Aktualno > Vijesti

HRT – NEKAD I SAD – Političari nisu izabrani da uređuju medije

20.06.2023.

Piše: Mirko Galić

Javni medijski servis je u krizi, i ne samo u Hrvatskoj. Dva su osnovna razloga za krizu: prvi, što je tehnologija omogućila da se mediji razmnože, fragmentiraju i udalje od svoje temeljne funkcije – da informiraju, i da to čine objektivno i nepristrano, da formiraju, i da to rade ozbiljno i odgovorno, i da zabavljaju, i da pritom ne podilaze najnižim ukusima. Među medijima se vodi bjesomučni konkurentski rat za ekskluzivnost a ne za kvalitetu. Važnije je biti prvi nego najbolji.

Drugi razlog za krizu je to što vlasti tretiraju medije, osobito javne, kao dio svoga izbornog plijena. Tko hoće suditi o stanju demokracije u nekoj zemlji, mora gledati javne medije: što u njima dominira, koje teme i koje ličnosti? Ponekad se mali ekrani doimaju kao političke slikovnice na kojima najvažniji političari svake večeri, kao Djed Mraz, udjeljuju narodu sreću. Ne vidim prave kritičnosti kod medija, ni opravdanje da se vežu uz politiku. Bez uvrede, vidim u tome manjak neovisnosti i nedostatak kreativnosti. Ako bi se tražili razlozi za širenje dviju zaraznih političkih bolesti našega doba, populizma i autoritarizma, mediji ne bi mogli pobjeći od odgovornosti. 

Oslonac medija na politiku

Meni bi bilo najlakše kritizirati to što vidim. Ali, neću ići tim putem, jer sam i sam nosio odgovornost za najveći medij u Hrvatskoj, pa lako dođem u napast da svoje vrijeme proglasim periklovskim. Osim toga, u međuvremenu je došlo do tolikih promjena u medijskome prostoru, da su se sami mediji u borbi za opstanak oslonili na politiku, na štetu svoje iskonske obveze da o politici objektivno informiraju, da njene odluke i stavove izlože kritici, da ih temeljito analiziraju, da prenose iz politike ono što je bitno za građane, a ne što je važno za političare.

Dugo sam radio u jednoj državi a da po tjedan dana nisam čuo za predsjednika države ili predsjednika Vlade; o ministrima da i ne govorim. Oni su bili na svome poslu, a mediji na svome. Nije svaka riječ koju oni izgovore od presudne važnosti za građane. U našim se medijima više zna što vlasti rade i što političari govore nego kako građani žive. Što uživo, što skraćeno, političari sami komentiraju svoju politiku; novinari više ni ne trebaju. Dnevnici su nakrcani političarima da moram paziti da se na vrijeme udaljim od njih. Mi nemamo nobelovca; mediji tu prazninu popunjavaju političarima.

 Tri problema s kojima sam se i ja suočavao, aktualna su i dalje: jedno je politička neovisnost, odnosno ovisnost, drugo financijska stabilnost i održivost i treće, profesionalna zrelost. Na ta pitanja trebalo bi tražiti nove odgovore i rješenja, želi li se podići vjerodostojnost medija. Neovisnost od vlasti i od politike uvijek je na prvome mjestu. Političari znaju određivati i naređivati; nisu školovani da vode i uređuju medije, a nisu ni izabrani za to. 

Najprije da podsjetim kako smo moja ekipa i ja rješavali iste probleme, svjestan da su se u 20 godina radikalno promijenile okolnosti i da naš recept nije upotrebljiv u današnjim prilikama. U vrijeme kad sam preuzeo odgovornost za javni radio i javnu televiziju, HRT je bio financijski nestabilan, politički ovisan i profesionalno potrošen. Bio sam svjestan u što se upuštam i što moram napraviti da promijenim zatečeno stanje. Imao sam određeni profesionalni autoritet, i u zemlji i u tadašnjim europskim institucijama: kolege su me 1995. u anketi HND-a stavljale vrlo visoko, na samo čelo, među tadašnjim novinarima zaslužnim za profesiju, a Vijeće Europe me te godine zvalo kao gosta na Skupštini u Pragu na kojoj je usvojena Povelja o javnoj televiziji. To je Magna Carta javnog servisa iz koje bi se i danas mogle izvlačiti dobre ideje. To je bio jedan od izvora „Foruma 21“, kojemu sam bio jedan od potpisnika. Ne želim se time hvaliti, nego reći da sam bio svjestan što treba napraviti na HRT-u i prije nego što sam tamo dolazio. 

Zaštiti svoje novinare i urednike  

Moram još podsjetiti da je mene Valentićeva vlada 1995. godine imenovala ravnateljem HRT-a, i to javno objavila, a ja sam odbio preuzeti funkciju, zato što nisam imao nikakve ovlasti da HTV vodim nestranački i na pluralan način, osim da budem dobro plaćeni visoki činovnik na HRT-a. Nekoliko godina kasnije prihvatio sam članstvo u Upravi HRT-a, zaduženog za televiziju, ali sam poslije godine dana dao ostavku; uvjerio sam se da ne mogu ništa promijeniti, i dao ostavku, uz javno obrazloženje da se HTV ne razvija kao javna televizija. Zašto o tome govorim? Zato što i dalje vjerujem da čovjek koji vodi HRT mora imati jasnu viziju što je to HRT, da je na prvome mjestu proizvodnja programa i stvaranje javnog mišljenja, pa i stavova, u nekoj mjeri.

Kad sam 2000. godine prihvatio odgovornost za HRT, konsenzusom u Saboru (samo uz jedan suzdržani glas), znao sam što moram učiniti – osloboditi HRT ovisnosti o vlasti, uspostaviti stabilni sistem financiranja i pustiti novinare i urednike da rade slobodno. Prvoga dana održao sam otvoreni sastanak s novinarima, i rekao im dvije stvari: prvo, da ako su dosad morali navijati, odsad ne smiju navijati ni za koga, neka rade svoj posao u punoj slobodi i nezavisnosti, profesionalno i odgovorno; uživat će moju zaštitu. I drugo, ako imaju stranačke iskaznice, mogu ih i dalje imati, ali ih moraju ostaviti na ulazu u HRT. Na njima je da rade objektivno, ne opterećujući se kome objektivno novinarstvo ne odgovara. Držao sam se toga obećanja svih sedam godina; nikad nisam ušao u režiju, nikad tražio popis gostiju ili tema, štitio sam novinare od vanjskih pritisaka i kad bi pogriješili, sva su legitimna mišljenja bila ravnomjerno tretirana, nitko izvana nije utjecao na program. Da se uređivačka politika naginjala na jednu ili na drugu stranu, ne bih 3,5 godina radio sa SDP-ovom vlašću, a 3,5 godine s vlašću HDZ-a. HRT nije funkcionirao ni kao stranačka, ni kao državna televizija (i radio). Trudili smo se, koliko smo znali, biti javni medijski servis u službi građana i javnosti.

Prije nego što sam preuzeo dužnost, s tadašnjom sam vladajućom koalicijom postigao veoma precizni i jasni dogovor da se vlast neće miješati u dvije domene, u program i u kadrove. I vlada Ivice Račana i vlada Ive Sanadera skrupulozno su se držale dalje od programa radija i televizije: ne pamtim da su se u sedam godina ikad ogriješili o dogovor. Program je uređivan s Prisavlja, ne znam da je itko od novinara ili urednika išao po mišljenje na Markov trg ili na Pantovčak. Nisam ni ja. Isto se odnosilo na kadrove; što je bilo u mojoj domeni, to sam odlučivao sam, a što je bilo u domeni Programskoga vijeća, to je odlučivalo Vijeće. Ni za jednu kadrovsku odluku nisam politiku pitao za mišljenje. Vlast je legitimno brinula za uspješnost i zakonitost poslovanja. Ostalo je bilo stvar vodstva HRT-a.

U Vijeća uključiti novinarske udruge i sindikate

Program je bio neovisan i autonoman od vlasti. Da bi to postigli, postojala su dva uvjeta o kojima sam pregovarao prije nego što sam preuzeo odgovornost: prvo, da se saniraju gubici, i drugo, da se uspostavi sistem financiranja koji će onemogućiti vlast da drži HRT u financijskoj ovisnosti. Vlada Ivice Račana otpisala je gubitke u visini od 260 milijuna kuna, najviše na ime duga za neplaćeni PDV, a nakon toga usvojila zakon, na kome je HRT aktivno sudjelovao, koji je definirao stalne i stabilne izvore financiranja. Pristojba je zakonom određena kao porez na posjedovanja televizora, da se na porez ne bi plaćao drugi porez (PDV); utvrđen je i iznos pristojbe u visini 1,5 posto prosječne plaće u Hrvatskoj. HRT je po tome zakonu automatizmom svake godine sam određivao visinu pristojbe, kad bi Statistički ured objavio prosječnu godišnju plaću, koja je omogućila punu neovisnost o vlastima. Ne moram govoriti da je HRT s tim prihodima zadovoljavao programske potrebe, držao visoki standard zaposlenika, ulagao u novu tehnologiju, dovršio velike studije… Da bi se razvio osjećaj pripadnosti kolektivu i razvila socijalna integracija, provedeni su sistematski pregledi (dva puta u sedam godina), sindikat je uključen u poslovnu politiku a novinarska organizacija u program, glavni ravnatelj je dva puta godišnje izlazio pred zaposlenike s izvješćem o poslovanju, novinari koji nisu završili fakultete dobili su radni odnos na određeno vrijeme, da diplomiraju, a kad bi diplomirali, primani su u stalni radni odnos, novinarke koje su bile u honorarnom odnosu kad bi zatrudnjele dobivale su stalni radni odnos, s pravom povratka na radno mjesto. HRT je funkcionirao kao velika obitelj, iako se svi zaposlenici nisu međusobno poznavali. Kod svih je postojao visoki stupanj identifikacije s HRT-om.

      Teško mi je govoriti o tome što je ostalo iz toga vremena. Na HRT ne idem, a i rijetko me pozivaju. Moram priznati da ne gledam televiziju redovito, a i kad gledam, vidim previše toga što me upućuje na knjige. Kad, ipak, gledam program – neću reći da buljim u ekran, tako nikad nisam gledao televiziju – zamišljam što se događa iza ekrana. HTV ima sve uvjete da bude najbolja televizija u Hrvatskoj, ima odličnoga programa, ima kvalitetne ljude. Dovoljno je promijeniti onaj dio programa (i ljudi) koji ga nekritički veže uz vlast. Ako smijem reći krajnje dobronamjerno, čini mi se da nedostaje duha neovisnosti i profesionalne strasti, da HTV bude to što treba biti: element demokratske stabilnosti i političke ravnoteže u zemlji.

       Ako bi me netko pitao za savjest, znajući da pametnome savjet ne treba a glupom ne koristi, rekao bih, ipak, da bi HRT-u bile od koristi tri inovacije: prva, da se HRT-u osigura financijska stabilnost da ne može ovisiti o vlastima; druga, da se Programskom vijeću i Vijeću za elektroničke medije dadu ovlasti nadzora na programom, ne operativnog uređivanja, nego definiranja i praćenja načela uređivačke politike, u cilju zaštite demokratskog i pluralnog uređenja države i uređivačke neovisnosti; i treće, da se izbor na ključne uredničke i poslovne funkcije iz Sabora prenese na Vijeće, jedno ili drugo, ili na oba, da se u Vijeće ulazi po visokim profesionalnim i društvenim kriterijima, te da se u izbor uključe novinarske udruge i sindikati, i što širi krug zaposlenika, barem u formi davanja mišljenja.

Ako je to već viđeno, trebalo bi se osloniti na rezultate.

       

- Ovaj tekst, odnosno izlaganje, Mirko Galić napisao je za skup Otvoreni razgovor HRT KAKAV TREBAMO (A KAKAV IMAMO).

 

Piše: Mirko Galić

Javni medijski servis je u krizi, i ne samo u Hrvatskoj. Dva su osnovna razloga za krizu: prvi, što je tehnologija omogućila da se mediji razmnože, fragmentiraju i udalje od svoje temeljne funkcije – da informiraju, i da to čine objektivno i nepristrano, da formiraju, i da to rade ozbiljno i odgovorno, i da zabavljaju, i da pritom ne podilaze najnižim ukusima. Među medijima se vodi bjesomučni konkurentski rat za ekskluzivnost a ne za kvalitetu. Važnije je biti prvi nego najbolji.

Drugi razlog za krizu je to što vlasti tretiraju medije, osobito javne, kao dio svoga izbornog plijena. Tko hoće suditi o stanju demokracije u nekoj zemlji, mora gledati javne medije: što u njima dominira, koje teme i koje ličnosti? Ponekad se mali ekrani doimaju kao političke slikovnice na kojima najvažniji političari svake večeri, kao Djed Mraz, udjeljuju narodu sreću. Ne vidim prave kritičnosti kod medija, ni opravdanje da se vežu uz politiku. Bez uvrede, vidim u tome manjak neovisnosti i nedostatak kreativnosti. Ako bi se tražili razlozi za širenje dviju zaraznih političkih bolesti našega doba, populizma i autoritarizma, mediji ne bi mogli pobjeći od odgovornosti. 

Oslonac medija na politiku

Meni bi bilo najlakše kritizirati to što vidim. Ali, neću ići tim putem, jer sam i sam nosio odgovornost za najveći medij u Hrvatskoj, pa lako dođem u napast da svoje vrijeme proglasim periklovskim. Osim toga, u međuvremenu je došlo do tolikih promjena u medijskome prostoru, da su se sami mediji u borbi za opstanak oslonili na politiku, na štetu svoje iskonske obveze da o politici objektivno informiraju, da njene odluke i stavove izlože kritici, da ih temeljito analiziraju, da prenose iz politike ono što je bitno za građane, a ne što je važno za političare.

Dugo sam radio u jednoj državi a da po tjedan dana nisam čuo za predsjednika države ili predsjednika Vlade; o ministrima da i ne govorim. Oni su bili na svome poslu, a mediji na svome. Nije svaka riječ koju oni izgovore od presudne važnosti za građane. U našim se medijima više zna što vlasti rade i što političari govore nego kako građani žive. Što uživo, što skraćeno, političari sami komentiraju svoju politiku; novinari više ni ne trebaju. Dnevnici su nakrcani političarima da moram paziti da se na vrijeme udaljim od njih. Mi nemamo nobelovca; mediji tu prazninu popunjavaju političarima.

 Tri problema s kojima sam se i ja suočavao, aktualna su i dalje: jedno je politička neovisnost, odnosno ovisnost, drugo financijska stabilnost i održivost i treće, profesionalna zrelost. Na ta pitanja trebalo bi tražiti nove odgovore i rješenja, želi li se podići vjerodostojnost medija. Neovisnost od vlasti i od politike uvijek je na prvome mjestu. Političari znaju određivati i naređivati; nisu školovani da vode i uređuju medije, a nisu ni izabrani za to. 

Najprije da podsjetim kako smo moja ekipa i ja rješavali iste probleme, svjestan da su se u 20 godina radikalno promijenile okolnosti i da naš recept nije upotrebljiv u današnjim prilikama. U vrijeme kad sam preuzeo odgovornost za javni radio i javnu televiziju, HRT je bio financijski nestabilan, politički ovisan i profesionalno potrošen. Bio sam svjestan u što se upuštam i što moram napraviti da promijenim zatečeno stanje. Imao sam određeni profesionalni autoritet, i u zemlji i u tadašnjim europskim institucijama: kolege su me 1995. u anketi HND-a stavljale vrlo visoko, na samo čelo, među tadašnjim novinarima zaslužnim za profesiju, a Vijeće Europe me te godine zvalo kao gosta na Skupštini u Pragu na kojoj je usvojena Povelja o javnoj televiziji. To je Magna Carta javnog servisa iz koje bi se i danas mogle izvlačiti dobre ideje. To je bio jedan od izvora „Foruma 21“, kojemu sam bio jedan od potpisnika. Ne želim se time hvaliti, nego reći da sam bio svjestan što treba napraviti na HRT-u i prije nego što sam tamo dolazio. 

Zaštiti svoje novinare i urednike  

Moram još podsjetiti da je mene Valentićeva vlada 1995. godine imenovala ravnateljem HRT-a, i to javno objavila, a ja sam odbio preuzeti funkciju, zato što nisam imao nikakve ovlasti da HTV vodim nestranački i na pluralan način, osim da budem dobro plaćeni visoki činovnik na HRT-a. Nekoliko godina kasnije prihvatio sam članstvo u Upravi HRT-a, zaduženog za televiziju, ali sam poslije godine dana dao ostavku; uvjerio sam se da ne mogu ništa promijeniti, i dao ostavku, uz javno obrazloženje da se HTV ne razvija kao javna televizija. Zašto o tome govorim? Zato što i dalje vjerujem da čovjek koji vodi HRT mora imati jasnu viziju što je to HRT, da je na prvome mjestu proizvodnja programa i stvaranje javnog mišljenja, pa i stavova, u nekoj mjeri.

Kad sam 2000. godine prihvatio odgovornost za HRT, konsenzusom u Saboru (samo uz jedan suzdržani glas), znao sam što moram učiniti – osloboditi HRT ovisnosti o vlasti, uspostaviti stabilni sistem financiranja i pustiti novinare i urednike da rade slobodno. Prvoga dana održao sam otvoreni sastanak s novinarima, i rekao im dvije stvari: prvo, da ako su dosad morali navijati, odsad ne smiju navijati ni za koga, neka rade svoj posao u punoj slobodi i nezavisnosti, profesionalno i odgovorno; uživat će moju zaštitu. I drugo, ako imaju stranačke iskaznice, mogu ih i dalje imati, ali ih moraju ostaviti na ulazu u HRT. Na njima je da rade objektivno, ne opterećujući se kome objektivno novinarstvo ne odgovara. Držao sam se toga obećanja svih sedam godina; nikad nisam ušao u režiju, nikad tražio popis gostiju ili tema, štitio sam novinare od vanjskih pritisaka i kad bi pogriješili, sva su legitimna mišljenja bila ravnomjerno tretirana, nitko izvana nije utjecao na program. Da se uređivačka politika naginjala na jednu ili na drugu stranu, ne bih 3,5 godina radio sa SDP-ovom vlašću, a 3,5 godine s vlašću HDZ-a. HRT nije funkcionirao ni kao stranačka, ni kao državna televizija (i radio). Trudili smo se, koliko smo znali, biti javni medijski servis u službi građana i javnosti.

Prije nego što sam preuzeo dužnost, s tadašnjom sam vladajućom koalicijom postigao veoma precizni i jasni dogovor da se vlast neće miješati u dvije domene, u program i u kadrove. I vlada Ivice Račana i vlada Ive Sanadera skrupulozno su se držale dalje od programa radija i televizije: ne pamtim da su se u sedam godina ikad ogriješili o dogovor. Program je uređivan s Prisavlja, ne znam da je itko od novinara ili urednika išao po mišljenje na Markov trg ili na Pantovčak. Nisam ni ja. Isto se odnosilo na kadrove; što je bilo u mojoj domeni, to sam odlučivao sam, a što je bilo u domeni Programskoga vijeća, to je odlučivalo Vijeće. Ni za jednu kadrovsku odluku nisam politiku pitao za mišljenje. Vlast je legitimno brinula za uspješnost i zakonitost poslovanja. Ostalo je bilo stvar vodstva HRT-a.

U Vijeća uključiti novinarske udruge i sindikate

Program je bio neovisan i autonoman od vlasti. Da bi to postigli, postojala su dva uvjeta o kojima sam pregovarao prije nego što sam preuzeo odgovornost: prvo, da se saniraju gubici, i drugo, da se uspostavi sistem financiranja koji će onemogućiti vlast da drži HRT u financijskoj ovisnosti. Vlada Ivice Račana otpisala je gubitke u visini od 260 milijuna kuna, najviše na ime duga za neplaćeni PDV, a nakon toga usvojila zakon, na kome je HRT aktivno sudjelovao, koji je definirao stalne i stabilne izvore financiranja. Pristojba je zakonom određena kao porez na posjedovanja televizora, da se na porez ne bi plaćao drugi porez (PDV); utvrđen je i iznos pristojbe u visini 1,5 posto prosječne plaće u Hrvatskoj. HRT je po tome zakonu automatizmom svake godine sam određivao visinu pristojbe, kad bi Statistički ured objavio prosječnu godišnju plaću, koja je omogućila punu neovisnost o vlastima. Ne moram govoriti da je HRT s tim prihodima zadovoljavao programske potrebe, držao visoki standard zaposlenika, ulagao u novu tehnologiju, dovršio velike studije… Da bi se razvio osjećaj pripadnosti kolektivu i razvila socijalna integracija, provedeni su sistematski pregledi (dva puta u sedam godina), sindikat je uključen u poslovnu politiku a novinarska organizacija u program, glavni ravnatelj je dva puta godišnje izlazio pred zaposlenike s izvješćem o poslovanju, novinari koji nisu završili fakultete dobili su radni odnos na određeno vrijeme, da diplomiraju, a kad bi diplomirali, primani su u stalni radni odnos, novinarke koje su bile u honorarnom odnosu kad bi zatrudnjele dobivale su stalni radni odnos, s pravom povratka na radno mjesto. HRT je funkcionirao kao velika obitelj, iako se svi zaposlenici nisu međusobno poznavali. Kod svih je postojao visoki stupanj identifikacije s HRT-om.

      Teško mi je govoriti o tome što je ostalo iz toga vremena. Na HRT ne idem, a i rijetko me pozivaju. Moram priznati da ne gledam televiziju redovito, a i kad gledam, vidim previše toga što me upućuje na knjige. Kad, ipak, gledam program – neću reći da buljim u ekran, tako nikad nisam gledao televiziju – zamišljam što se događa iza ekrana. HTV ima sve uvjete da bude najbolja televizija u Hrvatskoj, ima odličnoga programa, ima kvalitetne ljude. Dovoljno je promijeniti onaj dio programa (i ljudi) koji ga nekritički veže uz vlast. Ako smijem reći krajnje dobronamjerno, čini mi se da nedostaje duha neovisnosti i profesionalne strasti, da HTV bude to što treba biti: element demokratske stabilnosti i političke ravnoteže u zemlji.

       Ako bi me netko pitao za savjest, znajući da pametnome savjet ne treba a glupom ne koristi, rekao bih, ipak, da bi HRT-u bile od koristi tri inovacije: prva, da se HRT-u osigura financijska stabilnost da ne može ovisiti o vlastima; druga, da se Programskom vijeću i Vijeću za elektroničke medije dadu ovlasti nadzora na programom, ne operativnog uređivanja, nego definiranja i praćenja načela uređivačke politike, u cilju zaštite demokratskog i pluralnog uređenja države i uređivačke neovisnosti; i treće, da se izbor na ključne uredničke i poslovne funkcije iz Sabora prenese na Vijeće, jedno ili drugo, ili na oba, da se u Vijeće ulazi po visokim profesionalnim i društvenim kriterijima, te da se u izbor uključe novinarske udruge i sindikati, i što širi krug zaposlenika, barem u formi davanja mišljenja.

Ako je to već viđeno, trebalo bi se osloniti na rezultate.

       

- Ovaj tekst, odnosno izlaganje, Mirko Galić napisao je za skup Otvoreni razgovor HRT KAKAV TREBAMO (A KAKAV IMAMO).