Dramatične fotografije sukoba u Turskoj čine izložbu "Istanbul, bitka za Taksim" reportera Krune Kartusa koja će biti otvorena u četvrtak 10. rujna Caffe baru Pub u okviru Fra Ma Fu festivala. Ime Krune Kartusa mogli su prethodnih godina zapaziti čitatelji Tportala, gdje je objavljivao političke komentare i reportaže, a danas se ovaj Slatinjanin bavi agronomijom. Budući da i dalje povremeno piše, iako više nije profesionalno vezan za novinarstvo, može se reći da i u njegovu slučaju vrijedi poznata izreka "jednom novinar - uvijek novinar" .
Piše: Sandra Pocrnić Mlakar
Kruno Kartus: Reportažna fotografija zanimljiva je ako potiče na razgovor
09.09.2015.
Link na članak
Dramatične fotografije sukoba u Turskoj čine izložbu "Istanbul, bitka za Taksim" reportera Krune Kartusa koja će biti otvorena u četvrtak 10. rujna Caffe baru Pub u okviru Fra Ma Fu festivala. Ime Krune Kartusa mogli su prethodnih godina zapaziti čitatelji Tportala, gdje je objavljivao političke komentare i reportaže, a danas se ovaj Slatinjanin bavi agronomijom. Budući da i dalje povremeno piše, iako više nije profesionalno vezan za novinarstvo, može se reći da i u njegovu slučaju vrijedi poznata izreka "jednom novinar - uvijek novinar" .
* Izložba prikazuje potresne fotografije koje ste snimili u Istanbulu za vrijeme nereda u lipnju 2013. godine. Jesu li te fotografije mogle biti viđene u nekim od naših medija? Jeste li ih nudili stranim agencijama?
- Dio fotografija u okviru dviju reportaža objavio je Tportal za koji sam tada bio novinar, ali nisam ih nudio drugim medijima. Ove su fotografije izložene prije nekoliko mjeseci i u Slatini, gdje živim, u kafiću s istim imenom.
* Kakve su reakcije publike na izložbu? Mogu li fotografije vezane uz neki intenzivan događaj, poput nereda u Istanbulu koje ste snimili, imati trajnu vrijednost?
- Reakcije su uglavnom razgovor o pozadini zbivanja na Taksimu o kojima se uglavnom u našim medijima izvještavalo ukratko i svedeno na brojke i mogućnosti opstanka ili pada aktualne državne vlasti. To su prosvjedi sekularne i napredne Turske protiv vjerničkih nasrtaja na građanske standarde, a sukobi su kulminirali, kao što često bude, na naoko banalnim stvarima kao što je vremensko ograničenje trošenja alkoholnih pića.
Svaka fotografija ima trajnu vrijednost razmjerno vrijednosti trenutka u kojem je snimljena. Ovo je reportažna i vrijedi onoliko koliko je ljudima zanimljiva, potiče li ih na razgovor o politici, Turskoj, aktivizmu ili bilo čemu na što ih asocira ili su samo ravnodušni. No, kada fotografiram ne razmišljam o tome nego tražim scene, lica, sjene i svjetlo, kadrove koji su meni osobno privlačni, jer vjerujem da bi onda mogli zanimati i druge.
* Bavili ste se i fotografijom i pisanjem nudeći medijima cjelovito izvještavanje. Koliko je pristup poput vašeg bio tražen na medijskom tržištu?
- Približno pet godina bio sam reporter Tportala i uglavnom sam reportaže i dosta vijesti opskrbljivao vlastitim fotografijama. Nekada je iz fotografije proizašla vijest, a nekad je ona samo ilustrirala tekst, pa svoj rad nikada nisam dijelio strogo na ta dva komunikacijska područja. Obzirom da nisam bio vezan za svakodnevni rad u redakciji, nego sam dosta vremena provodio na terenu, bilo je najpraktičnije da izvjestim o nekom događaju što kompletnije. Tako sam radio za još neke listove, domaće i inozemne, a za neke je fotografiranje bilo i uvjet suradnje.
* Na webu se nalaze politički komentari potpisani Vašim imenom. Kakve su bile reakcije čitatelja na vaše članke? Koji su još vaši prilozi, osim Resistanbula, bili zapaženi? Koji su među njima vama najdraži?
- Komentari su o domaćoj hrvatskoj politici, koja je jedno učmalo, beživotno područje, pa su i ti tekstovi bili ponekad žučni za pisanje i čitanje. Ponekad mi nije bilo jasno zašto određenim licima dajemo da se pojave u medijima obzirom da su zatucane, a bahate, neznalice. Političke rubrike, nažalost, pune su takvih likova čijim idejama i blebetanjima mediji truju javnost. Više volim reportaže o gospodarstvu, poljoprivredi, gastronomiji, konkretnim djelatnostima u kojima novinar može sresti vrijedne i pametne ljude i istovremeno naučiti nešto korisno za život. Zato sam više volio s kolegama otići na Poljoprivredni sajam u Bjelovaru ili na početak berbe kamilice nego na konferenciju za tisak neke propale stranke.
* U svojoj biografiji navodite da se novinarstvom danas bavite samo povremeno. Zašto?
- Da, zato što sada radim u svojoj poljoprivrednoj struci, povremeno pišem za neke hrvatske i strane listove.
Piše: Sandra Pocrnić Mlakar
Program Fra Ma Fu festivala
* Izložba prikazuje potresne fotografije koje ste snimili u Istanbulu za vrijeme nereda u lipnju 2013. godine. Jesu li te fotografije mogle biti viđene u nekim od naših medija? Jeste li ih nudili stranim agencijama?
- Dio fotografija u okviru dviju reportaža objavio je Tportal za koji sam tada bio novinar, ali nisam ih nudio drugim medijima. Ove su fotografije izložene prije nekoliko mjeseci i u Slatini, gdje živim, u kafiću s istim imenom.
* Kakve su reakcije publike na izložbu? Mogu li fotografije vezane uz neki intenzivan događaj, poput nereda u Istanbulu koje ste snimili, imati trajnu vrijednost?
- Reakcije su uglavnom razgovor o pozadini zbivanja na Taksimu o kojima se uglavnom u našim medijima izvještavalo ukratko i svedeno na brojke i mogućnosti opstanka ili pada aktualne državne vlasti. To su prosvjedi sekularne i napredne Turske protiv vjerničkih nasrtaja na građanske standarde, a sukobi su kulminirali, kao što često bude, na naoko banalnim stvarima kao što je vremensko ograničenje trošenja alkoholnih pića.
Svaka fotografija ima trajnu vrijednost razmjerno vrijednosti trenutka u kojem je snimljena. Ovo je reportažna i vrijedi onoliko koliko je ljudima zanimljiva, potiče li ih na razgovor o politici, Turskoj, aktivizmu ili bilo čemu na što ih asocira ili su samo ravnodušni. No, kada fotografiram ne razmišljam o tome nego tražim scene, lica, sjene i svjetlo, kadrove koji su meni osobno privlačni, jer vjerujem da bi onda mogli zanimati i druge.
* Bavili ste se i fotografijom i pisanjem nudeći medijima cjelovito izvještavanje. Koliko je pristup poput vašeg bio tražen na medijskom tržištu?
- Približno pet godina bio sam reporter Tportala i uglavnom sam reportaže i dosta vijesti opskrbljivao vlastitim fotografijama. Nekada je iz fotografije proizašla vijest, a nekad je ona samo ilustrirala tekst, pa svoj rad nikada nisam dijelio strogo na ta dva komunikacijska područja. Obzirom da nisam bio vezan za svakodnevni rad u redakciji, nego sam dosta vremena provodio na terenu, bilo je najpraktičnije da izvjestim o nekom događaju što kompletnije. Tako sam radio za još neke listove, domaće i inozemne, a za neke je fotografiranje bilo i uvjet suradnje.
* Na webu se nalaze politički komentari potpisani Vašim imenom. Kakve su bile reakcije čitatelja na vaše članke? Koji su još vaši prilozi, osim Resistanbula, bili zapaženi? Koji su među njima vama najdraži?
- Komentari su o domaćoj hrvatskoj politici, koja je jedno učmalo, beživotno područje, pa su i ti tekstovi bili ponekad žučni za pisanje i čitanje. Ponekad mi nije bilo jasno zašto određenim licima dajemo da se pojave u medijima obzirom da su zatucane, a bahate, neznalice. Političke rubrike, nažalost, pune su takvih likova čijim idejama i blebetanjima mediji truju javnost. Više volim reportaže o gospodarstvu, poljoprivredi, gastronomiji, konkretnim djelatnostima u kojima novinar može sresti vrijedne i pametne ljude i istovremeno naučiti nešto korisno za život. Zato sam više volio s kolegama otići na Poljoprivredni sajam u Bjelovaru ili na početak berbe kamilice nego na konferenciju za tisak neke propale stranke.
* U svojoj biografiji navodite da se novinarstvom danas bavite samo povremeno. Zašto?
- Da, zato što sada radim u svojoj poljoprivrednoj struci, povremeno pišem za neke hrvatske i strane listove.
Piše: Sandra Pocrnić Mlakar
Program Fra Ma Fu festivala