Aktualno > Analize

Elitno novinarstvo iz prošlosti - stalni dopisnici iz inozemstva

04.07.2016.

Piše: Vladimir Matek

Financijske restrikcije, nove tehnologije i globalizacija otvorili su vlasnicima mnoštvo novih mogućnosti koje su gotovo potpuno uništile ovaj donedavno elitni dio novinarske profesije. Istodobno su stalna dopisništva koja su preživjela bila suočena s brojnim financijskim ograničenjima koja su im bitno smanjila mogućnost putovanja po zemljama u kojima su bili akreditirani, a samim tim smanjili su se i kvalitet i kvantitet njihova izvještavanja.

Najveći kozmopolit među kozmopolitima, čovjek u odijelu od sivog flanela, sam vrh reporterske profesije, koji razgovara sa šefovima država, a njegove informacije i stajališta utječu na one koji određuju pravce državne politike, koji ruča i večera u najboljim restoranima najljepših svjetskih gradova dok njegove kolege novinari rintaju u redakcijama pod budnim okom svojih urednika - tako je u knjizi „Novinstvo i vanjska politika“ (1963.) stalnog dopisnika u inozemstvu opisao profesor na Sveučilištu Princetown Bernard Cohen. Filmovi poput Hitchcockova „Stranog dopisnika“ i šarmantnog Wylerova „Praznika u Rimu“ s jedne, a slava nekolicine ratnih izvjestitelja s druge strane dodatno su utjecali na to da generacije mladih novinara počnu sanjati o tome da se u svojim redakcijama uspnu do tog elitnog statusa.

Vrsta koja izumire

No, već 1980. povjesničar novinstva Michael Emery objavio je članak pod naslovom „Dopisnik iz inozemstva - ugrožena vrsta“, da bi se 1990. harvardski profesor Marvin Kolb, koji je 30 godina i sam izvještavao iz raznih dijelova svijeta za TV mreže CBS i NBC, na to nadovezao još alarmantnijim „Dopisnik iz inozemstva - vrsta koja izumire“. Od tada se veći broj autora posvetio izučavanju promjena koje su potkraj 20. stoljeća zahvatile taj specifični segment novinarstva, a koje su se manifestirale prije svega u dramatično brzom smanjivanju broja stalnih dopisnika koje su medijske kuće držale u inozemstvu. Tako je 2007. Washington Post objavio članak Pamele Constable pod naslovom „Stalni dopisnik silazi sa scene“, a 2008 Wall Street Journal analizu Jona Friedmana pod naslovom „Zašto se smanjuje broj stalnih dopisnika?“.

Najcjelovitiji odgovor na to ipak je (2010.) stigao u knjizi dugogodišnjeg novinara i urednika BBC-a, a zatim profesora novinarstva na Sveučilištu u Cardiffu Richarda Sambrooka, pod naslovom „Jesu li stalni dopisnici suvišni?“, objavljenu u izdanju Reutersova Instituta za studij novinarstva. On to srozavanje pripisuje visokim troškovima održavanja dopisništava, tehnološkim promjenama i globalizaciji. No smanjivanje broja klasičnih stalnih dopisnika (pod tim se terminom podrazumijeva da je riječ o novinaru koji je i formalno zaposlen u redakciji za koju radi, op. a.) za njega ne znači da će izvještavanje iz inozemstva prestati postojati, nego samo da se pod utjecajem spomenutih čimbenika ono radikalno mijenja.  Na istom tragu iste 2010. godine Guardianov novinar Timothy Garton Ash (ime je u velikoj mjeri stekao izvještavajući devedesetih s Kosova) objavljuje svoj članak „Stalni je dopisnik mrtav - Živio stalni dopisnik“.

Svi se oni pozivaju na radove jednog od najuglednijih američkih povjesničara novinstva, dekana studija masovnih komunikacija na Louisiana State University Johna Maxwella Hamiltona i njegova suradnika s Harvarda Erica Jennera, koji je bio i urednik međunarodnih web stranica New York Timesa i dugi niz njihovih studija i članaka u kojima opširno analiziraju promjene koje se zbivaju.  

 Utjecaj američkih medija

Hamilton je u međuvremenu (2009.) objavio i knjigu o toj temi pod naslovom „Journalism's Roving Eye: A History of American Foreign Reporting“ („Novinarsko lutajuće oko: povijest američkog izvještavanja iz inozemstva“) koja je – iako se, kao i veći dio prije spomenutih naslova, bavi pretežno američkim novinarstvom – više nego relevantna i za očitavanje globalnih trendova. Razloga je nekoliko: povijesno gledano, američki su mediji prvi počeli opširnije izvještavati o zbivanjima u svijetu, oni su među prvima počeli u inozemstvo slati svoje novinare, ali su isto tako i prvi registrirali utjecaj tehnoloških promjena na medijsku scenu, što ih je natjeralo i da prvi počnu tragati za rješenjima kojima su ostali počeli pribjegavati tek kasnije. 

 Svi se autori tu slažu oko jednoga: činjenica da su mediji općega tipa u SAD-u (a sve više i u ostatku svijeta) prije svega biznis tjera ih da se – žele li zarađivati – prilagođavaju što široj publici, ali i interesu oglašivača. Po procjeni vlasnika i urednika koji su oni postavili, osim u slučaju izvanrednih zbivanja – prirodnih katastrofa, terorističkih napada i sl. – zbivanja u svijetu nisu roba koja dobro prolazi kod ta dva partnera. Publika – tvrdi se – više ne traži ozbiljnu informaciju, nego mješavinu informacija i zabave –tzv. infotainment. Budući da je populacija koju zanimaju međunarodna zbivanja (intelektualci i poslovni ljudi u dobi od 40 do 50 godina) u toj najširoj publici zapravo zanemariv segment, za nju se stvaraju posebne medijske niše.

 Iako ne niječu činjenicu da interes publike za događaje u svijetu, a samim tim i izdavača i oglašivača, varira ovisno o zbivanjima (npr. po svim je ispitivanjima osjetno pao nakon završetka Hladnoga rata), svi autori navode da je financijski razlog ipak jedan od ključnih čimbenika zbog kojih se vlasnici odlučuju na zamjenu stalnih dopisnika iz inozemstva raznim drugim mogućnostima. Naime, troškovi samo jednog stalnog dopisnika u inozemstvu minimalno su 250.000 tisuća dolara godišnje: tu nije riječ samo o njegovoj plaći, nego i o najamnini za stan, eventualno i ured, o zdravstvenom osiguranju, školarini za djecu ako je oženjen, itd. A ako je lociran u zemlji gdje postoji ozbiljan rizik od otmice, terorističkih napada i drugih pogibeljnih situacija (npr. Irak, Afganistan), onda se zbog troškova povezanih sa sigurnošću (čuvari, vozači, životno osiguranje i sl.) taj iznos može popeti i do milijun dolara!   

 Jill Caroll, novinarka Christian Science Monitora (u siječnju 2006. bila je oteta u Iraku, a oslobođena je tri mjeseca kasnije jer su američke snage iz zatvora pustile skupinu iračkih žena, da bi se 2008. prestala baviti novinarstvom i prešla među vatrogasce), u jednom od svojih članaka navodi da su američke novine od 2000. do 2006. smanjile broj svojih stalnih dopisnika u inozemstvu i do 30 posto! Televizijske mreže iz SAD-a koje su svojedobno u međusobnom nadmetanju pokrivale praktički cijeli svijet, srezale su dopisništva još drastičnije: Constable navodi da je u Africi, Indiji i Južnoj Americi (dakle na područjima na kojima živi više od dvije milijarde ljudi) 2007. godine opstao jedan jedini njihov stalni ured (onaj ABC-ov u Nairobiju).

Financijska ograničenja

No ti rezovi nisu pogodili samo tzv. Treći svijet: ABC je zatvorio urede u Moskvi, Parizu i Tokiju, dok je NBC jednako postupio s predstavništvima u Pekingu, Kairu i Johannesburgu. Istodobno su stalna dopisništva koja su preživjela bila suočena s brojnim financijskim ograničenjima koja su im bitno smanjila mogućnost putovanja po zemljama (ili regijama) u kojima su bili akreditirani, a samim tim smanjili su se i kvalitet i kvantitet njihova izvještavanja.

U prvi se mah – jer su se tada već otvorile mogućnosti da se iz velikih centara brzo stigne u bilo koji dio svijeta – to pokušalo kompenzirati sve češćim slanjem specijalnih izvjestitelja (američki su ih novinari u svom profesionalnom žargonu nazvali „padobrancima“). Ubrzo se shvatilo da su u kriznim područjima oni ugroženi jednako kao i stalni dopisnici, a zbog nepoznavanja terena i ljudi možda čak i više. I njima je trebalo plaćati vozače, pratioce (bilo kao tjelesne čuvare ili kao prevoditelje), životna osiguranja i cijeli niz drugih troškova. Pritom njihova izravna javljanja nerijetko nisu davala efekte koje su mreže očekivale: čak se i zvijezdi CNN-a Peteru Arnettu, koji se proslavio još u Vijetnamskom ratu, prigovaralo što o ratnim zbivanjima u Iraku izvještava s krova svog hotela u Bagdadu, iako to nije uvijek ovisilo o njemu, nego o tehničkim mogućnostima za prijenos i ograničenju kretanja koja su novinarima nametana.

Neki su drugi pak (to su prakticirali i neki stalni dopisnici, ali puno više „padobranci“) – da bi imali informacije iz mjesta do kojih nisu mogli doprijeti – organizirali cijele mreže lokalnih suradnika koji su im (za po zapadnim pojmovima simbolične naknade) javljali kad se zbivalo nešto potencijalno zanimljivo, a onda bi to pretočili u vlastita izvješća.

 Kad su uredništva i vlasnici shvatili što se zbiva, nije im trebalo puno da zaključe kako je to dodatna mogućnost za štednju, jer će – ako malo podignu honorare tim „lokalcima“, a onim najkvalitetnijima daju čak i neke stalne ugovore, pa i kompletnu opremu – to i dalje biti znatno jeftinije od držanja stalnih dopisnika ili slanja specijalnih izvjestitelja na teren. Nisu svi tako angažirani uvijek „lokalci“ u pravom smislu riječi: to mogu biti i sunarodnjaci koji kraće ili duže vrijeme borave na određenom području (kao studenti, sudionici nekog projekta, zaposlenici neke tvrtke ili freelanceri). A čak i kad je riječ o pravim „lokalcima“, kojima poznavanje engleskog jezika i zakonitosti novinarskoga zanata nisu savršeni, u redakcijama će – zaključili su vlasnici – uvijek biti ljudi sposobnih da njihove uradke prilagode potrebama lista ili mreže.

Brojne varijante dopisnika

Hamilton stoga u jednom svom eseju, uz klasične stalne dopisnike koje najveće medijske kuće, a posebno velike agencije, ipak još nisu sasvim eliminirale, navodi čak sedam kategorija izvjestitelja iz inozemstva: (1) „strani inozemni dopisnici“, tj. oni koji iz svoje zemlje izvještavaju za američke medije (prema jednom istraživanju takvih je 2000. godine bilo čak 69 posto; (2) „domaći inozemni izvjestitelji“, koji o zbivanjima u svijetu pišu od kuće (u SAD) prateći brojne danas dostupne izvore; (3) građani-inozemni izvjestitelji koji raznim medijima pišu o vlastitim iskustvima s putovanja ili boravaka u inozemstvu; (4) strani lokalni izvjestitelji, tj. novinari koji rade za razne medijske kuće u vlastitoj zemlji, a zahvaljujući suvremenim tehnologijama mogu ih pratiti i za tu zemlju zainteresirani američki (ili općenito inozemni) potrošači; (5) premium inozemni izvjestitelji specijalizirani za specifične teme, koji rade po narudžbi; (6) specijalni izvjestitelji (spomenuti „padobranci“) koje medijske kuće šalju na teren da bi pokrivali pojedine događaje i (7) kućni inozemni izvjestitelji – novinari koji zahvaljujući mnogim danas dostupnim izvorima prate zbivanja u svijetu i pišu o njima sjedeći u vlastitim redakcijama i rade isključivo za njih (za razliku od onih pod 2 koji su na slobodnom tržištu).

Tome treba dodati još i tzv. alternativne izvore – izvješća raznih nevladinih i drugih međunarodnih organizacija (npr. Human Rights Watch's Web ima svoje ljude u više od 70 zemalja), te sve brojnije blogove od kojih se može posuditi neki sadržaj, odnosno preuzeti i za vlastito daljnje istraživanje iskoristiti na njima načeta tema.  

Problem je s takvim izvještavanjem što je ono ipak manje pouzdano od onoga klasičnog dopisnika iz inozemstva, koji je znao da informaciju koju šalje u redakciju mora provjeriti i dokumentirati. Cameron McWhirter piše da mu je jedan reporter koji je izvještavao o genocidu u Darfuru, gdje su paravojne formacije koje je podržavala kartumska vlada pobile više stotina tisuća ljudi, a više od 2,5 milijuna protjerale iz vlastitih domova (predsjednik Omar AL Bashir i više ministara optuženi su zbog toga pred Međunarodnim kaznenim sudom, op. a.), na pitanje kako je tamo bilo odgovorio: „Grozno. Nisam mogao naći pristojan hotel u blizini izbjegličkih logora“. 

Pritisci vlasti

Kad je riječ o Darfuru, zanimljivu je analizu na tu temu, a baš u kontekstu vjerodostojnosti informacija, u srpnju 2011. objavio Mel Bunce s Reutersova Instituta za studij novinarstva. Njegovo je istraživanje pokazalo da su – kad su se sukobi u Sudanu rasplamsali – izvjestitelji koji su radili za strane medijske kuće i agencije većinom bili sudanski državljani. Uspoređujući njihove izvještaje s onima nekolicine profesionalnih stalnih stranih dopisnika, Bunce je pokazao da su se Sudanci pretežno zadržavali u okviru onoga što su mogli čuti iz vladinih izvora (koji su, naravno, opovrgavali bilo kakvu umiješanost vladinih snaga u te sukobe), da nisu tome suprotstavljali druge informacije ili iskazivali bilo kakvo kritičko mišljenje. Razgovor s njima potvrdio je da su jedni živjeli pod stalnom prijetnjom represalija prema njima samima ili njihovih obiteljima, dok su drugi već u startu bili na strani režima, tj. pristrani[1].

Kad je pak riječ o pritiscima vlasti, problem ne postoji samo u Africi, nego širom svijeta: tamo gdje vlasti ne prezaju od uhićenja i suđenja, ponegdje čak i od ubojstava domaćih i stranih licenciranih novinara čije im se pisanje ne dopada, lokalni stringeri i fikseri gotovo su bez ikakve zaštite.

Paulo Nuno Vicente u svom radu „Inozemno izvještavanje iz supsaharske Afrike: razvojni pomak komunikacijske paradigme“ kao jedan od većih problema tome dodaje i nedovoljnu profesionalnu osposobljenost većine takvih lokalnih izvjestitelja ili pak njihovo nepoznavanje kulture i očekivanja onih za koje rade. Profesionalac kojeg redakcija šalje na teren zna za koga piše i što se od njega očekuje. S lokalnim stringerom, pa čak i fikserom, urednici komuniciraju puno manje, pogotovo ako on pritom radi i neke druge poslove. A kada i komuniciraju, to je rijetko usmjereno na podizanje standarda: zovu da bi od njega naručili nešto točno određeno (kad je riječ o TV mrežama, da bi time popratili neke slike koje su dobili razmjenom).

Fotoaparat u svačijim rukama

Janine di Giovanni (zacijelo i na temelju vlastitog iskustva, jer je počela kao freelancer u Sarajevu 1992. ) u članku „Obrazovanje izvjestitelja iz inozemstva“ (Nieman Reports) ističe kako je na kriznim žarištima širom svijeta sve više mladih koji misle da je jako glamurozno i unosno biti ratni izvjestitelj, a nemaju pojma ni o najosnovnijoj zaštiti, te se zauzima za to da im se negdje organizira makar minimalna poduka o tome. Razgovor s poznatim ratnim fotoreporterom iz Dubrovnika Zoranom Marinovićem, u siječnju o. g. objavljen na portalu Lupiga.com, to potvrđuje: u Iraku i Siriji– kaže Marinović – puno je klinaca između 15 i 18 godina koji nemaju ništa osim fotoaparata i želje da snimaju „rokanje“, pa ginu poput muha u nastojanju da snime ekskluzivu, a nisu svjesni da neke agencije samim sudionicima sukoba daju fotoaparate ne bi li ovi za neku sitnu naknadu snimali situacije u kojima se nalaze, nakon par dana dođu po tako snimljene slike računajući da će među tisućama snimljenih valjda biti nekoliko upotrebljivih.   

U većini studija koje se bave promjenama u izvještavanju o zbivanjima u svijetu autori gotovo redovito navode i anketu koju je Cristine Archetti za rad pod naslovom „Kakva je budućnost izvještavanja iz inozemstva?“ godine 2012. provela među stranim izvjestiteljima akreditiranim u Londonu. Archetti, koja sada predaje na Sveučilištu u Oslu, tu je pokazala da su se promjene nametnute financijskim restrikcijama, novim tehnologijama i globalizacijom itekako (iako na drugi način) odrazile i na izvještavanje iz takvih velikih političkih i ekonomskih središta kakav je London, a ne samo u onom što se nekoć nazivalo Trećim, pa i Četvrtim svijetom. Istina, broj stranih izvjestitelja u Londonu nije se smanjio toliko koliko se smanjivao u zemljama u razvoju, ali im se struktura bitno promijenila. Prije tri desetljeća prosječna im je starost bila 41 godinu, imali su iza sebe u prosjeku 18 godina novinarske prakse i radili su pretežno za samo jednog poslodavca, tj. bili su klasični stalni dopisnici iz inozemstva. 

Danas su to uglavnom tridesetogodišnjaci, sa znatno manjim profesionalnim i političkim iskustvom, ali zato sa znatno većim poznavanjem suvremenih tehnologija, koji (osim rijetkih iznimaka) pretežno rade za više naručitelja. Ako su to samo novine, onda je to u nekoliko zemalja istoga govornog područja (npr. Francuska, Belgija, Švicarska ili Njemačka, Austrija, Švicarska i sl.), a ako je u samo jednoj zemlji, onda je to za raznorodne medije: npr. jedne novine, jedan radio, neku tv-mrežu, neki internetski portal. itd., pri čemu su (ako je riječ o onima koji se javljaju za AV medije) zahvaljujući suvremenoj tehnologiji – sve češće sami sebi i snimatelji slike i tona. U vrijeme nastajanja te studije samo je stalni dopisnik kineske agencije imao ured i u njemu čak 11 suradnika: svim ostalima ured je bio kod kuće te u laptopu i telefonu.

Bloomberg News

U takvim okolnostima – zapažaju to i mnoga diplomatska središta – sve je manje temeljitog, analitičkog izvještavanja o pojedinim temama. Njega se još može naći samo u rijetkim i razmjerno jako bogatim novinama općega tipa kojima je uz ostalo stalo i do vlastita prestiža ili pak u usko specijaliziranim medijima namijenjenim poslovnim ljudima. Jedan od najizrazitijih primjera za to je Bloomberg News, koji – kako navodi Hamilton – uz više od 350 suradnika u SAD-u ima i još oko 1200 izvjestitelja širom svijeta, od kojih 200 specijaliziranih za AV medije. Na javno dostupnim  TVmrežama u njegovu vlasništvu može se vidjeti samo mali dio njihova rada. Ostatak je dostupan samo pretplatnicima (za 1650 USD mjesečno za jedan terminal), a dio se – opet uz dobru naplatu – stavlja na raspolaganje raznim novinama i radiostanicama. Nije to ništa novo (u svojim su počecima i agencije poput britanskog Reutersa i francuskog Havasa radile prvenstveno za poslovni svijet), ali je danas izraženije nego ikad prije.

Koju bi pouku iz toga trebali izvući naši mladi novinari koji još sanjaju da bi jednoga dana mogli postati klasični stalni dopisnici iz svijeta? Odgovor je: zaboravite. Ako većina redakcija takvih dopisnika iz upravo navedenih razloga više nema, a ostale drže tek jednog ili dvoje na mjestima od posebnog interesa za njihovu publiku, kolika je šansa da baš vi budete izabrani? Pritom se štedi i na slanju posebnih izvjestitelja, jer se glavnina informacija može dobiti iz drugih izvora.

 

HRVATSKI MEDIJI U TRENDU

 

Ako su se i velike medijske kuće iz mnogo bogatijih zemalja pod pritiskom konkurencije morale odreći najvećeg broja stalnih dopisnika iz inozemstva i pribjeći drugim oblicima prikupljanja informacija o zbivanjima u svijetu, bilo bi čudno da se u taj trend nisu uklopili i naši mediji: klasična su stalna dopisnička mjesta opstala još samo na mjestima posebnog političkog interesa – za HTV su to Branka Slavica u Wasingtonu i Jasna Paro u Bruxellesu, gdje su u tom svojstvu još i Augustin Palokaj kao dopisnik Jutarnjeg, Vera Tomašek za Hrvatski radio i Slavko Vukadin za HINU. Nacionalna agencija ima još dva klasična stalna dopisnička mjesta: u Sloveniji, gdje je sada Luka Fiamengo, odnosno u BiH, gdje je Ranko Mavrak. I HTV s obzirom na važnost susjedstva ima dvoje stalnih dopisnika u BiH: Miljenka Karačića u Mostaru, odnosno Špelu Cvitković-Iličić u Sarajevu.

 Zbog financijskih problema HINA je 2011. godine ukinula dopisništvo u Washingtonu, gdje su kao stalni dopisnici određeno vrijeme proveli Feđa Polojac, Sanja Pucak, Slavoljub Leko i Damir Hajnski. Njih navodim jer su se kao agencijski izvjestitelji – iako su radili jedan od najnapornijih novinarskih poslova – rijetko imali priliku pojaviti u javnosti imenom i prezimenom.   

 Za razliku od tih redakcija, televizije Nova i RTL te dnevnici Slobodna Dalmacija i Novi list nemaju ni jedno klasično dopisništvo u inozemstvu. Oni, kao i prije spomenute redakcije, događaje u zemljama u kojima nemaju vlastite ljude prate preuzimanjem agencijskih vijesti, pisanjem redakcijskih izvještaja na temelju raznih dostupnih izvora, ponekad slanjem specijalnih izvjestitelja. U tu kategoriju – otkako je ostao bez Stojana de Prata u Bruxellesu – spada i Večernji list.

 Neke redakcije imaju i doduše određeni broj stalnih honorarnih suradnika, od kojih se neke plaća „po komadu“, a neke ugovorima o paušalu ili nekim drugim oblicima trajnih aranžmana. U ovoj su posljednjoj kategoriji npr. Inoslav Bešker iz Rima i Ana Muhar iz Londona za Jutarnji, Tomislav Krasnec iz Bruxellesa za Večernji , Silvije Tomašević za HTV, te izvjestitelji HINE iz Beograda, Mostara, Podgorice, Madrida, Koelna i Beča.

 Nakon ovog uvida u današnju situaciju zanimljivo se podsjetiti kako je to, kad je riječ o hrvatskim medijima, izgledalo u prošlosti. Prije Drugog svjetskog rata o zbivanjima u inozemstvu hrvatske su novine izvještavale preuzimajući ili kompilirajući strane izvore. Tu i tamo javio bi se neki autor koji je putovao po svijetu, ali stalno zaposlenih novinara trajno lociranih u inozemstvu nije bilo. Najbliže tome bila je Marija Jurić Zagorka koja je u prvom desetljeću 20. stoljeća zaista bila stalna izvjestiteljica iz Budimpešte, ali kako smo formalno-pravno tada bili u zajedničkoj državi, Mađarska se u ono doba nije smatrala inozemstvom. Uostalom, i izvještavala je gotovo isključivo o stvarima koje su se ticale Hrvatske.

Hrvatski novinari profesionalno počinju u statusu stalnih dopisnika iz inozemstva izvještavati tek nekoliko godina nakon Drugog svjetskog rata. U monografiji „Zbornik sjećanja /Vjesnik 1940. –  1990.“ o tome govore dva priloga. Joško Palavršić piše da je – budući da se vanjskopolitička rubrika već afirmirala u borbi protiv Informbiroa – trebalo napraviti korak dalje i izići iz provincije, što je značilo instalirati svoje dopisnike u svijetu. „Dugo je trebalo dok smo ih dobili“, svjedoči on. Zaista, uz iznimku Borisa Hržića u New Yorku već 1951. (u nekom aranžmanu između Vjesnika i Radio-Zagreba), prva su službena Vjesnikova dopisništva otvarana tek od 1954. do 1956. (Bonn, Rim i Budimpešta). U jednom su razdoblju (zbog financija, ali i lakšeg odupiranja beogradskom centralizmu) to prema sjećanjima Bože Novaka bila zajednička dopisništva Vjesnika, Dela, Oslobođenja i Nove Makedonije. 

 

 

DOPISNICI OD RIO DE JANEIRA DO TOKIJA 

 

Mirko Peršen, svojedobno glavni urednik Vjesnika, a potom i direktor istoimene, a danas nepostojeće izdavačke kuće, u svojoj je knjizi „Vjesnikove godine, 1940. – 1980.“ rekonstruirao popis novinara koji su kao stalni dopisnici Vjesnika izvještavali iz inozemstva ne samo za taj list nego i za ostala izdanja kuće, prvenstveno za Večernji, koji ih je sufinancirao, a s mnogima sam od njih kao urednik deska, a potom i vanjskopolitičke rubrike u Večernjaku, i ja imao čast surađivati.

 

Bonn: Željko Brihta (1954.-1958.) Đorđe Zelmanović (-1960.), Emil Piršl (-1961.), Tomislav Golubović (-1964.), Krešimir Kukolja (1966.), Zvonimir Kristl (1967.), Željko Brihta (-1971.), Milan Vucković (-1974.), Đorđe Zelmanović (-1979.), Krešimir Fijačko (-1982.), Davor Šošić (-1984.), Dražen Vukov-Colić (-1988.) Nenad Ivanković (1988.-1996.)

 

New York: Boris Hržić (1951.-1953.); Josip Kirigin (1961.-1963.), Josip Vrhovec (-1967.), Zvonimir Kristl (-1971.), Tomislav Butorac (-1975.), Dražen Vukov-Colić (-1980.), Zoran Bošnjak (-1984.), Živko Gruden (-1988.) i Vladimir Drobnjak (-1992.). Iz SAD-a se 1964./65. uz Vrhovca javljao i Ivo Braut

 

Rim: Mirko Bilić (1956.-1958.), Danilo Žlender (-1959.), Vera Vrcić (1969.-1972.), Ivo Braut (-1975.), Joško Palavršić (-1980.), Rade Stipetić (-1984.), Silvije Tomašević (-1989.) i Inoslav Bešker (-2000.)

 

Pariz: Dara Janeković (1954.-1961.), Vlado Stopar (1956.-1958.), Mata Rajković (1961.-1962.), Joško Palavršić (1963. -1966.), Milan Beslać (-1970.), Melita Singer (-1973.), Davor Šošić (1975.-1980.), Mirko Galić (-1984.), Vladimir Matek (-1988.), Mirko Galić (-1997.). (Napomena: kod prvo troje dopisnika iz Pariza – Janeković, Stopar, Rajković – godine se dijelom preklapaju jer su naizmjence izvještavali iz Pariza i Alžira, op. a.) 

 

Moskva: Frane Barbieri (1961.-1963.), Mirko Bilić (?), Milan Bekić (1969.-1972.), Drago Buvač (-1975.), Milan Bekić (-1981.), Bogoljub Lacmanović (-1985.), Branko Vlahović (1985.-1989.), Bogoljub Lacmanović (1989.-2003.)

 

London: Josip Vrhovec (1957./58.), Drago Šubić (?), Milovan Baletić (1967.-1969.) te Vjekoslav Grabarić (1970.-1974.). Iz Londona se kao stalna dopisnica, ali u posebno aranžmanu, potkraj osamdesetih i početkom devedesetih javljala i Jasna Zanić-Nardini.

 

Peking: Tomislav Butorac (1979.-1986.), Seška Stanojlović (-1990.)

 Budimpešta: Đorđe Zelmanović (1955./56.)

 U određenim (ali nešto kraćim razdobljima) dopisništva su – ovisno o političkim kretanjima – otvarana u još nekim zemljama: iz Alžira je (1963.-1965.) izvještavala Dara Janeković, u Pragu je 1969./70. bio Tomislav Butorac, u Varšavi Miroslav Gačić(1965./56.). U to vrijeme Vjesnik je imao dopisništvo i u New Delhiju, odakle se od 1964. do 1966. javljao Đorđe Zelmanović. Mihajlo Ničota bio je u Kairu (1977.-1980.). Šezdesetih je Vjesnik imao i dopisnike u Latinskoj Americi: iz Brazila se 1961./62. kao stalni dopisnik javljao Drago Šubić, a iz Meksika 1966./67. Marijan Matković. Poseban slučaj bilo je „pokrivanje“ Trsta početkom pedesetih: to je – piše Palavršić – do 1953. za Vjesnik radio Ratko Zvrko, koji je tada živio u Kopru, a nakon njega Elvis Eldan.

Prvi Vjesnikov stalni dopisnik iz New Yorka Boris Hržić kasnije je (1967.-1974.) bio i dopisnik HRT-a iz Moskve. Radio i televizija imali su u pojedinim razdobljima do 1991. osim Moskve i New Yorka dopisništva i u Rimu i Parizu. Dopisnici su bili iz New Yorka Zvonko Letica (1958.-1962.) i Marko Vojković (1969.-?), iz Rima Josip Šentija (1967.-1971.), a kao dopisnici iz inozemstva spominju se još Filip Svetić, Josip Grubišić Ćabo, Tomislav Golubović i Branko Kraljević. Moguće je da je bio još poneko, ali preciznijih podataka o inozemnim stalnim dopisnicima radija i televizije, možda i zato što su barem neki od njih formalno bili dopisnici JRT-a, u dostupnim izvorima nisam uspio naći. Nadajmo se da će u povodu sadašnje okrugle („60/90“) obljetnice HRT-a netko popuniti tu prazninu.

Ako jednoga dana netko bude pisao povijest hrvatskog vanjskopolitičkog novinarstva, trebat će tu svakako uvrstiti još i dugi niz vrlo kvalitetnih specijalnih izvjestitelja s velikih međunarodnih događaja i s raznih kriznih žarišta. Ne bi se smjelo zanemariti ni određeni broj sjajnih hrvatskih novinara koji su kao stalni dopisnici iz svijeta izvještavali za agenciju Tanjug, a obilato su ih koristili i zagrebački mediji. Za njih, kao i za brojne više ili manje stalne honorarce koji su se javljali pojedinim redakcijama, od kojih je zacijelo najpoznatiji velikan našeg vanjskopolitičkog novinarstva Ive Mihovilović koji je bio i prvi naš freelancer – ovdje nažalost nije bilo mjesta, ali ih se ipak ne bi smjelo zaboraviti.

 

 



 

Piše: Vladimir Matek

Financijske restrikcije, nove tehnologije i globalizacija otvorili su vlasnicima mnoštvo novih mogućnosti koje su gotovo potpuno uništile ovaj donedavno elitni dio novinarske profesije. Istodobno su stalna dopisništva koja su preživjela bila suočena s brojnim financijskim ograničenjima koja su im bitno smanjila mogućnost putovanja po zemljama u kojima su bili akreditirani, a samim tim smanjili su se i kvalitet i kvantitet njihova izvještavanja.

Najveći kozmopolit među kozmopolitima, čovjek u odijelu od sivog flanela, sam vrh reporterske profesije, koji razgovara sa šefovima država, a njegove informacije i stajališta utječu na one koji određuju pravce državne politike, koji ruča i večera u najboljim restoranima najljepših svjetskih gradova dok njegove kolege novinari rintaju u redakcijama pod budnim okom svojih urednika - tako je u knjizi „Novinstvo i vanjska politika“ (1963.) stalnog dopisnika u inozemstvu opisao profesor na Sveučilištu Princetown Bernard Cohen. Filmovi poput Hitchcockova „Stranog dopisnika“ i šarmantnog Wylerova „Praznika u Rimu“ s jedne, a slava nekolicine ratnih izvjestitelja s druge strane dodatno su utjecali na to da generacije mladih novinara počnu sanjati o tome da se u svojim redakcijama uspnu do tog elitnog statusa.

Vrsta koja izumire

No, već 1980. povjesničar novinstva Michael Emery objavio je članak pod naslovom „Dopisnik iz inozemstva - ugrožena vrsta“, da bi se 1990. harvardski profesor Marvin Kolb, koji je 30 godina i sam izvještavao iz raznih dijelova svijeta za TV mreže CBS i NBC, na to nadovezao još alarmantnijim „Dopisnik iz inozemstva - vrsta koja izumire“. Od tada se veći broj autora posvetio izučavanju promjena koje su potkraj 20. stoljeća zahvatile taj specifični segment novinarstva, a koje su se manifestirale prije svega u dramatično brzom smanjivanju broja stalnih dopisnika koje su medijske kuće držale u inozemstvu. Tako je 2007. Washington Post objavio članak Pamele Constable pod naslovom „Stalni dopisnik silazi sa scene“, a 2008 Wall Street Journal analizu Jona Friedmana pod naslovom „Zašto se smanjuje broj stalnih dopisnika?“.

Najcjelovitiji odgovor na to ipak je (2010.) stigao u knjizi dugogodišnjeg novinara i urednika BBC-a, a zatim profesora novinarstva na Sveučilištu u Cardiffu Richarda Sambrooka, pod naslovom „Jesu li stalni dopisnici suvišni?“, objavljenu u izdanju Reutersova Instituta za studij novinarstva. On to srozavanje pripisuje visokim troškovima održavanja dopisništava, tehnološkim promjenama i globalizaciji. No smanjivanje broja klasičnih stalnih dopisnika (pod tim se terminom podrazumijeva da je riječ o novinaru koji je i formalno zaposlen u redakciji za koju radi, op. a.) za njega ne znači da će izvještavanje iz inozemstva prestati postojati, nego samo da se pod utjecajem spomenutih čimbenika ono radikalno mijenja.  Na istom tragu iste 2010. godine Guardianov novinar Timothy Garton Ash (ime je u velikoj mjeri stekao izvještavajući devedesetih s Kosova) objavljuje svoj članak „Stalni je dopisnik mrtav - Živio stalni dopisnik“.

Svi se oni pozivaju na radove jednog od najuglednijih američkih povjesničara novinstva, dekana studija masovnih komunikacija na Louisiana State University Johna Maxwella Hamiltona i njegova suradnika s Harvarda Erica Jennera, koji je bio i urednik međunarodnih web stranica New York Timesa i dugi niz njihovih studija i članaka u kojima opširno analiziraju promjene koje se zbivaju.  

 Utjecaj američkih medija

Hamilton je u međuvremenu (2009.) objavio i knjigu o toj temi pod naslovom „Journalism's Roving Eye: A History of American Foreign Reporting“ („Novinarsko lutajuće oko: povijest američkog izvještavanja iz inozemstva“) koja je – iako se, kao i veći dio prije spomenutih naslova, bavi pretežno američkim novinarstvom – više nego relevantna i za očitavanje globalnih trendova. Razloga je nekoliko: povijesno gledano, američki su mediji prvi počeli opširnije izvještavati o zbivanjima u svijetu, oni su među prvima počeli u inozemstvo slati svoje novinare, ali su isto tako i prvi registrirali utjecaj tehnoloških promjena na medijsku scenu, što ih je natjeralo i da prvi počnu tragati za rješenjima kojima su ostali počeli pribjegavati tek kasnije. 

 Svi se autori tu slažu oko jednoga: činjenica da su mediji općega tipa u SAD-u (a sve više i u ostatku svijeta) prije svega biznis tjera ih da se – žele li zarađivati – prilagođavaju što široj publici, ali i interesu oglašivača. Po procjeni vlasnika i urednika koji su oni postavili, osim u slučaju izvanrednih zbivanja – prirodnih katastrofa, terorističkih napada i sl. – zbivanja u svijetu nisu roba koja dobro prolazi kod ta dva partnera. Publika – tvrdi se – više ne traži ozbiljnu informaciju, nego mješavinu informacija i zabave –tzv. infotainment. Budući da je populacija koju zanimaju međunarodna zbivanja (intelektualci i poslovni ljudi u dobi od 40 do 50 godina) u toj najširoj publici zapravo zanemariv segment, za nju se stvaraju posebne medijske niše.

 Iako ne niječu činjenicu da interes publike za događaje u svijetu, a samim tim i izdavača i oglašivača, varira ovisno o zbivanjima (npr. po svim je ispitivanjima osjetno pao nakon završetka Hladnoga rata), svi autori navode da je financijski razlog ipak jedan od ključnih čimbenika zbog kojih se vlasnici odlučuju na zamjenu stalnih dopisnika iz inozemstva raznim drugim mogućnostima. Naime, troškovi samo jednog stalnog dopisnika u inozemstvu minimalno su 250.000 tisuća dolara godišnje: tu nije riječ samo o njegovoj plaći, nego i o najamnini za stan, eventualno i ured, o zdravstvenom osiguranju, školarini za djecu ako je oženjen, itd. A ako je lociran u zemlji gdje postoji ozbiljan rizik od otmice, terorističkih napada i drugih pogibeljnih situacija (npr. Irak, Afganistan), onda se zbog troškova povezanih sa sigurnošću (čuvari, vozači, životno osiguranje i sl.) taj iznos može popeti i do milijun dolara!   

 Jill Caroll, novinarka Christian Science Monitora (u siječnju 2006. bila je oteta u Iraku, a oslobođena je tri mjeseca kasnije jer su američke snage iz zatvora pustile skupinu iračkih žena, da bi se 2008. prestala baviti novinarstvom i prešla među vatrogasce), u jednom od svojih članaka navodi da su američke novine od 2000. do 2006. smanjile broj svojih stalnih dopisnika u inozemstvu i do 30 posto! Televizijske mreže iz SAD-a koje su svojedobno u međusobnom nadmetanju pokrivale praktički cijeli svijet, srezale su dopisništva još drastičnije: Constable navodi da je u Africi, Indiji i Južnoj Americi (dakle na područjima na kojima živi više od dvije milijarde ljudi) 2007. godine opstao jedan jedini njihov stalni ured (onaj ABC-ov u Nairobiju).

Financijska ograničenja

No ti rezovi nisu pogodili samo tzv. Treći svijet: ABC je zatvorio urede u Moskvi, Parizu i Tokiju, dok je NBC jednako postupio s predstavništvima u Pekingu, Kairu i Johannesburgu. Istodobno su stalna dopisništva koja su preživjela bila suočena s brojnim financijskim ograničenjima koja su im bitno smanjila mogućnost putovanja po zemljama (ili regijama) u kojima su bili akreditirani, a samim tim smanjili su se i kvalitet i kvantitet njihova izvještavanja.

U prvi se mah – jer su se tada već otvorile mogućnosti da se iz velikih centara brzo stigne u bilo koji dio svijeta – to pokušalo kompenzirati sve češćim slanjem specijalnih izvjestitelja (američki su ih novinari u svom profesionalnom žargonu nazvali „padobrancima“). Ubrzo se shvatilo da su u kriznim područjima oni ugroženi jednako kao i stalni dopisnici, a zbog nepoznavanja terena i ljudi možda čak i više. I njima je trebalo plaćati vozače, pratioce (bilo kao tjelesne čuvare ili kao prevoditelje), životna osiguranja i cijeli niz drugih troškova. Pritom njihova izravna javljanja nerijetko nisu davala efekte koje su mreže očekivale: čak se i zvijezdi CNN-a Peteru Arnettu, koji se proslavio još u Vijetnamskom ratu, prigovaralo što o ratnim zbivanjima u Iraku izvještava s krova svog hotela u Bagdadu, iako to nije uvijek ovisilo o njemu, nego o tehničkim mogućnostima za prijenos i ograničenju kretanja koja su novinarima nametana.

Neki su drugi pak (to su prakticirali i neki stalni dopisnici, ali puno više „padobranci“) – da bi imali informacije iz mjesta do kojih nisu mogli doprijeti – organizirali cijele mreže lokalnih suradnika koji su im (za po zapadnim pojmovima simbolične naknade) javljali kad se zbivalo nešto potencijalno zanimljivo, a onda bi to pretočili u vlastita izvješća.

 Kad su uredništva i vlasnici shvatili što se zbiva, nije im trebalo puno da zaključe kako je to dodatna mogućnost za štednju, jer će – ako malo podignu honorare tim „lokalcima“, a onim najkvalitetnijima daju čak i neke stalne ugovore, pa i kompletnu opremu – to i dalje biti znatno jeftinije od držanja stalnih dopisnika ili slanja specijalnih izvjestitelja na teren. Nisu svi tako angažirani uvijek „lokalci“ u pravom smislu riječi: to mogu biti i sunarodnjaci koji kraće ili duže vrijeme borave na određenom području (kao studenti, sudionici nekog projekta, zaposlenici neke tvrtke ili freelanceri). A čak i kad je riječ o pravim „lokalcima“, kojima poznavanje engleskog jezika i zakonitosti novinarskoga zanata nisu savršeni, u redakcijama će – zaključili su vlasnici – uvijek biti ljudi sposobnih da njihove uradke prilagode potrebama lista ili mreže.

Brojne varijante dopisnika

Hamilton stoga u jednom svom eseju, uz klasične stalne dopisnike koje najveće medijske kuće, a posebno velike agencije, ipak još nisu sasvim eliminirale, navodi čak sedam kategorija izvjestitelja iz inozemstva: (1) „strani inozemni dopisnici“, tj. oni koji iz svoje zemlje izvještavaju za američke medije (prema jednom istraživanju takvih je 2000. godine bilo čak 69 posto; (2) „domaći inozemni izvjestitelji“, koji o zbivanjima u svijetu pišu od kuće (u SAD) prateći brojne danas dostupne izvore; (3) građani-inozemni izvjestitelji koji raznim medijima pišu o vlastitim iskustvima s putovanja ili boravaka u inozemstvu; (4) strani lokalni izvjestitelji, tj. novinari koji rade za razne medijske kuće u vlastitoj zemlji, a zahvaljujući suvremenim tehnologijama mogu ih pratiti i za tu zemlju zainteresirani američki (ili općenito inozemni) potrošači; (5) premium inozemni izvjestitelji specijalizirani za specifične teme, koji rade po narudžbi; (6) specijalni izvjestitelji (spomenuti „padobranci“) koje medijske kuće šalju na teren da bi pokrivali pojedine događaje i (7) kućni inozemni izvjestitelji – novinari koji zahvaljujući mnogim danas dostupnim izvorima prate zbivanja u svijetu i pišu o njima sjedeći u vlastitim redakcijama i rade isključivo za njih (za razliku od onih pod 2 koji su na slobodnom tržištu).

Tome treba dodati još i tzv. alternativne izvore – izvješća raznih nevladinih i drugih međunarodnih organizacija (npr. Human Rights Watch's Web ima svoje ljude u više od 70 zemalja), te sve brojnije blogove od kojih se može posuditi neki sadržaj, odnosno preuzeti i za vlastito daljnje istraživanje iskoristiti na njima načeta tema.  

Problem je s takvim izvještavanjem što je ono ipak manje pouzdano od onoga klasičnog dopisnika iz inozemstva, koji je znao da informaciju koju šalje u redakciju mora provjeriti i dokumentirati. Cameron McWhirter piše da mu je jedan reporter koji je izvještavao o genocidu u Darfuru, gdje su paravojne formacije koje je podržavala kartumska vlada pobile više stotina tisuća ljudi, a više od 2,5 milijuna protjerale iz vlastitih domova (predsjednik Omar AL Bashir i više ministara optuženi su zbog toga pred Međunarodnim kaznenim sudom, op. a.), na pitanje kako je tamo bilo odgovorio: „Grozno. Nisam mogao naći pristojan hotel u blizini izbjegličkih logora“. 

Pritisci vlasti

Kad je riječ o Darfuru, zanimljivu je analizu na tu temu, a baš u kontekstu vjerodostojnosti informacija, u srpnju 2011. objavio Mel Bunce s Reutersova Instituta za studij novinarstva. Njegovo je istraživanje pokazalo da su – kad su se sukobi u Sudanu rasplamsali – izvjestitelji koji su radili za strane medijske kuće i agencije većinom bili sudanski državljani. Uspoređujući njihove izvještaje s onima nekolicine profesionalnih stalnih stranih dopisnika, Bunce je pokazao da su se Sudanci pretežno zadržavali u okviru onoga što su mogli čuti iz vladinih izvora (koji su, naravno, opovrgavali bilo kakvu umiješanost vladinih snaga u te sukobe), da nisu tome suprotstavljali druge informacije ili iskazivali bilo kakvo kritičko mišljenje. Razgovor s njima potvrdio je da su jedni živjeli pod stalnom prijetnjom represalija prema njima samima ili njihovih obiteljima, dok su drugi već u startu bili na strani režima, tj. pristrani[1].

Kad je pak riječ o pritiscima vlasti, problem ne postoji samo u Africi, nego širom svijeta: tamo gdje vlasti ne prezaju od uhićenja i suđenja, ponegdje čak i od ubojstava domaćih i stranih licenciranih novinara čije im se pisanje ne dopada, lokalni stringeri i fikseri gotovo su bez ikakve zaštite.

Paulo Nuno Vicente u svom radu „Inozemno izvještavanje iz supsaharske Afrike: razvojni pomak komunikacijske paradigme“ kao jedan od većih problema tome dodaje i nedovoljnu profesionalnu osposobljenost većine takvih lokalnih izvjestitelja ili pak njihovo nepoznavanje kulture i očekivanja onih za koje rade. Profesionalac kojeg redakcija šalje na teren zna za koga piše i što se od njega očekuje. S lokalnim stringerom, pa čak i fikserom, urednici komuniciraju puno manje, pogotovo ako on pritom radi i neke druge poslove. A kada i komuniciraju, to je rijetko usmjereno na podizanje standarda: zovu da bi od njega naručili nešto točno određeno (kad je riječ o TV mrežama, da bi time popratili neke slike koje su dobili razmjenom).

Fotoaparat u svačijim rukama

Janine di Giovanni (zacijelo i na temelju vlastitog iskustva, jer je počela kao freelancer u Sarajevu 1992. ) u članku „Obrazovanje izvjestitelja iz inozemstva“ (Nieman Reports) ističe kako je na kriznim žarištima širom svijeta sve više mladih koji misle da je jako glamurozno i unosno biti ratni izvjestitelj, a nemaju pojma ni o najosnovnijoj zaštiti, te se zauzima za to da im se negdje organizira makar minimalna poduka o tome. Razgovor s poznatim ratnim fotoreporterom iz Dubrovnika Zoranom Marinovićem, u siječnju o. g. objavljen na portalu Lupiga.com, to potvrđuje: u Iraku i Siriji– kaže Marinović – puno je klinaca između 15 i 18 godina koji nemaju ništa osim fotoaparata i želje da snimaju „rokanje“, pa ginu poput muha u nastojanju da snime ekskluzivu, a nisu svjesni da neke agencije samim sudionicima sukoba daju fotoaparate ne bi li ovi za neku sitnu naknadu snimali situacije u kojima se nalaze, nakon par dana dođu po tako snimljene slike računajući da će među tisućama snimljenih valjda biti nekoliko upotrebljivih.   

U većini studija koje se bave promjenama u izvještavanju o zbivanjima u svijetu autori gotovo redovito navode i anketu koju je Cristine Archetti za rad pod naslovom „Kakva je budućnost izvještavanja iz inozemstva?“ godine 2012. provela među stranim izvjestiteljima akreditiranim u Londonu. Archetti, koja sada predaje na Sveučilištu u Oslu, tu je pokazala da su se promjene nametnute financijskim restrikcijama, novim tehnologijama i globalizacijom itekako (iako na drugi način) odrazile i na izvještavanje iz takvih velikih političkih i ekonomskih središta kakav je London, a ne samo u onom što se nekoć nazivalo Trećim, pa i Četvrtim svijetom. Istina, broj stranih izvjestitelja u Londonu nije se smanjio toliko koliko se smanjivao u zemljama u razvoju, ali im se struktura bitno promijenila. Prije tri desetljeća prosječna im je starost bila 41 godinu, imali su iza sebe u prosjeku 18 godina novinarske prakse i radili su pretežno za samo jednog poslodavca, tj. bili su klasični stalni dopisnici iz inozemstva. 

Danas su to uglavnom tridesetogodišnjaci, sa znatno manjim profesionalnim i političkim iskustvom, ali zato sa znatno većim poznavanjem suvremenih tehnologija, koji (osim rijetkih iznimaka) pretežno rade za više naručitelja. Ako su to samo novine, onda je to u nekoliko zemalja istoga govornog područja (npr. Francuska, Belgija, Švicarska ili Njemačka, Austrija, Švicarska i sl.), a ako je u samo jednoj zemlji, onda je to za raznorodne medije: npr. jedne novine, jedan radio, neku tv-mrežu, neki internetski portal. itd., pri čemu su (ako je riječ o onima koji se javljaju za AV medije) zahvaljujući suvremenoj tehnologiji – sve češće sami sebi i snimatelji slike i tona. U vrijeme nastajanja te studije samo je stalni dopisnik kineske agencije imao ured i u njemu čak 11 suradnika: svim ostalima ured je bio kod kuće te u laptopu i telefonu.

Bloomberg News

U takvim okolnostima – zapažaju to i mnoga diplomatska središta – sve je manje temeljitog, analitičkog izvještavanja o pojedinim temama. Njega se još može naći samo u rijetkim i razmjerno jako bogatim novinama općega tipa kojima je uz ostalo stalo i do vlastita prestiža ili pak u usko specijaliziranim medijima namijenjenim poslovnim ljudima. Jedan od najizrazitijih primjera za to je Bloomberg News, koji – kako navodi Hamilton – uz više od 350 suradnika u SAD-u ima i još oko 1200 izvjestitelja širom svijeta, od kojih 200 specijaliziranih za AV medije. Na javno dostupnim  TVmrežama u njegovu vlasništvu može se vidjeti samo mali dio njihova rada. Ostatak je dostupan samo pretplatnicima (za 1650 USD mjesečno za jedan terminal), a dio se – opet uz dobru naplatu – stavlja na raspolaganje raznim novinama i radiostanicama. Nije to ništa novo (u svojim su počecima i agencije poput britanskog Reutersa i francuskog Havasa radile prvenstveno za poslovni svijet), ali je danas izraženije nego ikad prije.

Koju bi pouku iz toga trebali izvući naši mladi novinari koji još sanjaju da bi jednoga dana mogli postati klasični stalni dopisnici iz svijeta? Odgovor je: zaboravite. Ako većina redakcija takvih dopisnika iz upravo navedenih razloga više nema, a ostale drže tek jednog ili dvoje na mjestima od posebnog interesa za njihovu publiku, kolika je šansa da baš vi budete izabrani? Pritom se štedi i na slanju posebnih izvjestitelja, jer se glavnina informacija može dobiti iz drugih izvora.

 

HRVATSKI MEDIJI U TRENDU

 

Ako su se i velike medijske kuće iz mnogo bogatijih zemalja pod pritiskom konkurencije morale odreći najvećeg broja stalnih dopisnika iz inozemstva i pribjeći drugim oblicima prikupljanja informacija o zbivanjima u svijetu, bilo bi čudno da se u taj trend nisu uklopili i naši mediji: klasična su stalna dopisnička mjesta opstala još samo na mjestima posebnog političkog interesa – za HTV su to Branka Slavica u Wasingtonu i Jasna Paro u Bruxellesu, gdje su u tom svojstvu još i Augustin Palokaj kao dopisnik Jutarnjeg, Vera Tomašek za Hrvatski radio i Slavko Vukadin za HINU. Nacionalna agencija ima još dva klasična stalna dopisnička mjesta: u Sloveniji, gdje je sada Luka Fiamengo, odnosno u BiH, gdje je Ranko Mavrak. I HTV s obzirom na važnost susjedstva ima dvoje stalnih dopisnika u BiH: Miljenka Karačića u Mostaru, odnosno Špelu Cvitković-Iličić u Sarajevu.

 Zbog financijskih problema HINA je 2011. godine ukinula dopisništvo u Washingtonu, gdje su kao stalni dopisnici određeno vrijeme proveli Feđa Polojac, Sanja Pucak, Slavoljub Leko i Damir Hajnski. Njih navodim jer su se kao agencijski izvjestitelji – iako su radili jedan od najnapornijih novinarskih poslova – rijetko imali priliku pojaviti u javnosti imenom i prezimenom.   

 Za razliku od tih redakcija, televizije Nova i RTL te dnevnici Slobodna Dalmacija i Novi list nemaju ni jedno klasično dopisništvo u inozemstvu. Oni, kao i prije spomenute redakcije, događaje u zemljama u kojima nemaju vlastite ljude prate preuzimanjem agencijskih vijesti, pisanjem redakcijskih izvještaja na temelju raznih dostupnih izvora, ponekad slanjem specijalnih izvjestitelja. U tu kategoriju – otkako je ostao bez Stojana de Prata u Bruxellesu – spada i Večernji list.

 Neke redakcije imaju i doduše određeni broj stalnih honorarnih suradnika, od kojih se neke plaća „po komadu“, a neke ugovorima o paušalu ili nekim drugim oblicima trajnih aranžmana. U ovoj su posljednjoj kategoriji npr. Inoslav Bešker iz Rima i Ana Muhar iz Londona za Jutarnji, Tomislav Krasnec iz Bruxellesa za Večernji , Silvije Tomašević za HTV, te izvjestitelji HINE iz Beograda, Mostara, Podgorice, Madrida, Koelna i Beča.

 Nakon ovog uvida u današnju situaciju zanimljivo se podsjetiti kako je to, kad je riječ o hrvatskim medijima, izgledalo u prošlosti. Prije Drugog svjetskog rata o zbivanjima u inozemstvu hrvatske su novine izvještavale preuzimajući ili kompilirajući strane izvore. Tu i tamo javio bi se neki autor koji je putovao po svijetu, ali stalno zaposlenih novinara trajno lociranih u inozemstvu nije bilo. Najbliže tome bila je Marija Jurić Zagorka koja je u prvom desetljeću 20. stoljeća zaista bila stalna izvjestiteljica iz Budimpešte, ali kako smo formalno-pravno tada bili u zajedničkoj državi, Mađarska se u ono doba nije smatrala inozemstvom. Uostalom, i izvještavala je gotovo isključivo o stvarima koje su se ticale Hrvatske.

Hrvatski novinari profesionalno počinju u statusu stalnih dopisnika iz inozemstva izvještavati tek nekoliko godina nakon Drugog svjetskog rata. U monografiji „Zbornik sjećanja /Vjesnik 1940. –  1990.“ o tome govore dva priloga. Joško Palavršić piše da je – budući da se vanjskopolitička rubrika već afirmirala u borbi protiv Informbiroa – trebalo napraviti korak dalje i izići iz provincije, što je značilo instalirati svoje dopisnike u svijetu. „Dugo je trebalo dok smo ih dobili“, svjedoči on. Zaista, uz iznimku Borisa Hržića u New Yorku već 1951. (u nekom aranžmanu između Vjesnika i Radio-Zagreba), prva su službena Vjesnikova dopisništva otvarana tek od 1954. do 1956. (Bonn, Rim i Budimpešta). U jednom su razdoblju (zbog financija, ali i lakšeg odupiranja beogradskom centralizmu) to prema sjećanjima Bože Novaka bila zajednička dopisništva Vjesnika, Dela, Oslobođenja i Nove Makedonije. 

 

 

DOPISNICI OD RIO DE JANEIRA DO TOKIJA 

 

Mirko Peršen, svojedobno glavni urednik Vjesnika, a potom i direktor istoimene, a danas nepostojeće izdavačke kuće, u svojoj je knjizi „Vjesnikove godine, 1940. – 1980.“ rekonstruirao popis novinara koji su kao stalni dopisnici Vjesnika izvještavali iz inozemstva ne samo za taj list nego i za ostala izdanja kuće, prvenstveno za Večernji, koji ih je sufinancirao, a s mnogima sam od njih kao urednik deska, a potom i vanjskopolitičke rubrike u Večernjaku, i ja imao čast surađivati.

 

Bonn: Željko Brihta (1954.-1958.) Đorđe Zelmanović (-1960.), Emil Piršl (-1961.), Tomislav Golubović (-1964.), Krešimir Kukolja (1966.), Zvonimir Kristl (1967.), Željko Brihta (-1971.), Milan Vucković (-1974.), Đorđe Zelmanović (-1979.), Krešimir Fijačko (-1982.), Davor Šošić (-1984.), Dražen Vukov-Colić (-1988.) Nenad Ivanković (1988.-1996.)

 

New York: Boris Hržić (1951.-1953.); Josip Kirigin (1961.-1963.), Josip Vrhovec (-1967.), Zvonimir Kristl (-1971.), Tomislav Butorac (-1975.), Dražen Vukov-Colić (-1980.), Zoran Bošnjak (-1984.), Živko Gruden (-1988.) i Vladimir Drobnjak (-1992.). Iz SAD-a se 1964./65. uz Vrhovca javljao i Ivo Braut

 

Rim: Mirko Bilić (1956.-1958.), Danilo Žlender (-1959.), Vera Vrcić (1969.-1972.), Ivo Braut (-1975.), Joško Palavršić (-1980.), Rade Stipetić (-1984.), Silvije Tomašević (-1989.) i Inoslav Bešker (-2000.)

 

Pariz: Dara Janeković (1954.-1961.), Vlado Stopar (1956.-1958.), Mata Rajković (1961.-1962.), Joško Palavršić (1963. -1966.), Milan Beslać (-1970.), Melita Singer (-1973.), Davor Šošić (1975.-1980.), Mirko Galić (-1984.), Vladimir Matek (-1988.), Mirko Galić (-1997.). (Napomena: kod prvo troje dopisnika iz Pariza – Janeković, Stopar, Rajković – godine se dijelom preklapaju jer su naizmjence izvještavali iz Pariza i Alžira, op. a.) 

 

Moskva: Frane Barbieri (1961.-1963.), Mirko Bilić (?), Milan Bekić (1969.-1972.), Drago Buvač (-1975.), Milan Bekić (-1981.), Bogoljub Lacmanović (-1985.), Branko Vlahović (1985.-1989.), Bogoljub Lacmanović (1989.-2003.)

 

London: Josip Vrhovec (1957./58.), Drago Šubić (?), Milovan Baletić (1967.-1969.) te Vjekoslav Grabarić (1970.-1974.). Iz Londona se kao stalna dopisnica, ali u posebno aranžmanu, potkraj osamdesetih i početkom devedesetih javljala i Jasna Zanić-Nardini.

 

Peking: Tomislav Butorac (1979.-1986.), Seška Stanojlović (-1990.)

 Budimpešta: Đorđe Zelmanović (1955./56.)

 U određenim (ali nešto kraćim razdobljima) dopisništva su – ovisno o političkim kretanjima – otvarana u još nekim zemljama: iz Alžira je (1963.-1965.) izvještavala Dara Janeković, u Pragu je 1969./70. bio Tomislav Butorac, u Varšavi Miroslav Gačić(1965./56.). U to vrijeme Vjesnik je imao dopisništvo i u New Delhiju, odakle se od 1964. do 1966. javljao Đorđe Zelmanović. Mihajlo Ničota bio je u Kairu (1977.-1980.). Šezdesetih je Vjesnik imao i dopisnike u Latinskoj Americi: iz Brazila se 1961./62. kao stalni dopisnik javljao Drago Šubić, a iz Meksika 1966./67. Marijan Matković. Poseban slučaj bilo je „pokrivanje“ Trsta početkom pedesetih: to je – piše Palavršić – do 1953. za Vjesnik radio Ratko Zvrko, koji je tada živio u Kopru, a nakon njega Elvis Eldan.

Prvi Vjesnikov stalni dopisnik iz New Yorka Boris Hržić kasnije je (1967.-1974.) bio i dopisnik HRT-a iz Moskve. Radio i televizija imali su u pojedinim razdobljima do 1991. osim Moskve i New Yorka dopisništva i u Rimu i Parizu. Dopisnici su bili iz New Yorka Zvonko Letica (1958.-1962.) i Marko Vojković (1969.-?), iz Rima Josip Šentija (1967.-1971.), a kao dopisnici iz inozemstva spominju se još Filip Svetić, Josip Grubišić Ćabo, Tomislav Golubović i Branko Kraljević. Moguće je da je bio još poneko, ali preciznijih podataka o inozemnim stalnim dopisnicima radija i televizije, možda i zato što su barem neki od njih formalno bili dopisnici JRT-a, u dostupnim izvorima nisam uspio naći. Nadajmo se da će u povodu sadašnje okrugle („60/90“) obljetnice HRT-a netko popuniti tu prazninu.

Ako jednoga dana netko bude pisao povijest hrvatskog vanjskopolitičkog novinarstva, trebat će tu svakako uvrstiti još i dugi niz vrlo kvalitetnih specijalnih izvjestitelja s velikih međunarodnih događaja i s raznih kriznih žarišta. Ne bi se smjelo zanemariti ni određeni broj sjajnih hrvatskih novinara koji su kao stalni dopisnici iz svijeta izvještavali za agenciju Tanjug, a obilato su ih koristili i zagrebački mediji. Za njih, kao i za brojne više ili manje stalne honorarce koji su se javljali pojedinim redakcijama, od kojih je zacijelo najpoznatiji velikan našeg vanjskopolitičkog novinarstva Ive Mihovilović koji je bio i prvi naš freelancer – ovdje nažalost nije bilo mjesta, ali ih se ipak ne bi smjelo zaboraviti.