Iako je mnogima u Hrvatskoj politike preko glave, stjecajem loših okolnosti politička scena nikad nije bila dinamičnija i raskoljenija. Hoćeš-nećeš, zanimljivo je i vrlo vjerojatno nas za koji mjesec čekaju prijevremeni izbori.

Samo se jednom u 26 godina hrvatske države jedna Vlada 'presložila' i onda, u malo izmijenjenom sastavu, nastavila raditi dalje. Nakon što je HSLS Dražena Budiše odlučio 2002. godine izići iz šesteročlane koalicijske Vlade Ivice Račana, nekolicina HSLS-ovih ministara ostalo je u njoj. Osnovali su za tu priliku novu stranku - Libru i pred ljeto te godine inaugurirali novi sastav Vlade. Nije tada bilo straha od prijevremenih izbora, jer je vladajuća koalicija imala debelu većinu.

štetočina

Sadašnja kriza Vlade koja traje otkad je ona i sastavljena posebno je buknula u aferi Konzultantica, nakon objave u Nacionalu da je Ana Karamarko, Tomislavova supruga, bila (barem) tri godine u (fiktivnom?) poslovnom odnosu s Josipom Petrovićem, koji je lobist mađarskog MOL-a, a MOL i hrvatska država su zbog INA-e u dva arbitražna spora. Tomislav Karamarko se posljednjih mjeseci dosta ustrajno zalagao za dogovor s Mađarima umjesto arbitraže; čini se da im je išao na ruku.

Vladu, dakle, nije razvrgnuo sukob Bože Petrova i Karamarka, nego to što je obitelj Karamarko godinama primala novac od mađarskog MOL-a.

Poduzeće Ane Karamarko ima ugovor i s Gavrilovićem koji se sudi s državom, pa se može zaključiti da je najinteligentnija formula bila: kad si u sudskom ili arbitražnom sporu s hrvatskom državom, hitno angažiraj suprugu Tomislava Karamarka, najvjerojatnijeg budućeg premijera.

A on, koji toliko silno voli Hrvatsku, na taj način jako šteti i nacionalnim i hrvatskih državnim interesima. Razmišljamo o tome koliko bi tek naštetio Hrvatskoj kad je ne bi toliko volio!?

Tjednik Nacional je iz broja u broj donosio i nove dokumente i tako obznanio najveću aferu prvog potpredsjednika Vlade. Nacional nije jedini medij koji je došao do kompromitantnih dokumenata; ostali su valjda razmišljali i o nenovinarskom aspektu, pa vagali, a u Nacionalu su razmišljali i „kliknuli“ isključivo novinarski, te iznijeli cijelu priču.

Mi novinari sami smo sebi najveći kritičari; kritiziramo ono što sami radimo, što rade naši urednici i naši vlasnici, s razlogom ukazujemo na cenzuru, ali mediji su ovdje i dalje respektabilni, otvaraju bitne političke teme, kritiziraju i pokušavaju mijenjati političku demokratsku kulturu nabolje.

Rogovi u vreći na korist javnosti

I od ciljanog i „skupog“ istraživačkog novinarstva ipak je nešto ostalo. Poštuju se njegovi postulati da se prati trag novca, moći i strasti. A što je više rogova u vreći, lakše u javnost cure dokumenti.

Uostalom, da se prisjetimo: kad se krajem siječnja oformila Vlada, bilo je potrebno šest dana ustrajnog pritiska i curenja dokumenata o ministru branitelja Miji Crnoji, pa je nakon sastanaka i sastanaka Crnoja morao ipak dati ostavku.

Uostalom, sjetimo se i naznaka afere Konzultantica početkom srpnja. Tada su Ana i Tomislav Karamarko bili, zajedno s prijateljicom, donatoricom HDZ-a i direktoricom Migrita Oksanom Dvinskykh, u Helsinkiju, gdje je Migrit, najvjerojatnije samo kao tvrtka-paravan za ruski Rosatom, trebao kupiti udio u finskoj tvtki koja tamo gradi nuklearku. Hrvatska tvrtka Migrit bila je potrebna zato da bi bio zadovoljen uvjet o 60 posto vlasništva u rukama zemalja EU. No, Migrit je odbijen jer nije mogao dokazati da je tvrtka u hrvatskim rukama.

I o tom se izletu Karamarkovih u ruskom aranžmanu odmah pisalo i izvještavalo. Povezivalo se to na vrijeme i s aferama Zdravka Mamića koji je preko svojih suradnika bio blisko vezan uz ruski kapital, a inače je izdašni i ustrajni donator HDZ-a i Predsjednice Republike.

Znamo kako je prilikom afere Crnoja Karamarko negodovao, jer, kao, što će sada mediji „rešetati“ jednog po jednog ministra? Pokazalo se da je „rešetati“ jednog po jednog u ovoj Vladi ipak nemoguće, jer je afera bilo gotovo toliko da se nije ni moglo objaviti sve što se doznalo.

Ne podcjenjujmo našu struku! U ovoj ludnici koja nas je posljednjih mjeseci snašla mediji su se uglavnom pokazali kao oni koji se zalažu i koji nastoje čuvati demokratska načela i pravnu državu i kao oni koji otkrivaju ono što bi javnost trebala znati.

Vidjeli smo još davno, 2010. godine u Mađarskoj, a ponešto kasnije i u Poljskoj, kakvi se sve pogubni antislobodarski medijski zakoni mogu donijeti. Kod nas u Hrvatskoj bi Domoljubna koalicija s HDZ-om na čelu odmah zakonski sankcionirala medije samo kad bi mogla. Ali ne može. Nema snage, nema većinu.

Mora se priznati da je novinarsko praćenje Oreškovićeve, Karamarkove i Petrovljeve Vlade na neki način poslastica, jer sličnog političkog, ali i politološkog eksperimenta ne samo da nije bilo u Hrvatskoj, nego ni nadaleko.  

Televizijski antipodi

Televizija N1 učinila je jako puno kao news-kanal. Svaka čast na dobroj obaviještenosti, brojnim praćenjima političkih zbivanja uživo koja u našem televizijskom novinarstvu postaju sada neki novi standard, na visokoj profesionalnosti uredničke i novinarske ekipe koja ništa ne propušta i zaista zaslužuje neku nagradu za news-televiziju godine.

Neka vrsta antipoda je ovih mjeseci bio javni servis - Hrvatska radiotelevizija. Bez obzira na puno brojniju i opremljeniju novinarsku ekipu, s produkcijom poslušničkih, dakle, namjerno neprofesionalnih Dnevnika, jako je brzo izgubila povjerenje publike. Ono se gubi u tili čas, a vraća se jako, jako teško. Vratila se politika iz devedesetih, pa tako, po duhu i svjetonazoru i Dnevnici iz tog vremena. Za pola godine središnji Dnevnik HRT-a izgubio je pola svoje publike iz prosinca. Prestrašno.

Nekidan su u svom stilu izbjegli kazati golu činjenicu da je prema anketama Tomislav Karamarko daleko najnegativniji političar u zemlji.

A sada se, u onoj mjeri u kojoj jedini gazda i voljeni vođa Karamarko sve lošije stoji, i HTV opet počeo otvarati informacijama, postupnom povratku profesionalnosti i pameti, ali kasno, prekasno.

Možemo se žaliti na našu novinarsku površnost, senzacionalizam bez pokrića, isti rukopis koji dominira svih dnevnim novinama, ograničeni dijapazon tema u dnevnicima svih naših televizija i tome slično, ali su političari ipak pod lupom javnosti više nego ikad i ne može se dogoditi da neko važno neugodno otkriće i političku aferu ne objavi neki relevantni medij. Poslije toga objavljuju svi. Na sreću je potencijal slobodnog novinarstva neuništiv.