Svečanom dodjelom godišnjih nagrada Hrvatsko novinarsko društvo obilježilo je prošloga tjedna Svjetski dan slobode medija. Novinarkom godine proglašena je HRT-ova Maja Sever, nagradu za životno djelo dobila je Višnja Biti s Hrvatskog radija, dok je nagradu za novinsku fotografiju godine dobio Saša Zinaja, kolega iz Nacionala. Tim povodom razgovarali smo sa Sašom Lekovićem, predsjednikom Hrvatskog novinarskog društva, koji je u novinarstvu gotovo četrdeset godina.

Tijekom svojeg radnog vijeka radio je u brojnim lokalnim i nacionalnim medijima, bio je izvršni urednik lista Arena i jedan od pokretača Jutarnjeg lista, u kojem je bio pomoćnik glavnog urednika. Posljednjih 15 godina radi kao slobodni novinar i vodi nevladinu neprofitnu organizaciju Centar za istraživačko novinarstvo.  Jedan je od osnivača Svjetske mreže istraživačkih novinara, savjetnik je glavnog tajnika Medijske organizacije jugoistočne Europe (SEEMO) i član većeg broja međunarodnih organizacija koje podupiru istraživačko novinarstvo. Angažiran je i kao medijski savjetnik i trener na projektima koje provode najuglednije organizacije za profesionalizaciju medija te Vijeće Europe, Europska komisija, Organizacija za sigurnost i suradnju u Europi (OSCE), kao i razne agencije Ujedinjenih naroda. Urednik je, autor, koautor i suradnik u više novinarskih priručnika i knjiga s medijskom tematikom.

Na mjesto predsjednika HND-a izabran je u travnju 2015. Upravo zbog činjenice da je HND dodijelio nagrade Maji Sever, koju su desničarski mediji proglasili lijevom aktivistkinjom, kao i Ivani Petrović s Nove TV koju su, pak, nevladine udruge proglasile desničarskom aktivistkinjom, za izvještavanje o  dramatičnoj smrti osuđenog ratnog zločinca generala Slobodana Praljka u haaškoj sudnici, Saša Leković ovih dana izložen je kritikama. Smatra da ta histerija koja je nastala nažalost vjerno oslikava termalnu fazu ludila hrvatskog društva, ali je napomenuo: „Kao što sam do sada bio četnik, tako sam od sada očito i ustaša. I to istovremeno. Mogu se s tim nositi jer to nije moja shizofrenija.“

U intervjuu za tjednik Nacional govorio je o stanju medija u Hrvatskoj danas, medijskom zakonodavstvu, situaciji na HRT-u, kao i sve lošijem statusu novinara u privatnim i javnim medijima.

Na Svjetski dan slobode medija, 3. svibnja, dodijeljene su godišnje nagrade Hrvatskog novinarskog društva. Zbog činjenice da je Ivana Petrović dobila godišnju nagradu za televizijsko novinarstvo pobunili su se i mnogi kolege novinari, a Boris Pavelić, Ivan Kralj, Drago Pilsel, Zinka Bardić i Vojislav Mazzocco odlučili su iz prosvjeda vratiti nagrade koje su dobivali prošlih godina. Kako to komentirate?

Ni ja kao predsjednik HND-a niti bilo tko drugi u HND-u ni na koji način ne utječemo na odluke Ocjenjivačkog odbora i skupina koje odlučuju o pojedinim nagradama. Podsjećam da svatko može predložiti novinare za nagradu, bez obzira na to jesu li ili nisu članovi HND-a, a u Ocjenjivačkom odboru su istaknute novinarke i novinari koje je izabrao Izvršni Odbor HND-a, a među kojima su i oni koji nisu članovi HND-a. Oni koje je Novinarsko vijeće časti HND-a (NVČ) kaznilo zbog kršenja Etičkog kodeksa hrvatskih novinara, ne mogu biti kandidirani za nagrade. Nagrađeno izvještavanje kolegice Ivane Petrović niti bilo koji drugi njezin novinarski rad ne samo da NVČ nije kaznio, nego ona nije nikada ni prijavljena NVČ-u. Bilo bi neetično i neprofesionalno da kao predsjednik HND-a u ime HND-a komentiram odluke HND-ova Ocjenjivačkog suda koji u svim slučajevima radi autonomno i tako treba biti. Dakako, svatko ima pravo javno iznijeti svoje mišljenje o bilo kojoj odluci o nagradama pa i demonstrirati svoje nezadovoljstvo na način koji smatra primjerenim.

Ministrica kulture nije došla na svečanost niti itko u njezino ime. Zašto?

Zapravo, ne znam. HND šalje pozive političarima isključivo kada se dodjeljuju nagrade struke, inače ne želimo s njima biti u nekim drugim odnosima jer je naš posao da ocjenjujemo njihov rad. Poslali smo pozive predsjednici Republike, premijeru, predsjedniku saborskog Odbora za medije i informatizaciju, predsjedniku Sabora i ministrici kulture. Koliko mi je poznato, iz Ministarstva kulture nitko nije došao, iz Ureda predsjednika Sabora barem smo dobili ispriku, u ime predsjednice Republike došla je nakratko njezina glasnogovornica Ivana Crnić, a pojavio se i Krešimir Macan, premijerov savjetnik za medije. No on nije bio u ulozi njegova izaslanika. Bili su i predstavnici nekoliko veleposlanstava. Po tome se vidi koliko je ovoj vlasti stalo do medija.

Zanimljivo je da je novinarkom godine proglašena novinarka HRT-a Maja Sever, nekadašnja urednica emisije „Hrvatska uživo“ koja je ukinuta. Kako to komentirate? 

Tu nije problem samo Maja Sever, koja kao javna osoba jest simbol programa u interesu javnosti kakav bi on trebao biti. Problem je u tome što je ukinuta emisija koja je bila posljednja oaza javnog televizijskog servisa. Ne samo da je ukinuta „Hrvatska uživo“, što su mnogi  gledatelji koji plaćaju televizijsku pretplatu doživjeli kao nešto skaredno i sramotno, već je veliki dio dobrih emisija potiho iz prime-timea pomaknut u neke druge, manje gledane termine. Riječ je o vanjskopolitičkim emisijama ili drugim programima od javnog interesa koji su ili bitno skraćeni ili prebačeni u termine kojima je gledanost bitno manja, čime su izgubili na značaju.

Jedna od ključnih primjedbi u ovogodišnjem Izvješću Reportera bez granica odnosi se upravo na miješanje Vlade u javnu televiziju HRT, koja je, tvrde, pod političkim pritiskom, dok interesne skupine pokušavaju utjecati na uredničku politiku i postavljati upravu. Kako HND gleda na tu situaciju, jer situacija koja je zavladala pod ministrom Hasanbegovićem očito je ostala nepromijenjena?

Mora se priznati da je od vremena u kojem je Hasanbegović bio ministar kulture, a potpredsjednik Vlade predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko, koji je de facto bio prvi čovjek Vlade, ipak nestalo onog iritantnog govora mržnje koji je tada postojao, a nema više ni otvorenih prijetnji. No to ne znači da je stanje bolje. Sjećam se trenutka kada je Nina Obuljen Koržinek izabrana za ministricu –rekao sam da to svakako pozdravljam, zbog njezina poznavanja materije i iskustva u radu s medijima, ali da nam tek ostaje vidjeti kako će izgledati konkretni rezultati njezina rada. Za sada nikako nismo zadovoljni. Mogu razumjeti da ministrica nema političku težinu ni u stranci niti u Vladi, gdje nisu pretjerano zainteresirani za kulturu, ali očito jesu za javnu televiziju, koju svaka vlast želi kontrolirati pod svaku cijenu. No nemojmo zaboraviti da je Zakon o HRT-u koji je omogućio još veći utjecaj politike na javni servis i prema kojem se glavni ravnatelj bira u Hrvatskom saboru i to običnom, a ne dvotrećinskom većinom, donesen za vrijeme vlade Zorana Milanovića. Po tom zakonu uloga Programskog vijeća HRT-a svedena je na „smokvin list“. Ti ljudi ne odlučuju ni o čemu, već samo post festum mogu razglabati o već emitiranom programu bez ikakvih stvarnih nadležnosti. A Nadzorni odbor smijeni se kada ukaže na probleme, uključujući i moguće kršenje zakona. Dakle – kada im ne odgovaraju njihova izvješća koja ukazuju na financijske malverzacije, kao u slučaju posljednjeg Nadzornog odbora na čelu s Anjom Šovagović, onda ih Sabor smijeni. To je skandal ove vlade i ove ministrice kulture, ali ga je omogućila vlada Zorana Milanovića. Stalno ponavljam ono što nitko ne želi čuti, a to je da je ishodište tog problema činjenica da je Hrvatska jedina zemlja EU-a u kojoj se glavni ravnatelj javne televizije bira u Saboru. Sve dalje je domino efekt.

Ali ministrica je imala priliku promijeniti zatečeno stanje na HRT-u pa nije. Zašto?

Nemam na to odgovor. Najveći problem je što se nakon što su u doba Hasanbegovića i Karamarka skinute glave i ljudi smijenjeni bez ikakvog obrazloženja, ništa nije promijenilo. Čak se tvrdilo da su neki od njih sami htjeli otići, što je obična laž. Ljudi koji su postavljeni umjesto njih ostali su i dalje na svojim mjestima. Ja sam inače najveći protivnik toga da svaka politička opcija koja dođe na vlast smjenjuje sve redom, ali u ovom slučaju nikome nije jasno po kojim su to profesionalnim kriterijima postavljani urednici, zašto su neke emisije ukinute, zašto su neke druge, koje nisu dovoljno profesionalne, a ideološki su obojene i nemaju gledanost, stavljene umjesto njih. Rade se stvari koje su nedopustive, pritom se laže i izmišljaju se nebulozna obrazloženja. Inače, rijetko sam na HRT-u, a dolazim samo na sastanke s kolegama iz Ogranka HND-a, no atmosfera je uvijek jako nelagodna. Da tamo moram raditi, ja bih pobjegao nakon pet minuta! Tamo su uvijek neke skupine koje ratuju jedne protiv drugih, mnogi su frustrirani i rade u interesu neke ideološke matrice, dok su profesionalci marginalizirani i brani im se raditi. Zato vrsni televizijski novinari masovno odlaze u neke druge medije.

Zar premijer Plenković, koji navodno stremi desnom demokršćanskom centru, ne primjećuje da se na javnom servisu vodi ideološki križarski rat, na koji Katolička Crkva i marginalne konzervativne skupine imaju ogroman utjecaj, a koji će se na kraju obiti o glavu njemu i njegovoj vladi?

Nisam siguran u to što premijer vidi ili ne vidi, ali ne pada mi na pamet da pomažem ili štitim političara bilo koje provenijencije. No mogu razumjeti njegovu poziciju u stranci i u Saboru, s tankom većinom, sa stanovišta birokrata kojem je jedini cilj ostati na vlasti i koji ima neke druge ciljeve. A oni nisu povezani ni sa slobodom medija ni s javnim interesom. Krajnje su pragmatični i jedino žele sačuvati svoje pozicije i ušićariti neku svoju osobnu korist. Naravno da to dugoročno ne donosi korist ni premijeru niti njegovoj stranci. Baš me zanima gdje će za koju godinu biti današnji premijer i današnja ministrica kulture!

Hrvatska se u redovitom godišnjem izvješću Reportera bez granica (RSF) za 2018. o slobodi medija, našla na 69. od 180 mjesta u svijetu, što je za pet mjesta bolje u odnosu na 2017. Od zemalja u susjedstvu Slovenija je zauzela 32., BiH 62., Mađarska 73., Srbija 76., a Crna Gora 103. mjesto. Koliko je to objektivno, jesmo li stvarno ostvarili napredak?

Prema izvješćima nekih međunarodnih organizacija, malo smo napredovali, prema drugima smo nazadovali, no to je uvijek i na neki način poruka vlastima da se neke honorira ako su učinili neki pozitivni pomak, odnosno da se upozori one koji vrše pritisak na medije. Međutim, bit uopće nije u tome, nego u tome da smo mi i dalje oko sedamdesetog mjesta na toj ljestvici, što znači da se godinama ne pomičemo u nekom pozitivnom smjeru. I ako se pogledaju prošlogodišnja izvješća, sve primjedbe ostale su zapravo iste, no jedino pozitivnije u odnosu na prošlu godinu jest veći angažman policije kada su u pitanju prijetnje ili napadi na novinare. No to je isto tako samo dojam, jer se radi o slučajevima koji su napokon pravosudno procesuirani, iako su zapravo pokrenuti puno ranije. Dakle, moglo bi se svesti na onu priču – ima li manje lopova ili su policajci efikasniji? Zapravo, riješeni su samo oni slučajevi prijetnji u kojima se netko deklarirao imenom i prezimenom. Svi oni anonimni i dalje nisu pronađeni i nisu riješeni. Možemo zapravo zaključiti da se tim izvješćem zapravo honorira to da nije još gore.

Jesu li imali što honorirati, prema vašem mišljenju? Shvaćaju li premijer Plenković i njegova vlada što u demokratskoj europskoj zemlji znači sloboda medija?

Uvijek je aktualna vlada kriva za ono što nije napravila u svom mandatu. No to je teško procjenjivati i unatrag nekoliko vlada, jer mi zapravo uopće nemamo konzistentnu medijsku politiku. Kao država nemamo ni medijsku strategiju, koju je, doduše, započela stvarati SDP-ova vlada, ali je nikada nije završila, a za vrijeme Hasanbegovića kao nadležnog ministra nije rađeno ništa, već je, kao što je poznato, sve „potaracano“. Aktualna ministrica kulture nekoliko puta ponavljala je, i na izričite upite, a ponekad i sama od sebe, da će uskoro biti donesena medijska strategija. To se stalno prolongira i nikako da započne ozbiljan posao, čak još nije formirana ni radna skupina koja bi na tome radila.

U izvješću RSF-a, između ostalog, ističe se da su hrvatski novinari koji istražuju korupciju, organizirani kriminal ili ratne zločine često podvrgnuti maltretiranju. Neki od primjera su Domagoj Margetić, Maja Sever, novinar  Mladen Mirković s portala 034 kojeg je brutalno fizički napao HDZ-ov gradonačelnik Požege, Vedran Neferović... Kako to spriječiti?

Ima najmanje desetero novinara koji su u posljednjih nekoliko godina dobili izravne prijetnje smrću, da o ostalim prijetnjama i ne govorim. Stvar je u tome da se vrijeđa i prijeti, i to smrću, čak i onim novinarima koji se uopće ne bave tim temama, nego nekim, nazovimo to tako – jednostavnijim. To je odraz klime u društvu i nepostojanja izričitog i jasnog stava najpozvanijih predstavnika vlasti, koji bi morali jasno dati do znanja da je to u jednoj demokratskoj zemlji nedopustivo. Naprotiv, neki političari čak i potiču takvo ponašanje prema novinarima i zato nije tako teško shvatiti zašto je po društvenim mrežama toliko anonimnih uvreda i prijetnji. Problem je u tome što nositelji vlasti ne osuđuju to javno pa tako to postaje prešutno dozvoljeno ponašanje.

U Slovačkoj je premijer dao ostavku i skoro je pala vlada zbog brutalnog ubojstva novinara Jana Kuciaka i njegove zaručnice, dok Europski parlament traži neovisnu istragu. Kada je ubijen Ivo Pukanić, nitko nije ni ponudio ostavku. Bi li premijer Plenković danas reagirao drugačije od Sanadera?

Ne znam kako bi reagirao aktualni premijer da je u vrijeme njegova mandata ubijen neki novinar jer nemam staklenu kuglu, ali iz dosadašnjeg ponašanja premijera mogu zaključiti da se ne zamara previše slobodom medija i sigurnošću novinara. Uzgred, ali nije nevažno… Ivo Pukanić nije ubijen zato što je objavio tekstove o duhanskoj aferi, nego zbog onoga što je znao, a mogao je objaviti. I njegovo ubojstvo nije naručeno iz Crne Gore nego iz Hrvatske. Prije svega, profesionalno organizirana ubojstva novinara nikada se ne događaju zbog onoga što je objavljeno (bez obzira na to koliko je neugodnog materijala objavljeno), već zbog onoga što se želi spriječiti da bude objavljeno. To potvrđuje niz slučajeva iz povijesti, a tako je na primjer bilo i u nedavnim slučajevima ubojstava na Malti i u Slovačkoj. Također je pravilo da se za likvidacije koriste ubojice iz drugih država, a ne iz onih odakle je meta i odakle je naručen taj “posao”. Ivo Pukanić je mnogo znao, a o mnogim opasnim temama imao je i dokumente. No u ”duhanskoj aferi” praktički više ništa važno nije bilo nepoznato o crnogorskim akterima u trenutku kad je Pukanić smaknut. Odgovoru na pitanje zbog čega je zapravo ubijen značajan bi doprinos mogao dati sadržaj Pukanićeva sefa u tadašnjoj redakciji Nacionala, za koji se ni danas ne zna gdje je završio. To da odgovor na pitanje tko je naručio Pukanićevu likvidaciju treba tražiti u Hrvatskoj, više puta sam javno ponovio u proteklih deset godina. Mogu samo dodati da nikada nisam prekinuo svoje jednom započete novinarske istrage o organiziranom kriminalu, uključujući one o poslovima s oružjem i drogom te s njima povezana ubojstva, već sam ih nastavio u suradnji sa stranim istraživačkim novinarima.

Problem su i izjave koje stižu iz samog vrha vlasti; predsjednica je svojedobno novinarima poručila, otprilike: dobili ste što ste zaslužili, a premijer je imao zanimljive obračune s novinarima, poput onog čuvenog: „Kolega Krešiću, odite vi na izbore pa pobijedite pa onda planirajte proračun.“ Jesu li do njih doprla priopćenja HND-a?

Prije svega, uredi premijera i predsjednice uglavnom nas ne doživljavaju. Tražili smo i razgovor s premijerom - bit će već tri godine mandata ovog vodstva HND-a - no odgovor još uvijek nismo dobili. U jednom trenutku tražili smo i prijem kod ministra financija, s kojim smo željeli razgovarati o novim zakonskim rješenjima za honorarce, no ni iz tog ministarstva nikada nije stigao poziv. Zapravo, jedina komunikacija koju imamo je ona s ministricom kulture. Ta komunikacija niti je laka niti je uvijek dvosmjerna i nismo uvijek zadovoljni odgovorima i načinom na koji se naše nadležno ministarstvo odnosi prema medijima. Ali to je jedina institucija s kojom uopće komuniciramo. Često je i problem u tome što Ministarstvo kulture ne voli ostavljati pisani trag. Osim toga, u ovom mandatu Hrvatskog sabora prvi put predsjednik Odbora za informiranje, informatizaciju i medije nije iz oporbe. I još nešto, kada je birano šestero vanjskih članova Odbora, nije prihvaćen prijedlog HND-a koji okuplja 2300 novinara i prekršen je Poslovnik koji zahtijeva da dva vanjska člana budu iz redova novinara.

HND je nedavno reagirao i na ispad Ivana Zvonimira Čička u emisiji „Otvoreno“ HTV-a, kada je napao novinarke N1 televizije i Nacionala. Nije bilo sasvim jasno predstavlja li on instituciju predsjednice kao njezin izaslanik ili samo sebe?

Što god on predstavljao, a činjenica da je bio izaslanik predsjednice u Jasenovcu, dodatno komplicira stvar; sama činjenica da je netko u stanju govoriti to što je on govorio, doista je strašna. Da tako napadneš nekoga imenom i prezimenom i iznosiš laži, apsolutno je nedopustivo. Problem je u tome što on kao javna osoba takve stvari ponavlja. U istom razgovoru on je  spomenuo i Suzanu Jašić, tvrdeći da je kao članica GONG-a, što više nije,  također blatila Hrvatsku. Prije nekoliko godina tvrdio je to isto i rekao da je članica ISKORAK-a. Ja to zovem sindromom laboratorijskog štakora. Postoje neki podražaji na koje neki ljudi poput laboratorijskog štakora automatski reagiraju. Nema veze o kome se radi, oni po potrebi izmišljaju priče i smještaju ih u kontekst kako to njima u određenom trenutku odgovara. I tako bez ikakvih posljedica, već godinama.

Kleveta je kriminalizirana od 2013., a uvedeno je i novo kazneno djelo – javno sramoćenje. Novinare se kažnjava čak i ako napišu istinu, recimo kolegicu Slavicu Lukić u slučaju Medikol. Je li tu došlo do nekih promjena Zakona?

Budući da je na drugostupanjskom sudu Slavica Lukić oslobođena, mislim da je rezultat toga procesa izmjena Zakona tako da ako su napisane činjenice u interesu javnosti, novinar ne može biti kažnjen. Međutim, ni ta izmjena nije dovoljna, jer je javni interes vrlo rastezljiv pojam koji suci mogu svakako tumačiti. Već tri godine HND ima Centar za zaštitu slobode izražavanja, što znači da članovi HND-a imaju besplatnu pravnu pomoć ako su tuženi zbog svojih novinarskih uradaka. Također, HND se javlja u ulozi tzv. „prijatelja suda“ i praktički nudi profesionalnu pravnu pomoć sudovima u procesima koji se tiču medija jer ne postoje adekvatni sudski vještaci niti suci educirani na tom području.

Nova ministrica počela je ipak raditi na novim zakonima, poput Zakona o elektroničkim medijima. Zašto se s time sada tako žuri?

To je zapravo negativan primjer. Jer ako nema medijske politike, ako ne postoji cjelokupna analiza medijskog zakonodavstva, ako nema uvida u to što je bilo dobro, a što neprovedivo, ako država zapravo ne zna što želi s medijima, nego donosi pojedinačne zakone, onda to znači ili da je nije briga za cjelinu, ili da baš iz pragmatičnog razloga radi na određenom zakonu, ili ga radi s ciljem koji nije u interesu javnosti. U ime HND-a član sam radne grupe Ministarstva kulture za Zakon o elektroničkim medijima. Kao bitan razlog za hitno donošenje tog zakona navedeno je donošenje nove europske Direktive o audiovizualnim servisima. Međutim, Direktiva još nije donesena, a i kad bude, postojat će period od dvije godine za prilagođavanje nacionalnog zakonodavstva. Dakle, žurbe nema. Osim toga, provjerio sam i saznao da Hrvatska u procesu izrade te Direktive nije imala nikakve primjedbe, osim neke male tehničke, što samo pokazuje da Hrvatska kao država nije pokazala interes u izradi europskih medijskih direktiva. Inače, osobno sam tražio da se zaustavi rad Radne skupine za zakon o elektroničkim medijima, sve dok se ne završi Medijska strategija i napravi cjelokupna analiza medijskih zakona. To sam kao radni materijal poslao Ministarstvu kulture. Nisam dobio odgovor.

Bivši ministar kulture Zlatko Hasanbegović pokazao je zato veliki interes za daljnji utjecaj na medijsko zakonodavstvo, osobito prilikom rasprave o Zakonu o elektroničkim medijima, kada je žestoko napao ministricu Obuljen u Saboru.

Želja da bude ministar kulture očito je još jako izražena kod njega. No bojim se da to nije samo njegov privatni problem, već svih nas, prije svega zato što je njegovo naslijeđe u Ministarstvu kulture ostalo. Jer sve što je on porušio tijekom svoga mandata, zapravo nije popravljeno. To je najveći problem i zato je situacija svakim danom sve gora

Koliko situacija s Agrokorom ilustrira bijedu hrvatskog korporativnog novinarstva? Naime, dok je Todorić masno plaćao reklame po medijima, nije se mogla čuti jedna kritična rečenica o njemu. Nakon filma „Gazda“ i od kada je buknula afera, okrenuli su ploču naopako. Ne pokazuje li to u kojoj su mjeri svi veliki izdavači, pa i televizije, korumpirani?

Naravno da jesu. Godinama sam na svim međunarodnim konferencijama, osobito otkad je Hrvatska ušla u EU, upozoravao na to da sama činjenica da smo ispunili standarde na papiru, ne znači i da ćemo ih primjenjivati. Osobito zato što u Hrvatskoj nije bilo onog perioda monitoringa koji su predlagale nevladine udruge. Nažalost, logično je da se stvari pogoršavaju – u ovakvoj političkoj klimi, bez efikasnog pravosuđa i demokratskog naslijeđa. Često sam upozoravao i na to da je najveći oglašivač u hrvatskim tiskanim medijima, a onda i na televizijama – AGROKOR, koji istovremeno ima monopol nad distribucijom novina. O čemu mi pričamo? Film „Gazda“ je odličan i dobro je napravljen, ali da se nije dogodio ovaj pravosudni preokret, taj bi film i dalje bio ignoriran i ništa se ne bi dogodilo. Tragikomično je čitati što neki novinari pišu sada o Todoriću, a što su pisali prije dvije godine.

 Razgovarala: Zrinka Vrabec Mojzeš