Aktualno > Analize

Žrtve vlastite hrabrosti

07.03.2018.

Piše: Vladimir Matek

Na popisu 81 lanjske žrtve bavljenja novinarskom profesijom je i 8 žena. Uzroci njihovih smrti podudaraju se s onima njihovih muških kolega, pa ćemo stoga kroz prikaz njihovih sudbina koje su paradigmatične kad je riječ opasnostima koje prijete medijskim djelatnicima u pojedinim dijelovima svijeta zaključiti ovu seriju napisa o ženama u novinarstvu započetu u povodu nedavne 60-te obljetnice smrti Marije Jurić Zagorke.

Znamo li da je da je 2016. širom svijeta svoje bavljenje novinarskom profesijom životom platilo 93 kolega i kolegica, da je 2015. ta brojka bila 115, a 2014. čak 135, onda nam se početkom siječnja objavljen podatak da je 2017. ubijeno ili poginulo njih 81 – od toga 42 na dužnosti – može činiti ohrabrujućim pomakom na bolje. I Međunarodna federacija novina (IFJ) i Odbor za zaštitu novinara (CPJ) upozoravaju ipak da nema puno razloga za optimizam. Istina, nešto se manje ginulo na ratištima (ali je ipak u Afganistanu bilo 12 poginulih ili ubijenih novinara, posljednji među njima 28. prosinca, u Iraku 11 i u Siriji 10), ali zato još vidljiviji postaju slučajevi stradanja novinara zbog sprege korumpiranih političkih, pravosudnih i policijskih struktura s raznim kriminalnim organizacijama.

Meksiko pogibeljniji od Iraka i Sirije

Neslavno prvo mjesto, i to ne samo  među zemljama koje nisu bile zahvaćene ratnim sukobima, po broju stradalih novinara zauzima Meksiko, gdje ih je lani ubijeno trinaestero (13)! Od 1992., kada se na međunarodnoj razini počela voditi ta statistika, čak devedeset i dvoje. Na drugom je mjestu Indija, gdje je lani ubijeno njih 6, slijede Filipini i Pakistan sa po 4, Nigerija s 3, itd.  

Ako se raščlani u početku spomenuta brojka od 81 ubijenog ili poginulog u novinarskoj profesiji tijekom 2017. godine, doći će se do još jednog zabrinjavajućeg podatka: među njima je lani bilo i osam (8) žena. Ranijih godina njih je obično bilo oko 7 posto, a 2017.  – ističe Lauren Wolfe, istraživačka novinarka koja sada vodi i Woman's Media Center – bilo ih ukupno 10, a među novinarima koji su stradali na dužnosti čak 19 posto!

Na meti ratujućih i kriminalaca

Taj se porast makar dijelom može pripisati sve većem broju žena koje su ušle u novinarsku profesiju i nastoje se u njoj potvrditi. I prije je, doduše, bilo žena koje su stradavale kao izvjestiteljice s poprišta raznih oružanih sukoba, ali ipak osjetno manje: izvjestiteljica talijanskog lista Corriere della Sera Maria Grazia Cutuli 2001. bila je prva novinarka poginula u Afganistanu, u veljači 2012. u Siriji je od rakete koju su vladine snage ciljano ispalile na mjesto s kojeg su izvještavali strani novinari poginula Amerikanka Marie Catherine Colvin, a 2014. je – opet u Afganistanu – zajedno s još nekoliko kolega ubijena i fotoreporterka agencije AP Anja Niedringhaus kada je policajac zadužen za zaštitu konvoja novinara koji su pratili predsjedničke izbore umjesto da ih čuva zapucao po njima.

Bilo je, ali znatno manje, i umorstava novinarki koje su se zamjerile korumpiranim političarima ili organiziranom kriminalu. U Europi je to primjerice bila irska novinarka Veronica Guerin (38), koja je počela raskrinkavati krijumčare droge, pa su je prvo premlatili i za upozorenje joj pucali u nogu, da bi je – kad ni nakon toga nije odustala – u lipnju 1996. i likvidirali s pet metaka ispaljenih s jurećeg motocikla. O njoj je kasnije snimljen i film s Cate Blanchett u naslovnoj ulozi.

U simbol novinarske hrabrosti ipak je prerasla Ruskinja Ana Stepanovna Politkovskaja. Novinarka koja se proslavila svojim izvještavanjem iz Čečenije, suprotstavljanjem drugom čečenskom ratu i tamošnjem šefu proruske administracije Kadirovu i njegovu sinu, oštrim kritikama postupaka tajne službe FSB, ali i Putinove politike, ubijena je u svojoj 48. godini 7. listopada 2006. u dizalu moskovske kuće u kojoj je stanovala. U Čečeniji je prije toga uhićivana, mučena, izlagana lažnim strijeljanjima, trovanju. Troje od ljudi koji su s njom surađivali i pomagali joj u istraživanjima nađeno je mrtvo. Zbog svega toga svi su uvjereni da je i njeno ubojstvo imalo političku pozadinu, ali – iako je u lipnju 2014. pet muškaraca od kojih su trojica bili Čečeni osuđeno zbog tog ubojstva – do danas nije otkriveno tko ga je naručio. Neki osumnjičeni koji su to mogli znati – bivši policajci i agenti FSB-a – oslobođeni su zbog navodnog nedostatka dokaza. 

Zašto je ubijena Gauri Lankesh?

Ime Ane Politkovskaje danas nosi cijenjena nagrada koja se dodjeljuje ženama koje su se u svijetu posebno istaknule u obrani ljudskih prava. Lani je ta nagrada posmrtno dodijeljena indijskoj novinarki Gauri Lankesh (55) u koju su 5. rujna 2017., dok je otključavala vrata kuće u kojoj je živjela, ubojice ispalili sedam metaka od kojih su tri bila smrtonosna. Vlasti koje su joj priredile državni sprovod objavile su u međuvremenu da su ubojice – iako su im lica bila zaklonjena motociklističkim kacigama – identificirani, ali da će zacijelo trebati još neko vrijeme da se optužba potkrijepi i konkretnim materijalnim dokazima. Upitno je i hoće li se uspjeti doći do onih koji su – shvativši da Gauri Lankesh neće pokolebati sudski procesi, globe i zatvorske kazne – to umorstvo naručili. Ona se, naime, svojim oštrim kritikama ekstremno desnog hinduskog nacionalizma, borbom za prava žena i suprotstavljanjem diskriminaciji na kastinskoj osnovi, kao i razotkrivanjem njihovih veza s raznim kriminalcima, zamjerila ne samo mnogim političarima nego i raznim vjerskim vođama. 

Tri od osam lani poginulih ili ubijenih novinarki stradalo je pak u eksplozijama na područjima na kojima ratne aktivnosti još nisu bile zamrle. Medijski je – s obzirom na porijeklo – najviše pozornosti dobila smrt francuske TV reporterke Veronique Robert (54) koja je 24. lipnja umrla od ozljeda zadobivenih u iračkom gradu Mosulu od eksplozije mine u kojoj su smrtno stradala i dvojica njenih kolega. Prije nje je, također u Mosulu, 25. veljače, stradala Shifa Gardi (30), izvjestiteljica kurdske televizije Rudaw, koja je krenula istražiti informacije o masovnoj grobnici u koju su islamistički ekstremisti bacali svoje žrtve dok je grad bio pod njihovom kontrolom. Njena sunarodnjakinja Dilshan Ibash, izvjestiteljica kurdske agencije Hawar, stradala je pak u eksploziji bombi koje su dvojica bombaša samoubojica, pripadnika ISIL-a, aktivirala u selu Abu Fas u istočnoj Siriji, a tom prilikom je poginulo još 15, a ranjeno stotinjak osoba, među njima i dvoje njenih kolega. 

Krvavi politički obračun u Istambulu

Žrtva ratnog sukoba u Siriji – ali ne na ratištu, nego u sasvim drugim okolnostima – bila je i Halla Barakat (23), koja je vodila internetsko glasilo sirijske oporbe Orient.net. Pronašli su je zaklanu, kao i njenu majku, također oporbenu aktivistikinju, u jednom istambulskom stanu 22. rujna. Budući da nije bilo tragova provale i pljačke, a da su prije smrti bile i mučene, pretpostavlja se da je riječ o političkom obračunu, tim više što su prije toga dobivale brojne prijetnje. Nakon tjedan dana turska je policija uhitila jednog njihovog daljnjeg rođaka, ali s obzirom na podjele koje stanja poput onog u Siriji izazivaju u mnogim obiteljima, i dalje se ne isključuju politički motivi.

Na drugom kraju svijeta, u Kolumbiji, 8. listopada je ubijena reporterka Maria Efigenia Vasquez Astudillo (31), koja je za lokalni radio Renacer Kokonuko izvještavala o sukobu domorodaca sa specijalnom policijom koja je došla ukloniti barikade kojima su oni pokušali spriječiti jednu privatnu kompaniju da zauzme njihovu zemlju. I dok domoroci policiju optužuju za prekomjernu upotrebu sile, policijski izvještaji tvrde da je smrtonosni metak došao iz nekog improviziranog oružja, što bi upućivalo na to da ga je ispalio neki od njenih indioskih sunarodnjaka. No, čak i ako smrt ove novinarke nije bila namjerna, kod većine od 47 kolumbijskih novinara ubijenih od 1992. do danas, među kojima i nekoliko žena, to sigurno nije bio slučaj: iako ih je nekoliko poginulo izvještavajući o sukobima između vladinih snaga i gerilaca, većina je stradala nakon što su počeli razotkrivati veze između narko-kartela i korumpiranih predstavnika vlasti.

Žrtve narko-kartela i pokvarenih političara

Narko-karteli i njihove koruptivne veze s dijelom političara te pravosudnih i policijskih službenika razlog su zašto je Meksiko danas na vrhu popisa za novinare najopasnijih zemalja. Kao što je već rečeno, tamo je lani ubijeno njih trinaestero. Među njima i Miroslava Breach Velduce (54), dopisnica vodećeg meksičkog dnevnika La Jornada iz pokrajine Chihuahua. Kada je 19. ožujka od kuće autom krenula u grad, iz drugog vozila u nju je ispaljeno osam metaka, te je u bolnici ubrzo podlegla ranama. Proslavila se izvještavanjem o korupciji visokorangiranih državnih službenika, razotkrivanjem nekih tajni dvaju velikih narko-kartela i pozadine cijelog niza ubojstava te kršenja elementarnih ljudskih prava. Pokrajinski guverner Duarte nakon toga je završio u zatvoru, a posao su izgubili i neki visoki policijski dužnosnici. 

Prije nego je počela izvještavati za La Jornadu, radila je za magazin Norte iz Ciudad Juareza, čiji su vlasnici i urednici zbog stalnih prijetnji i klime nasilja obustavili izlaženje. Njeno ime je nedavno dobila novoustanovljena meksička nagrada za istraživačko novinarstvo. 

U međuvremenu je pod sumnjom da je baš on naredio njeno ubojstvo uhićen šef jedne od tamošnjih kriminalnih skupina. Hoće li mu na suđenju uspjeti krivnju i dokazati, to će se tek vidjeti: u Meksiku većina ubojstava i drugih napada na medijske profesionalce ostaje nerasvijetljena, a kada se do počinitelja ili naručitelja i dođe, na sudu se to ne uspije dokazati, pa ostaju nekažnjeni. 

Pravda se npr. još čeka i u slučaju Anabel Flores Salazar (32) , novinarke lokalnog lista El Sol de Orizaba i El Buen Tono, koju su 8. veljače 2016. u 2 ujutro iz njene kuće u Orizabi kod Veracruza odvukle do zuba naoružane uniformirane osobe da bi dan kasnije bila nađena mrtva stotinjak kilometara od kuće. Navodno je njeno ubojstvo iz zatvora naručio šef jednog narko-kartela smatrajući da je ona dvije godine ranije skrivila njegovo uhićenje, ali izvršitelji još nisu nađeni.

Tri mjeseca kasnije, dok je bila za volanom, ubijena je u saveznoj državi Tamaulipas Zamira Esther Bautista (44), reporterka koja je radila za El Mercurio i La Verdad. Samo u toj pokrajini je od 2010. godine ubijeno 15, a netragom nestalo još 17 novinara, pa stoga i ne čudi da je visoko izaslanstvo CPJ-a u svibnju 2017. posjetilo meksičkog predsjednika Enriquea Peña Nietoa kako bi zatražilo djelotvorniju zaštitu novinarskih sloboda, a razna međunarodna tijela, među ostalima i UNESCO, učestalo zbog takvoga stanja izražavaju neskrivenu zabrinutost.   

Na Malti – ''percepcija nekažnjivosti''

U Europi je te vrste umorstava osjetno manje, ali je i tu vidljivo da koruptivna sprega dijela političara i organiziranog kriminala ne preza ni od čega da bi ušutkala one koji javnosti pokušavaju otkriti njihovu rabotu. S Malte je npr. početkom listopada stigla vijest o ubojstvu najpoznatije tamošnje istraživačke novinarke Daphne Caruane Galizie (53), stradale 16. listopada 2017. od bombe podmetnute u njen automobil. Pozivajući se na podatke iz tzv. Panamskih papira, na svom blogu optužila je više istaknutih političara iz vlade i oporbe za korupciju i pranje novca posredstvom off-shore tvrtki. Nedavno je javljeno da je deset osoba, sve malteških državljana s podebljim kriminalnim dosjeom, uhićeno u sklopu istrage o njenoj smrti.  No veliko je pitanje hoće li spomenuta uhićenja dovesti i do onih koji su to umorstvo naručili: skupina europarlamentaraca je nakon ubojstva te novinarke posjetila Maltu i zaključila kako tamo postoji "percepcija nekažnjivosti".

Osma u 2017. godini ubijena novinarka bila je švedska freelancerica Kim Wall (30), čije su napise objavljivali Guardian, New York Times i South China Morning Post. Nju je na podmornici vlastite izrade iz još nerazjašnjenih razloga ubio, raskomadao i u more bacio danski inovator Peter Madsen. Iako se njena smrt ne uklapa sasvim u spomenutu paradigmu novinarskih pogibija, analitičari stvarnih i potencijalnih opasnosti za novinare ipak je navode u tom kontekstu, ali kao upozorenje danas sve češćim i nadobudnim freelancerima da ne srljaju u neizvjesne pothvate samo zato da bi bili prvi koji će o nečemu izvijestiti.

 

------------------------------------------------------------------------------------------------------------ 

U 25 godina gotovo 1800 poginulih ili ubijenih novinara

 

Podaci o broju ubijenih ili poginulih novinara tijekom posljednjih 25 godina – naime, IFJ i CPJ su te podatke počeli sustavno prikupljati i statistički obrađivati tek 1992. potaknuti stradavanjem brojnih domaćih i stranih novinara na području bivše Jugoslavije – zaista  zastrašuju: od tada je život izgubilo gotovo 1800 novinara. Od toga je njih 1273 ubijeno ili poginulo na zadatku, dok kod preostalih 496 okolnosti smrti nisu razjašnjene jer se nije uspjelo (ili se nije željelo) utvrditi što je izazvalo prometne ili kućne nesreće i razne druge nezgode u kojima su stradali, pa je prilično vjerojatno da se makar dio tih smrtnih slučajeva može dovesti u vezu s njihovom profesijom.  

 Tome treba dodati i 104 prateća medijska djelatnika (prevoditelji, vozači, itd.) koji su stradali zajedno s njima.

 Statistika pokazuje da su u tom razdoblju najpogibeljnije zemlje za našu profesiju bili Irak sa 186 poginulih ili ubijenih novinara i medijskih djelatnika, Sirija sa 114, Filipini sa 78, Somalija sa 64, Pakistan (60), Alžir (60), Rusija 58, a slijedili su Kolumbija i Meksiko. 

 Devet od deset poginulih ili ubijenih iz te statistike lokalni su medijski djelatnici, što je neizravna potvrda trenda o kojem smo nedavno ovdje pisali, tj. a čak i velike medijske kuće sve rjeđe na teren šalju vlastite ljude te njihova javljanja, zahvaljujući mogućnostima novih tehnologija, zamjenjuju materijalima koje dobivaju od lokalnih izvjestitelja.     

 

 

Piše: Vladimir Matek

Na popisu 81 lanjske žrtve bavljenja novinarskom profesijom je i 8 žena. Uzroci njihovih smrti podudaraju se s onima njihovih muških kolega, pa ćemo stoga kroz prikaz njihovih sudbina koje su paradigmatične kad je riječ opasnostima koje prijete medijskim djelatnicima u pojedinim dijelovima svijeta zaključiti ovu seriju napisa o ženama u novinarstvu započetu u povodu nedavne 60-te obljetnice smrti Marije Jurić Zagorke.

Znamo li da je da je 2016. širom svijeta svoje bavljenje novinarskom profesijom životom platilo 93 kolega i kolegica, da je 2015. ta brojka bila 115, a 2014. čak 135, onda nam se početkom siječnja objavljen podatak da je 2017. ubijeno ili poginulo njih 81 – od toga 42 na dužnosti – može činiti ohrabrujućim pomakom na bolje. I Međunarodna federacija novina (IFJ) i Odbor za zaštitu novinara (CPJ) upozoravaju ipak da nema puno razloga za optimizam. Istina, nešto se manje ginulo na ratištima (ali je ipak u Afganistanu bilo 12 poginulih ili ubijenih novinara, posljednji među njima 28. prosinca, u Iraku 11 i u Siriji 10), ali zato još vidljiviji postaju slučajevi stradanja novinara zbog sprege korumpiranih političkih, pravosudnih i policijskih struktura s raznim kriminalnim organizacijama.

Meksiko pogibeljniji od Iraka i Sirije

Neslavno prvo mjesto, i to ne samo  među zemljama koje nisu bile zahvaćene ratnim sukobima, po broju stradalih novinara zauzima Meksiko, gdje ih je lani ubijeno trinaestero (13)! Od 1992., kada se na međunarodnoj razini počela voditi ta statistika, čak devedeset i dvoje. Na drugom je mjestu Indija, gdje je lani ubijeno njih 6, slijede Filipini i Pakistan sa po 4, Nigerija s 3, itd.  

Ako se raščlani u početku spomenuta brojka od 81 ubijenog ili poginulog u novinarskoj profesiji tijekom 2017. godine, doći će se do još jednog zabrinjavajućeg podatka: među njima je lani bilo i osam (8) žena. Ranijih godina njih je obično bilo oko 7 posto, a 2017.  – ističe Lauren Wolfe, istraživačka novinarka koja sada vodi i Woman's Media Center – bilo ih ukupno 10, a među novinarima koji su stradali na dužnosti čak 19 posto!

Na meti ratujućih i kriminalaca

Taj se porast makar dijelom može pripisati sve većem broju žena koje su ušle u novinarsku profesiju i nastoje se u njoj potvrditi. I prije je, doduše, bilo žena koje su stradavale kao izvjestiteljice s poprišta raznih oružanih sukoba, ali ipak osjetno manje: izvjestiteljica talijanskog lista Corriere della Sera Maria Grazia Cutuli 2001. bila je prva novinarka poginula u Afganistanu, u veljači 2012. u Siriji je od rakete koju su vladine snage ciljano ispalile na mjesto s kojeg su izvještavali strani novinari poginula Amerikanka Marie Catherine Colvin, a 2014. je – opet u Afganistanu – zajedno s još nekoliko kolega ubijena i fotoreporterka agencije AP Anja Niedringhaus kada je policajac zadužen za zaštitu konvoja novinara koji su pratili predsjedničke izbore umjesto da ih čuva zapucao po njima.

Bilo je, ali znatno manje, i umorstava novinarki koje su se zamjerile korumpiranim političarima ili organiziranom kriminalu. U Europi je to primjerice bila irska novinarka Veronica Guerin (38), koja je počela raskrinkavati krijumčare droge, pa su je prvo premlatili i za upozorenje joj pucali u nogu, da bi je – kad ni nakon toga nije odustala – u lipnju 1996. i likvidirali s pet metaka ispaljenih s jurećeg motocikla. O njoj je kasnije snimljen i film s Cate Blanchett u naslovnoj ulozi.

U simbol novinarske hrabrosti ipak je prerasla Ruskinja Ana Stepanovna Politkovskaja. Novinarka koja se proslavila svojim izvještavanjem iz Čečenije, suprotstavljanjem drugom čečenskom ratu i tamošnjem šefu proruske administracije Kadirovu i njegovu sinu, oštrim kritikama postupaka tajne službe FSB, ali i Putinove politike, ubijena je u svojoj 48. godini 7. listopada 2006. u dizalu moskovske kuće u kojoj je stanovala. U Čečeniji je prije toga uhićivana, mučena, izlagana lažnim strijeljanjima, trovanju. Troje od ljudi koji su s njom surađivali i pomagali joj u istraživanjima nađeno je mrtvo. Zbog svega toga svi su uvjereni da je i njeno ubojstvo imalo političku pozadinu, ali – iako je u lipnju 2014. pet muškaraca od kojih su trojica bili Čečeni osuđeno zbog tog ubojstva – do danas nije otkriveno tko ga je naručio. Neki osumnjičeni koji su to mogli znati – bivši policajci i agenti FSB-a – oslobođeni su zbog navodnog nedostatka dokaza. 

Zašto je ubijena Gauri Lankesh?

Ime Ane Politkovskaje danas nosi cijenjena nagrada koja se dodjeljuje ženama koje su se u svijetu posebno istaknule u obrani ljudskih prava. Lani je ta nagrada posmrtno dodijeljena indijskoj novinarki Gauri Lankesh (55) u koju su 5. rujna 2017., dok je otključavala vrata kuće u kojoj je živjela, ubojice ispalili sedam metaka od kojih su tri bila smrtonosna. Vlasti koje su joj priredile državni sprovod objavile su u međuvremenu da su ubojice – iako su im lica bila zaklonjena motociklističkim kacigama – identificirani, ali da će zacijelo trebati još neko vrijeme da se optužba potkrijepi i konkretnim materijalnim dokazima. Upitno je i hoće li se uspjeti doći do onih koji su – shvativši da Gauri Lankesh neće pokolebati sudski procesi, globe i zatvorske kazne – to umorstvo naručili. Ona se, naime, svojim oštrim kritikama ekstremno desnog hinduskog nacionalizma, borbom za prava žena i suprotstavljanjem diskriminaciji na kastinskoj osnovi, kao i razotkrivanjem njihovih veza s raznim kriminalcima, zamjerila ne samo mnogim političarima nego i raznim vjerskim vođama. 

Tri od osam lani poginulih ili ubijenih novinarki stradalo je pak u eksplozijama na područjima na kojima ratne aktivnosti još nisu bile zamrle. Medijski je – s obzirom na porijeklo – najviše pozornosti dobila smrt francuske TV reporterke Veronique Robert (54) koja je 24. lipnja umrla od ozljeda zadobivenih u iračkom gradu Mosulu od eksplozije mine u kojoj su smrtno stradala i dvojica njenih kolega. Prije nje je, također u Mosulu, 25. veljače, stradala Shifa Gardi (30), izvjestiteljica kurdske televizije Rudaw, koja je krenula istražiti informacije o masovnoj grobnici u koju su islamistički ekstremisti bacali svoje žrtve dok je grad bio pod njihovom kontrolom. Njena sunarodnjakinja Dilshan Ibash, izvjestiteljica kurdske agencije Hawar, stradala je pak u eksploziji bombi koje su dvojica bombaša samoubojica, pripadnika ISIL-a, aktivirala u selu Abu Fas u istočnoj Siriji, a tom prilikom je poginulo još 15, a ranjeno stotinjak osoba, među njima i dvoje njenih kolega. 

Krvavi politički obračun u Istambulu

Žrtva ratnog sukoba u Siriji – ali ne na ratištu, nego u sasvim drugim okolnostima – bila je i Halla Barakat (23), koja je vodila internetsko glasilo sirijske oporbe Orient.net. Pronašli su je zaklanu, kao i njenu majku, također oporbenu aktivistikinju, u jednom istambulskom stanu 22. rujna. Budući da nije bilo tragova provale i pljačke, a da su prije smrti bile i mučene, pretpostavlja se da je riječ o političkom obračunu, tim više što su prije toga dobivale brojne prijetnje. Nakon tjedan dana turska je policija uhitila jednog njihovog daljnjeg rođaka, ali s obzirom na podjele koje stanja poput onog u Siriji izazivaju u mnogim obiteljima, i dalje se ne isključuju politički motivi.

Na drugom kraju svijeta, u Kolumbiji, 8. listopada je ubijena reporterka Maria Efigenia Vasquez Astudillo (31), koja je za lokalni radio Renacer Kokonuko izvještavala o sukobu domorodaca sa specijalnom policijom koja je došla ukloniti barikade kojima su oni pokušali spriječiti jednu privatnu kompaniju da zauzme njihovu zemlju. I dok domoroci policiju optužuju za prekomjernu upotrebu sile, policijski izvještaji tvrde da je smrtonosni metak došao iz nekog improviziranog oružja, što bi upućivalo na to da ga je ispalio neki od njenih indioskih sunarodnjaka. No, čak i ako smrt ove novinarke nije bila namjerna, kod većine od 47 kolumbijskih novinara ubijenih od 1992. do danas, među kojima i nekoliko žena, to sigurno nije bio slučaj: iako ih je nekoliko poginulo izvještavajući o sukobima između vladinih snaga i gerilaca, većina je stradala nakon što su počeli razotkrivati veze između narko-kartela i korumpiranih predstavnika vlasti.

Žrtve narko-kartela i pokvarenih političara

Narko-karteli i njihove koruptivne veze s dijelom političara te pravosudnih i policijskih službenika razlog su zašto je Meksiko danas na vrhu popisa za novinare najopasnijih zemalja. Kao što je već rečeno, tamo je lani ubijeno njih trinaestero. Među njima i Miroslava Breach Velduce (54), dopisnica vodećeg meksičkog dnevnika La Jornada iz pokrajine Chihuahua. Kada je 19. ožujka od kuće autom krenula u grad, iz drugog vozila u nju je ispaljeno osam metaka, te je u bolnici ubrzo podlegla ranama. Proslavila se izvještavanjem o korupciji visokorangiranih državnih službenika, razotkrivanjem nekih tajni dvaju velikih narko-kartela i pozadine cijelog niza ubojstava te kršenja elementarnih ljudskih prava. Pokrajinski guverner Duarte nakon toga je završio u zatvoru, a posao su izgubili i neki visoki policijski dužnosnici. 

Prije nego je počela izvještavati za La Jornadu, radila je za magazin Norte iz Ciudad Juareza, čiji su vlasnici i urednici zbog stalnih prijetnji i klime nasilja obustavili izlaženje. Njeno ime je nedavno dobila novoustanovljena meksička nagrada za istraživačko novinarstvo. 

U međuvremenu je pod sumnjom da je baš on naredio njeno ubojstvo uhićen šef jedne od tamošnjih kriminalnih skupina. Hoće li mu na suđenju uspjeti krivnju i dokazati, to će se tek vidjeti: u Meksiku većina ubojstava i drugih napada na medijske profesionalce ostaje nerasvijetljena, a kada se do počinitelja ili naručitelja i dođe, na sudu se to ne uspije dokazati, pa ostaju nekažnjeni. 

Pravda se npr. još čeka i u slučaju Anabel Flores Salazar (32) , novinarke lokalnog lista El Sol de Orizaba i El Buen Tono, koju su 8. veljače 2016. u 2 ujutro iz njene kuće u Orizabi kod Veracruza odvukle do zuba naoružane uniformirane osobe da bi dan kasnije bila nađena mrtva stotinjak kilometara od kuće. Navodno je njeno ubojstvo iz zatvora naručio šef jednog narko-kartela smatrajući da je ona dvije godine ranije skrivila njegovo uhićenje, ali izvršitelji još nisu nađeni.

Tri mjeseca kasnije, dok je bila za volanom, ubijena je u saveznoj državi Tamaulipas Zamira Esther Bautista (44), reporterka koja je radila za El Mercurio i La Verdad. Samo u toj pokrajini je od 2010. godine ubijeno 15, a netragom nestalo još 17 novinara, pa stoga i ne čudi da je visoko izaslanstvo CPJ-a u svibnju 2017. posjetilo meksičkog predsjednika Enriquea Peña Nietoa kako bi zatražilo djelotvorniju zaštitu novinarskih sloboda, a razna međunarodna tijela, među ostalima i UNESCO, učestalo zbog takvoga stanja izražavaju neskrivenu zabrinutost.   

Na Malti – ''percepcija nekažnjivosti''

U Europi je te vrste umorstava osjetno manje, ali je i tu vidljivo da koruptivna sprega dijela političara i organiziranog kriminala ne preza ni od čega da bi ušutkala one koji javnosti pokušavaju otkriti njihovu rabotu. S Malte je npr. početkom listopada stigla vijest o ubojstvu najpoznatije tamošnje istraživačke novinarke Daphne Caruane Galizie (53), stradale 16. listopada 2017. od bombe podmetnute u njen automobil. Pozivajući se na podatke iz tzv. Panamskih papira, na svom blogu optužila je više istaknutih političara iz vlade i oporbe za korupciju i pranje novca posredstvom off-shore tvrtki. Nedavno je javljeno da je deset osoba, sve malteških državljana s podebljim kriminalnim dosjeom, uhićeno u sklopu istrage o njenoj smrti.  No veliko je pitanje hoće li spomenuta uhićenja dovesti i do onih koji su to umorstvo naručili: skupina europarlamentaraca je nakon ubojstva te novinarke posjetila Maltu i zaključila kako tamo postoji "percepcija nekažnjivosti".

Osma u 2017. godini ubijena novinarka bila je švedska freelancerica Kim Wall (30), čije su napise objavljivali Guardian, New York Times i South China Morning Post. Nju je na podmornici vlastite izrade iz još nerazjašnjenih razloga ubio, raskomadao i u more bacio danski inovator Peter Madsen. Iako se njena smrt ne uklapa sasvim u spomenutu paradigmu novinarskih pogibija, analitičari stvarnih i potencijalnih opasnosti za novinare ipak je navode u tom kontekstu, ali kao upozorenje danas sve češćim i nadobudnim freelancerima da ne srljaju u neizvjesne pothvate samo zato da bi bili prvi koji će o nečemu izvijestiti.

 

------------------------------------------------------------------------------------------------------------ 

U 25 godina gotovo 1800 poginulih ili ubijenih novinara

 

Podaci o broju ubijenih ili poginulih novinara tijekom posljednjih 25 godina – naime, IFJ i CPJ su te podatke počeli sustavno prikupljati i statistički obrađivati tek 1992. potaknuti stradavanjem brojnih domaćih i stranih novinara na području bivše Jugoslavije – zaista  zastrašuju: od tada je život izgubilo gotovo 1800 novinara. Od toga je njih 1273 ubijeno ili poginulo na zadatku, dok kod preostalih 496 okolnosti smrti nisu razjašnjene jer se nije uspjelo (ili se nije željelo) utvrditi što je izazvalo prometne ili kućne nesreće i razne druge nezgode u kojima su stradali, pa je prilično vjerojatno da se makar dio tih smrtnih slučajeva može dovesti u vezu s njihovom profesijom.  

 Tome treba dodati i 104 prateća medijska djelatnika (prevoditelji, vozači, itd.) koji su stradali zajedno s njima.

 Statistika pokazuje da su u tom razdoblju najpogibeljnije zemlje za našu profesiju bili Irak sa 186 poginulih ili ubijenih novinara i medijskih djelatnika, Sirija sa 114, Filipini sa 78, Somalija sa 64, Pakistan (60), Alžir (60), Rusija 58, a slijedili su Kolumbija i Meksiko. 

 Devet od deset poginulih ili ubijenih iz te statistike lokalni su medijski djelatnici, što je neizravna potvrda trenda o kojem smo nedavno ovdje pisali, tj. a čak i velike medijske kuće sve rjeđe na teren šalju vlastite ljude te njihova javljanja, zahvaljujući mogućnostima novih tehnologija, zamjenjuju materijalima koje dobivaju od lokalnih izvjestitelja.