Aktualno > Vijesti

Gillo Cutrupi: Jezične barijere i vlade koče protok informacija na internetu

12.02.2016.

Strateg za digitalne komunikacije Gillo Cutrupi upozorava da je velika količina informacija dostupnih na internetu jedan od razloga manjeg protoka kvalitetnih i provjerenih podataka. Mnoge infromacije ostanu pokopane na internetu posebno u zemljama gdje ljudi ne govore engleski, a ono što ostane na lokalnom jeziku često kontroliraju vlade smatra italijanski stručnjak za digitalne medije i trener digitalne sigurnosti Gillo Cutrupi.

Cutrupi više od 15 godina radi s aktivistima i nevladinim organizacijama širom svijeta, a njegov angažman posebno se ističe u edukaciji nevladinog sektora, istraživanju i razvijanju inovativnih taktika i alata za napredak zajednica. Aktivist je Tactical Techa, neprofitne organizacije koja od 2003. godine radi na poboljšanju načina na koji koristimo informacije i digitalnu tehnologiju putem aktivističkih zagovaračkih kampanja širom svijeta.

Kao stručnjak za medije ima iskustvo organiziranja digitalnih kampanja za nekoliko srednjih i velikih organizacija kao što su Greenpeace International, Doctors Without Borders i Amnesty International. Za Media.ba Cutrupi govori o najvećim prijetnjama za nesmetan protok digitalnih informacija današnjice io  tome kako svaki aktivist, organizacija ili novinar mogu svojim radom jačati sektor civilnog društva.

Što se može smatrati glavnom barijerom koja stoji između istinite i korisne informacije i civilnog društva?

Sve organizacije i udruženja s kojima radimo, pa čak i individualci i aktivisti – svi oni proizvode informacije i komuniciraju s digitalnim medijima. Mnogi od njih ne znaju kako da zaštite te infromacije niti kako da ih distribuiraju. Dakle, posao koji mi radimo odnosi se na to da im govorimo kako da bolje koriste informacije. Ponekad ne znaju gdje ih tražiti jer nisu svjesni samog procesa. Zapravo, razumiju važnost informacije i svi će proći kroz osnovne korake pretraživanja, ali mi ih učimo kako da ulaze malo dublje u problematiku. Tijekom treninga diskutiramo o doxingu i drugim procedurama. Pod doxingom mislim na dubinsku pretragu individualnih i drugih subjekata, koja se ne može odraditi samo korištenjem pretraživača, nego je potrebno pregledati i baze podataka i koristiti ostale alate. To je važno, jer je riječ o osnovama odgovarajućeg istraživanja za bilo koju vrstu članaka ili nekog drugog sadržaja. To je osnovni posao koji organizacije, udruženja i novinari trebaju obaviti. Neki od njih su već svjesni problema, neki nisu – ovisi o resursu. Danas je penetracija na internetu velika; uzevši u obzir da se ljudi u nekim afričkim i južnoazijskim zemljama ne mogu spojiti na mrežu normalnim računalima, ali da postoji mnogo ulazaka mobilnim telefonima, potrebno im je reći kako da to koriste da dođu do informacija. Postoji uvijek vremensko ograničenje, jer smo mi nevladina organizacija. Svi smo profesionalci, ali ipak, raditi s organizacijama znači da nikad nemamo vremena raditi sa specifičnim grupama, specifičnim aktivistima i podržati ih. Radimo što možemo, ali potrebno je da se oni i sami educiraju. Možemo im dati prvi poticaj i skrenuti pažnju na neki problem, ali na kraju je sve praksa.

Što čini jednu organizaciju ili udruženje efikasnijim od drugih i koji su koraci od male nevladine organizacije do velike i priznate međunarodne organizacije?

Čvrste organizacije kao što su Greenpeace, Doctors Without Borders i Amnesty International imaju iza sebe mnogo izvora. To su sve organizacije koje nikad nisu propale, jer je njihova infrastruktura, u smislu organizacije, vrlo jaka – oni mogu zaposliti profesionalce i imaju više financijskih izvora nego, na primjer, male organizacije u Africi. Da, na početku su bili mali, ali su  počeli raditi 70-ih i 80-ih, kada civilno društvo praktično nije postojalo, tako da su bili novi element. Ljudi su bili voljni podržati organizacije koje potežu pitanja okoliša ili ljudskih prava. Danas je broj nevladinih organizacija koje rade na tim pitanjima ogroman i jako je teško za nekoga da postane popularan kao Greenpeace u sektoru okoliša jer su oni već pozicionirani. Međutim, postaje jako važno ono što se događa na lokalnom nivou, jer velike organizacije ne mogu raditi na mikro-nivou gradova ili regija. I to je ono na što bi se, mislim, male organizacije trebale fokusirati. Jako je teško, gotovo nemoguće, sada postati velika organizacija. Nema više prostora za to. Ali možete biti veoma efikasna organizacija na regionalnom i lokalnom nivou. Fokus bi trebalo pratiti njihovu dinamičnu prirodu, jer je jedna od odluka velikih organizacija odluka o usporavanju procesa. Ako velike grupe prolaze kroz taj proces, one trebaju postići koncenzus ili na neki drugi način uključiti veliki broj zainteresiranih. Zato rade na kampanjama godinama. Tako da postoji prednost u tome što ste mali. Jedan od aspekata koji je uvijek potreban su kontakti, veze s vlastima i novinarima na lokalnom nivou. Ako nemate te kontakte, uvijek je teško raditi i praktično ste nevidljivi. Nivo zastupanja koji trebate postići je vrlo velik, što znači da trebate raditi osnovno – u školama, s freelancerima.

Može li umrežavanje pomoći organizacijama u postizanju ciljeva i zašto postoji i dalje otpor nevladinih organizacija u tom procesu?

Radi se o strahu od zajedničkog radnog prostora za iste ciljeve, jer svaka organizacija ima svoj identitet i vrlo je dobro za svaku od njih da ga zadrži. Ali postaje vrlo neuspješno ako svatko radi različito. Nažalost, dio je prirode organizacija da kreiraju prepreke u pomaganju jedni drugima zato što su male grupe vrlo ponosne na ono što su izgradile. Na kraju, to je ono što rade – kreiraju stvarnost ni od čega tako da je njihov identitet jako važan. Ali nekada trebaju biti svjesni da nikada neće pobijediti u kampanjama ako rade sami. Prednost umrežavanja nije samo financijska; ono spaja kontakte i ljudske resurse. Organizacija koja radi u Sarajevu na pitanjima ljudskih prava može biti partner s organizacijom koja radi na sličim problemima u Mostaru. Moramo se suočiti sa stvarnošću – ako je netko u zatvoru, na primjer, i želite ga izbavititi, trebate mnogo podrške. Ako radite odvojeno, vjerovatno nećete postići mnogo.

Kako novinari i civilno društvo mogu udružiti snage u angažiranju javnosti relevantnim informacijama?

Novinari također trebaju profil. Članak koji je objavio samo jedan novinar znači puno za tog novinara i njegovu biografiju. To je normalno i zbog toga novinari i rade svoj posao. Ali je činjenica i da će šanse da se članak objavi ako ga piše grupa novinara i ako ga zajedno potpišu vjerovatno biti veće i da će taj članak privući više pažnje. Teško je, jer svatko želi raditi ono što hoće. Postoje neke organizacije koje imaju grupu freelancera i drugih novinara koji pokušavaju komunicirati kao jedno, iako su pojedinci koji rade odvojeno. Mislim da je to način na koji novinari mogu pridonijeti civilnom društvu.

Što je uzrok slabog protoka informacija u digitalnim medijima?

Prije svega, rekao bih da je jezik barijera – najrasprostranjeniji jezik na internetu je engleski. U mnogim zemljama ljudi ne znaju taj jezik dobro i imaju problema pri pretraživanju informacija. Sve što pretražuju je na lokalnom jeziku i zato ne uspijevaju pronaći izvore izvana. U nekim zemljama medije, čak i web stranice, kontrolira vlada, pa ako tražim nešto na nekom specifičnom jeziku, možda ću naći samo informacije koje vlada želi da vidim. Idealno bi bilo pretraživati na engleskom i to je neka osnova koja bi trebala postojati. Osim toga, postoji toliko mnogo informacija kojih nismo svjesni. Mnogo je truda u svijetu da se sastave informacije, ne samo u SAD-u,  i mi ih proaktivno tražimo. Glavni problem je činjenica da postoji velika količina informacija dostupnih na internetu. Moramo biti pametni i znati kako koristiti alate, zajednice, mailing liste te moramo ulaziti dublje u specifične probleme i pokušati smanjiti količinu nebitnih informacija na internetu.

AUTOR: Hilma Unkić

Ovaj tekst je objavljen u partnerstvu s Osservatorio Balcani e Caucaso za projekat European Centre for Press and Media Freedom (ECPMF) i sufinanciran sredstvima Europske komisije. Autori publikacije su odgovorni za njen sadržaj i stavovi koji su u njemu izneseni ni na koji način ne odražavaju stavove Europske komisije.

Strateg za digitalne komunikacije Gillo Cutrupi upozorava da je velika količina informacija dostupnih na internetu jedan od razloga manjeg protoka kvalitetnih i provjerenih podataka. Mnoge infromacije ostanu pokopane na internetu posebno u zemljama gdje ljudi ne govore engleski, a ono što ostane na lokalnom jeziku često kontroliraju vlade smatra italijanski stručnjak za digitalne medije i trener digitalne sigurnosti Gillo Cutrupi.

Cutrupi više od 15 godina radi s aktivistima i nevladinim organizacijama širom svijeta, a njegov angažman posebno se ističe u edukaciji nevladinog sektora, istraživanju i razvijanju inovativnih taktika i alata za napredak zajednica. Aktivist je Tactical Techa, neprofitne organizacije koja od 2003. godine radi na poboljšanju načina na koji koristimo informacije i digitalnu tehnologiju putem aktivističkih zagovaračkih kampanja širom svijeta.

Kao stručnjak za medije ima iskustvo organiziranja digitalnih kampanja za nekoliko srednjih i velikih organizacija kao što su Greenpeace International, Doctors Without Borders i Amnesty International. Za Media.ba Cutrupi govori o najvećim prijetnjama za nesmetan protok digitalnih informacija današnjice io  tome kako svaki aktivist, organizacija ili novinar mogu svojim radom jačati sektor civilnog društva.

Što se može smatrati glavnom barijerom koja stoji između istinite i korisne informacije i civilnog društva?

Sve organizacije i udruženja s kojima radimo, pa čak i individualci i aktivisti – svi oni proizvode informacije i komuniciraju s digitalnim medijima. Mnogi od njih ne znaju kako da zaštite te infromacije niti kako da ih distribuiraju. Dakle, posao koji mi radimo odnosi se na to da im govorimo kako da bolje koriste informacije. Ponekad ne znaju gdje ih tražiti jer nisu svjesni samog procesa. Zapravo, razumiju važnost informacije i svi će proći kroz osnovne korake pretraživanja, ali mi ih učimo kako da ulaze malo dublje u problematiku. Tijekom treninga diskutiramo o doxingu i drugim procedurama. Pod doxingom mislim na dubinsku pretragu individualnih i drugih subjekata, koja se ne može odraditi samo korištenjem pretraživača, nego je potrebno pregledati i baze podataka i koristiti ostale alate. To je važno, jer je riječ o osnovama odgovarajućeg istraživanja za bilo koju vrstu članaka ili nekog drugog sadržaja. To je osnovni posao koji organizacije, udruženja i novinari trebaju obaviti. Neki od njih su već svjesni problema, neki nisu – ovisi o resursu. Danas je penetracija na internetu velika; uzevši u obzir da se ljudi u nekim afričkim i južnoazijskim zemljama ne mogu spojiti na mrežu normalnim računalima, ali da postoji mnogo ulazaka mobilnim telefonima, potrebno im je reći kako da to koriste da dođu do informacija. Postoji uvijek vremensko ograničenje, jer smo mi nevladina organizacija. Svi smo profesionalci, ali ipak, raditi s organizacijama znači da nikad nemamo vremena raditi sa specifičnim grupama, specifičnim aktivistima i podržati ih. Radimo što možemo, ali potrebno je da se oni i sami educiraju. Možemo im dati prvi poticaj i skrenuti pažnju na neki problem, ali na kraju je sve praksa.

Što čini jednu organizaciju ili udruženje efikasnijim od drugih i koji su koraci od male nevladine organizacije do velike i priznate međunarodne organizacije?

Čvrste organizacije kao što su Greenpeace, Doctors Without Borders i Amnesty International imaju iza sebe mnogo izvora. To su sve organizacije koje nikad nisu propale, jer je njihova infrastruktura, u smislu organizacije, vrlo jaka – oni mogu zaposliti profesionalce i imaju više financijskih izvora nego, na primjer, male organizacije u Africi. Da, na početku su bili mali, ali su  počeli raditi 70-ih i 80-ih, kada civilno društvo praktično nije postojalo, tako da su bili novi element. Ljudi su bili voljni podržati organizacije koje potežu pitanja okoliša ili ljudskih prava. Danas je broj nevladinih organizacija koje rade na tim pitanjima ogroman i jako je teško za nekoga da postane popularan kao Greenpeace u sektoru okoliša jer su oni već pozicionirani. Međutim, postaje jako važno ono što se događa na lokalnom nivou, jer velike organizacije ne mogu raditi na mikro-nivou gradova ili regija. I to je ono na što bi se, mislim, male organizacije trebale fokusirati. Jako je teško, gotovo nemoguće, sada postati velika organizacija. Nema više prostora za to. Ali možete biti veoma efikasna organizacija na regionalnom i lokalnom nivou. Fokus bi trebalo pratiti njihovu dinamičnu prirodu, jer je jedna od odluka velikih organizacija odluka o usporavanju procesa. Ako velike grupe prolaze kroz taj proces, one trebaju postići koncenzus ili na neki drugi način uključiti veliki broj zainteresiranih. Zato rade na kampanjama godinama. Tako da postoji prednost u tome što ste mali. Jedan od aspekata koji je uvijek potreban su kontakti, veze s vlastima i novinarima na lokalnom nivou. Ako nemate te kontakte, uvijek je teško raditi i praktično ste nevidljivi. Nivo zastupanja koji trebate postići je vrlo velik, što znači da trebate raditi osnovno – u školama, s freelancerima.

Može li umrežavanje pomoći organizacijama u postizanju ciljeva i zašto postoji i dalje otpor nevladinih organizacija u tom procesu?

Radi se o strahu od zajedničkog radnog prostora za iste ciljeve, jer svaka organizacija ima svoj identitet i vrlo je dobro za svaku od njih da ga zadrži. Ali postaje vrlo neuspješno ako svatko radi različito. Nažalost, dio je prirode organizacija da kreiraju prepreke u pomaganju jedni drugima zato što su male grupe vrlo ponosne na ono što su izgradile. Na kraju, to je ono što rade – kreiraju stvarnost ni od čega tako da je njihov identitet jako važan. Ali nekada trebaju biti svjesni da nikada neće pobijediti u kampanjama ako rade sami. Prednost umrežavanja nije samo financijska; ono spaja kontakte i ljudske resurse. Organizacija koja radi u Sarajevu na pitanjima ljudskih prava može biti partner s organizacijom koja radi na sličim problemima u Mostaru. Moramo se suočiti sa stvarnošću – ako je netko u zatvoru, na primjer, i želite ga izbavititi, trebate mnogo podrške. Ako radite odvojeno, vjerovatno nećete postići mnogo.

Kako novinari i civilno društvo mogu udružiti snage u angažiranju javnosti relevantnim informacijama?

Novinari također trebaju profil. Članak koji je objavio samo jedan novinar znači puno za tog novinara i njegovu biografiju. To je normalno i zbog toga novinari i rade svoj posao. Ali je činjenica i da će šanse da se članak objavi ako ga piše grupa novinara i ako ga zajedno potpišu vjerovatno biti veće i da će taj članak privući više pažnje. Teško je, jer svatko želi raditi ono što hoće. Postoje neke organizacije koje imaju grupu freelancera i drugih novinara koji pokušavaju komunicirati kao jedno, iako su pojedinci koji rade odvojeno. Mislim da je to način na koji novinari mogu pridonijeti civilnom društvu.

Što je uzrok slabog protoka informacija u digitalnim medijima?

Prije svega, rekao bih da je jezik barijera – najrasprostranjeniji jezik na internetu je engleski. U mnogim zemljama ljudi ne znaju taj jezik dobro i imaju problema pri pretraživanju informacija. Sve što pretražuju je na lokalnom jeziku i zato ne uspijevaju pronaći izvore izvana. U nekim zemljama medije, čak i web stranice, kontrolira vlada, pa ako tražim nešto na nekom specifičnom jeziku, možda ću naći samo informacije koje vlada želi da vidim. Idealno bi bilo pretraživati na engleskom i to je neka osnova koja bi trebala postojati. Osim toga, postoji toliko mnogo informacija kojih nismo svjesni. Mnogo je truda u svijetu da se sastave informacije, ne samo u SAD-u,  i mi ih proaktivno tražimo. Glavni problem je činjenica da postoji velika količina informacija dostupnih na internetu. Moramo biti pametni i znati kako koristiti alate, zajednice, mailing liste te moramo ulaziti dublje u specifične probleme i pokušati smanjiti količinu nebitnih informacija na internetu.

AUTOR: Hilma Unkić

Ovaj tekst je objavljen u partnerstvu s Osservatorio Balcani e Caucaso za projekat European Centre for Press and Media Freedom (ECPMF) i sufinanciran sredstvima Europske komisije. Autori publikacije su odgovorni za njen sadržaj i stavovi koji su u njemu izneseni ni na koji način ne odražavaju stavove Europske komisije.