Ministrica kulture iza zatvorenih vrata pokušava preusmjeriti više od 30 milijuna kuna iz europskih fondova, namijenjenih neprofitnim medijima, na račune komercijalnih televizijskih i radijskih postaja, pozivajući se pritom na radnu skupinu koju je sastavila bez ikakvih javnih kriterija i o kojoj ne postoje dostupni podaci.

Više od godinu i pol dana nakon udara Zlatka Hasanbegovića na neprofitne medije, kao prvog mu poteza s funkcije ministra kulture, njegova nasljednica Nina Obuljen Koržinek najavila je sredinom prošlog mjeseca – po već neki put – skori nastavak financiranja tzv. trećeg medijskog sektora, onog koji stoji uz javni i komercijalni. Sve što je na tu temu izrekla u razgovoru za portal Hrvatskog novinarskog društva, međutim, nastavak je njezina obmanjivanja javnosti i potvrda naše lanjske teze da Obuljen Koržinek, nažalost, nije ništa doli Hasanbegović drugim sredstvima. Konkretan predmet interesa u ovom slučaju jesu oko tri i pol milijuna eura koje Hrvatska još iz mandata vlade lijevog centra potražuje iz Europskog socijalnog fonda, uz 600 tisuća eura obaveze koju RH mora pridodati na taj iznos za rečenu svrhu. Tih oko 30 i pol milijuna kuna, u periodu razdiobe do 2020. ili čak 2022. godine, trebalo bi revitalizirati medije koji su tek bili zaživjeli uoči povratka HDZ-a na vlast, uz skromne javne financije od svega tri do pet milijuna kuna godišnje, rastući kroz faktično tek započetu novu medijsku politiku. Njezina okosnica nije bilo svjetonazorsko-ideološko te identitetsko prepucavanje s etnodesnicom, premda su podržavani mediji morali zadovoljavati ustavne civilizacijske vrijednosti, nego suprotstavljanje devastirajućim efektima tržišta na medijske standarde u ovom desetljeću, pa da ne idemo dalje unatrag.

Nova ministrica kulture ustanovila je odmah po dolasku kako je ta politika stavila prevelik naglasak na neprofitne medije, nauštrb komercijalnih, i time plasirala svoju prvu indikativnu podvalu. Sljedeća koju smo također isti čas podcrtali bila je pozivanje na tobože prekoračena zakonska ograničenja te politike u EU-okvirima, no tome smo ovdje već posvetili dosta pažnje i nećemo ovom prilikom iznova ulaziti u sve detalje. Uglavnom, ministrica je tad najavila ekspertnu izradu nove medijske strategije, naspram one iscrpne i zaokružene – a po njoj loše – te ovjerene u kratkom mandatu Berislava Šipuša; naredni joj koraci su imali biti javna rasprava i natječaj. Ali pokazat će se da je godinu dana potrošeno samo, valjda, kako bi se taj redoslijed obrnuo naglavačke i kako bi se najprije i samo pristupilo organiziranju natječaja za dodjelu naslijeđenih sredstava iz eurofonda, bez obnovljenih studija i sročene zamjenske strategije, bez ekspertize i naročito bez javne rasprave. Na kraju, a što je osobito poražavajuće za ministricu s imidžom eurobirokratske redovnice, ispostavit će se da je sav nered vjerojatno u izravnom sukobu s pravnom tzv. stečevinom EU-a i da ona krši bitne norme u tom kontekstu.

Obuljen Koržinek u navedenom intervjuu kaže da se ‘kroz raspravu radne skupine’ pokazalo da je nemoguće dohvatiti preciznu definiciju što su to mediji zajednice, a koje ona želi uvesti kao subjekt vrijedan (i) ovog subvencioniranja. I to naspram već uspostavljenog pojma neprofitnih medija, prema Europskom parlamentu i UNESCO-u, no takvog da on kod naše ministrice izaziva nedvojbeni ideološki protržišni otpor, jer se radi o jednostavnoj odlici poslovanja kakvo ne izvlači profit na vlasničke račune, nego ga smije koristiti isključivo unutar daljnje proizvodnje. Ali vratimo se na radnu skupinu koja je trebala pripremiti teren za natječaj i o kojoj ministrica govori kao o tijelu iza kojeg je ostao relevantan trag, iako je imalo ‘dosta poteškoća u formiranju’. Istina je da radna skupina ustvari nije pravo ni oformljena, jer su dva njezina sastanka prošlog svibnja protekla u preslagivanju članstva, da bi joj svaka aktivnost stala nakon prigovora člana Saše Lekovića, predstavnika i predsjednika HND-a, da nije dobro raditi bez kriterija izbora članova skupine i pravilnika o njezinu radu. Iza sastanaka navodno nisu ostali ni službeni zapisnici, samo uložene primjedbe nekolicine članova na spekulacije oko difamiranih neprofitnih medija i neusuglašenog pojma medija zajednice. Baš kao što će cjelokupan proces vezan uz medijsku politiku i buduće financiranje pratiti apsolutna, neprobojna netransparentnost.

Arbitrarno i diskrecijski, a kako saznajemo mimo zastrtih kretanja u instituciji zaduženoj za državnu medijsku politiku, ministrica je u radnu skupinu bila imenovala Marinu Mučalo i Viktoriju Car s Fakulteta političkih znanosti, Sanju Despot iz HND-a i Katju Kušec iz HNIP-a, Ružu Beljan iz Nacionalne zaklade za razvoj civilnog društva i Paška Bilića iz Instituta za razvoj i međunarodne odnose, Ivu Borković s portala Forum.tm kao predstavnicu neprofitnih, Željka Matanića iz Hrvatske udruge radija i novina, te pet nedelegiranih, jednostrano pozvanih osoba iz Agencije za elektroničke medije: vijećnike Damira Hajduka i Roberta Tomljenovića, i zaposlenike stručnih službi Mariju Kanazir, Anju Jelavić i Nives Zvonarić. Posljednju navedenu, inače, Nina Obuljen Koržinek postavila je nedavno za načelnicu medijskog odjela u Ministarstvu kulture, što će zacijelo označiti moment povratka medijsko-političke materije pod okrilje toga namjenski izdvojenog tijela, nakon njezina izmještanja sve do odlaska prethodne voditeljice Lele Vujanić. Rezon imenovanja čak petero članova iz AEM-a, ustanove za nadzor isključivo elektroničkih medija i koja im dijeli godišnje nekoliko desetaka milijuna javnog novca iz drugog izvora, može se iščitati iz ministričinih pohvalnih, ali također poprilično neutemeljenih riječi u gore citiranom razgovoru na račun te adrese. No završimo s kratkim pregledom još kraće aktivnosti radne skupine – Borković i Despot napustile su je odmah, da se ne izlože sukobu interesa kao radnice medija koji se natječe za subvenciju, da bi umjesto njih ušli Saša Leković i, umalo, Gordana Vilović s Fakulteta političkih znanosti, a koja nije stigla ni pristupiti radu.

Postavlja se dakle pitanje tko sad kreira okvir javnog poziva za dodjelu sredstava iz ESF-a koji ministrica najavljuje za kraj ove godine, osim ako to nije ona sama, uz bivšu službenicu AEM-a koju, uzgred, prati kompromitacija u tamošnjem radu, na štetu javnog interesa.

‘Medijska politika koja se događa iza zatvorenih vrata jedne institucije’, rekla nam je o tome Lela Vujanić, ‘o kojoj samo čelnik institucije smije javno govoriti, a u ovom slučaju samo je najavljivati bez konkretnog sadržaja, te u kojoj, u smislu javnosti, ne sudjeluje nitko, niti je jasan način na koji bi se moglo tu sudjelovati ili uključiti, jednostavno ne sadrži osnovne parametre da bi se uopće smatrala javnom politikom.’ Dodala je kako je, za razliku od takve prakse, nacrtu ranije medijske politike prethodio iscrpni Nacionalni izvještaj o medijima, široka javna rasprava s nizom sastanaka otvorenih za stručnu te cjelokupnu javnost i razne zainteresirane ustanove, a održavanih u ministarstvu i HND-u, kao i širom Hrvatske.

Po njezinu mišljenju, radilo se o najozbiljnijem pokušaju artikulacije ukupnosti medijskog polja te strukturnih zahvata, odnosno mjera kojima je cilj bio razriješiti mnoge neuralgične točke hrvatskog medijskog prostora, odnosno smanjiti društvene nejednakosti u komunikacijskoj i medijskoj sferi. ‘Vidim je i kao pokušaj formuliranja neke Different kind of State, koju karakteriziraju maksimalna otvorenost, participativnost i, ako nije preuzetno reći, radikalna jednakost koja uključuje ‘responsivnost’ na realno stanje na terenu i orijentaciju na takozvane korisnike koji su viđeni ne kao strana koju će se disciplinirati kroz različite formalno-birokratske začkoljice, već kao dio jednog, istog polja, koje treba potpomagati i razvijati, a krajnjim korisnicima, čitateljima, gledateljima, slušateljima, omogućiti i reprezentaciju i sudjelovanje u proizvodnji.’ Nasuprot tome, ne treba čuditi ni podatak da je radna skupina sadašnjeg Ministarstva kulture raspuštena nakon pokušaja da se njezinim članovima kao potencijalni korisnici natječajnih javnih sredstava – koje će oni smjerno potvrditi – serviraju i trgovačka društva, tj. komercijalni mediji.

Saša Leković dočekao je u međuvremenu još naivnije nastojanje za afirmacijom potonjeg interesa: u dopisu upućenom članstvu Izvršnog odbora HND-a odmah nakon prekida djelovanja radne skupine, netko ga je optužio za pogodovanje neprofitnim medijima, zatražio njegovu ostavku i potpisao se ‘novinari komercijalnih medija’, zatim naznačio da isto pismo dostavlja i Ministarstvu kulture i AEM-u. ‘Očekivao sam da će ministrica dovršiti obećanu novu strategiju’, izjavio je Leković za Novosti o današnjoj politici, ‘ali do kraja godine očito neće biti ništa od toga. Osim toga, što se tiče sufinanciranja neprofitnih medija, ona nečinjenjem nastavlja štetu koju je Hasanbegović izazvao činjenjem. Pa još nema ni načelnog rješenja o sufinanciranju. Telefonski sam ministrici ponovio pitanje, postavljeno na radnoj skupini, o proceduri izbora članstva i daljnjim kriterijima za rad, no dobio sam odgovor da će sve biti riješeno ‘interno’. Ipak, tu postoji još veći problem, koji sam naznačio i radnoj skupini – novac iz Europskog socijalnog fonda izričito je zabranjeno izdvajati za komercijalne i javne medije. I pitam se hoće li građani ove zemlje morati jednom vraćati tih 30 milijuna iz svog džepa, a kad sve već bude potrošeno nenamjenski, na profitne medije.’

Moguća svrha sredstava iz ESF-a zasigurno će se još dugo raspetljavati, s obzirom na to da ni propozicije njihova plasmana nemaju tako strogo određene granice, mada intencija čitavog konteksta, a i dosadašnje prakse u Europskoj uniji, smjera jasno prema neprofitnim medijima. Upravo kao i smisao izbora Ministarstva kulture za preusmjeravanje tog novca s matične domaće adrese Ministarstva rada i mirovinskog sustava, a s primarnim ciljem borbe protiv siromaštva i socijalne isključenosti kroz razvoj za to prikladnih medija. Ovdje nije zgoreg dodati kako su neprofitni mediji i mediji zajednice dva strukturno odvojena termina koji se ne mogu promatrati kao suprotnosti, a ni kao skupovi koji se dijelom nužno preklapaju. Jer prvi se definiraju po odnosu prema dobiti u poslovanju, dok su drugi određeni prema participativnosti društva (zato postoje interesne zajednice, zemljopisne, kulturne, pa i tzv. zajednice praksi, a koje sve mogu biti različito inkluzivne ili ekskluzivne). Ali usprkos svim tim nijansama koje ovdje više služe zamagljivanju realnih odnosa negoli lakšem njihovu razumijevanju, neizbježna je i neporeciva konstatacija da u Hrvatskoj naprosto nema komercijalnih medija zajednice kojima bi se dodijelili deseci milijuna javnih kuna, jer u ovdašnjim komercijalnim medijima nema demokratske ni kreativne ili bilo kakve druge participacije bilo koje od pobrojanih vrsta društvenih zajednica.

Idućih tjedana i mjeseci svejedno ćemo prisustvovati daljnjim nastojanjima Nine Obuljen Koržinek da dotuče nepoćudne neprofitne medije te, jednako nemušto i nasilno, pošto-poto ugura lokalne profitne radijske i televizijske medije u prigodno rastegnutu formulaciju medija zajednice, ali nemojmo se ni slučajno time dati zavarati. Posrijedi je samo dodatni pokušaj otimačine javnog novca prema računima onih koji su se posvetili tržišnoj ekstrakciji profita. Zato se i dalje tako trude, oko Ministarstva kulture i AEM-a, npr. cehovsko-vlasničke organizacije HURIN i NUT (Nacionalna udruga televizija), po kojekakvim Danima elektroničkih medija i sličnim marketinškim predstavama napaljenih poslodavaca. Zato sadašnja ministrica kulture falsificira efekt tržišta i djelovanja komercijalnih medija na javni interes u kvalitetnom informiranju i educiranju te zaštiti društva. Konačno, zato ona laže kad ponavlja da su neprofitni mediji bili protežirani u odnosu na komercijalne u razdoblju prethodne medijske politike – ne Hasanbegovićeve nego one ranije, jer su ova sad i Hasanbegovićeva, ponavljamo, jedno te isto. Stoga ćemo ovdje samo još istaknuti par ključnih detalja iz starog gradiva u vezi s financijama: 2015. godine, prije povratka HDZ-a na vlast, neprofitni mediji su dobili dotad najveću svotu javnog novca, oko pet milijuna kuna, a sve društvene benefite koji su zauzvrat realizirani nećemo sad opet navoditi. Istovremeno su komercijalni, privatni, veliki mediji dobili, kroz razne olakšice i poticaje, preko 160 milijuna kuna. Također, samo za komercijalne lokalne televizije i radija isplaćeno je preko AEM-a oko 36 milijuna javnih kuna iz Fonda za poticanje pluralizma koji prema Europskoj uniji uopće ne bi smio služiti komercijalnim medijima, pri čemu treba znati da je samo jedna od tih televizija većinski javna i da je čak 90 od oko 130 radijskih stanica u većinskom privatnom vlasništvu.

Autor: Igor Lasić