Iz medija

Modeli za koje se vrijedi boriti

09.05.2016.
Link na članak

Mnogobrojni izvještaji organizacija koje nadziru medijske slobode, uključujući veliko istraživanje provedeno u okviru projekta Medijski opservatorij jugoistočne Europe, upozoravaju na naglo pogoršanje integriteta medija u regiji tijekom proteklih godina. Vlasnici i urednici medija su vrlo često dio mreže klijentelističkih odnosa među interesnim grupama koje su preuzele poluge utjecaja u gotovo svim sferama javnog života.

Iako se još uvijek javljaju stare vrste pritisaka (kao što su nasilje i prijetnje protiv novinara, direktne zabrane i drakonske sudske presude), sveprisutni su oblici pritisaka koji imaju za cilj stvaranje „meke cenzure“. Ali, među najistaknutijim problematičnim oblastima koje utiču na integritet medija (kao što su netransparentno vlasništvo, loša primjena zakona, netransparentno „državno oglašavanje“ ili komercijalno oglašavanje pod političkom kontrolom), prisutni su i primjeri dobre prakse u zaštiti medijskih sloboda.

U Sarajevu je 14. travnja, u okviru projekta Medijski opservatorij, održan skup čiji je cilj bio da ukaže na takve primjere.

Regionalni okrugli stol pod nazivom “Lekcije koje se mogu naučiti iz dobre prakse u zaštiti integriteta medija” okupio je stručnjake i praktičare iz medijskog sektora iz cijele regije. Brankica Petković, glavna istraživačica projekta Medijski opservatorij jugoistočne Evrope, dala je uvod u temu, predstavljajući analizu primjera pozitivne medijske prakse. U analizi provedenoj u okviru projekta je odabrano šest medijskih organizacija koje, uprkos mnogobrojnim preprekama, uspijevaju zadržati visok integritet novinarstva. Žurnal, CIN, BIRN, Insajder, Novosti i Buka imaju neke zajedničke osobine. Dok neki od njih obavljaju ograničen obim komercijalnih aktivnosti, suštinski su oni svi neprofitni subjekti koji se financiraju od donacija. (Zapravo, istraživači nisu naišli ni na jedan primjer dobre medijske prakse među komercijalnim medijima i javnim servisma). Započeli su s radom nakon devedesetih godina prošlog stoljeća. Njihovi osnivači i vodeći novinari su u svim ovim slučajevima izuzetno posvećeni profesionalci koji žele dokazati da je vjerodostojno novinarstvo u službi javnosti još uvijek moguće.

U analizi se također ukazuje na pojedine prakse Ministarstva kulture Hrvatske od 2011. godine do siječnja 2016. godine kao na pozitivan primjer medijske politike. Milan F. Živković, koji je radio kao savjetnik za medijsku politiku u tom ministarstvu, objasnio je u raspravi na okruglom stolu koje su to osnovne mjere koje su provedene u tom periodu. Drastičan pad prihoda medija nakon 2008. godine, koji je za posljedicu imao ogroman gubitak radnih mjesta u medijskom sektoru (uključujući 350 otpuštenih novinara), bio je motiv za određeni broj konkretnih mjera, među kojima su plan podrške neprofitnim medijima iz prihoda od lutrije, pilot program za pružanje podrške novinarskim projektima koje realizuju individualni novinari, te širenje fonda za pluralizam elektronskih medija i na neprofitne medije, uključujući medije koji rade isključivo online. Prema riječima Živkovića, na ove mjere je također utjecao trend snažnog rasta neprofitnog medijskog sektora i različitih programa za pružanje javne pomoći ovom sektoru koji se realiziraju u drugim dijelovima Europe i šire. Paralelno s tim, ministarstvo je predložilo niz dugoročnih mjera („39 mjera za demokratske medije“), čiji su cilj bile sistematske promjene u ovom sektoru.

Međutim, ishod ovog dobro odrađenog posla je neizvjesan, jer se nove hrvatske vlasti čine odlučnima ograničiti, umjesto proširiti, medijske slobode.

Mirjana Rakić, direktorica regulatornog tijela za elektroničke medije u Hrvatskoj, govorila je o svojim iskustvima vezanim za promjenu vlasti. Iako nominalno predstavlja nezavisno tijelo zaduženo za primjenu, prema riječima Rakić, dobrih medijskih zakona, regulatorno tijelo se našlo pod ogromnim, ideološki motiviranim pritiskom od strane novih vlasti. Slučaj koji to ilustrira se desio nedavno, kada je regulatorno tijelo isključilo jednu lokalnu TV stanicu iz etera na tri dana nakon govora mržnje njenog voditelja. Dok su medijska zajednica i organizacije za ljudska prava u zemlji i inozemstvu pohvalile poduzetu mjeru, nove vlasti su zapravo podržale stavove 8.000 ekstremnih prosvjednika koji su prijetili direktorici Rakić nakon što je objavila sankciju. „Preko noći smo izgubili svoju nezavisnost,“ kazala je ona.

U analizi Medijskog opservatorija se također ukazuje na rad Savjeta za borbu protiv korupcije Srbije kao na pozitivan primjer načina na koji se jedno vladino savjetodavno tijelo bavi medijskim pitanjima. Miroslav Milićević, potpredsjednik Savjeta, govorio je o tri velika istraživanja o medijskim temama koje je ovo tijelo provelo od 2011. do 2015. godine. U ovim izvještajima se razmatraju različiti kanali kontrole medija u zemlji, među kojima su netransparentno vlasništvo, zloupotrebe „državnog oglašavanja“ i „tabloidizacija“ medija. Međutim, iako izvještaji sadrže dramatične nalaze, koji su podrobno istraženi, te konkretne preporuke, vlasti su ih u velikoj mjeri ignorirale. Rijetki kontakti sa ministrima su otkrili i nepoznavanje slobode izražavanja među vladinim službenicima (pri čemu je jedan ministar na sastanku odbacio pojam samocenzure kao „psihološku kategoriju“). Ono što izaziva još veće nezadovoljstvo, kazao je Miličević, je nepostojanje suvisle reakcije medija i civilnog društva, s veoma malo naknadnih istraživanja o problemima na koje se ukazuje u izvještajima.

U raspravi koja je uslijedila, stručnjaci i praktičari iz regulatornih i savjetodavnih tijela u regiji su ukazali na slučajeve dobre medijske prakse koji su bili kratkog daha. Helena Mandić, pomoćnica direktora za emitiranje u Regulatornoj agenciji za komunikacije Bosne i Hercegovine, navela je da se čini da su pozitivna događanja unutar medijskog sektora i u vezi s njim u regiji izuzeci koji potvrđuju pravilo. Prisjetila se kako se BH regulatorno tijelo nekada smatralo predvodnikom u regulaciji elektroničkih medija u regiji, da bi postepeno postalo žrtva sve većeg miješanja politike u svoj rad.

S druge strane, spomenute su još neke pozitivne prakse. Prema riječima medijskog stručnjaka iz Albanije Lutfija Dervishija, pozitivan rad BIRN-a je nadahnuo druge novinare da pokrenu web stranice posvećene istraživačkom novinarstvu. Međutim, njihova održivost i nezavisnost je upitna. Jadranka Vojvodić, zamjenica direktora regulatornog tijela za elektroničke medije Crne Gore, također je ukazala na više pozitivnih primjera medijske prakse, kao što je rad Fonda za pomoć komercijalnim radio emiterima, ali je iznijela mišljenje da su vlasti generalno nespremne da se odreknu utjecaja koji imaju na medije.

Profesorica novinarstva iz Skopja, Snežana Trpevska, objasnila je kako je medijski sektor u Makedoniji u proteklih nekoliko decenija prošao različite faze. Karakteristika prve faze su bili loši zakoni i relativno dobra praksa. U drugoj je fazi ova zemlja, kandidat za članstvo u EU, dobila dobre medijske zakone, ali je zapala u loše medijske prakse. Medijski sektor u zemlji u ovom trenutku predstavlja ključni dio klijentelističkog sistema upravljanja kojeg karakterizira sistemska korupcija, sa velikim kršenjima medijskih sloboda i uređivačkih principa.

Važna poruka ovog okruglog stola je da su primjeri pozitivne medijske prakse daleko od zanemarivih i zasigurno mogu nadahnuti slična nastojanja, iako će se pritisci na medijske slobode i integritet vjerovatno dodatno intenzivirati. Finansijska i uređivačka održivost neprofitnih medija će tijekom sljedećih godina predstavljati ključno pitanje oko kojeg će se lomiti koplja. Iskustvo prethodne hrvatske vlasti sa planovima usmjeravanja javnih sredstava u neprofitno novinarstvo u službi javnosti će biti dragocjeno, iako su njihova dostignuća privremeno vraćena na početak.

Autor: Tihomir Loza