Zorana Šprajca, urednika i voditelja RTL Direkta, HND-ova nagrada za novinara godine očigledno je zatekla. Stao je za govornicu i zaključio da njegovi konkurenti Berislav Jelinić, Boris Rašeta i Tihomir Ladišić redom imaju jače i veće profesionalne reference za novinara godine – od Rašetinog oštrog pera, do visokih kriterija koje je televizijskom informativnom programu postavio N1 s Tihomirom Ladišićem na čelu i konačno činjenice da je tjednik Nacional svojim pisanjem politički diskvalificirao Tomislava Karamarka, što je dovelo do pada Vlade. Sve je to Šprajc spomenuo u svojem kratkom govoru, ali ni bolnu temu stanja u hrvatskom novinarstvu nije ostavio po strani. Nimalo oportuno zaključio je kako stvari treba početi rješavati u samom Novinarskom društvu.

„Neke stvari treba prvo ovdje mijenjati, ne može svatko biti član Novinarskog društva, ne može nitko tko ne zna sastaviti rečenicu, pogotovo tko ima dvojbene i etičke i druge zanatske kriterije biti član ovoga Društva. Zato ovo Društvo i nije to što je nekada bilo, kad mu je dodijeljena ova zgrada. Tada je to bio ugledan ceh na razini ceha odvjetnika, ceha liječnika – danas ne bi dobili ni šator za neki prosvjed. Tako da sami za sebe moramo nešto učiniti prije nego što za sve probleme počnemo kriviti druge“, rekao je Šprajc, jedan od najdugovječnijih voditelja nacionalnih Dnevnika u povijesti samostalne Hrvatske.

Premda njegova bogata profesionalna biografija ostavlja velik prostor za vođenje razgovora u bilo kojem smjeru, zadržali smo se na novinarstvu, na pitanju o tome kako Zoran Šprajc vidi zanat koji živi, gdje su problemi i odakle ih početi rješavati.

-Djelovali ste prilično šokirani nakon proglašenja novinara godine; znači, niste pripremili nikakav govor?

Ne da nisam pripremio govor, nisam pripremio ni adekvatno odijelo, sako, košulju i cipele kakve priliče takvom događaju, navratio sam onako usput iz poštovanja prema nominaciji i prema kolegama koji su uz mene bili nominirani. Nagradu nisam očekivao uglavnom zato jer se ne sjećam da je ikad netko dobio glavnu i najveću godišnju nagradu HND-a istodobno kad je pobrao i sve najveće nagrade publike. Strogi profesionalni kriteriji i kriteriji široke publike obično se razlikuju i teško je ispuniti oba uvjeta. Osim toga, znam da je prilično uobičajeno da se za nagrade HND-a malo lobira i motivira kolege za glasanje, a ja se tome nisam posvetio ni sekunde. Iskreno, osim poslovno ja se, za razliku od drugih kolega, zapravo s novinarima i ne družim i ne idem na zajedničke cuge vikendom, ja sam u tom društvenom smislu malo autističan, pa me je tim više iznenadilo da je toliki broj kolega baš mene izabrao. E sad, možda je struka snizila svoje kriterije, možda publika ima jednako zahtjevne kriterije kao struka, a možda su i jedni i drugi prepoznali da je ono što radim vrijedno i gledanja i nagrađivanja. U tom slučaju, za tu je nagradu, kao i za sve prije, jednako zaslužna moja ekipa novinara i urednika kao i ja sam.

                Ali stvarno mislim da bi možda bilo pravednije da je, na primjer, otišla kolegi Jeliniću, ne samo zbog novinarstva i zbog toga što smo se na otkrićima njega i njegove ekipe i svi mi drugi profesionalno hranili, i sebe, i svoje medije i svoju publiku, nego i zbog novinskog izdavaštva i hrabrosti da se jedan tjednik digne iz pepela i da se ponovo omogući i posao i plaća za desetak naših kolega. Mislim da je to profesionalni poduhvat vrijedan svakog divljenja.

-Spomenuli ste probleme u HND-u koje treba rješavati, ali i da ćete namiriti zaostale članarine. Hoćete li biti aktivan član?

                Vrlo vjerojatno neću jer jednostavno nemam vremena za bilo kakav veći angažman, a uhvatiti se u koštac s problemima koje muče našu medijsku scenu i sam HND doista traži velik angažman. Ali zato smo i izabrali vodstvo Društva koje se time mora baviti. Samo sam ih htio potaknuti da se s tim problemima mnogo odlučnije počnu nositi i da se prije svega fokusiraju na nas i naš ceh. Kao što rekoh, jedan od problema je što baš svatko tko je napisao sastavak za školske novine može postati član HND-a. Po meni svatko tko želi prijem u HND morao bi prije svega položiti test inteligencije, općeg znanja i kulture. A onda, ako je problem u redakcijama koje zapošljavaju sve i svakoga, neka HND takve redakcije stavi na stup srama. Pa neka publika bar zna gdje rade novinari, a gdje vodoinstalateri i frizeri.

- Isto tako ste rekli kako je na novinarima da rade na ugledu profesije. Kako to pomiriti sa zahtjevima tržišta?  Na internetu i dalje nema dovoljno novca, a zaradu od tiska u najvećem omjeru dijele dva velika nakladnika. Gdje vidite priliku za neovisno novinarstvo?

Neovisno novinarstvo postoji ondje gdje imate neovisne prihode, a tih neovisnih prihoda zasad imate jedino na komercijalnim televizijama. I ne, nemojte misliti da smo ondje pod pritiskom marketinga. Prošao sam dvije privatne televizije u vlasništvu velikih međunarodnih korporacija, dakle krupni kapital da ne može biti krupniji, ali ondje su marketing i news odvojeni tako strogim pravilima i internim kodeksima da bi bilo dobro da i HRT nešto od toga prepiše u svoja pravila ponašanja.

Sam HRT naravno ima najviše uvjeta da bude najneovisniji od svih medija, ali taj sustav je toliko opterećen internim i eksternim političkim odnosima i interesnim utjecajima da je šteta gubiti vrijeme na razgovor o tome.  

Na kraju još ostaje država i državne subvencije za neovisne medije, ali to naravno može funkcionirati u državi koja nema ambicije uređivati medije. Sudeći po primjeru HRT-a, trenutno ne živimo u takvoj državi, o čemu najbolje znaju oni kojima su te subvencije sada uskraćene ili znatno smanjenje.

Zato se vraćam na komercijalne televizije koje žive od publike i za publiku. I kad vam publika pokaže palac gore, svaki će se političar ili oglašivač zabrinuti kad mu vi okrenete palac dolje. I to je onda pravi smisao medija - da bude utjecajan, dovoljno moćan i dovoljno neovisan, ali zato prije svega mora biti izuzetno odgovoran i imati odgovorne novinare i urednike. Zato smatram da ne može svatko biti ni novinar ni član Novinarskog društva.

 -Kad pričamo o neovisnim prihodima i neovisnom novinarstvu, kako se dogodilo da su svi mediji šutjeli o Agrokoru?

Vjerujem da ima nekoliko razloga za to. Jedan je sasvim sigurno golemi marketinški budžet koji je Agrokor imao i kojemu je bio najizloženiji tisak. Pisati kritički o Agrokorovim financijskim operacijama znalo je kolegama napraviti probleme, ali nije da se baš nije pisalo i upozoravalo da je npr. kupnja Mercatora riskantan poslovni potez. S druge strane, dobavljači su o svojim problemima u naplati potraživanja znali govoriti u offu, ali nitko od njih nije bio voljan stati pred kameru i to javno izgovoriti. Između ostalog zato što su na biznisu s Agrokorom i oni radili dobar posao. A kad kao medij, osobito mainstream medij idete na takvu korporaciju, onda morate imati jako dobre argumente, činjenice i podatke. A kao što i sami sad vidite, financijska izvješća i bilance nisu jasna ni najvećim ekonomskim stručnjacima. S treće strane, ako banke i investitori koji bi po definiciji svoga posla trebali znati krvnu sliku svoga klijenta u Agrokor ulažu stotine milijuna eura, tko sam ja da im objašnjavam je li to dobra ili nije dobra investicija.

Mene više brine što je većina medija šutjela kad su početkom ove godine obveznice Agrokora na njemačkim burzama dramatično pale, što bi i ćoravoj baki bio jasan znak da stvari strmoglavo kreću nizbrdo. Od popularnijih medija tu su vijest jedino objavili RTL Direkt i Index.hr. To je bila nesporna činjenica na koju se i Agrokor očitovao i doista nije bilo nikakvog racionalnog razloga da se prešuti.

Pretpostavljam da se radilo o inerciji šutnje i nemiješanja, ali i svojevrsnog straha od stvarnosti . Svi smo znali da pad  Agrokora za sobom može povući velik dio ekonomije, a u toj ekonomiji na ovaj ili onaj način svi sudjelujemo – od dobavljača pa do radnika, političara i medija. Naravno, pokazalo se da to što mi o tome šutimo ne znači da se to neće dogoditi.

 -U intervjuu za Nacional prije dvije godine kolegi Deanu Sinovčiću izjavili ste da ne živite ni od Mamića ni od Bandića nego od publike. A što želi publika?

                Publiku mnogi podcjenjuju i smatraju da će progutati sve što joj se servira, pa onda i nas koji radimo za široku publiku nekad podcjenjuju, jer, eto, dovoljno je ispaliti par fora, pa si gledan i voljen. Nema veze, hrvatska je publika izuzetno zahtjevna, a televizija izuzetno osjetljiv medij i ako zabriješ da si pametniji od publike, da im s pola snage možeš prodat neki jeftini sadržaj, ako se ne trudiš svaki dan ispuniti njihova sve veća očekivanja, okrenut će ti palac dolje i preseliti na drugi tv kanal. Publika želi i kulturu, i ekonomiju, i gospodarstvo, i zabavu i seks samo je pitanje kako ćeš im to predstaviti, s kojim ljudima ćeš im to predstaviti i na koji način ćeš im to predstaviti. Možeš neki sadržaj samo umotati u šareni televizijski celofan, možeš taj isti sadržaj ubiti dosadnom interpretacijom, a možeš se i potruditi ispričati ga na zanimljiv način, sa zanimljivim ljudima, iz zanimljivog kuta. Budi zanimljiv, drugačiji, stavi priču u kontekst i ja vas uvjeravam da će to publika i prepoznati i nagraditi.

 -Priprema se već godinama temeljita revizija medijskog zakonodavstva; imate li od nje ikakvih očekivanja? Koliko je zakonodavni okvir u praktičnom smislu važan za nesmetano obavljanje novinarskog posla?

Nemam nikakva očekivanja od bilo čega što radi i priprema država i svako očekivanje da će božanska sila ove ili one politike nešto promijeniti i da će novinarima biti bolje čim vlada donese ovakav ili onakav medijski okvir je uzaludno. Vlada je svojedobno smanjila PDV na novine, pa nisam primijetio da su novinarima u tisku procvale plaće, ali sam primijetio da to nije spasilo tisak. Ne želim reći da nam novo medijsko zakonodavstvo nije potrebno, itekako jest, osobito zbog toga što su se mediji strahovito promijenili, internet je donio revoluciju čije posljedice još ne možemo sagledati, pitanje autorskih prava nikad nije bilo na nižoj razini, ali su to pitanja koja prije svega muče nakladnike i vlasnike. A mi novinari moramo prije svega razmišljati kako svoj rad prilagoditi novim okolnostima, moramo shvatiti da internet i tehnologija utječu na nas, ali i na našu publiku. Mijenja njihove navike, potrebe, živote i egzistenciju. Radnice Kamenskog ili blagajnice u Konzumu su kod nas još uvijek simbol radništva, ali za 5 godina radno mjesto blagajnice više uopće neće postojati.      

-Novinarski zanat izučili ste u informativnom programu HRT-a. Što danas kao insajder vidite kad gledate HTV-ov Informativni program?

Rijetko gledam televiziju uopće, a kamoli Informativni program HRT-a. Ali kad ga gledam, vidim tu i tamo neke nove klince koji su jedina nada da će taj čušpajz konačno početi nalikovati na program neopterećen političkim interesima, strahovima i autocenzurom njihovih urednika. HRT još uvijek ima i financijske, i kadrovske i tehničke pretpostavke da postane uzorna javna televizija, ali ondje je viška cijela jedna generacija urednika  koja ne razumije ni news, ni televiziju ni televizijsku publiku. Sjede kao drvene Marije u svojim stolicama, kako oni iza ekrana, tako i oni ispred ekrana. Kad ih gledaš, kao da u tom programu nema ni života ni živih ljudi. Bilo bi bolje da svu vlast prepuste tim klincima s fakulteta nego da ondje sedam urednika mudruje o tome koliko će minuta dati Boži, koliko Andriji a koliko svojoj publici.

-Na HRT-u ste napredovali od izvještaja s tržnice do urednika Dnevnika. Kakve su danas na javnom servisu mogućnosti za mlade novinare?

Bolje nego ikad, pa imaju na raspolaganju cijeli jedan news  kanali tko zna koliko news i magazinskih emisija. HRT bi od tih klinaca svake godine trebao stvoriti  bar troje kvalitetnih novinara koji će osvježiti naše kadrovsko tržište. Nekog će možda kupiti Nova, nekog RTL, neki će ostati na HRT-u, nije bitno; moramo imati jak javni servis, jer bez njega ne možete imati ni jaku i utjecajnu medijsku scenu.    

-Poziv s RTL televizije prihvatili ste kao izazov. U tom trenutku njihov je Informativni program imao najslabiju gledanost; kakvi su danas podaci i u kolikoj mjeri utječu na kreiranje uređivačke politike?

Moje iskustvo govori da ako imate jasnu uređivačku politiku i znate što njome želite postići, onda gledanost ne utječe na uređivačku politiku, nego uređivačka politika utječe na gledanost. S RTL Direktom smo krenuli od jasnog koncepta, s vizijom emisije kakvu bih ja volio gledati u tom terminu. Bilo je tu uspona i padova i još će ih biti, ali publika je od početka prepoznala što radimo i u kojem smjeru idemo. Tako nas je i pratila u sve većem i većem broju. Sada smo učvrstili ekipu novinara i urednika, pa uzde emisije sve više prepuštam Mojmiri Pastorčić, ženi koja je od izvrsne novinarke upravo stasala u izvrsnu urednicu, usudio bih se reći da za ovakav tip emisije u Hrvatskoj nema bolje. Sada smo negdje na samom vrhu gledanosti svih informativnih emisija, a u našem terminu od 22:15 do 22:45 smo redovno najgledanija emisija u slotu. Ali kad nam zbog nekoga razloga i padne gledanost, time ne razbijamo glavu, jedino je bitno je li emisija bila dobra. Ako je dobra, doći će i dobra gledanost, to je jedino pravilo koje u ovom biznisu vrijedi. Svatko tko se vodi nekim drugim računicama bavi se krivim poslom.

-Jedan ste od najutjecajnijih komentatora hrvatske svakodnevice kako stoji u obrazloženju nagrade za koju je glasao najveći broj članova HND-a. Opterećuje li to? Taj osjećaj odgovornosti da će ono što izgovorite imati toliki doseg?

Ma kad radim emisiju, ne razmišljam o dosegu, uvijek zamislim nekog fiktivnog gledatelja kojem se obraćam i za kojeg radimo emisiju tako da mi po glavi ne zuji svih 400.000 gledatelja, nego taj jedan, pa se onda lakše nosim s njim jednim nego sa svima njima, he. 

Ali da, u zadnjih godinu dana me počelo opterećivati breme očekivanja koje ljudi od mene imaju. Znate, publika vas počne doživljavati kao svog glasnogovornika, što je super kompliment, ali onda očekuju da rješavate sve njihove pojedinačne probleme, od komunalnih, socijalnih, egzistencijalnih do ovih političkih. Umjesto da mi to diže ego, počeo sam se osjećati nemoćno, jer naravno da nit' možete rješavati sve te probleme, nit' vam je to baš posao.

Ali to je teret koji ide uza svu tu slavu i nastojim kad god mogu ljudima odgovoriti, makar uputiti neku riječ ili savjet , a ako se namjesti da u nekom pojedinačnom slučaju prepoznam širi problem, onda to pretvorimo u priču u emisiji. 

-Imali ste puno istupa u kojima ste jasno izrazili svoj stav. Smiju li novinari imati stav i smeta li im to da budu nepristrani?

Ideja o novinarstvu bez stava je sama po sebi besmislena, onda možemo prenositi agencijske vijesti i baviti se stenografijom na press konferencijama. Naravno, novinar mora biti nepristran u sagledavanju činjenica, u tome da čuje sve uključene ili interesno zainteresirane strane, da odvaže te argumente, preispita ih i predoči publici bez falsificiranja. Ali kada se skupi dovoljno argumenata za ili protiv nekoga ili nečega, nemam problem jasno izraziti stav, javno provocirati i postavljati pitanja koja traže odgovor. Uostalom, to je i publika prepoznala, pa čak i oni kojima se ne sviđa moj stav ili se ne slažu s njim vole ga čuti i komentirati. 

Uostalom, ja ne skrivam da sam lijevo liberalne orijentacije, ali to ne znači da kod mene kao goste nećete vidjeti i čuti ljude drugačijih svjetonazora ili da neću biti kritičan prema ljudima koji dijele moje svjetonazore. Za mene doista ne postoje HDZ i SDP, postoje pametni  i glupi, dobri i loši, čestiti i lopovi, postoje oni koji nešto rade i nešto se trude i postoje oni koji prodaju maglu. Distribucija tih kvaliteta ne poznaje stranačke preferencije. Ali kad su u pitanju neka ključna svjetonazorska pitanja, onda se mora podvući crta. Nećete u mojoj emisiji nikad vidjeti diskusiju o tome je li „Za dom spremni“ stari hrvatski pozdrav. O nekim stvarima jednostavno nema diskusije.   

- Jedno od pravila zanata je pravilo druge strane, no što kad vas ona ignorira? Novinarima su znali braniti i dolazak na konferencije za novinare…

To je fora koju je establišment počeo primjenjivati kad je shvatio kako je „druga strana“ jedno od zlatnih novinarskih pravila, pa je u želji da zaustavi objavu neke priče  počeo uskraćivati svoju stranu. 

Mislim da na to ne treba nasjedati, naravno da treba sve učiniti da se čuje ta druga strana, ali ako se ne želi oglasiti, to treba jasno istaknuti - ako je priča provjerena kroz druge kanale, podatke ili dokumente, ništa je ne smije zaustaviti.  

-Kako biste ocijenili solidarnost među novinarima, kako ju razvijati i što su najveće prepreke?

Sve ono što smo razgovarali na početku. 'Ajmo krenuti od sebe, od HND-a, uvesti reda u to tko može, a tko ne može biti član udruge. Kad imate jasne kriterije unutar ceha, onda ćemo više poštovati i cijeniti jedni druge, a onda će biti i više solidarnosti.  Ali ako sami sebe ne cijenimo, kao što su to pokazali novinari koji su došli na pressicu gradonačelniku dan nakon što je taj gradonačelnik premlatio njihovog kolegu, onda će solidarnost biti samo još jedna šuplja parola.

-I nezaobilazno pitanje – fenomen alternativnih činjenica; minira li se tako svaka argumentirana javna rasprava i kako taj problem premostiti?

Ja ga nastojim premostiti sprdnjom, ironijom i sarkazmom, a još prije mene to su počeli vješto raditi i mnogi drugi kolumnisti i komentatori. Pokazalo se da su to dosta učinkoviti alati u borbi protiv alternativnih činjenica, a ako ih i ne mogu  pobijediti, bar je zadovoljstvo sudjelovati u toj borbi.