Iz medija

Godinu dana kasnije: Charlie Hebdo i dalje vrlo ozbiljno shvaća slobodu

05.01.2016.
Link na članak

Godinu nakon likvidacije prkosnih francuskih satiričara, svijet je opasnije mjesto, Europa neslobodniji kontinent, a smisao najvećeg masakra nad novinarima u povijesti suvremene Europe, ako ga ima, nazire se u svijesti da postoje još ljudi koji ozbiljno shvaćaju slobodu.

 

Najveći masakr nad novinarima u povijesti suvremene Europe – ubojstvo njih sedmoro, uz još pet ljudi i jedanaest teško ranjenih – zbio se prije nepunu godinu, 7. siječnja 2015, u uredništvu francuskog satiričkog tjednika Charlie Hebdo u središtu Pariza. Braća Said i Cherif Kouachi, Francuzi alžirskog podrijetla, upali su u redakciju tjednika vičući »Alah je velik!« i automatskim puškama pobili dvanaest ljudi: Charlijeve karikaturiste Stéphanea Charbonniera Charba, istodobno i direktora lista, Philippea Honoréa, Jeana Cabuta Cabua, Bernarda Verlhaca Tignousa i Georgea Wolinskog, urednike u tjedniku Elsu Cayat i Mustaphu Ourrada, računovođu Bernarda Marisa, namjernika Michela Renauda, domara Frédérica Boisseaua te dvojicu policajaca koji su čuvali redakciju, Francka Brinsolara i Ahmeda Merabeta. Ranili su još jedanaestoro.

Marševi potpore

Nije to bio prvi napad na Charlie Hebdo. U studenome 2011, bomba im je bačena na redakciju, nakon što je prethodni broj objavljen pod egidom »Charia Hebdo«, uz napomenu kako je glavni urednik broja – prorok Muhamed, koji s naslovnice poručuje: »Sto udaraca bičem ako ne umrete od smijeha«. Charliejev direktor Charb komentirao je da su napad mogli izvesti »glupaci koji ne poznaju islam« i »idioti koji izdaju vlastitu religiju«. Od tada pa do ubojstva, Charb je živio uz policijsku zaštitu. Nakon što je Charlie u rujnu 2012. objavio karikature golog Muhameda, i redakcija je dobila trajnu policijsku zaštitu, koja u siječnju 2015. nije pomogla ni samim policajcima.

U prvim danima nakon masakra, val deklarativne podrške preplavio je Europu. Prvi broj poslije napada donio je neslućenu nakladu: tjednik koji je dotad jedva preživljavao sa šezdesetak tisuća primjeraka, objavljen je u više od tri milijuna kopija, i prodan u cijelome svijetu. Na naslovnici uplakani Muhamed nosi natpis »Ja sam Charlie«, a iznad njega piše: »Sve je oprošteno«. Pod sloganom »Ja sam Charlie« (Je suis Charlie), diljem Europe tih su dana održane masovne demonstracije podrške. U Parizu, stotine tisuća ljudi marširale su ulicama, predvođene francuskim predsjednikom Hollandeom, u društvu izraelskog premijera Benjamina Netanyahua, britanskog premijera Camerona, njemačke premijerke Angele Merkel...

Ali preživjeli satiričari, svjesni političkog licemjerja kojim su odisali ti marševi potpore, nisu se dali zavesti.

»Povraćamo na one koji su iznenada objavili da su nam prijatelji«, izjavio je Charliejev suradnik Bernard Willem Holtrop, Nizozemac, poznat kao Willem. Charliejev karikaturist Renald Luzier Luz, koji je masakr preživio jer je zakasnio na posao, komentirao je ovako: »Ljudi pjevaju Marseljezu. Ali mi govorimo o sjećanju na Charba, Tignousa, Cabua, Honorea, Wolinskog: to bi im se gadilo«.

Nije trebalo dugo da se pokaže kako su Luz i Willem u pravu. Umjesto mjesta koje nepopustljivo brani slobodu nasuprot zabranama, Europa je za samo koji dan postala poprište »za« i »protiv« Charlie Hebdoa, kao simbola nepopustljivosti u slobodi. »Ja nisam Charlie« postao je podjednako čest slogan kao i onaj prvi, koji su u prvi čas svi prigodno istaknuli. Godinu nakon likvidacije prkosnih satiričara, svijet je opasnije mjesto, Europa neslobodniji kontinent, a smisao masakra, ako ga ima, nazire se u svijesti da postoje još ljudi koji ozbiljno shvaćaju slobodu.

Otužni spomenik

Što se mene osobno tiče, kod Charlie Hebdoa se radi samo i jedino o slobodi. Dakle o obavezi. Dakle o imperativu da se silama koje siju strah pruža otpor. To što se čini da prostori slobode, pod utjecajem takvih sila, postupno nestaju – pogotovo kod nas u Hrvatskoj, gdje gipsani kip Gospe na pozornici uzrokuje neviđenu hajku na kazališnog intendanta – pristojnoga čovjeka ne oslobađa obaveze da se za njih bori, kaže za naš list Viktor Ivančić, suosnivač Feral Tribunea, Charliejeva splitskog dvojnika.

U izjavi za naš list, kojom je jučer komentirao odnos prema Charliejevu nasljeđu, Ivančić kaže: »Kroz proteklih godinu dana svjedočili smo dvostrukoj zloupotrebi ubijenih francuskih satiričara: s jedne se strane od Charlie Hebdoa nastoji na silu sklepati nekakav simbol 'zapadnih vrijednosti', nekakav otužni spomenik koji će biti zalijevan protokolarnim suzama, a povodom obljetnica će se pod njim postrojavati garniture okorjelih političkih štetočina i busati u prsa libertinska, iako je sam list mnoge od tih 'zapadnih vrijednosti' nemilosrdno ismijavao, dok ga se s druge strane tendenciozno krivotvori i pokušava prikazati rasističkim projektom čiji su autori sami odgovorni za tragediju koja ih je zadesila. Nakon masakra, simbolički kapital Charlie Hebdoa najmanje je u rukama njegovih urednika i novinara«.

Izvor: Novi list