Aktualno > Analize

Milijarde državnih eura za medije

13.06.2016.

Piše: Melisa Skender 

Više od milijardu eura godišnje u indirektne i direktne potpore medijima ulaže Francuska, gotovo milijardu eura godišnje Italija, 748 milijuna eura Velika Britanija, otprilike toliko i Finska, 525 milijuna Njemačka te 804 milijuna eura SAD kroz porezne olakšice i privilegiranu cijenu poštanskih usluga. To su podaci iz istraživanja Reutersovog Instituta za novinarstvo u kojem je navedeno kako većina zapadnih demokracija zapravo ima dugu tradiciju subvencioniranja medija. 

Uhljebi, paraziti, ljevičari, komunjare – etikete se lako lijepe, posebno kad dolaze od resornog ministra čija se medijska politika svela na ukidanje svih izvora financiranja neprofitnih medija, rezanje subvencija manjinskim medijima, blokiranje rada Vijeća za elektroničke medije, pa time i Fonda za pluralizam za lokalne i regionalne  elektroničke medije, odgađanje raspisivanja javnih poziva za neprofitne i medije zajednica kojima su namijenjena sredstva iz europskog socijalnog fonda.

To su i brojne međunarodne organizacije prepoznale kao jasan pokušaj gušenja dijela medijske scene, tim prije što se ministar Zlatko Hasanbegović na takve poteze odlučio vođen isključivo vlastitim političko-ideološkim mjerilima. Kao jedini argument za ukidanje programa potpore neprofitnim medijima naveo je, naime, njihovu navodnu ideološku pristranost podrazumijevajući kako su, jer ih je financirala bivša vlada, morali i raditi za nju.

Porezne olakšice

Rasprava o odnosu državnih subvencija i uređivačke politike medija ostat će zauvijek aktualna, no tradicija državnog financiranja medija u većini zapadnih demokracija postoji već pola stoljeća.

Više od milijardu eura godišnje u indirektne i direktne potpore medijima ulaže Francuska, gotovo milijardu eura godišnje Italija, 748 milijuna eura Velika Britanija, otprilike toliko i Finska, 525 milijuna Njemačka te 804 milijuna eura SAD kroz porezne olakšice i privilegiranu cijenu poštanskih usluga. To su podaci istraživanja Reutersovog instituta za novinarstvo objavljenog 2011. godine pod naslovom «Public support for the Media» u kojem je navedeno kako većina zapadnih demokracija zapravo ima dugu tradiciju subvencioniranja medija.

Prve državne potpore ustanovljene su za tiskane medije i do danas su se malo mijenjale. Kasnije su uvedeni elektronički mediji, radio i televizija, a na tržištu su se u međuvremenu pojavile ne samo nove digitalne tehnologije i internet već i takvi oblici medijskih organizacija koji u prošlom stoljeću nisu bili znatnije rašireni, poput medijskih zadruga i neprofitnih medija. Broj neprofitnih medija posljednjih je deset godina najviše porastao upravo u SAD-u, gdje su osnivači najčešće novinari koji su bili prisiljeni napustiti medijska poduzeća u kojima su bili zaposleni bilo da su dobili otkaz ili da je novina za koju su radili ugašena.

Nove medijske politike više i ne dovode u pitanje treba li država pomagati medije i ulagati u njihovu kvalitetu. Štoviše, Vijeće za ekonomske i financijske poslove EU uputilo je prošlog mjeseca Europskoj komisiji prijedlog da uz donošenje zakona o zajedničkoj stopi poreza na dodanu vrijednost uvede porezne olakšice kakve već postoje za tiskane medije i za medije na internetu.

Primjer Irske

Samo za elektroničke medije se iz BBC-jeve pristojbe lani u Fond za radijske zajednice slilo 377 tisuća funti ili oko pola milijuna eura. Tijekom posljednjih 10 godina Irski je Fond za elektroničke medije u neovisne produkcije ukupno uložio oko 20 milijuna eura. Austrija od 2009. svake godine u komercijalne elektroničke medije koji nisu osnovani u Austriji, ali emitiraju program namijenjen austrijskoj publici, ulaže pet milijuna eura. Fond namijenjen austrijskim neprofitnim elektroničkim medijima svake godine raspolaže s milijun eura.

Austrija osim toga od 1974. godine direktno subvencionira svoje dnevne novine i tjednike prema kriteriju njihovog značenja u zastupanju različitih stavova, što je odraz stvarnog pluralizma medija za razliku od logike velikih brojeva kakva prevladava u Hrvatskoj.

Osim poticanja raznolikosti izvještavanja Austrija iz proračuna financira i hladni pogon novina poput tiražnih dnevnika Die Presse i Der Standard koji su lani povukli i najveće pojedinačne iznose, a radi se o ciframa iznad milijun eura za svaki.

Direktne i indirektne državne potpore tiskanim izdanjima imaju u Europi i najdužu tradiciju. Prema istraživanju London School of Economics and Political Science, objavljenom 2014. godine, čak 13 najrazvijenijih europskih zemalja, među kojima su Švicarska i Norveška, imaju indirektne potpore u vidu poreznih olakšica za tiskane medije. Velika Britanija, Norveška, Danska i Belgija za prodana tiskana izdanja ne naplaćuju porez na dodanu vrijednost, a u ostalih devet zemalja taj je porez manji i za više od 50 posto.

Francuska tiskanim izdanjima naplaćuje tek 2,1 posto poreza na dodanu vrijednost, što je prema procjenama objavljenim u Reutersovom istraživanju iz 2011. godine iznosilo nešto više od 800 milijuna eura godišnje. Francuska osim toga tiskanim medijima isplaćuje i direktne potpore - od onih općih za distribuciju medija do onih koje se dodjeljuju medijima prema određenim kriterijima koji uvjetuju primjerice nisku razinu prihoda ili se daju namjenski za modernizaciju proizvodnje, ulaganja u nove tehnologije i slično. Francuska iz proračuna financira i agenciju AFP.

Održavanje neovisnih medija

Ta zemlja je u međuvremenu povećala i direktna ulaganja u medije, rekao je na međunarodnoj konferenciji povodom Dana slobode medija u Hrvatskom novinarskom društvu  Patrick Bloche, predsjednik Odbora za kulturu i obrazovanje u francuskoj Nacionalnoj skupštini. S obzirom na stalni pad tiraže tiskanih medija porezne olakšice na prodana izdanja sve više gube na vrijednosti čak i u velikim zemljama poput SAD-a.

Direktne potpore tiskanim medijima imaju dugu tradiciju ne samo u Francuskoj. Kada nisu generalne već uvjetovane kriterijima, direktne državne potpore uglavnom su namijenjene održavanju neovisnih tiskovina koje nemaju veliki komercijalni doseg, a pridonose pluralizmu medija, bilo da se radi o lokalnim i regionalnim medijima koje Italija godišnje sufinancira s više od sto tisuća eura ili o medijima na jeziku manjina, kao što je slučaj u Italiji i Finskoj.

Finska osim toga ulaže daleko najveća sredstva u odnosu na broj stanovnika (per capita) od svih šest zapadnih zemalja koje su uvrštene u istraživanje Reutersovog instituta za novinarstvo, a autori tvrde da je takva snažna podrška očekivana jer se radi o malom tržištu i prilično posebnom jeziku.

Nove politike sufinanciranja medija o kojima se u zemljama zapadne demokracije raspravlja u posljednje se vrijeme ne fokusiraju se više toliko na različite medijske platforme koliko na posebne oblike medijskih organizacija poput zadruga ili neprofitnih medija koje osnivaju sami novinari. Taj je trend u cijelom zapadnom svijetu uzeo maha nakon 2008. i globalne krize medijskog tržišta.

Ista je kriza kao posljedicu imala ne samo gašenje brojnih neovisnih izdanja već i koncentraciju u okviru multinacionalnih izdavačkih tvrtki, kako je na konferenciji u HND-u rekao Patrick Bloche.

„Mediji se već neko vrijeme susreću s problemom koncentracije. Događa se da velike medijske grupacije postaju vlasnicima medija, a bit njihovog poslovanja je gospodarska djelatnost koja nije u srži medija. Radi se o poduzećima koja vode medije kao tvrtke i kojima moramo objasniti da se medijima tako ne može upravljati. Zato radimo na novom zakonu koji će afirmirati informaciju kao javno dobro koje mora biti neovisno“, rekao je tijekom svojeg izlaganja u HND-u Bloche naglašavajući kako Francusku više zabrinjava pitanje vlasništva medija nego državne potpore.

Državne potpore medijima tradicija su i u Norveškoj. Međunarodna konferencija za Dan slobode medija u HND-u je ugostila i Frodea Rekvea, predsjednika Norveškog instituta za novinarstvo, koji je govorio o tome kako velik dio norveških medija prima potpore od vlade.

Sloboda medija obavezan standard

„Glavna je ideja da su ozbiljni mediji važni za razvoj demokracije i informirane rasprave. Sloboda medija obavezan je standard i mehanizmi dodjele državnih poticaja takvi su da tu slobodu ni na koji način ne ograničavaju. Mediji su oslobođeni određenih poreznih davanja, mali mediji primaju izravne državne potpore kako bi mogli opstati na tržištu s velikim medijima, a u svakom gradu i mjestu postoje i lokalni mediji koji nude različita mišljenja i uvide“, rekao je o norveškom sustavu potpora Rekve dodajući kako je on osobno pristalica potpora medijima jer se krenulo s time da će medijsku produkciju regulirati tržišni mehanizmi, a vidjeli smo kamo nas je to dovelo.

Nedostatak tržišnih mehanizama u regulaciji medija najočitijim se pokazao za posljednje medijske krize koja je rezultirala gašenjem brojnih medija i restrukturiranjem u kojem su najprije stradali najskuplji - istraživački medijski odjeli te velikim brojem otkaza novinarima koji su se istraživačkim novinarstvom bavili. Kako bi zadržali potrebnu razinu novinarske kvalitete medija u 21. stoljeću, počele su se javljati i nove medijske politike. Tako je 2014. Austrija uvela i novi uvjet za direktne potpore medijima, pa se sada od redakcija traži i da imaju zaposlen određen broj novinara. Sarkozyjeva vlada u Francuskoj je uz uobičajene modele uvela i poticaje koji su imali cilj povećati doseg tiskanih medija otkupljujući godišnju pretplatu za 200 tisuća mladih ljudi u dobi od 18 do 24 godine za tjedno izdanje po njihovom izboru, u što su ulagali oko 5 milijuna eura svake godine.

Nordijske zemlje tradicionalno medije smatraju javnim dobrom u smislu da svakom građaninu država ima obavezu osigurati slobodan pristup medijima s ciljem njihove bolje informiranosti, pa time i kvalitetne uključenosti u demokratske procese. Njihovi zakoni, međutim, jamče i uredničku neovisnost, što je uvjet koji bi trebao biti osiguran kod svake vrste državnih subvencija medijima.

Dok je posljednja kriza raspršila svaku sumnju u nužnost državnih dotacija u cilju kvalitetne informiranosti građana, najvećim problemom ostaju mehanizmi raspodjele sredstava koji bi osigurali da potpora države nije uvjetovana interesima vladajuće politike. Većina demokratskih država oformila je stoga neovisna stručna tijela ili za taj posao ovlastila postojeća medijska regulatorna tijela neovisna o državi. Njima je pak propisivanjem jasnih kriterija koje treba zadovoljiti ostavljeno vrlo malo prostora za arbitražu.

Istraživanje London School of Economics and Political Science, objavljeno 2014., ispitivalo je 18 različitih medijskih sustava razvijenih zapadnih demokracija i u svojim zaključcima navelo kako već postoje brojni mehanizmi osiguranja uređivačke neovisnosti medija bez obzira na državne subvencije. Tako direktne potpore prema jasno postavljenim kriterijima namijenjene medijima koji nemaju velik doseg niti se obraćaju masovnoj publici mogu unaprijediti pluralizam i efikasan su način sprečavanja koncentracije medija u mrežama ili medijskim korporacijama, kaže se u istraživanju naslova „Public Funding Private Media“. Kako bi sufinanciranje medija bilo neovisno o političkim strankama i državnim vlastima, u zaključcima istraživanja  preporučuju osnivanje fondova koji bi, osim javnih sredstava ili novca iz državnog proračuna, mogli razmisliti i o drugim izvorima prihoda. Navode se primjeri Francuske, Švedske i Nizozemske, koje su uvele porez na dobit od oglašavanja, te Kanade i Francuske, koje su distributerima medijskog sadržaja uvele namete što su ih dužni uplaćivati u takve fondove. Kako bi osigurali namjensko ulaganje, takve bi potpore, navodi istraživanje, najbolje bilo uvjetovati tržišnim položajem medija.

 Brojni izvori, a nikad gore

„Nikada nije bilo toliko izvora informacija koliko ih ima danas. Paradoksalno, mediji nikada nisu bili u gorem stanju“, piše profesorica ekonomije na Paris Institute of Political Science Julia Cagé u svojoj knjizi „Saving the Media: Capitalism, Crowdfunding, and Democracy“, čije je englesko izdanje ove godine objavio Harvard University Press.

Temeljna je ideja knjige da su vijesti, baš kao i obrazovanje, javno dobro i u njoj ona predlaže novi poslovni model za medijske organizacije inspiriran dijelom načinom na koji posluju vodeća svjetska sveučilišta koja kombiniraju komercijalne i neprofitne aktivnosti. Ekonomistica koja je doktorirala na Harvardu zagovara promjene u poreznoj politici i dugoročna ulaganja koja bi medijskim organizacijama osigurala veću fleksibilnost i decentralizirala kontrolu koju najveće medijske kuće imaju u produkciji medijskog sadržaja.

„Ukratko, pitanje nije trebaju li mediji biti sufinancirani od države. Pitanje je prije ne bi li im trebalo osigurati privilegirani zakonski i porezni status s obzirom na njihov doprinos demokratskom društvu. Status kakav već dugo uživaju mnogi drugi dionici u ekonomiji znanja“, piše autorica koja smatra da je medijske tvrtke najbolje organizirati kao fondacije ili neprofitne organizacije koje svojim oblikom onemogućuju izvlačenje ostvarene dobiti i nalažu njezino ulaganje isključivo u temeljnu djelatnost, u slučaju medija – proizvodnju sadržaja. Koje, osim toga, svojim ustrojstvom onemogućuju da pojedinac s najvećim udjelom ima i najveći utjecaj na upravljanje.

 

----------------------------------------------------------------------------------------------------------------

Mediji kao uteg

 

U Hrvatskoj resorno ministarstvo vodi politiku kojoj mediji predstavljaju tek „uteg oko nogu“. Nedavno objavljeni rezultati mjerenja indeksa pluralizma medija u 19 zemalja članica EU pokazali su kako najveći rizik predstavlja koncentracija medija i ovisnost o politici. Upravo u području ovisnosti o politici Hrvatska je prepoznata kao zemlja visokog rizika, što je vezano uz izravno državno financiranje medija iz državnog i lokalnih proračuna. Prijedlog Akcijskog plana za borbu protiv korupcije 2015.-16. kao jedno od strateških područja navodi i medije. Vladina obaveza da uvede transparentnije prikazivanje vlasništva i poslovanja medija izbačena je, međutim, iz tog dokumenta prije nego što je usvojen, te prebačena u Akcijski plan Partnerstva za otvorenu vlast 2014.-16. Nositelj provedbe ovih mjera je Ministarstvo kulture kojem smo početkom godine poslali upit predviđa li se provedba ovih mjera u proračunu Ministarstva. Do danas nam nikakav odgovor nije stigao.   

 

 

Piše: Melisa Skender 

Više od milijardu eura godišnje u indirektne i direktne potpore medijima ulaže Francuska, gotovo milijardu eura godišnje Italija, 748 milijuna eura Velika Britanija, otprilike toliko i Finska, 525 milijuna Njemačka te 804 milijuna eura SAD kroz porezne olakšice i privilegiranu cijenu poštanskih usluga. To su podaci iz istraživanja Reutersovog Instituta za novinarstvo u kojem je navedeno kako većina zapadnih demokracija zapravo ima dugu tradiciju subvencioniranja medija. 

Uhljebi, paraziti, ljevičari, komunjare – etikete se lako lijepe, posebno kad dolaze od resornog ministra čija se medijska politika svela na ukidanje svih izvora financiranja neprofitnih medija, rezanje subvencija manjinskim medijima, blokiranje rada Vijeća za elektroničke medije, pa time i Fonda za pluralizam za lokalne i regionalne  elektroničke medije, odgađanje raspisivanja javnih poziva za neprofitne i medije zajednica kojima su namijenjena sredstva iz europskog socijalnog fonda.

To su i brojne međunarodne organizacije prepoznale kao jasan pokušaj gušenja dijela medijske scene, tim prije što se ministar Zlatko Hasanbegović na takve poteze odlučio vođen isključivo vlastitim političko-ideološkim mjerilima. Kao jedini argument za ukidanje programa potpore neprofitnim medijima naveo je, naime, njihovu navodnu ideološku pristranost podrazumijevajući kako su, jer ih je financirala bivša vlada, morali i raditi za nju.

Porezne olakšice

Rasprava o odnosu državnih subvencija i uređivačke politike medija ostat će zauvijek aktualna, no tradicija državnog financiranja medija u većini zapadnih demokracija postoji već pola stoljeća.

Više od milijardu eura godišnje u indirektne i direktne potpore medijima ulaže Francuska, gotovo milijardu eura godišnje Italija, 748 milijuna eura Velika Britanija, otprilike toliko i Finska, 525 milijuna Njemačka te 804 milijuna eura SAD kroz porezne olakšice i privilegiranu cijenu poštanskih usluga. To su podaci istraživanja Reutersovog instituta za novinarstvo objavljenog 2011. godine pod naslovom «Public support for the Media» u kojem je navedeno kako većina zapadnih demokracija zapravo ima dugu tradiciju subvencioniranja medija.

Prve državne potpore ustanovljene su za tiskane medije i do danas su se malo mijenjale. Kasnije su uvedeni elektronički mediji, radio i televizija, a na tržištu su se u međuvremenu pojavile ne samo nove digitalne tehnologije i internet već i takvi oblici medijskih organizacija koji u prošlom stoljeću nisu bili znatnije rašireni, poput medijskih zadruga i neprofitnih medija. Broj neprofitnih medija posljednjih je deset godina najviše porastao upravo u SAD-u, gdje su osnivači najčešće novinari koji su bili prisiljeni napustiti medijska poduzeća u kojima su bili zaposleni bilo da su dobili otkaz ili da je novina za koju su radili ugašena.

Nove medijske politike više i ne dovode u pitanje treba li država pomagati medije i ulagati u njihovu kvalitetu. Štoviše, Vijeće za ekonomske i financijske poslove EU uputilo je prošlog mjeseca Europskoj komisiji prijedlog da uz donošenje zakona o zajedničkoj stopi poreza na dodanu vrijednost uvede porezne olakšice kakve već postoje za tiskane medije i za medije na internetu.

Primjer Irske

Samo za elektroničke medije se iz BBC-jeve pristojbe lani u Fond za radijske zajednice slilo 377 tisuća funti ili oko pola milijuna eura. Tijekom posljednjih 10 godina Irski je Fond za elektroničke medije u neovisne produkcije ukupno uložio oko 20 milijuna eura. Austrija od 2009. svake godine u komercijalne elektroničke medije koji nisu osnovani u Austriji, ali emitiraju program namijenjen austrijskoj publici, ulaže pet milijuna eura. Fond namijenjen austrijskim neprofitnim elektroničkim medijima svake godine raspolaže s milijun eura.

Austrija osim toga od 1974. godine direktno subvencionira svoje dnevne novine i tjednike prema kriteriju njihovog značenja u zastupanju različitih stavova, što je odraz stvarnog pluralizma medija za razliku od logike velikih brojeva kakva prevladava u Hrvatskoj.

Osim poticanja raznolikosti izvještavanja Austrija iz proračuna financira i hladni pogon novina poput tiražnih dnevnika Die Presse i Der Standard koji su lani povukli i najveće pojedinačne iznose, a radi se o ciframa iznad milijun eura za svaki.

Direktne i indirektne državne potpore tiskanim izdanjima imaju u Europi i najdužu tradiciju. Prema istraživanju London School of Economics and Political Science, objavljenom 2014. godine, čak 13 najrazvijenijih europskih zemalja, među kojima su Švicarska i Norveška, imaju indirektne potpore u vidu poreznih olakšica za tiskane medije. Velika Britanija, Norveška, Danska i Belgija za prodana tiskana izdanja ne naplaćuju porez na dodanu vrijednost, a u ostalih devet zemalja taj je porez manji i za više od 50 posto.

Francuska tiskanim izdanjima naplaćuje tek 2,1 posto poreza na dodanu vrijednost, što je prema procjenama objavljenim u Reutersovom istraživanju iz 2011. godine iznosilo nešto više od 800 milijuna eura godišnje. Francuska osim toga tiskanim medijima isplaćuje i direktne potpore - od onih općih za distribuciju medija do onih koje se dodjeljuju medijima prema određenim kriterijima koji uvjetuju primjerice nisku razinu prihoda ili se daju namjenski za modernizaciju proizvodnje, ulaganja u nove tehnologije i slično. Francuska iz proračuna financira i agenciju AFP.

Održavanje neovisnih medija

Ta zemlja je u međuvremenu povećala i direktna ulaganja u medije, rekao je na međunarodnoj konferenciji povodom Dana slobode medija u Hrvatskom novinarskom društvu  Patrick Bloche, predsjednik Odbora za kulturu i obrazovanje u francuskoj Nacionalnoj skupštini. S obzirom na stalni pad tiraže tiskanih medija porezne olakšice na prodana izdanja sve više gube na vrijednosti čak i u velikim zemljama poput SAD-a.

Direktne potpore tiskanim medijima imaju dugu tradiciju ne samo u Francuskoj. Kada nisu generalne već uvjetovane kriterijima, direktne državne potpore uglavnom su namijenjene održavanju neovisnih tiskovina koje nemaju veliki komercijalni doseg, a pridonose pluralizmu medija, bilo da se radi o lokalnim i regionalnim medijima koje Italija godišnje sufinancira s više od sto tisuća eura ili o medijima na jeziku manjina, kao što je slučaj u Italiji i Finskoj.

Finska osim toga ulaže daleko najveća sredstva u odnosu na broj stanovnika (per capita) od svih šest zapadnih zemalja koje su uvrštene u istraživanje Reutersovog instituta za novinarstvo, a autori tvrde da je takva snažna podrška očekivana jer se radi o malom tržištu i prilično posebnom jeziku.

Nove politike sufinanciranja medija o kojima se u zemljama zapadne demokracije raspravlja u posljednje se vrijeme ne fokusiraju se više toliko na različite medijske platforme koliko na posebne oblike medijskih organizacija poput zadruga ili neprofitnih medija koje osnivaju sami novinari. Taj je trend u cijelom zapadnom svijetu uzeo maha nakon 2008. i globalne krize medijskog tržišta.

Ista je kriza kao posljedicu imala ne samo gašenje brojnih neovisnih izdanja već i koncentraciju u okviru multinacionalnih izdavačkih tvrtki, kako je na konferenciji u HND-u rekao Patrick Bloche.

„Mediji se već neko vrijeme susreću s problemom koncentracije. Događa se da velike medijske grupacije postaju vlasnicima medija, a bit njihovog poslovanja je gospodarska djelatnost koja nije u srži medija. Radi se o poduzećima koja vode medije kao tvrtke i kojima moramo objasniti da se medijima tako ne može upravljati. Zato radimo na novom zakonu koji će afirmirati informaciju kao javno dobro koje mora biti neovisno“, rekao je tijekom svojeg izlaganja u HND-u Bloche naglašavajući kako Francusku više zabrinjava pitanje vlasništva medija nego državne potpore.

Državne potpore medijima tradicija su i u Norveškoj. Međunarodna konferencija za Dan slobode medija u HND-u je ugostila i Frodea Rekvea, predsjednika Norveškog instituta za novinarstvo, koji je govorio o tome kako velik dio norveških medija prima potpore od vlade.

Sloboda medija obavezan standard

„Glavna je ideja da su ozbiljni mediji važni za razvoj demokracije i informirane rasprave. Sloboda medija obavezan je standard i mehanizmi dodjele državnih poticaja takvi su da tu slobodu ni na koji način ne ograničavaju. Mediji su oslobođeni određenih poreznih davanja, mali mediji primaju izravne državne potpore kako bi mogli opstati na tržištu s velikim medijima, a u svakom gradu i mjestu postoje i lokalni mediji koji nude različita mišljenja i uvide“, rekao je o norveškom sustavu potpora Rekve dodajući kako je on osobno pristalica potpora medijima jer se krenulo s time da će medijsku produkciju regulirati tržišni mehanizmi, a vidjeli smo kamo nas je to dovelo.

Nedostatak tržišnih mehanizama u regulaciji medija najočitijim se pokazao za posljednje medijske krize koja je rezultirala gašenjem brojnih medija i restrukturiranjem u kojem su najprije stradali najskuplji - istraživački medijski odjeli te velikim brojem otkaza novinarima koji su se istraživačkim novinarstvom bavili. Kako bi zadržali potrebnu razinu novinarske kvalitete medija u 21. stoljeću, počele su se javljati i nove medijske politike. Tako je 2014. Austrija uvela i novi uvjet za direktne potpore medijima, pa se sada od redakcija traži i da imaju zaposlen određen broj novinara. Sarkozyjeva vlada u Francuskoj je uz uobičajene modele uvela i poticaje koji su imali cilj povećati doseg tiskanih medija otkupljujući godišnju pretplatu za 200 tisuća mladih ljudi u dobi od 18 do 24 godine za tjedno izdanje po njihovom izboru, u što su ulagali oko 5 milijuna eura svake godine.

Nordijske zemlje tradicionalno medije smatraju javnim dobrom u smislu da svakom građaninu država ima obavezu osigurati slobodan pristup medijima s ciljem njihove bolje informiranosti, pa time i kvalitetne uključenosti u demokratske procese. Njihovi zakoni, međutim, jamče i uredničku neovisnost, što je uvjet koji bi trebao biti osiguran kod svake vrste državnih subvencija medijima.

Dok je posljednja kriza raspršila svaku sumnju u nužnost državnih dotacija u cilju kvalitetne informiranosti građana, najvećim problemom ostaju mehanizmi raspodjele sredstava koji bi osigurali da potpora države nije uvjetovana interesima vladajuće politike. Većina demokratskih država oformila je stoga neovisna stručna tijela ili za taj posao ovlastila postojeća medijska regulatorna tijela neovisna o državi. Njima je pak propisivanjem jasnih kriterija koje treba zadovoljiti ostavljeno vrlo malo prostora za arbitražu.

Istraživanje London School of Economics and Political Science, objavljeno 2014., ispitivalo je 18 različitih medijskih sustava razvijenih zapadnih demokracija i u svojim zaključcima navelo kako već postoje brojni mehanizmi osiguranja uređivačke neovisnosti medija bez obzira na državne subvencije. Tako direktne potpore prema jasno postavljenim kriterijima namijenjene medijima koji nemaju velik doseg niti se obraćaju masovnoj publici mogu unaprijediti pluralizam i efikasan su način sprečavanja koncentracije medija u mrežama ili medijskim korporacijama, kaže se u istraživanju naslova „Public Funding Private Media“. Kako bi sufinanciranje medija bilo neovisno o političkim strankama i državnim vlastima, u zaključcima istraživanja  preporučuju osnivanje fondova koji bi, osim javnih sredstava ili novca iz državnog proračuna, mogli razmisliti i o drugim izvorima prihoda. Navode se primjeri Francuske, Švedske i Nizozemske, koje su uvele porez na dobit od oglašavanja, te Kanade i Francuske, koje su distributerima medijskog sadržaja uvele namete što su ih dužni uplaćivati u takve fondove. Kako bi osigurali namjensko ulaganje, takve bi potpore, navodi istraživanje, najbolje bilo uvjetovati tržišnim položajem medija.

 Brojni izvori, a nikad gore

„Nikada nije bilo toliko izvora informacija koliko ih ima danas. Paradoksalno, mediji nikada nisu bili u gorem stanju“, piše profesorica ekonomije na Paris Institute of Political Science Julia Cagé u svojoj knjizi „Saving the Media: Capitalism, Crowdfunding, and Democracy“, čije je englesko izdanje ove godine objavio Harvard University Press.

Temeljna je ideja knjige da su vijesti, baš kao i obrazovanje, javno dobro i u njoj ona predlaže novi poslovni model za medijske organizacije inspiriran dijelom načinom na koji posluju vodeća svjetska sveučilišta koja kombiniraju komercijalne i neprofitne aktivnosti. Ekonomistica koja je doktorirala na Harvardu zagovara promjene u poreznoj politici i dugoročna ulaganja koja bi medijskim organizacijama osigurala veću fleksibilnost i decentralizirala kontrolu koju najveće medijske kuće imaju u produkciji medijskog sadržaja.

„Ukratko, pitanje nije trebaju li mediji biti sufinancirani od države. Pitanje je prije ne bi li im trebalo osigurati privilegirani zakonski i porezni status s obzirom na njihov doprinos demokratskom društvu. Status kakav već dugo uživaju mnogi drugi dionici u ekonomiji znanja“, piše autorica koja smatra da je medijske tvrtke najbolje organizirati kao fondacije ili neprofitne organizacije koje svojim oblikom onemogućuju izvlačenje ostvarene dobiti i nalažu njezino ulaganje isključivo u temeljnu djelatnost, u slučaju medija – proizvodnju sadržaja. Koje, osim toga, svojim ustrojstvom onemogućuju da pojedinac s najvećim udjelom ima i najveći utjecaj na upravljanje.

 

----------------------------------------------------------------------------------------------------------------

Mediji kao uteg

 

U Hrvatskoj resorno ministarstvo vodi politiku kojoj mediji predstavljaju tek „uteg oko nogu“. Nedavno objavljeni rezultati mjerenja indeksa pluralizma medija u 19 zemalja članica EU pokazali su kako najveći rizik predstavlja koncentracija medija i ovisnost o politici. Upravo u području ovisnosti o politici Hrvatska je prepoznata kao zemlja visokog rizika, što je vezano uz izravno državno financiranje medija iz državnog i lokalnih proračuna. Prijedlog Akcijskog plana za borbu protiv korupcije 2015.-16. kao jedno od strateških područja navodi i medije. Vladina obaveza da uvede transparentnije prikazivanje vlasništva i poslovanja medija izbačena je, međutim, iz tog dokumenta prije nego što je usvojen, te prebačena u Akcijski plan Partnerstva za otvorenu vlast 2014.-16. Nositelj provedbe ovih mjera je Ministarstvo kulture kojem smo početkom godine poslali upit predviđa li se provedba ovih mjera u proračunu Ministarstva. Do danas nam nikakav odgovor nije stigao.