

Tko su inače vaši novinarski uzori?

Nisam nikada imao klasične novinarske uzore, ali ljude čije sam tekstove volio čitati koje sam poštovao i još uvijek ih poštujem, a neke sam čak „stigao“ i imao prilike zajedno raditi, to svakako da. Već sam ga u ranijem odgovoru spomenuo, čovjeka koje me uputio  „U registraturu“, Bogdana Glodića, mog prvog glavnog urednika koji me i zaposlio u Karlovačkom tjedniku i kojem dugujem iskrenu zahvalnost što je u ružnim ratnim godinama svojim iskustvom i mirnoćom više nego mentorski usmjeravao što i kako radim. Volio sam Danas dok ga je uređivao Mirko Galić, a s Mirkom imam privilegiju i veliko zadovoljstvo danas surađivati u „Obzoru“, i još uvijek učiti od njega, savjetovati se s njime i uživati u njegovom odmjerenom dostojanstvu. Nisam propuštao Feral tribune, Starčevićeve TV komentare kao klinac upijajući slušao Ivu Tomića i njegove izravne prijenose utakmica. Ne znam sjeća li se itko danas da su rijetki od sportskih komentatora tako snažno i iskreno izražavali emocije u prijenosu. Kad pogledate stare snimke čut ćete da se vrlo često osvajanje zlata na nekom europskom ili svjetskom prvenstvu ili Olimpijskim igrama gledateljima gotovo priopćavalo bez emocija, čak ikakve intonacije. Ivo Tomić i Mladen Delić, recimo, to su činili puno razbarušenije. Pogotovo Tomić čiji je talent bio neodoljiv, a meni i posebno drag jer nije ni pokušao sakriti da je Dinamovac. I svakako, s posebnim sam zadovoljstvom uvijek i čitao i slušao Igora Mandića čovjeka koji je u novinarstvu bez ikakve dvojbe zaslužio titulu akademika, ali mu je u Hrvatskoj nitko nema hrabrosti uručiti. Moji su roditelji svakodnevno, do kuda sežu moja sjećanja, donosili tri dnevna lista; Večernji, Vjesnik i Sportske novosti. Onda su tu bili tjednici, pa sestrini i moji stripovi. Kiosci, knjižnice i knjižare bili su naši portali prema svijetu i bili smo stalno „logirani“. A ako čitaš imat ćeš i veće šanse da počneš pisati, kao što je notorno da ako već pišeš teško da ćeš to moći bog zna kako dobro raditi ako ne čitaš. Ne znam koliko je poznato, ali karlovačka novinarska tradicija je iznimna, redovito je generacijski davala prepoznatljiva imena. U vrijeme kada sam ja počinjao imali ste u gradu sedam, osam redakcija u kojima ste se mogli početi baviti novinarstvom i to do te mjere da je postojao čak i TOK ili Tjednik omladine Karlovca kao dio mreže omladinskih listova u kojima su mnogi ispisali prve novinarske kartice. Danas je posve drugačija situacija i ako bi se netko, recimo u Karlovcu, kao mlad htio početi baviti novinarstvom, osim dopisnice Večernjeg lista Snježane Bičak i dopisnice HRT-a Tanje Kuturovac, koje ozbiljno, profesionalno i kontinuirano rade u medijima i žive isključivo od toga, nema se gdje i kome javiti na kvalitetnu praksu. Jednostavno nema mjesta gdje bio se moglo početi na ispravan i strukovno kvalitetan način. Tu su još Danko i Jasna Plevnik koji su doista nesebično spremni ponuditi svoj novinarsko-intelektualni softver za opću dobrobit i koji poznavanjem ljudi i procesa još toliko mogu pridonijeti ne samo Karlovcu. Siguran sam da Karlovac nije usamljen u institucionalnoj novinarskoj insuficijenciji, pogotovo što se lokalnih medija tiče, ali to je šteta jer je pitanje i to ključno koliko je potencijalno talentiranih mladih ljudi odustalo od pomisli na novinarstvo zato što nisu imali gdje početi.