Na dodjeli nagrada HND-a spomenuli ste da vam nagrada za životno djelo osobito znači zato što dolazi od kolega. Zašto?

Jer je ova nagrada za mene potvrda da se radi o drugačijim kolegama od onih koji su se upregli u nacionalističku hajku na sve politički  i etnički nepodobne osobe devedesetih, uključujući i svoje kolege novinare.

“Kolege” svojevremeno nisu imale milosti prema vama. Kako gledate danas na taj period od prije tridesetak i više godina?

Bilo je to vrijeme kada se , na žalost, promjena političkog režima poklopila sa ratovima u bivšoj Jugoslaviji. Tranzicijska vlast nije trenirala demokraciju, Franjo Tuđman je bio autokrat . U politici je  ideologiju socijalizma zamijenila ona nacionalizma. Mediji i kolege , da bi opstali i dodvorili se vlasti, morali su se brzo prilagoditi novim pravilima igre, novoj političkoj korektnosti. Mnogi od kolega rado i svojevoljno pridružili su se tom ratnohuškačkom zboru, vrlo ih se malo oduprlo ,poput Ferale Tribunea  - jedinog svjetla u tadašnjem mraku.

Mlađim generacijama poznatija ste kao spisateljica. No novinarstvo je bilo prije. Što vam je važnije novinarstvo ili spisateljska karijera?

Nikada sama sebi nisam postavila to pitanje. Za mene se ne radi o izboru, osim kad se radi o određenoj temi. Jer u nekim slučajevima mi se čini da ću pričom  a ne , recimo, reportažom, bolje doprijeti do čitatelja. Dakle, radi se o izboru novinarske ili književne forme u određenom trenutku. Inače, kako nakon devedesetih godinama nisam mogla pisati u domaćim medijima, surađivala sam u stranima i održala kontinuitet u novinarstvu.  Ali sve je to isto, i novinarstvo i književnost,  važno je da se piše. Jedini problem kad imate dvije vokacije je vrijeme. Bavljenje književnošću zahtijeva puno vremena koje moram oduzeti od novinarstva.

Je li pratite rad mlađih kolega novinarki i novinara? Kakvi su vaši dojmovi o njima, ali i općenito o našem novinarstvu?

Nemam priliku pratiti izbliza mlade novinare. Međutim, sudeći prema nagrađenim kolegicama i kolegama  za 2024. ono što pišu i snimaju je zaista impresivno, od Novosti čak do  nekih emisija HTV-a.

Spomenuli ste I sami da ste puno radili za strane medije. Koliko vam je to značilo i postoje li neke specifičnosti, i koje su, u odnosu na rad za domaće medije?

Sa stranim sam novinama surađivala ponajprije iz nužde, jer je početkom devedesetih cijela redakcija Danasa završila na burzi rada, kao žrtva preuzimanja od vlasti bliskih kolega. A zatim je došao progon Globusa koji mi je na duže vrijeme onemogućio pisanje u domaćim novinama. No negdje se mora pisati i objavljivati, a ja sam suradnju sa američkim, njemačkim , britanskim itd. novinama ostvarila i ranije, to jest prije promjene socijalističkog režima i prije ratova u bivšoj Jugoslaviji. Ova dva događaja su, naravno, olakšala tu suradnju.

Ne bih uspoređivala naše i strane medije, jer sam bila samo vanjska suradnica. No jasno je da je tamo vladala daleko veća sloboda izražavanja nego u našim medijima, pogotovo  u vrijeme rata. Ali evo, sudeći prema američkim medijima danas - pod utjecajem američkog predsjednika  i to se mijenja! Na gore, naravno.

Jedna ste od pionirki u borbi za prava žena. Koliko se postiglo u tom smislu od vremena kada ste počinjali do danas?

Počinjala sam  se zalagati za poštivanje postojećih prava žena u vrijeme socijalizma, a za to je vrijeme karakteristično da su ženama bila zakonom i ustavom zagarantirana njihova prava. Kako u Jugoslaviji, tako i u ostalim socijalističkim zemljama. Budući da su to mahom bile vrlo patrijarhalne sredine, mi malobrojne tadašnje feministkinje nastojale smo upozoriti javnost na nejednakost u poštivanju tih prava. Većina država je nakon promjene režima 1989. i zadržala ili tek malo promijenila socijalističke zakone. No nove su vlasti, vrlo nacionalistički raspoložene  i u sprezi sa crkvom , okrenule konzervativnim vrijednostima pa tako i ulozi žene.  I to ne samo u našoj ultra katoličkoj konzervativnoj Hrvatskoj. Pogledajte slučaj Poljske gdje je prava demokratska vlast odmah ukinula pravo na izbor odnosno pobačaj. To vam govori da, kad je riječ o ženskim pravima, korak natrag je itekako moguć. Zbog toga stalno upozoravam mlade žene da budu na oprezu, vremena su takva da je pitanje vremena kad će i naše vlasti pokušati ugoditi crkvi i krajnje desnim političkim partnerima u koaliciji. A već je na djelu prigovor savjesti medicinskog osoblja, koje je vrlo efikasan način sa se skoro  posve onemogući pobačaj. Kad je objavljeno ponovno izdanje moje knjige Smrtni grijesi feminizma (Fraktura, 2020.),  mlađe čitateljice ostale su iznenađene da je toliko problema ostalo isto. Teško im je objasniti da ženska prava nikada nisu izborena do kraja. 

Danas hrabro progovarate o problem eutanazije. Vaša kolegica i suborkinja Dubravka Ugrešić izabrala je taj put.

Jadno je društvo u kojem čovjek mora biti hrabar da bi izrazio stavove  različite od onih prevladavajućih. Ne bih rekla da sam posebno angažirana oko eutanazije, ne više nego oko prava  na pobačaj, potrebe za dostojanstvom u starosti, poteškoće kod usvajanja djece za gay parove, ukratko zanima me niz   problema ovog društva. Eutanazija je kompleksan medicinski i zakonski  problem i o tome, kao i mnogim drugim važnim stvarima , kod nas se šuti. Političke teme još uvijek dominiraju javnim i medijskim prostorom zato jer kod nas politika odlučuje o baš svemu, pa i o eutanaziju tj, pravu čovjeka da odluči o vlastitom kraju. Iako se Dubravka Ugrešić  nije javno borila za pravo na eutanaziju, budući da se radi o javnoj osobi svojim je činom znatno doprinijela da se pokrene diskusija o tome.

“Pisati se mora..." vaša je poruka. Koliko pisanje danas može popraviti svijet i može li uopće?

Ne može se popraviti ni danas, kao ni jučer. Ali se pisanjem može  i mora posvjedočiti o vremenu i događajima, što mi se čini još uvijek važnim. Mada ni to više nije sigurno...U doba novih tehnologija postavlja se problem kome, čijem svjedočanstvu  uopće možemo vjerovati?