Aktualno > Vijesti

Kako biti freelancer i pritom preživjeti

15.01.2016.

Piše: Damir Petranović

 

Ima nas svakakvih: šikaniranih do trenutka kada sami shvate da im je samima bolje otići. Novinara najurenih zbog viška svojeglavosti i manjka senzibiliteta za politička i ekonomska strujanja, a ponekad i iz najobičnijeg gazdinog hira. Jedni su brzinski etiketirani kao tehnološki otpad, drugi kao zaostali u vremenu klasičnog novinarstva ­ pa, eto, ne razumiju današnje trendove proizvodnje sadržaja ­ dok su treći pokazali nedopustivu razinu prčevitosti unutar korporacije koja, znamo, rijetko kada oprašta.

Ima ih i kojima su cijele novine osnivane i gašene samo kako bi ih se zaobilaznim putem neutraliziralo, da ne govorimo o onima koji su se polakomili za plaćom od dvije­tri tisuće eura u medijskim projektima čiji su poslovni planovi izgledali kao da ih je sastavljao Kerum. Dakle, koji su se već negdje oko druge plaće našli na ulici. Ima nas, kažemo, lutajućih novinara raznih fela i različitih profila, a bogme i jako šarenih profesionalnih sudbina. Biro za zapošljavanje prekrcan je znanim i neznanim kolegama, a i oni koji nisu tamo sve češće otkrivaju nove talente u turizmu, ugostiteljstvu ili marketingu, pa im od veze s novinarstvom ostaje tek jutarnji refleks posezanja za štampom uz prvu jutarnju kavu i dosta predvidivi žal za vremenom u kojem se posao ­ pogađate ­ odrađivao po pravilima struke. Eto, za razliku od danas. Posebna kategorija su friški PR menadžeri, savjetnici za odnose s javnošću i glasnogovornici ­ dakle oni koji su u jednom trenutku prešli u suprotni tabor. Ako su spasili golu egzistenciju, još ih se nekako prešutno i dalje smatra novinarima, ali ako su na strani koja novinarstvu predstavlja čistu suprotnost samo nastavili graditi svoj životopis, ne treba uljepšavati stvari nego otvoreno kazati da su se ljudi prodali. Ova struka nije samo još jedna struka; ako ne osjećaš da se radi o životnom pozivu, vjerojatno se u tu životnu avanturu nisi ni trebao upuštati.

Drži se ovih pravila

Kod novinskih tekstova ovog tipa nakon pozamašnog uvoda obično slijedi nešto konkretnija razrada teme, pa se nabrajaju redakcije koje su u zadnjih godinu dana slale svoje radnike „u nove životne izazove“ i izvlači brojka novinara u statistici Zavoda za zapošljavanje ­ dakako, uz tradicionalnu usporedbu „u odnosu na isto razdoblje prošle godine“, kao da prenosimo turističku statistiku ­ a onda još i donosi par konkretnih tužnih sudbina, da bi se na koncu sve garniralo stručnim objašnjenjem profesorice Gordane Vilović. Ovo, međutim, nije takav slučaj: upravo ste negdje na polovici teksta koji bi trebao izgledati kao osobna ispovijed jednog slobodnog novinara, njegovo intimno razotkrivanje po želji urednika Ivice Buljana. On će to na koncu i honorirati, pa je red da mu se želja ispoštuje. Uostalom, prvo pravilo nas freelancera ­ pripadnika nove vrste plaćeničkog novinarstva ­ jest: nikad ne odbijaj radne zadatke. Trebalo je neko vrijeme da se provari takav princip, još od onog dana kada sam na pragu tridesete izazvao konsternaciju za obiteljskim stolom i nakon deset godina ugodnog staža u moćnim dnevnim novinama ničim izazvan ­ dobro, možda ipak malo potaknut sanaderovskom uređivačkom politikom i težnjom potpuno nekompetentnog urednika da me pretvori u redakcijsko strano tijelo ­ isplovio na tržište. Mater plače, ćaća viče: kud ćeš zaboga, pa Slobodna Dalmacija će uvijek postojati! To ti je kao da si u državnoj službi, a za vratom imaš još i kredit. I to u švicarskim francima... Dati otkaz u velikoj novinskoj kući možda jest pomalo neuobičajen potez, pogotovo u Splitu, koji je već tada gotovo potpuno iščeznuo s karte zagrebačkih uredništava i ostao sveden na Hajduk, picigin na Bačvicama i povremene vjestice na rubu crne kronike. Uz, dakako, big shot kolumniste koje ne bi bilo baš jednostavno nadomjestiti. Ipak, u drugu ruku to je i prednost, jer ti se otvaraju baš gigantske mogućnosti, barem ako si prethodno solidno ispekao zanat i znaš prepoznati temu ili obraditi vijest kako spada. Nemaš svog sektora i konkretnih zaduženja, nego svakog dana izabereš ono što ti zapne za oko i pičiš samo po tome. Dobra se stvar uvijek može prodati u Zagreb. Da, ali: pazi kome prodaješ! Pravilo drugo: radi samo za one koji će te sigurno platiti.

Pare dođu, pa makar i dogodine

 

Vjerojatno nema slobodnog novinara koji nije potrošio hrpetinu vremena i živaca pokušavajući utjerati svoja potraživanja i to je definitivno najveća zamka opstanku freelancera, barem na samom početku. Poslodavce treba testirati i filtrirati, ali ovisno o stanju ponude i biti optimističan. Pare najčešće dođu, makar i dogodine. U toj fazi, još uvijek naviknut na odrezak s plaćom koji nikada nije zakasnio ni jedne jedine minute, nije teško zanijeti se ne shvaćajući da te već sljedećeg mjeseca čeka katastrofa na tekućem računu. I nitko to neće popraviti osim samoga tebe, ako se ne uozbiljiš i ne napraviš konkretan plan rada ­ pa, posljedično, i plan prihoda. Stoga slijedi treće pravilo: discipliniraj se! Sve što si izbjegao odraditi ovog mjeseca idućeg će te progoniti kao nečista savjest. Rad od kuće definitivno sa sobom nosi malih milijun prednosti ­ od produženog spavanja do izbjegavanja zamornih kolegija i redakcijskih brainstorminga, preko eliminiranja mogućnosti konflikata sa šefovima i kolegama, sve do dozvoljenog pušenja na radnom mjestu i ­ neka mi sadašnji poslodavci ne zamjere ­ povremenog zabušavanja. Zašto ne, ukoliko je s mjerom; to će se ionako kompenzirati produženim radom u noćnim satima, kada pritisnut rokovima u panici natipkavaš sve ono što ti se nakotilo u prethodno spomenutom planu rada. Ipak, redakcija u dnevnom boravku nosi i jednu vrlo konkretnu opasnost izuzmemo li dojam da radno vrijeme traje u beskonačnost: otuđenje. Radikalno se smanjuje svakodnevna interakcija s urednicima i kolegama, a posljedično i količina ozbiljne rasprave o uređivačkoj politici i profesionalnim pitanjima. Stoga, pravilo četvrto: izlazi na teren i po mogućnosti se angažiraj i u nekom lokalnom mediju.

Još par važnih i jedna najvažnija napomena

 Čak i ako to na prvi pogled ne izgleda previše privlačno ili financijski isplativo, vrlo je korisno imati osobne kontakte sa stvarnim ljudima, što god vam propovjednici copy­paste novinarstva nastojali utuviti u glavu. Najveća prednost freelancera je upravo informacija s terena, ona se uvijek može produbiti, kontekstualizirati i prilagoditi tržištu. Bio to nacionalni portal, tjedne novine ili multinacionalna ­ čitaj: balkanska ­ medijska platforma. To nas dovodi do očekivanog petog pravila plaćeničkog novinarstva, a to je: disperziranje posla. Narodski rečeno, ako jedan od nekoliko poslodavaca krepa, ne moraš i ti. No, na koncu, ama baš nijedno od tih pravila neće se pokazati previše korisnim ako si u međuvremenu izgubio onaj osnovni preduvjet za bavljenje novinarstvom. Dakle, strast. Pitaj, buni se, provociraj, istražuj, ismijavaj i rugaj se, budi prčevit, mijenjaj stvari. Još je slađe kad si sam svoj gazda. A ako te ništa od ovoga ne zanima ­ pa, pokušaj se negdje uhljebiti i čekaj penziju.

Piše: Damir Petranović

 

Ima nas svakakvih: šikaniranih do trenutka kada sami shvate da im je samima bolje otići. Novinara najurenih zbog viška svojeglavosti i manjka senzibiliteta za politička i ekonomska strujanja, a ponekad i iz najobičnijeg gazdinog hira. Jedni su brzinski etiketirani kao tehnološki otpad, drugi kao zaostali u vremenu klasičnog novinarstva ­ pa, eto, ne razumiju današnje trendove proizvodnje sadržaja ­ dok su treći pokazali nedopustivu razinu prčevitosti unutar korporacije koja, znamo, rijetko kada oprašta.

Ima ih i kojima su cijele novine osnivane i gašene samo kako bi ih se zaobilaznim putem neutraliziralo, da ne govorimo o onima koji su se polakomili za plaćom od dvije­tri tisuće eura u medijskim projektima čiji su poslovni planovi izgledali kao da ih je sastavljao Kerum. Dakle, koji su se već negdje oko druge plaće našli na ulici. Ima nas, kažemo, lutajućih novinara raznih fela i različitih profila, a bogme i jako šarenih profesionalnih sudbina. Biro za zapošljavanje prekrcan je znanim i neznanim kolegama, a i oni koji nisu tamo sve češće otkrivaju nove talente u turizmu, ugostiteljstvu ili marketingu, pa im od veze s novinarstvom ostaje tek jutarnji refleks posezanja za štampom uz prvu jutarnju kavu i dosta predvidivi žal za vremenom u kojem se posao ­ pogađate ­ odrađivao po pravilima struke. Eto, za razliku od danas. Posebna kategorija su friški PR menadžeri, savjetnici za odnose s javnošću i glasnogovornici ­ dakle oni koji su u jednom trenutku prešli u suprotni tabor. Ako su spasili golu egzistenciju, još ih se nekako prešutno i dalje smatra novinarima, ali ako su na strani koja novinarstvu predstavlja čistu suprotnost samo nastavili graditi svoj životopis, ne treba uljepšavati stvari nego otvoreno kazati da su se ljudi prodali. Ova struka nije samo još jedna struka; ako ne osjećaš da se radi o životnom pozivu, vjerojatno se u tu životnu avanturu nisi ni trebao upuštati.

Drži se ovih pravila

Kod novinskih tekstova ovog tipa nakon pozamašnog uvoda obično slijedi nešto konkretnija razrada teme, pa se nabrajaju redakcije koje su u zadnjih godinu dana slale svoje radnike „u nove životne izazove“ i izvlači brojka novinara u statistici Zavoda za zapošljavanje ­ dakako, uz tradicionalnu usporedbu „u odnosu na isto razdoblje prošle godine“, kao da prenosimo turističku statistiku ­ a onda još i donosi par konkretnih tužnih sudbina, da bi se na koncu sve garniralo stručnim objašnjenjem profesorice Gordane Vilović. Ovo, međutim, nije takav slučaj: upravo ste negdje na polovici teksta koji bi trebao izgledati kao osobna ispovijed jednog slobodnog novinara, njegovo intimno razotkrivanje po želji urednika Ivice Buljana. On će to na koncu i honorirati, pa je red da mu se želja ispoštuje. Uostalom, prvo pravilo nas freelancera ­ pripadnika nove vrste plaćeničkog novinarstva ­ jest: nikad ne odbijaj radne zadatke. Trebalo je neko vrijeme da se provari takav princip, još od onog dana kada sam na pragu tridesete izazvao konsternaciju za obiteljskim stolom i nakon deset godina ugodnog staža u moćnim dnevnim novinama ničim izazvan ­ dobro, možda ipak malo potaknut sanaderovskom uređivačkom politikom i težnjom potpuno nekompetentnog urednika da me pretvori u redakcijsko strano tijelo ­ isplovio na tržište. Mater plače, ćaća viče: kud ćeš zaboga, pa Slobodna Dalmacija će uvijek postojati! To ti je kao da si u državnoj službi, a za vratom imaš još i kredit. I to u švicarskim francima... Dati otkaz u velikoj novinskoj kući možda jest pomalo neuobičajen potez, pogotovo u Splitu, koji je već tada gotovo potpuno iščeznuo s karte zagrebačkih uredništava i ostao sveden na Hajduk, picigin na Bačvicama i povremene vjestice na rubu crne kronike. Uz, dakako, big shot kolumniste koje ne bi bilo baš jednostavno nadomjestiti. Ipak, u drugu ruku to je i prednost, jer ti se otvaraju baš gigantske mogućnosti, barem ako si prethodno solidno ispekao zanat i znaš prepoznati temu ili obraditi vijest kako spada. Nemaš svog sektora i konkretnih zaduženja, nego svakog dana izabereš ono što ti zapne za oko i pičiš samo po tome. Dobra se stvar uvijek može prodati u Zagreb. Da, ali: pazi kome prodaješ! Pravilo drugo: radi samo za one koji će te sigurno platiti.

Pare dođu, pa makar i dogodine

 

Vjerojatno nema slobodnog novinara koji nije potrošio hrpetinu vremena i živaca pokušavajući utjerati svoja potraživanja i to je definitivno najveća zamka opstanku freelancera, barem na samom početku. Poslodavce treba testirati i filtrirati, ali ovisno o stanju ponude i biti optimističan. Pare najčešće dođu, makar i dogodine. U toj fazi, još uvijek naviknut na odrezak s plaćom koji nikada nije zakasnio ni jedne jedine minute, nije teško zanijeti se ne shvaćajući da te već sljedećeg mjeseca čeka katastrofa na tekućem računu. I nitko to neće popraviti osim samoga tebe, ako se ne uozbiljiš i ne napraviš konkretan plan rada ­ pa, posljedično, i plan prihoda. Stoga slijedi treće pravilo: discipliniraj se! Sve što si izbjegao odraditi ovog mjeseca idućeg će te progoniti kao nečista savjest. Rad od kuće definitivno sa sobom nosi malih milijun prednosti ­ od produženog spavanja do izbjegavanja zamornih kolegija i redakcijskih brainstorminga, preko eliminiranja mogućnosti konflikata sa šefovima i kolegama, sve do dozvoljenog pušenja na radnom mjestu i ­ neka mi sadašnji poslodavci ne zamjere ­ povremenog zabušavanja. Zašto ne, ukoliko je s mjerom; to će se ionako kompenzirati produženim radom u noćnim satima, kada pritisnut rokovima u panici natipkavaš sve ono što ti se nakotilo u prethodno spomenutom planu rada. Ipak, redakcija u dnevnom boravku nosi i jednu vrlo konkretnu opasnost izuzmemo li dojam da radno vrijeme traje u beskonačnost: otuđenje. Radikalno se smanjuje svakodnevna interakcija s urednicima i kolegama, a posljedično i količina ozbiljne rasprave o uređivačkoj politici i profesionalnim pitanjima. Stoga, pravilo četvrto: izlazi na teren i po mogućnosti se angažiraj i u nekom lokalnom mediju.

Još par važnih i jedna najvažnija napomena

 Čak i ako to na prvi pogled ne izgleda previše privlačno ili financijski isplativo, vrlo je korisno imati osobne kontakte sa stvarnim ljudima, što god vam propovjednici copy­paste novinarstva nastojali utuviti u glavu. Najveća prednost freelancera je upravo informacija s terena, ona se uvijek može produbiti, kontekstualizirati i prilagoditi tržištu. Bio to nacionalni portal, tjedne novine ili multinacionalna ­ čitaj: balkanska ­ medijska platforma. To nas dovodi do očekivanog petog pravila plaćeničkog novinarstva, a to je: disperziranje posla. Narodski rečeno, ako jedan od nekoliko poslodavaca krepa, ne moraš i ti. No, na koncu, ama baš nijedno od tih pravila neće se pokazati previše korisnim ako si u međuvremenu izgubio onaj osnovni preduvjet za bavljenje novinarstvom. Dakle, strast. Pitaj, buni se, provociraj, istražuj, ismijavaj i rugaj se, budi prčevit, mijenjaj stvari. Još je slađe kad si sam svoj gazda. A ako te ništa od ovoga ne zanima ­ pa, pokušaj se negdje uhljebiti i čekaj penziju.