Iz medija

Kada riječi postaju oružje

23.03.2016.
Link na članak

Je li isto kada netko s političke govornice ili putem medija poruči drugome da je budala, filofašist ili nesposobnjaković kao kada se proziva neki narod da je genocidan, omalovažava nečija spolna orijentacija ili prijeti fizičkim uništavanjem političkih suparnika uz usklike "Za dom spremni!"? Netko će sve te verbalne eskapade nazvati pukim političkim folklorom i demokratskim pravom na slobodu govora, drugi će dio izrečenog ipak smatrati vrijeđanjem i klevetanjem, dok će treći naći i elemente govora mržnje. Tko je u pravu?

Javni prostor u Hrvatskoj pretrpan je agresivnim govorom. I dok su diskvalifikacije i etiketiranja gotovo uobičajena pojava u predizborna vremena, ovoga puta paljba teških riječi nastavlja se mjesecima nakon parlamentarnih izbora. Čini se da je društvo zagađeno prljavim javnim govorom kao nikada do sada. Nitko ne bira riječi – od Karamarka do Milanovića, od Ilčića do Baldasara, od kolumnista u etabliranim dnevnim novinama do piskarala na opskurnim portalima. Na prvi pogled svi su isti, i lijevi i desni, i oni u epicentru zbivanja i oni na margini. Je li baš tako?

Povlačenje jasne granice između slobode govora, osobnog vrijeđanja i govora mržnje izazov je i za demokratski razvijenije države nego što je naša. Ipak, postoji niz međunarodnih dokumenata koji su obavezujući za države potpisnice. Oni prilično jasno određuju što je sloboda govora kao jedno od temeljnih ljudskih prava, a što govor mržnje – poput Opće deklaracije UN-a o ljudskim pravima, Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima i Konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda Vijeća Evrope.

 

'Govor mržnje' vs. 'slobode govora'

Jedna od definicija 'govora mržnje' danas je posebno aktualna, a nalazi se u preporukama Vijeća Evrope iz 1997. godine. Govor mržnje definiran je kao "svi oblici izražavanja koji šire, potiču, promoviraju ili opravdavaju rasnu mržnju, ksenofobiju, antisemitizam i druge oblike mržnje temeljene na netoleranciji, uključujući i netoleranaciju izraženu agresivnim nacionalizmom i etnocentrizmom, diskriminacijom ili neprijateljstvom prema manjinama, imigrantima ili ljudima imigrantskog porijekla". Vijeće Evrope traži od nacionalnih vlasti i javnih institucija da se "suzdrže od govora mržnje, naročito u medijima" te da "ustanove zakonske okvire za tretiranje 'govora mržnje' unutar građanskog, kaznenog i upravnog prava koji će omogućiti sudskim vlastima da usklade poštivanje slobode izražavanja s poštivanjem ljudskog dostojanstva i zaštitom ugleda i prava drugih".

Ne treba biti posebno pravno nadaren pa zaključiti da bi, u slučaju kako 'govor mržnje' vidi Vijeće Evrope, pao na testu 'slobode govora' Ante Kovačević koji je na nedavnom Saboru HSP-AS-a govorio o Židovima kao onima koji su "u stanju sravniti čitav svijet". Test ne bi prošao ni Ladislav Ilčić iz HRAST-a koji je razvio čitavu teoriju o muslimanima kao "biološki jačim od Evropljana, sa slabijim radnim navikama i djecom koja su drugačija od naših".

I praksa Evropskog suda za ljudska prava ne ide u prilog (verbalnim) mrziteljima drugih i drugačijih. Istina, sud u Strasbourgu ne smatra da je svaki oštriji verbalni ispad ili uvreda automatski govor mržnje. Pod 'govorom mržnje' smatra samo onaj govor koji podriva temelje ljudskih prava i demokracije, odnosno, izaziva mržnju i nasilje protiv određene društvene grupe. Iz te perspektive sva ona nabacivanja u SDP-u o "unutarstranačkim izdajnicima" ili o tome da je "Milanović Goebbels", bila bi samo teška verbalna artiljerija. Jednako tako i Milanovićevo prozivanje predsjednice Grabar Kitarović da je "šaka jada" koja "odavno viri iz Karamarkovog džepa", a Tepeš "obični ulični huškač" ili Karamarkovo uzvraćanje Milanoviću da je ksenofob, nesposoban i notorni gubitnik, moglo bi se prije smatrati dijelom političke borbe ili (ne)kulturom dijaloga te eventualnom uvredom ili klevetom. U tom smjeru ide i niz presuda Evropskog suda za ljudska prava koje se tiču zaštite slobode govora. Slučajeve govora mržnje treba gledati u kontekstu, koja je bila namjera onog koji govori u javnosti i koji je sadržaj izrečenog. Ukratko, govor mržnje nije sloboda govora, a sankcioniranje govora mržnje nije uvođenje 'verbalnog delikta' i ugrožavanje slobode govora, kako to neki žele prikazati.

 

Kažnjavanje zbog zaštite prava drugih

U svijetlu aktualne izbjegličke krize, zanimljiva je presuda Feret protiv Belgije iz 2009. godine. Riječ je o belgijskom političaru Daniel Feretu koji se žalio Strasbourgu jer su ga domaći sudovi osudili na društveno koristan rad i oduzeli mu pravo na članstvo u parlamentu na deset godina zbog distribuiranja izbornih letaka sa sloganom "Ustani protiv islamifikacije Belgije", "Stop lažnoj integracijskoj politici" i "Pošaljite kući neevropljane koji traže posao". Sud u Strasbourgu je zaključio da mu tim presudama nije ugrožena sloboda govora, jer su njegovi letci mogli izazvati mržnju prema strancima, pa se njegovo kažnjavanje može tumačiti neophodnim u zaštiti prava drugih.

Zanimljiva je i presuda Garaudy protiv Francuske iz 2003. godine. Bivši marksist Roger Garaudy napisao je i objavio knjigu "Mitovi utemeljitelji izraelske politike" u kojoj je osporio razmjere holokuasta. Autor je u Francuskoj osuđen zbog poricanja holokausta, što sankcionira tamošnji zakon, te zbog izazivanja rasne mržnje i klevete protiv Židova. Evropski sud za ljudska prava je zaključio da tom presudom nije ugroženo njegovo pravo na slobodu izražavanja, jer "poricanja zločina protiv čovječnosti predstavlja jedan od najozbiljnijih oblika vrijeđanja Židova na rasnoj osnovi i poticanje mržnje protiv njih". Inače, tu se knjigu može naći u našim knjižnicama, u izdanju Croatiaprojekta, izdavača koji je objavio i "Protokole Sionskih mudraca". Jedan od prevoditelja sporne Garaudyjeve knjige je i notorni Mladen Schwartz.

Iz hrvatske perspektive značajna je i presuda Vejdeland i drugi protiv Švedske iz 2012. godine. Švedski sud osudio je podnositelje zahtjeva zbog dijeljena letaka po tamošnjim srednjim školama u kojima piše da je homoseksualnost "devijantna seksualna sklonost" koja ima "moralno destruktivni utjecaj na samu suštinu društva" te da je odgovorna za razvoj AIDS-a. I u ovom slučaju sud u Strasbourgu je zaključio da žaliteljima time nije ugrožena sloboda govora, jer su letci puni predrasuda te da je diskriminacija na osnovi seksualne orijentacije ozbiljna podjednako kao i diskriminacija temeljena na rasi, etničkom porijeklu ili boji kože.

A kakva je situacija u Hrvatskoj? Stručnjaci se uglavnom slažu da je odnos slobode govora i govora mržnje zakonski u Hrvatskoj prilično dobro riješen: od Ustava, Kaznenog zakona, i Zakona o medijima do Zakona o suzbijanju diskriminacije. Problem je, međutim, provođenje zakona u praksi te sankcioniranje govora mržnje kroz sudske postupke, bilo kazneno ili prekršajno. Na nedavnoj tribini Vijeća za elektroničke medije, odvjetnica Vesna Alaburić upozorila je da je problem u domaćoj praksi brkanje pojmova – govora mržnje, povreda časti i ugleda te slobode izražavanja.

 

"Nevidljivi" govor mržnje u Hrvatskoj

"Ako budemo uspoređivali različite vrste govora nikada nećemo doći do zaključka. Postoje tri različite grupe problema: govor mržnje, povreda časti i ugleda te sloboda izražavanja. Za svaku od tih tema postoji posebna vrsta ponašanja, pa i pravila novinarske struke", rekla je Alaburić, a prenio portal Hrvatskog novinarskog društva.

Na istoj tribini moglo se čuti i osebujno tumačenje Zorislava Lukića, glavnog tajnika Matice hrvatske da u "suvremenoj Hrvatskoj nema govora mržnje". Iznio je primjer emisije Markov trg urednika Marka Juriča, zbog koje je Vijeće za elektroničke medije donijelo odluku o trodnevnoj zabrani emitiranja programa Z1 televizije. Sporna Juričeva odjava emisije po Lukiću nije bila govor mržnje nego provokacija "koja je otkrila istinu o istupu mitropolita Porfilija na skupu u Chicagu na kojem su se pjevale četničke pjesme".

"Mržnja i govor mržnje su svojstveni totalitarnim sustavima kakav je bio Hitlerov, Staljinov i Mussolinijev. To je mržnja koja je planirana na planu, svijesti i organizaciji, da se svjesno provode uništenje nekog pojedinca ili skupine, a toga u Hrvatskoj nema. Ako mržnje nema, ne može biti ni govora mržnje. Ima žestokog govora, nekada je to dramatično žestok govor. Ima i govora koji daleko prelaze granicu primjerenog govora, ali elemenata govora mržnje u hrvatskom društvu još nisam vidio", dodatno je Lukić pojasnio je za Hinu svoju jedinstvenu teoriju o govoru mržnje.

Da je i domaća sudska praksa vezano za govor mržnje još na klimavim nogama zorno pokazuje primjer kontroverznog Zdravka Mamića, koji je u jednom slučaju osuđen, a u drugom – oslobođen. Prema odluci Vrhovnog suda iz lipnja 2015. godine, Zdravko Mamić počinio je izravnu diskiriminaciju izjavivši da u hrvatskoj reprezentaciji gejevi ne bi trebali igrati nogomet, jer on gej čovjeka ne može vidjeti kao nogometaša, već samo "kao baletana, tekstopisca i novinara". Vrhovni sud naložio je Mamiću da se javno ispriča te mu zabranio ponavljanje djela, odnosno, budući govor mržnje prema LGBT osobama.

Ovom presudom Vrhovni sud je zacementirao visoki standard zaštite LGBT osoba, ali i svih drugih grupa građana, svih manjinskih grupacija u našem društvu, od svakog javnog poticanja na diskriminaciju – priopćili su tada iz udruga Zagreb Pride, Centra za mirovne studije, LORI i Queer Zagreb, koje su i pokrenule postupak revizije na Vrhovnom sudu. Aktivisti su na presudu čekali punih pet godina.

U drugom slučaju govora mržnje prema tadašnjem ministru obrazovanja Željku Jovanoviću i pripadnicima srpske nacionalne manjine, godinu ranije, Zdravko Mamić je pravomoćno oslobođen. Mamić je u jednom radijskom intervjuu ustvrdio kako "Jovanović ima krvna zrnca koja pretežu na ono što mrzi sve hrvatsko" te dodao: "zamislite da jedan Srbin vodi najvažniji resor u Hrvatskoj". U srpnju 2014. godine, Mamić je pravomoćno oslobođen, jer, po mišljenju suda, taj njegov ispad nije poticanje na nasilje i mržnju prema Jovanoviću i građanima srpske nacionalnosti. Sud je, ipak, priznao da je riječ o "brutalnoj uvredi, neprihvatljivom izražavanju mišljenja, koje ima razloga pogoditi Jovanovića, ali prije svega njegovu čast i ugled". Dakle, po tumačenju Općinskog građanskog suda u Zagrebu, a to je potvrđeno i u drugom stupnju, Mamić nije poticao druge ljude na mržnju i diskriminaciju protiv Jovanovića i Srba, nego je 'samo' – istina, brutalno - osobno uvrijedio Jovanovića.

Da 'prejake' riječi ipak mogu proizvesti nasilje, pokazuje se zorno ovih dana, kada molotovljevi kokteli lete na sve strane – na kuću Srbina u Karinu Gornjem ili na auto zagrebačkih registracija u Splitu. Govor mržnje tako više nisu samo ubojite riječi, nego konkretne, ubojite eksplozije. Možda će to navesti sudove da promijene dosadašnju praksu dvojakog tumačenja govora mržnje, a promotore jakih riječi da prvo izbroje do deset, prije nego krenu u razračunavanje riječima.

Autorica: Veronika Rešković