Aktualno > Analize

Kraj Independenta i nevolje tiskanih medija

17.02.2016.

balkaninsight.com

Independent je bio pionir britanskih medija – ali je pao kao žrtva sila koje su se nadvile nad novinama svugdje. Kada je BBC najavio vjerojatnu smrt dnevnih novina Independent – bar u tiskanom obliku – u četvrtak ujutro, potrošio je čitavih deset sekundi na tu temu. Kratkoća te najave pokazala je koliko je smanjen utjecaj dnevnih novina koje su nekad predstavljale moć u medijima – i u zemlji.

U stvarnosti, dok odzvanjaju zvona Independentu, pacijent još uvijek diše – tek toliko. Ali ne zadugo. Ruski vlasnici lista, obitelj Lebedev, potvrdila je u petak da će, nakon što je prodala svoju profitabilnu kompaniju, tabloid “i”, posljednje izdanje Independenta biti tiskano 26. ožujka.

Uspon i pad Independenta je puno više od sage o jednim novinama. To pokazuje i simbolizira nazadovanje tiskanih medija na zapadu uopće, gdje se svi bore kako bi našli poslovni model na kojem mogu preživjeti u izmijenjenom svijetu.  

Te novine su nastale u važnom trenutku u Britaniji. Nakon pokretanja 1987. godine, liderica konzervativaca Margaret Thatcher pobijedila je na općim izborima treći put zaredom, što je zaustavilo raspravu o tome da li će Britanija biti vođena prema njenim kapitalističkim idejama ili socijalističkom modelu koji su predlagali Laburistička stranka i njeni sindikalni saveznici.

U neku ruku, te su novine dijete Thatcher-revolucije, koja je vidjela moć u tome da sindikat medija diktira radne uvjete kad su razbijeni.

Osnivači novina su iskoristili trenutak da pokrenu novo izdanje uočavajući nišu među čitaocima koji su bili umorni od bitki ljevice i desnice u velikim starim novinama.

Prije nego što je Independent došao, Britanci koji su htjeli ozbiljno jutarnje štivo imali su u suštini birati između četiriju novina: Financial Timesa, Timesa, Guardiana i Telegrapha.

Dok je Financial Times opsluživao poslovnu zajednicu i Times pisao za dužnosnike, druge dvije su funkcionirale kao kućne oglasne ploče simpatizera laburista, odnosno konzervativaca.

Independent se na tržištu smjestio među stotine tisuća ljudi koji se nisu vidjeli ni u jednom taboru.

Na svom vrhuncu, tiraža je dostizala i 400.000 i tada je dahtala za vratom Guardianu.

Ali Independent su uskoro potkopali neki od istih onih faktora koji su mu pomogli da se uzdigne.

Kako su izgledi za tiskane novine postajali sve mračniji 1990-ih zahvaljujući usponu interneta, one su spale na svoje politički posvećene stalne čitaoce.

Sve velike dnevne novine u Velikoj Britaniji, kao i svugdje na zapadu, doživjele su ogroman pad tiraža zadnjih 20 godina.

Telegraph je nekad prodavao preko milijun primjeraka dnevno, Times oko 800.000 i Guardian oko pola milijuna.

Sada Telegraph prodaje oko 500.000, Times oko 400.000 i Guardian oko 190.000 primjeraka.

I dok su svi oni izgubili barem polovinu čitalaca u protekla dva desetljeća, teško je i zamisliti Britaniju u kojoj ni opredijeljeni ljevičari ni konzervativci nemaju svoje novine.

Stare novine također imaju težinu tradicije iza sebe. Datiraju od prije desetljeća, pa i stoljeća – Times čak od 1785. godine, a Guardian od 1821.

Guardian pritom sjedi na bogatom povjereničkom fondu, koji uključuje nasljedstvo generacija ljevičara koji su mu ostavili svoj novac.

Možda Guardian i ima enormne gubitke od oko 50 milijuna funti svake godine, ali će, kao rasipnog aristokrata koji je naslijedio veliko bogatstvo, proći još vremena prije nego što ga zahvati kriza.


Independent nema staru tradiciju ili utvrđenu političku bazu kojoj bi se obratio – a nema ni povjerenički fond. Godinama je njegovo preživljavanje bilo čudo koje je ovisilo o velikodušnosti – i ambicijama – Lebedeva i držalo se na stalnom kresanju i pomlađivanju radne snage.

Za one, kao što sam ja, koji se sjećaju prvog dana novina, to je šok.

Nekoć Independentov desk za vanjsku politiku nije bio desk, nego ogromna prostorija puna zvonjave telefona, ljudi okupljenih i podijeljenih u sektore, Istočna Europa, Zapadna Europa, Latinska Amerika, Afrika… Prepunjene pepeljare i boce vina, načete ili ispijene, poredane po stolovima. Sada se čini nedostižnim.

Nitko nije imao ni najmanje ideje o tome da će svanuti dan, puno prije nego je itko zamišljao, kada neće biti baš puno ljudi koji bi htjeli “vijesti” – ponajmanje od svega u formi “novina”.

Sada se čini kao dalek san. Uđite u londonski kafić ovih dana i moći ćete još uvijek vidjeti nekolicinu novina zguranih u kutu. Ali obično su uredno presavijene i nepročitane – više kao dekoracija nego potreba. Teško da ih itko mlađi od 40 čita.

Ako žele vijesti, čitaju ih online na laptopu ili iphoneu – i besplatno. Neki, ako itko, primijetit će nestanak tiskanog Independenta – online dnevnik će biti tu još neko vrijeme.

Za nas iz starije generacije, posebno one koji smo nekada radili u Independentu, više je traumatično – još jedan znak da vrijeme novina – koje je počelo prije 300 godina – prelazi u povijest.

 

Članak Balkan Insighta prenesen sa portala media.ba 

 

balkaninsight.com

Independent je bio pionir britanskih medija – ali je pao kao žrtva sila koje su se nadvile nad novinama svugdje. Kada je BBC najavio vjerojatnu smrt dnevnih novina Independent – bar u tiskanom obliku – u četvrtak ujutro, potrošio je čitavih deset sekundi na tu temu. Kratkoća te najave pokazala je koliko je smanjen utjecaj dnevnih novina koje su nekad predstavljale moć u medijima – i u zemlji.

U stvarnosti, dok odzvanjaju zvona Independentu, pacijent još uvijek diše – tek toliko. Ali ne zadugo. Ruski vlasnici lista, obitelj Lebedev, potvrdila je u petak da će, nakon što je prodala svoju profitabilnu kompaniju, tabloid “i”, posljednje izdanje Independenta biti tiskano 26. ožujka.

Uspon i pad Independenta je puno više od sage o jednim novinama. To pokazuje i simbolizira nazadovanje tiskanih medija na zapadu uopće, gdje se svi bore kako bi našli poslovni model na kojem mogu preživjeti u izmijenjenom svijetu.  

Te novine su nastale u važnom trenutku u Britaniji. Nakon pokretanja 1987. godine, liderica konzervativaca Margaret Thatcher pobijedila je na općim izborima treći put zaredom, što je zaustavilo raspravu o tome da li će Britanija biti vođena prema njenim kapitalističkim idejama ili socijalističkom modelu koji su predlagali Laburistička stranka i njeni sindikalni saveznici.

U neku ruku, te su novine dijete Thatcher-revolucije, koja je vidjela moć u tome da sindikat medija diktira radne uvjete kad su razbijeni.

Osnivači novina su iskoristili trenutak da pokrenu novo izdanje uočavajući nišu među čitaocima koji su bili umorni od bitki ljevice i desnice u velikim starim novinama.

Prije nego što je Independent došao, Britanci koji su htjeli ozbiljno jutarnje štivo imali su u suštini birati između četiriju novina: Financial Timesa, Timesa, Guardiana i Telegrapha.

Dok je Financial Times opsluživao poslovnu zajednicu i Times pisao za dužnosnike, druge dvije su funkcionirale kao kućne oglasne ploče simpatizera laburista, odnosno konzervativaca.

Independent se na tržištu smjestio među stotine tisuća ljudi koji se nisu vidjeli ni u jednom taboru.

Na svom vrhuncu, tiraža je dostizala i 400.000 i tada je dahtala za vratom Guardianu.

Ali Independent su uskoro potkopali neki od istih onih faktora koji su mu pomogli da se uzdigne.

Kako su izgledi za tiskane novine postajali sve mračniji 1990-ih zahvaljujući usponu interneta, one su spale na svoje politički posvećene stalne čitaoce.

Sve velike dnevne novine u Velikoj Britaniji, kao i svugdje na zapadu, doživjele su ogroman pad tiraža zadnjih 20 godina.

Telegraph je nekad prodavao preko milijun primjeraka dnevno, Times oko 800.000 i Guardian oko pola milijuna.

Sada Telegraph prodaje oko 500.000, Times oko 400.000 i Guardian oko 190.000 primjeraka.

I dok su svi oni izgubili barem polovinu čitalaca u protekla dva desetljeća, teško je i zamisliti Britaniju u kojoj ni opredijeljeni ljevičari ni konzervativci nemaju svoje novine.

Stare novine također imaju težinu tradicije iza sebe. Datiraju od prije desetljeća, pa i stoljeća – Times čak od 1785. godine, a Guardian od 1821.

Guardian pritom sjedi na bogatom povjereničkom fondu, koji uključuje nasljedstvo generacija ljevičara koji su mu ostavili svoj novac.

Možda Guardian i ima enormne gubitke od oko 50 milijuna funti svake godine, ali će, kao rasipnog aristokrata koji je naslijedio veliko bogatstvo, proći još vremena prije nego što ga zahvati kriza.


Independent nema staru tradiciju ili utvrđenu političku bazu kojoj bi se obratio – a nema ni povjerenički fond. Godinama je njegovo preživljavanje bilo čudo koje je ovisilo o velikodušnosti – i ambicijama – Lebedeva i držalo se na stalnom kresanju i pomlađivanju radne snage.

Za one, kao što sam ja, koji se sjećaju prvog dana novina, to je šok.

Nekoć Independentov desk za vanjsku politiku nije bio desk, nego ogromna prostorija puna zvonjave telefona, ljudi okupljenih i podijeljenih u sektore, Istočna Europa, Zapadna Europa, Latinska Amerika, Afrika… Prepunjene pepeljare i boce vina, načete ili ispijene, poredane po stolovima. Sada se čini nedostižnim.

Nitko nije imao ni najmanje ideje o tome da će svanuti dan, puno prije nego je itko zamišljao, kada neće biti baš puno ljudi koji bi htjeli “vijesti” – ponajmanje od svega u formi “novina”.

Sada se čini kao dalek san. Uđite u londonski kafić ovih dana i moći ćete još uvijek vidjeti nekolicinu novina zguranih u kutu. Ali obično su uredno presavijene i nepročitane – više kao dekoracija nego potreba. Teško da ih itko mlađi od 40 čita.

Ako žele vijesti, čitaju ih online na laptopu ili iphoneu – i besplatno. Neki, ako itko, primijetit će nestanak tiskanog Independenta – online dnevnik će biti tu još neko vrijeme.

Za nas iz starije generacije, posebno one koji smo nekada radili u Independentu, više je traumatično – još jedan znak da vrijeme novina – koje je počelo prije 300 godina – prelazi u povijest.

 

Članak Balkan Insighta prenesen sa portala media.ba