Aktualno > Analize

Fotoreporter: izumrli dinosaur ili umirući vitez

23.03.2016.

Piše: Srđan Vrančić

 

Da ste nekad uvaženom gosponu fotografu rekli kako će nekog njegovog kolegu, za par desetljeća, poslat na neki događaj opremljenog naočalama da snimi fotografije, gledao bi vas kao potpunog luđaka. Danas je to već stvarnost.

S Googlovim naočalama vi postajete potencijalni dobro opremljeni fotoreporter. Sljedeći korak je da urednik ima live prijenos s vaših naočala i da vam u slušalicu u uhu izdaje naredbe: Malo desno, to umiri se, klik, imamo sliku, kreni dalje. Teško je zadržati minimum digniteta profesije kad svaki prosječni stanovnik ima jednu ili više kamera. Kad hiperprodukcija plastičnih leća na mobitelima zagušuje javni prostor. Kad svatko misli da je fotografija urođeni dar, a ne profesija sa svojim zakonitostima. Teško je kad vam urednik kaže: Ma neka su fotografije malo u pokretu, onako mrvicu neoštre. Da bude dinamično, nešto kao paparazzo. Pritom ne znajući ni pravo značenje riječi. Ne shvaćajući da je bit takvog snimanja studiozna višednevna ili višemjesečna priprema, a ne trenutna reakcija.

Nova generacija samo sluša

Sjedite na utakmici i urednik urla u slušalicu: Već je deseta minuta, a ti još nisi poslao sliku iz igre. Web nam zjapi prazan. Da zaista, gdje su ona romantična vremena kad su se reportaže radile po nekoliko dana. Kad se čekalo pravo svjetlo. Kad se s kolegama raspravljalo koja je fotografija bolja i onda se urednicima dalo samo jednu ili dvije kao završni izbor. Vremena kada je postojao gospon, barba, meštar fotograf. Vremena kada se na šnel-fotografa gledalo kao na posprdni ispljuvak profesije. Danas je šnel-fotograf čežnja naših nalogodavaca, koji nas uvjeravaju da tome trebamo težiti. Određeni broj istinskih fotoreportera branit će postulate struke do kraja karijere, iako smo i sami svjesni da je vrijeme uvaženih fotografa ili još cjenjenijih fotoreportera nepovratno izgubljeno. Kao i vrijeme dinosaura ili vitezova. Možda smo mi dinosauri izumrli, ali postoje i oni na početku karijere. Njih zovu talentima ili genijalcima. Malo ih je, ali te mlađe kolege figuriraju kao vitezovi nepokolebljivih principa i ostavljaju nadu da će se legenda ipak nastaviti.  Kažu da se Zbor fotoreportera možda gasi. Nije dobro, ali samo po sebi nije ni tragedija. Dio članstva nastavit će djelovanje kroz HND. Neki su se profilirali kao borci za autorska prava i sigurno će nastaviti rad kroz neku izvanstrukovnu udrugu. Jedan dio ionako nije bio zainteresiran ni za kakvo djelovanje osim međusobnog optuživanja. U ovom razdoblju svi će tražiti krivca. Istina je da krivca nema, svi smo mi krivci. Svi mi nismo uložili koliko smo mogli da Zbor opstane. Svatko, naravno, iz sebi opravdanih razloga. Krivica je i na novinarima koji su se u jednom periodu počeli odnositi prema svojim kolegama kao prema nužnom zlu. „Dajte samo da vas fotić snimi. Minutu dvije, samo da okine, pa ćemo mi na miru, ozbiljno popričat.“ Takvo razdvajanje nedjeljivog. Nerazumijevanje suštine novinarstva poslodavci su ubrzo okrenuli protiv samih novinara. Shvatili su. Ako već tandem može biti razdvojen, a fotoreporter mora biti na terenu da bi snimio fotografiju, onda novinar može sjediti i u redakciji. Danas vrlo često fotoreporteri trče po terenu, a novinari ih nazivaju s molbama da im objasne što se ustvari događa. Da, na gubitku su, nažalost, obje profesije, ali i sami poslodavci, koji dobivaju manje kvalitetan materijal. O čitateljima da i ne govorimo; pa davno se prestalo razmišljati o njima.

Je li profesija već umrla?

Krivac su i foto news agencije, koje su bitno smanjile tržišni prostor. Ušteda u troškovima višestruko se, naravno negativno, odrazila na raznolikost sadržaja. Onaj prvi, vizualni dojam, potpuno je izgubio na važnosti. Zahvaljujući neekskluzivnosti agencija, dnevnici ili tjednici, portali, pa i TV postali su vizualno uniformirani. Iste fotografije se vrte na različitim platformama. Trenutno radi nemjerljivo manje profesionalnih fotoreportera nego prije pojave agencija. Nekada je dnevni list zapošljavao isti broj fotoreportera kao sada agencija, koja ima nekoliko dnevnika, portala, tjednika i ostalih klijenata. Može li netko zamjeriti poslodavcima što na sve načine pokušavaju racionalizirati svoje redakcije suočeni s padom tiraže. Može, jer u ovom su segmentu možda ubili jednu profesiju. Moju profesiju. Mogu ih razumjeti, ali to me ne sprečava da im zamjeram. Zašto bi netko plaćao svog fotoreportera kad za istu, odnosno manju cijenu, može dobiti foto servis iz cijele zemlje. Sada na snimanjima ne postoji desetak kolega s kojima se borite za bolju fotografiju, već vrlo često još samo jedan ili dva. Takva situacija nužno dodatno spušta kvalitetu. Da ne govorimo o tome da mlađe potencijalne kolege gotovo da nemaju nikakvu šansu da se dokažu, školuju i profiliraju u prave znalce. Da bi uopće ušli u konkurenciju, potrebno je izdvojiti desetak tisuća eura za opremu, a dobiti, makar i povremeno, honorarno radno mjesto je potpuna iluzija. Zadnjih godina iskusni fotoreporteri se otpuštaju, a ne zapošljavaju se nikakvi. Nekada su postojali omladinski listovi, pa su došle na red niskobudžetne tiskovine, portali, a cijelo to vrijeme „velike novine“ su angažirale vikend ili ljetne suradnike. Bilo je dovoljno mogućnosti da se školujete u praksi. Da naučite posao i steknete mogućnost da postanete stalni zaposlenik ugledne redakcije. Iz takve kvantitete izrasli su i kvalitetni kadrovi. Danas sve tri agencije koje djeluju na tržištu zajedno ne ostavljaju mogućnost za više od dva-tri mlada honorarca. Nedavno sam saznao da jedan moj ugledni kolega, čije fotografije često završavaju na naslovnicama, povremeno radi na baušteli. Je li to moguće? Kako, zašto... Da li je moja profesija već umrla, samo ja to još nisam shvatio?

Imamo krivca

Prije nekoliko godina Zbor je jahao na entuzijazmu. Organizirao je prodajnu aukciju fotografija s izbora Hrvatske novinske fotografije u korist zaklade Ana Rukavina. Okupilo se tamo raznoliko društvo: viđenici, normalni ljudi i fotoreporteri. Dvorana je bila krcata raznolikih afiniteta i želja, ali svi smo se tiskali u zajedničkoj akciji Zbora. Nakon aukcije razgovarao sam sa dva tadašnja direktora Pixsella i Cropixa. Pitao sam ih, više u šali, jesu li svjesni da će biti zapamćeni kao grobari fotoreporterizma. Naravno da oni to nisu. Oni su samo ljudi iz struke koji su vjerovali da će agencije donijeti kvalitetu, samostalnost, profesionalnost. Na moju, a i njihovu žalost, moja je šala na putu da postane naša istina. Kriv je, naravno, i HND, koji, bez obzira na činjenicu da su članovi Zbora mahom i članovi HND-a, već godinama ne reagira na negativne pojave u struci. Ali tko je to HND? Pa to sam i ja i moje kolege fotoreporteri. Zašto bi neki novinar trošio svoje slobodno vrijeme kada mi sami to niti iniciramo, niti na tome radimo. Krivi su, naravno, i svi predsjednici Zbora i njihovi pomoćnici - zašto nisu napravili ovo ili ono. A činjenica da su to radili volonterski i vjerujem u dobroj namjeri nikad ih neće amnestirati kod neaktivnog članstva.

Vrijem gazi ideale

Možemo tako nabrajati krivce i nikad ih neće nedostajati. Možemo upirati prstom u sve oko sebe, ali taj prst će ustvari pokazivati u nas same. Vrijeme koje je došlo pregazilo je ideale i vrijednosti struke, pregazilo je i nas, a mi se nismo oduprli. Gledali smo svoje male interese, a ispred nosa nam je prošla globalna slika. Bit će žalosno ako se neke stvari koje je Zbor podigao na zavidan nivo prepuste zaboravu. Izbor za Hrvatsku novinsku fotografiju jedna je od tih akcija. Nije važno ni tko je dobivao nagrade, ni tko je zadnjih godina bojkotirao izbor. Važno je da je on bio ogledalo struke. Manifestacija koja je obilazila cijelu Hrvatsku i bila naš izlog. Bio sam neizmjerno ponosan kada bi kolege odabrale neku moju fotografiju u uži izbor. Nerijetko te fotografije nisu prepoznali moji urednici. To mi je bio znak da sam na dobrom putu, da me struka razumije. Važno mi je bilo i vrijeme priprema za izbor. Tada smo u matičnoj redakciji razgovarali o fotografiji, kadrovima, nepovratnim trenucima, zlatnim rezovima, a ne o smjenama, radnom vremenu ili nekim manje bitnim stvarima. Žao mi je što nismo uspjeli profilirati iskaznicu Zbora kao validnu univerzalnu akreditaciju. Ne bi to bila neka novina; imaju to i drugi nacionalni savezi.

 

Akreditacije

 

Postoje dogovori da onaj tko nije provjeren i član nacionalnog saveza uopće ne može izvještavati iz, primjerice, parlamenta, protokolarnih događaja visokog ranga, visokorizičnih ili važnih sportskih događaja i sl. U vrijeme kad za svaku seosku zabavu moraš imati posebnu propusnicu i akreditaciju trebali smo više raditi na toj nacionalnoj strukovnoj legitimaciji. Dogovoriti s nacionalnim sportskim savezima, institucijama sistema da ta iskaznica ima slobodan prolaz. Svaka PR agencija koja organizira događajčić inzistira na procesu akreditacije, a istovremeno na ligi prvaka imaš 50 fotoreportera. Svi akreditirani, a redakcije gotovo nepostojeće. Pola njih nisu ni fotografi, a kamoli fotoreporteri. O pravilima ponašanja da i ne govorimo, jer to im je potpuna nepoznanica. Kad ti „fotoreporter“ s mobitelom stoji u kadru i objašnjava kako on ima pravo, jer ima akreditaciju isto kao i ti. Kad na finalu kupa svi službeni fotografi šeću svečanom ložom, a svi fotoreporteri stoje četrdeset i koji metar dalje dok traje dodjela odličja, netko mora reagirati. Zašto je Predsjedničin, gradonačelnikov, HNS-ov, Dinamov ili fotograf predsjednika mjesne zajednice važniji od javnosti. Mogao se izvršiti pritisak na institucije da se univerzalnim akreditacijama zadrži dignitet profesije i prevenira takva nakaradna selekcija. Naravno taj, kao i ostali procesi, mogu se nastaviti i kroz HND, ali to ipak zahtijeva neki angažman nas samih.

 

OKVIR

Epidemija apatije i borba za preživljavanje

Odlukom Skupštine Zbora iz rujna 2015. godine pokrenut će se likvidacija za Udrugu građana Zbor fotoreportera Hrvatske zbog neaktivnosti članstva. Kako navodi sadašnji predsjednik Zbora Siniša Hančić, dugi niz godina sve su aktivnosti Zbora bile isključivi plod angažmana isključivo predsjednika Zbora, a ne i Izvršnog odbora Zbora, kako nalaže Statut. - Godišnji natječaj "Hrvatska novinska fotografija" za najbolje fotografije snimljene protekle godine, organizacija provedbe natječaja, žiriranje, pronalaženje pokrovitelja i sponzora, svečanost dodjele nagrada, pripreme izložbi HNF većim gradovima Hrvatske, kao i niz administrativnih poslova svake godine provodi predsjednik uz pomoć nekolicine kolega članova koji mahom više ne rade fotoreporterski posao - sve volonterski.  Od 235 članova udruge, kojih je 110 u Zagrebu, relativno aktivnih ih je do pet. Pokušali smo potaknuti kolege na sudjelovanje detaljnim prijedlozima Plana rada Zbora, akcijama, zamjenom predsjednika i članova Izvršnog odbora, no očito je sve bilo uzalud. Ni prije tri godine pokrenuta Kuća slavnih hrvatskog fotonovinarstva ni putujuća izložba Hrvatska novinska fotografija nisu dovoljan motiv za uključenje u rad većeg broja fotoreportera. Ponudili smo i rad i savjetovanje na temu autorskopravnih odnosa, radnopravnih odnosa, projekata i sl., no bez uspjeha. Za volonterski rad nitko nema ni vremena ni motiva. Iako su projekti Zbora, Kuća slavnih i izložba Hrvatska novinska fotografija, vrlo traženi i cijenjeni kod raznih institucija, pa smo tako dragi gosti u Galeriji umjetnina Narodnog muzeja Zadar, u Galeriji Batana u Rovinju kao dio programa cijenjenog međunarodnog festivala Photodays, za Splitskog ljeta našu izložbu pogleda godišnje i desetak tisuća posjetitelja u galeriji Fotokluba Split, nezaobilazna je naša izložba fotografija za Vinkovačkih jeseni u Galeriji Meraja u Vinkovcima, itd., nedostatak motiva i vremena naših kolega fotoreportera jednako kao i nedostatak interesa samih medija za koje rade nude nam ključno pitanje - koji je smisao postojanja udruge? Ne zanima li ona fotoreportere, treba li uopće postojati? Osobno mislim da smo sami krivi za sve što nam se događa. Generacije prije nas, mi sami, kao i sve mlađe kolege, propustili smo učiniti za struku najbolje što možemo, jer smo tako mogli osnažiti i svoju poziciju. Prvenstveno je davno trebalo urediti autorskopravne odnose koji su temelj našeg postojanja, stvaralaštva. Propustili smo učiniti Zbor jakom organizacijom koja je nezaobilazna u bilo kakvim aktivnostima vezanima uz fotografiju - bilo da se radi o pripremi zakonskih okvira, o licencama za rad, o uvjetima rada, o cijeni rada, o zaštiti članova i njihova rada, ali i o čvršćim kriterijima za članstvo u Zboru. Fotoreporteri kao jaki individualci jednostavno ne vide ili pak nemaju interesa sami se uključiti u sve navedeno, pa čekaju da sve obavi netko drugi. Kritičara je redovito puno, no nažalost onih koji su spremni pomoći u radu za opće dobro svih u struci i fotografije općenito - gotovo da i nema. Kao predsjednik u dva mandata, jednako kao i moji prethodnici, bez obzira na vlastiti angažman, svjestan sam da bez kritične mase kolega koji su voljni nešto pokrenuti ne tapkamo u mjestu, nego nestajemo. Svijest o našem položaju u medijima i društvu nikada nije bila jasnija, no vjerujem da je i stanje Zbora samo odraz dugogodišnje stagnacije medija i društva. Epidemija apatije i borba za preživljavanje ne daju mjesta za entuzijazam i volonterstvo navodi Hančić.

OKVIR

Vukli su pojedinci

Jedan od bivših predsjednika Zbora Igor Nobilo ističe kako je svaki lanac jak koliko i najslabija karika. -Udruženja su odlične podloge za aktivnosti članstva jer pružaju pravni i financijski okvir i mogućnosti suradnje unutar i izvan osnovne strukture. Samostalan Zbor fotoreportera pokrenut je prije 7 godina iz očigledne potrebe za rješavanjem zajedničkih problema, od promocije struke do pitanja opstojnosti. No, bez obzira na pregršt dobrih ideja i želja vrijeme je pokazalo da slabost naše priče leži upravo u nama. Pojedinci su vukli i gurali, ukazivali usmenom i pisanom riječju, ali nisu iznašli rješenja kako aktivirati članstvo. Drago mi je da smo pokazali da ipak možemo i znamo raditi kvalitetno na primjeru Hrvatske novinske fotografije, izložbe koja je bila dobro primljena i kod nas i u svijetu. Još draža mi je uspomena na humanitarni koncert triju najvećih rock grupa koji je Zbor u samo mjesec dana, uz angažman malog broja ljudi ostvario u korist našeg člana kojemu je takva pomoć zatrebala. I zbog toga sve mi ipak ostaje u pozitivnom tonu, kaže Nobilo.

 

 

 

 

 

Piše: Srđan Vrančić

 

Da ste nekad uvaženom gosponu fotografu rekli kako će nekog njegovog kolegu, za par desetljeća, poslat na neki događaj opremljenog naočalama da snimi fotografije, gledao bi vas kao potpunog luđaka. Danas je to već stvarnost.

S Googlovim naočalama vi postajete potencijalni dobro opremljeni fotoreporter. Sljedeći korak je da urednik ima live prijenos s vaših naočala i da vam u slušalicu u uhu izdaje naredbe: Malo desno, to umiri se, klik, imamo sliku, kreni dalje. Teško je zadržati minimum digniteta profesije kad svaki prosječni stanovnik ima jednu ili više kamera. Kad hiperprodukcija plastičnih leća na mobitelima zagušuje javni prostor. Kad svatko misli da je fotografija urođeni dar, a ne profesija sa svojim zakonitostima. Teško je kad vam urednik kaže: Ma neka su fotografije malo u pokretu, onako mrvicu neoštre. Da bude dinamično, nešto kao paparazzo. Pritom ne znajući ni pravo značenje riječi. Ne shvaćajući da je bit takvog snimanja studiozna višednevna ili višemjesečna priprema, a ne trenutna reakcija.

Nova generacija samo sluša

Sjedite na utakmici i urednik urla u slušalicu: Već je deseta minuta, a ti još nisi poslao sliku iz igre. Web nam zjapi prazan. Da zaista, gdje su ona romantična vremena kad su se reportaže radile po nekoliko dana. Kad se čekalo pravo svjetlo. Kad se s kolegama raspravljalo koja je fotografija bolja i onda se urednicima dalo samo jednu ili dvije kao završni izbor. Vremena kada je postojao gospon, barba, meštar fotograf. Vremena kada se na šnel-fotografa gledalo kao na posprdni ispljuvak profesije. Danas je šnel-fotograf čežnja naših nalogodavaca, koji nas uvjeravaju da tome trebamo težiti. Određeni broj istinskih fotoreportera branit će postulate struke do kraja karijere, iako smo i sami svjesni da je vrijeme uvaženih fotografa ili još cjenjenijih fotoreportera nepovratno izgubljeno. Kao i vrijeme dinosaura ili vitezova. Možda smo mi dinosauri izumrli, ali postoje i oni na početku karijere. Njih zovu talentima ili genijalcima. Malo ih je, ali te mlađe kolege figuriraju kao vitezovi nepokolebljivih principa i ostavljaju nadu da će se legenda ipak nastaviti.  Kažu da se Zbor fotoreportera možda gasi. Nije dobro, ali samo po sebi nije ni tragedija. Dio članstva nastavit će djelovanje kroz HND. Neki su se profilirali kao borci za autorska prava i sigurno će nastaviti rad kroz neku izvanstrukovnu udrugu. Jedan dio ionako nije bio zainteresiran ni za kakvo djelovanje osim međusobnog optuživanja. U ovom razdoblju svi će tražiti krivca. Istina je da krivca nema, svi smo mi krivci. Svi mi nismo uložili koliko smo mogli da Zbor opstane. Svatko, naravno, iz sebi opravdanih razloga. Krivica je i na novinarima koji su se u jednom periodu počeli odnositi prema svojim kolegama kao prema nužnom zlu. „Dajte samo da vas fotić snimi. Minutu dvije, samo da okine, pa ćemo mi na miru, ozbiljno popričat.“ Takvo razdvajanje nedjeljivog. Nerazumijevanje suštine novinarstva poslodavci su ubrzo okrenuli protiv samih novinara. Shvatili su. Ako već tandem može biti razdvojen, a fotoreporter mora biti na terenu da bi snimio fotografiju, onda novinar može sjediti i u redakciji. Danas vrlo često fotoreporteri trče po terenu, a novinari ih nazivaju s molbama da im objasne što se ustvari događa. Da, na gubitku su, nažalost, obje profesije, ali i sami poslodavci, koji dobivaju manje kvalitetan materijal. O čitateljima da i ne govorimo; pa davno se prestalo razmišljati o njima.

Je li profesija već umrla?

Krivac su i foto news agencije, koje su bitno smanjile tržišni prostor. Ušteda u troškovima višestruko se, naravno negativno, odrazila na raznolikost sadržaja. Onaj prvi, vizualni dojam, potpuno je izgubio na važnosti. Zahvaljujući neekskluzivnosti agencija, dnevnici ili tjednici, portali, pa i TV postali su vizualno uniformirani. Iste fotografije se vrte na različitim platformama. Trenutno radi nemjerljivo manje profesionalnih fotoreportera nego prije pojave agencija. Nekada je dnevni list zapošljavao isti broj fotoreportera kao sada agencija, koja ima nekoliko dnevnika, portala, tjednika i ostalih klijenata. Može li netko zamjeriti poslodavcima što na sve načine pokušavaju racionalizirati svoje redakcije suočeni s padom tiraže. Može, jer u ovom su segmentu možda ubili jednu profesiju. Moju profesiju. Mogu ih razumjeti, ali to me ne sprečava da im zamjeram. Zašto bi netko plaćao svog fotoreportera kad za istu, odnosno manju cijenu, može dobiti foto servis iz cijele zemlje. Sada na snimanjima ne postoji desetak kolega s kojima se borite za bolju fotografiju, već vrlo često još samo jedan ili dva. Takva situacija nužno dodatno spušta kvalitetu. Da ne govorimo o tome da mlađe potencijalne kolege gotovo da nemaju nikakvu šansu da se dokažu, školuju i profiliraju u prave znalce. Da bi uopće ušli u konkurenciju, potrebno je izdvojiti desetak tisuća eura za opremu, a dobiti, makar i povremeno, honorarno radno mjesto je potpuna iluzija. Zadnjih godina iskusni fotoreporteri se otpuštaju, a ne zapošljavaju se nikakvi. Nekada su postojali omladinski listovi, pa su došle na red niskobudžetne tiskovine, portali, a cijelo to vrijeme „velike novine“ su angažirale vikend ili ljetne suradnike. Bilo je dovoljno mogućnosti da se školujete u praksi. Da naučite posao i steknete mogućnost da postanete stalni zaposlenik ugledne redakcije. Iz takve kvantitete izrasli su i kvalitetni kadrovi. Danas sve tri agencije koje djeluju na tržištu zajedno ne ostavljaju mogućnost za više od dva-tri mlada honorarca. Nedavno sam saznao da jedan moj ugledni kolega, čije fotografije često završavaju na naslovnicama, povremeno radi na baušteli. Je li to moguće? Kako, zašto... Da li je moja profesija već umrla, samo ja to još nisam shvatio?

Imamo krivca

Prije nekoliko godina Zbor je jahao na entuzijazmu. Organizirao je prodajnu aukciju fotografija s izbora Hrvatske novinske fotografije u korist zaklade Ana Rukavina. Okupilo se tamo raznoliko društvo: viđenici, normalni ljudi i fotoreporteri. Dvorana je bila krcata raznolikih afiniteta i želja, ali svi smo se tiskali u zajedničkoj akciji Zbora. Nakon aukcije razgovarao sam sa dva tadašnja direktora Pixsella i Cropixa. Pitao sam ih, više u šali, jesu li svjesni da će biti zapamćeni kao grobari fotoreporterizma. Naravno da oni to nisu. Oni su samo ljudi iz struke koji su vjerovali da će agencije donijeti kvalitetu, samostalnost, profesionalnost. Na moju, a i njihovu žalost, moja je šala na putu da postane naša istina. Kriv je, naravno, i HND, koji, bez obzira na činjenicu da su članovi Zbora mahom i članovi HND-a, već godinama ne reagira na negativne pojave u struci. Ali tko je to HND? Pa to sam i ja i moje kolege fotoreporteri. Zašto bi neki novinar trošio svoje slobodno vrijeme kada mi sami to niti iniciramo, niti na tome radimo. Krivi su, naravno, i svi predsjednici Zbora i njihovi pomoćnici - zašto nisu napravili ovo ili ono. A činjenica da su to radili volonterski i vjerujem u dobroj namjeri nikad ih neće amnestirati kod neaktivnog članstva.

Vrijem gazi ideale

Možemo tako nabrajati krivce i nikad ih neće nedostajati. Možemo upirati prstom u sve oko sebe, ali taj prst će ustvari pokazivati u nas same. Vrijeme koje je došlo pregazilo je ideale i vrijednosti struke, pregazilo je i nas, a mi se nismo oduprli. Gledali smo svoje male interese, a ispred nosa nam je prošla globalna slika. Bit će žalosno ako se neke stvari koje je Zbor podigao na zavidan nivo prepuste zaboravu. Izbor za Hrvatsku novinsku fotografiju jedna je od tih akcija. Nije važno ni tko je dobivao nagrade, ni tko je zadnjih godina bojkotirao izbor. Važno je da je on bio ogledalo struke. Manifestacija koja je obilazila cijelu Hrvatsku i bila naš izlog. Bio sam neizmjerno ponosan kada bi kolege odabrale neku moju fotografiju u uži izbor. Nerijetko te fotografije nisu prepoznali moji urednici. To mi je bio znak da sam na dobrom putu, da me struka razumije. Važno mi je bilo i vrijeme priprema za izbor. Tada smo u matičnoj redakciji razgovarali o fotografiji, kadrovima, nepovratnim trenucima, zlatnim rezovima, a ne o smjenama, radnom vremenu ili nekim manje bitnim stvarima. Žao mi je što nismo uspjeli profilirati iskaznicu Zbora kao validnu univerzalnu akreditaciju. Ne bi to bila neka novina; imaju to i drugi nacionalni savezi.

 

Akreditacije

 

Postoje dogovori da onaj tko nije provjeren i član nacionalnog saveza uopće ne može izvještavati iz, primjerice, parlamenta, protokolarnih događaja visokog ranga, visokorizičnih ili važnih sportskih događaja i sl. U vrijeme kad za svaku seosku zabavu moraš imati posebnu propusnicu i akreditaciju trebali smo više raditi na toj nacionalnoj strukovnoj legitimaciji. Dogovoriti s nacionalnim sportskim savezima, institucijama sistema da ta iskaznica ima slobodan prolaz. Svaka PR agencija koja organizira događajčić inzistira na procesu akreditacije, a istovremeno na ligi prvaka imaš 50 fotoreportera. Svi akreditirani, a redakcije gotovo nepostojeće. Pola njih nisu ni fotografi, a kamoli fotoreporteri. O pravilima ponašanja da i ne govorimo, jer to im je potpuna nepoznanica. Kad ti „fotoreporter“ s mobitelom stoji u kadru i objašnjava kako on ima pravo, jer ima akreditaciju isto kao i ti. Kad na finalu kupa svi službeni fotografi šeću svečanom ložom, a svi fotoreporteri stoje četrdeset i koji metar dalje dok traje dodjela odličja, netko mora reagirati. Zašto je Predsjedničin, gradonačelnikov, HNS-ov, Dinamov ili fotograf predsjednika mjesne zajednice važniji od javnosti. Mogao se izvršiti pritisak na institucije da se univerzalnim akreditacijama zadrži dignitet profesije i prevenira takva nakaradna selekcija. Naravno taj, kao i ostali procesi, mogu se nastaviti i kroz HND, ali to ipak zahtijeva neki angažman nas samih.

 

OKVIR

Epidemija apatije i borba za preživljavanje

Odlukom Skupštine Zbora iz rujna 2015. godine pokrenut će se likvidacija za Udrugu građana Zbor fotoreportera Hrvatske zbog neaktivnosti članstva. Kako navodi sadašnji predsjednik Zbora Siniša Hančić, dugi niz godina sve su aktivnosti Zbora bile isključivi plod angažmana isključivo predsjednika Zbora, a ne i Izvršnog odbora Zbora, kako nalaže Statut. - Godišnji natječaj "Hrvatska novinska fotografija" za najbolje fotografije snimljene protekle godine, organizacija provedbe natječaja, žiriranje, pronalaženje pokrovitelja i sponzora, svečanost dodjele nagrada, pripreme izložbi HNF većim gradovima Hrvatske, kao i niz administrativnih poslova svake godine provodi predsjednik uz pomoć nekolicine kolega članova koji mahom više ne rade fotoreporterski posao - sve volonterski.  Od 235 članova udruge, kojih je 110 u Zagrebu, relativno aktivnih ih je do pet. Pokušali smo potaknuti kolege na sudjelovanje detaljnim prijedlozima Plana rada Zbora, akcijama, zamjenom predsjednika i članova Izvršnog odbora, no očito je sve bilo uzalud. Ni prije tri godine pokrenuta Kuća slavnih hrvatskog fotonovinarstva ni putujuća izložba Hrvatska novinska fotografija nisu dovoljan motiv za uključenje u rad većeg broja fotoreportera. Ponudili smo i rad i savjetovanje na temu autorskopravnih odnosa, radnopravnih odnosa, projekata i sl., no bez uspjeha. Za volonterski rad nitko nema ni vremena ni motiva. Iako su projekti Zbora, Kuća slavnih i izložba Hrvatska novinska fotografija, vrlo traženi i cijenjeni kod raznih institucija, pa smo tako dragi gosti u Galeriji umjetnina Narodnog muzeja Zadar, u Galeriji Batana u Rovinju kao dio programa cijenjenog međunarodnog festivala Photodays, za Splitskog ljeta našu izložbu pogleda godišnje i desetak tisuća posjetitelja u galeriji Fotokluba Split, nezaobilazna je naša izložba fotografija za Vinkovačkih jeseni u Galeriji Meraja u Vinkovcima, itd., nedostatak motiva i vremena naših kolega fotoreportera jednako kao i nedostatak interesa samih medija za koje rade nude nam ključno pitanje - koji je smisao postojanja udruge? Ne zanima li ona fotoreportere, treba li uopće postojati? Osobno mislim da smo sami krivi za sve što nam se događa. Generacije prije nas, mi sami, kao i sve mlađe kolege, propustili smo učiniti za struku najbolje što možemo, jer smo tako mogli osnažiti i svoju poziciju. Prvenstveno je davno trebalo urediti autorskopravne odnose koji su temelj našeg postojanja, stvaralaštva. Propustili smo učiniti Zbor jakom organizacijom koja je nezaobilazna u bilo kakvim aktivnostima vezanima uz fotografiju - bilo da se radi o pripremi zakonskih okvira, o licencama za rad, o uvjetima rada, o cijeni rada, o zaštiti članova i njihova rada, ali i o čvršćim kriterijima za članstvo u Zboru. Fotoreporteri kao jaki individualci jednostavno ne vide ili pak nemaju interesa sami se uključiti u sve navedeno, pa čekaju da sve obavi netko drugi. Kritičara je redovito puno, no nažalost onih koji su spremni pomoći u radu za opće dobro svih u struci i fotografije općenito - gotovo da i nema. Kao predsjednik u dva mandata, jednako kao i moji prethodnici, bez obzira na vlastiti angažman, svjestan sam da bez kritične mase kolega koji su voljni nešto pokrenuti ne tapkamo u mjestu, nego nestajemo. Svijest o našem položaju u medijima i društvu nikada nije bila jasnija, no vjerujem da je i stanje Zbora samo odraz dugogodišnje stagnacije medija i društva. Epidemija apatije i borba za preživljavanje ne daju mjesta za entuzijazam i volonterstvo navodi Hančić.

OKVIR

Vukli su pojedinci

Jedan od bivših predsjednika Zbora Igor Nobilo ističe kako je svaki lanac jak koliko i najslabija karika. -Udruženja su odlične podloge za aktivnosti članstva jer pružaju pravni i financijski okvir i mogućnosti suradnje unutar i izvan osnovne strukture. Samostalan Zbor fotoreportera pokrenut je prije 7 godina iz očigledne potrebe za rješavanjem zajedničkih problema, od promocije struke do pitanja opstojnosti. No, bez obzira na pregršt dobrih ideja i želja vrijeme je pokazalo da slabost naše priče leži upravo u nama. Pojedinci su vukli i gurali, ukazivali usmenom i pisanom riječju, ali nisu iznašli rješenja kako aktivirati članstvo. Drago mi je da smo pokazali da ipak možemo i znamo raditi kvalitetno na primjeru Hrvatske novinske fotografije, izložbe koja je bila dobro primljena i kod nas i u svijetu. Još draža mi je uspomena na humanitarni koncert triju najvećih rock grupa koji je Zbor u samo mjesec dana, uz angažman malog broja ljudi ostvario u korist našeg člana kojemu je takva pomoć zatrebala. I zbog toga sve mi ipak ostaje u pozitivnom tonu, kaže Nobilo.