Predsjednica Društva novinara Slovenije Petra Lisjak novinarka je mariborske Večeri i vrlo je kreativna na društvenom planu, naročito u zaštiti prava i borbi za etično i profesionalno novinarstvo. Privatno uživa u glazbi, u svoje dvije blizanke Daši i Gaji i skladu obiteljskog života. „Obitelj je za mene baza, utočište u kojem se volimo i podupiremo, imamo povjerenje jedni u druge. Bez takve potpore ne bih mogla obavljati bilo kakav posao, ne samo novinarski. Blizanke Daša i Gaja su plivačice i vrlo su aktivne, imaju svoje interese i ciljeve, vrlo su angažirane. Svi imamo neke svoje projekte, a istovremeno smo uvijek zajedno“, kazuje Petra i dodaje kako joj se od glazbe sviđaju razni stilovi počevši od jazza. „Usput bih voljela napomenuti da u Ravnama, gdje živim, imam jazz sezonsku pretplatu, a domaćini smo i festivala slovenskog jazza – do rapa i rocka, a većinom slušam radio u autu jer često vozim. Uz to uživam, dakako, i u skijanju. Svi mi Korošci koji dolazimo iz Črne (na Koroškem) skijamo. Poslovica kaže da se rađamo sa skijama“, kaže Petra, koja za Novinar ističe kako Društvo novinara Slovenije (DNS) nažalost nema svoje glasilo, ali su uspostavili više online komunikacijskih kanala informiranja i povezivanja članstva. „Tamo smo aktivni i u izražavanju stavova. Već dugo razmišljamo o potrebi osnivanja medija po uzoru na Poynter, odnosno neku vrstu medijskog nadzora“, navodi Petra. O stanju u slovenskom novinarstvu Petra navodi: „Stanje u slovenskom novinarstvu svakako nije ružičasto, kao ni u hrvatskom, iako prilike tih dviju novinarskih scena nisu u potpunosti usporedive. Obilježavaju ih i sličnosti i razlike te specifičnosti. Politički i komercijalni pritisci na novinare su konstanta i dodatno jačaju, a u medijskoj krizi 'poboljšavaju' se uvjeti za njihovu veću učinkovitost. Mladi novinari rade u neizvjesnim uvjetima, na rubu socijalno-ekonomskog opstanka, za nedostojne plaće i bez mogućnosti za zapošljavanje. S druge strane je previše apatije i letargičnosti, među novinarima je premalo solidarnosti, a previše individualizma. Nužne su mobilizacija i aktivacija novinara. Morali bismo, dakle, preuzeti (samo)odgovornost te djelovati i sami. Istovremeno država ne obavlja svoju ulogu u osiguravanju uvjeta za medije – još uvijek nije usuglasila medijsku strategiju i neophodne promjene medijskih zakonskih propisa.“

Kakvi su odnosi s izdavačima i koliko oni (ne)utječu na sadržaj i stav u medijima?

Odnosi novinara i izdavača (privatnih vlasnika) su mjestimice prilično zaoštreni i izloženi sukobu interesa: u težnji ostvarenja isključivih ciljeva što bržeg ostvarivanja dobiti i s tim povezanim rezanjem troškova. To negativno utječe ne samo na rad novinara već pogoršava kvalitetu sadržaja. Izdavači koji nisu nužno strateški vlasnici, ali u medijima vide poslovnu priliku te sredstvo za postizanje utjecaja i ostvarivanje partikularnih interesa, svakako imaju bitan utjecaj na ukupnu situaciju u medijskom prostoru.

Kolike su tiraže i koliko su stagnirale u posljednjem desetljeću?

Tiraže tiskanih medija su već jako dugo u padu, a u zadnjem desetljeću su se i prepolovile. Tiraža najvećih dnevnih ozbiljnih novina se kreću između 22 i 30 tisuća primjeraka, a istovremeno raste broj „žutih“ tiskanih medija koji, doduše, nemaju visoke naklade, ali izdanja je sve više i očito se prodaju. Položaj tiskanih medija je alarmantan, potpora države u smislu poticaja kvalitetnih medija i javnog interesa zapravo i nema.

Koliko politika pomaže ili odmaže novinarima i postoje li pritisci?

Politici nije u interesu promjena stanja. Još uvijek nije usvojila novu medijsku strategiju ni nadogradila medijske zakonske propise. Na medijskoj sceni vlada rasulo koje vjerojatno ne bi mogli sanirati ni iznimno dobri zakonski propisi. Država bi morala sistemski i ozbiljno pristupiti promjenama, ali ni jedna vlada nije provela nikakve promjene. Politički pritisci postoje i jačaju se, pogotovo u lokalnim okruženjima, gdje su česti osobni pritisci koji uključuju uvrede, govor mržnje, javno blaćenje i one druge, sofisticiranije oblike pritisaka. Uz političke pritiske je alarmantna i prisutnost komercijalnih pritisaka na rad i sadržaje. Iz tiskanih medija se i dalje izvlači mnogo istraživačkih priča te državi očito nije u interesu da mediji obavljaju svoju pravu ulogu.

Koji su najkonkretniji problemi u slovenskom novinarstvu i koji su problemi novinara? 

Problem je prekarizacija rada i potplaćenost koja vodi ka potpunom obezvređivanu novinarskog rada i zanimanja. Zbog pogoršanja ekonomskog položaja medija vlasnici i uprave režu troškove, između ostalog i otpuštanjima i smanjivanjem broja novinara te nalaganjem sve veće količine obveza ostatku zaposlenih novinara. Problem leži i u tome da novinarska zajednica nažalost nije dovoljno snažna da se zajednički usprotivi trendovima koji su očito pogubni za novinarstvo, iako svi upozoravamo da je kritičko i kvalitetno novinarstvo temelj demokracije. Individualizacija umjesto jačanja solidarnosti i grupnih akcija društva i sindikata je svakako situacija koja odgovara svima osim novinarima.

Kakve su plaće u slovenskom novinarstvu?

Plaće se veoma razlikuju, kreću se od mizernih preko prosječnih slovenskih sve do visokih. Novinarstvo je raslojeno, što je jedan od razloga teškog funkcioniranja zajednice. Prekarni radnici s minimalnim plaćama jedva preživljavaju iz mjeseca u mjesec, ali još uvijek ima i novinara koji primaju pristojne plaće. Status novinara, ako govorimo o profesiji, bi morao osiguravati dostojne uvjete za život – ne radi se tu o pretjeranim plaćama, ali barem na nekoj prosječnoj razini. Novinar koji se pita što i kako, hoće li uopće preživjeti ne može odlučno i hrabro obavljati svoje poslanje. Vjerojatno je i to nečiji cilj – da novinarstvo postane isključivo servilna usluga za ostvarivanje interesa kapitala i politike te da napusti svoju odgovornu društvenu ulogu.

HND je u fazi izrade strateškog plana razvoja. Imate li nešto slično u DNS-u i pokazuje li kakve rezultate?

Strateškog plana doduše nemamo u pisanom obliku, ali imamo viziju i strateški koncept djelovanja. U njegovoj osnovi je edukacija novinara, stjecanje novih ključnih znanja i vještina, dakle usmjeren je na područje na kojem društvo može nadomjestiti nedostatak obrazovanja u medijskim kućama. Medijski festival Naprej/Forward, koji je nastao za vrijeme mandata prijašnjeg predsjednika Matije Stepišnika, u sudjelovanju s potpredsjednikom Jernejem Verbičem i nizom drugih novinara, uključujući i mlade, je primjer povezivanja s novinarima iz inozemstva i uvida u šire prakse, a ne samo u praćenje naših.

Koliko se kao društvo možete osloniti na podršku članstva i koliko je ona važna iz Vaše perspektive?

Predsjednica sam tek godinu dana, a upravni odbor je sastavljen od dijela članova iz prethodnog mandata i dijela novih. Trudimo se izlaziti i na teren, obuhvatiti članove po regijama. Mislim da uživam potporu članstva, ali istovremeno sam dovoljno samokritična i svjesna da su među članovima i oni zadovoljni i oni nezadovoljni. Kao i uvijek. Uz redovan novinarski svakodnevni posao – funkcija predsjednice je, naime, neprofesionalna – trudim se postići što veći angažman u društvu i što veći radni učinak društva. To nekad uspijeva bolje, a nekad manje.

U današnje vrijeme sve je manje zanimanja za opću kulturu kako u društvu tako i u novinarstvu. Jesu li opća kultura i normalne norme ponašanja spale na niske grane u novinarstvu i kakve su, odnosno kakve bi trebale biti, po Vama veze opće kulture i novinarstva?

Svakako ima veze, jer su mediji dio opće kulture i sudjeluju u njenom stvaranju. U današnjem brzom tempu života je previše posla i na brzinu, premalo je prostora za kritičko, produbljeno, time vjerodostojno i profesionalno novinarstvo. Sve se prebrzo odvija. To je jedan segment, a drugi je orijentiranost na senzacije, afere, jednodnevne priče koje to zapravo nisu. Komercijalni utjecaj na sadržaj je očit. Mnoge teme su previše udaljene od svakodnevnog života ljudi. Istovremeno mladi ne prate medije, žive na društvenim mrežama, previše je informacija iz enormne količine kanala. Kritički mediji i kritička javnost su postali uži segment medijske scene.

U Hrvatskoj je vrlo izražen pritisak, pa su i sve učestaliji napadi na novinare... Kakva je zaštita novinara od prijetnji i napada?

Pritisci na novinare su oduvijek postojali i uvijek će postojati, jer svaka vlast želi na ovaj ili onaj način osigurati utjecaj na medije i podrediti ih svojim interesima. Isto vrijedi i za komercijalne/tržišne pritiske, pogotovo u medijima. Zaštita bi mogla biti bolja kako u samim medijima tako i u zakonodavnim okvirima (veća sigurnost, zaštita novinara u sudskim postupcima i parnicama).

Živimo u vremenu u kojem čovjek mora brzo djelovati i odlučivati i nije se dosta samo zalagati za neku ideju društveno vrijednu ili profesionalno korisnu. Uspijeva li Vam pokrenuti zamišljeno?

Ponekad uspijevam, a ponekad ne, jer ne ovisi sve samo o meni. Društveno vrijedno i profesionalno korisno su nedvojbeno ključne vodilje mojeg djelovanja.

 DNS ima razvijenu međunarodnu suradnju, a radite i na privlačenju mladih članova. Kako to ide?

Nekoliko mladih novinara je pristupilo Društvu, ali ne radi se o velikim brojkama, što je povezano i s njihovim položajem, ali i s uvjerenjem nekih da povezivanje u društva nema pravog smisla. Međunarodno sudjelovanje uspostavlja cijela ekipa i drugi koji nisu neposredno upleteni, što je nedvojbeno važno i korisno jer moramo imati uvid i u strane prakse kako bismo razumjeli i s njima usporedili domaće. Apsolutna percepcija položaja tako postaje relativna.

 Radite u mariborskoj Večeri. Što biste u radu kao novinarka ponovili, a što biste htjeli zaboraviti?

Ponovila bih seriju ekoloških priča o zagađenju gornje Mežiške doline teškim metalima nakon koje su se doista promijenili uvjeti za ljude i tu sam kao novinarka pripomogla mobilizaciji za promjene. Pozitivna promjena za ljude je ključna, osobito na lokalnoj razini. To je osobna i društvena odgovornost novinara. Zaboravila bih na grube, osobne pritiske s početaka moje karijere kada sam radila na radiju i koji su utjecali na moj tadašnji rad. Danas bih se s tim nosila drugačije, ali za to sam trebala najprije steći iskustvo.

Možete li usporediti novinarstvo danas i jučer. Netko tvrdi da nazadujemo, a drugi da novinarstvo snažno napreduje. Koliko su društvene mreže unijele promjene na medijsku pozornicu ili stvorile kaos u informiranju javnosti?

Nažalost se moram složiti s pesimističnim tvrdnjama da nazadujemo, barem u prosjeku, iako mislim da su posvuda još uvijek dobri novinari koji rade temeljito, produbljeno, koji pišu dobre priče i koji su predani novinarstvu. Još uvijek je previše ideologije, političke upletenosti koja nije dobra i oslabljuje položaj novinara. Društvene mreže uvelike utječu na djelovanje medija, mijenjaju način djelovanja i priopćavanja, komuniciranja, na neki način dodatno oslabljuju položaj medija iako su istovremeno i njihovo oruđe. Ne mislim da zato vlada veći kaos. Mediji bi morali redefinirati svoje agende i koncepte te svoju ulogu. Umjesto na tehnološki vid priopćavanja morali bi se usredotočiti na sadržaj te se tako približiti čitateljima, slušateljima i gledateljima. Morali bi češće izlaziti na teren, među ljude, vratiti se suštini, neposrednom dobivanju informacija umjesto sve raširenijih homogeniziranih sadržaja i copy–paste novinarstva. Na to ih prisiljavaju i vlasnici te uprave medija koji smanjuju troškove i vode neprestanu politiku štednje, čija je namjena isključivo ostvarivanje profita na račun smanjivanja broja novinara. Mnogi vlasnici medija ne razumiju osnovno poslanje medija koji moraju biti vjerodostojni i u službi javnosti bez obzira na vlasništvo. To je jedino jamstvo za njihov opstanak i razvoj. Poneki već imaju i ideje da za novinarstvo zapravo i ne trebaju novinare, da mediji mogu opstati bez novinara.