Tomić je govorio o svojom novinarskim počecima, reporterskim iskustvima, kolumnama, romanima i radu na kazališnim i filmski scenarijima. Prepoznatljiv je po  humoru, satiričnim kolumnama i romanima. Statistike tvrde da na njegove pisanje otpada 66 posto ukupnog hrvatskog smijeha, piše framafu.com. 

- Volim doći na svaku manifestaciju koju organizira Hrvatsko novinarsko društvo jer mi je ta naša cehovska organizacija jako važna i volim društvo kolega. Drugo, jako volim doći na takva događanja kada se organiziraju u nekom malom gradu. Kada se pojavi hrabar i drzak novinar u nekoj lokalnoj sredini, kao što je Goran Gazdek, ja to volim podržati jer sam impresionira hrabrošću takvih ljudi. Ja znam da nije lako biti novinar u manjoj, lokalnoj sredini, to je težak posao za, da tako kažem, poremećene entuzijaste, i moje srce je uvijek uz takve ljude. Na tribini mi je bilo divno, a bilo mi je drago što sam ponovno vidio Olgu Vujović, kazao je Tomić.

Iako je većini čitatelja poznat kao kolumnist, Tomić je nagrađivani pisac reportaža. Prvu HND-ovu nagradu "Marija Jurić Zagorka" dobio 1996. godine za serijal "Priče iz Daytonske šume" nastale nakon putovanja  po Bosni i Hercegovini. Reportaže su ilustrirane sjajnim fotografijama legendarnog splitskog fotoreportera Toma Dubravca. Drugu Zagorku dobio je za komentar/kolumnu 2004. godine, a za rad u novinarstvu još je nagrađen priznanjem Slobodne Dalmacije  „Miljenko Smoje“ 2011. godine. 

Nagradu Kiklop je dobio 2006. za zbirku kolumni “Građanin pokorni”. Prema istraživanju agencije MediaNet proglašen je za najboljeg i omiljenog novinara u kategoriji tisak više godina zaredom.

Dobio je  nagrada za najbolju predstavu u cjelini na Marulićevim danima (što je muškarac bez brkova) 2002. I specijalnu nagradu Velika liska (s Rajkom Grlićem, za predstavu Ustav Republike Hrvatske) na Mostarskoj liski 2018.

Zbog pisanja doživio je i više incidenata. U Splitu je bio napadnut, ukrali su mu šešir, nepoznati počinitelj ga je zalio kantom fekalija, a njegov lik je u tradicionalnoj karnevalskoj povorci od Prološca do Imotskog i natrag imao ulogu Krnje.

Na jednoj tribini u Splitu (u organizaciji  HND-a Splitsko-dalmatinske županije) priznao je da u trenutku kad piše reportažu postaje "netko drugi", ne privatna osoba nego novinar koji lakše uspostavlja vezu s ljudima jer inače baš i nije pretjerano komunikativan. Ta "lakoća komuniciranja" u "funkciji" reportera, otkrio je tada bila mu je divno otkriće. No, unatoč tome što kolumne više iscrpljuju, u ovoj fazi života su mu bliskije jer je postao komotan; ne da mu se uvijek putovati, spavati po kojekakvim provincijskim svratištima što je u reporterskom poslanju neizbježno. Ipak, bilo mu je u radnom smislu ugodno reportersko iskustvo na Banovini nakon potresa, kad su se mnogi čudili što nije napisao ništa otrovno.

Izvor: framafu.com i mojportal.hr. 

Foto: Nikola šolić