Prošlu subotu otišao sam u Split na premijeru predstave Građanin Matijanić. Nisam kazališni kritičar pa neću niti pokušavati stručno i sustavno analizirati ovu predstavu, njoj je, uostalom, po mome sudu, pogrešno prilaziti s teatroloških ili nekih drugih, kategorijalno usustavljenih pozicija; riječ je o predstavi koja duboko, bez izuzetka, svakoga i sve uznemiruje, ali ne na isti način. Vladina majka bit će uznemirena kao majka, njegovi prijatelji i kolege će biti uznemireni na prijateljskoj i kolegijalnoj razini, država će biti uznemirena kao država, političari kao političari, građani ove države kao građani, a novinarstvo kao novinarstvo. Jedina iskrena, identitetski potpuno savršena i, zbog toga, najbolnija uznemirenost je, dakako, uznemirenost Vladine majke, piše Marko Vučetić. 

Ona je uvijek bila i jest majka sina koji je principijelno živio u neprincipijelnoj državi neprincipijelnih političara i građana, koji se principijelno bavio novinarstvom u epohi koja je zbog neprincipijelnih interesa odustala od novinarstva. Ovo je predstava o državi i društvu koji su doživjeli neuspjeh, ali i o građanima koji se s time ne mogu suočiti.

Površni kritičari, a zapravo glasnogovornici i branitelji države koja ubija, napisali su, uznemireni predstavom, tekstove o tome kako je „premijera doživjela fijasko”, kako u predstavi „nije prisutan Matijanić” i, naravno, kako je namjera predstave „iskazivanje mržnje prema svemu što je hrvatsko”. Vladimir Matijanić bio je prisutan u svakoj riječi, šaptu i pokretu na sceni, bio je prisutan u ogorčenoj potrebi da se s njim još jednom obračuna, da ga se mrtvog kritikama koje to nisu iznova ubija i učini nevidljivim, on je bio prisutan i u kukavičluku građana koji su njegove tekstove čitali kao alibi da još uvijek pripadaju ljudskom rodu jer netko piše o negativnostima protiv kojih oni ne ustaju (čak ni na dan izbora) premda ih vide, nadalje, bio je prisutan u odsutnosti kolega, posebno urednika, koji su novinarstvo sveli na zaradu, popularnost i klikove, bio je također prisutan u odsutnosti onih koji se nikada neće usuditi pogledati ovu predstavu jer ne mogu podnijeti pogled na istinu te, končano, bio je najprisutnije prisutan u jecajima majke Dunje kojoj je svaki prizor rastvarao grudi i rovao po duši koja je sazdana od dva elementa – ponosa što je svijetu podarila takav život i boli što joj je taj svijet ubio sina.

Cijeli tekst možete pročitati na tris.com.hr.