Novinar radeći intervju mora provjeriti samo olovku, kameru ili diktafon, da ne zakažu, jer inače posao neće biti besprijekorno obavljen.

Dosad su novinari vjerovali da sudac koji sudi u, recimo, sporu oko međe između dva susjeda zna što je katastarska čestica, ili, sudac koji vodi brakorazvodnu parnicu zna što je pokretna, a što nepokretna imovina, a nakon nepravomoćne presude kojom bi Nacional Tomislavu Karamarku trebao isplatiti 70.000 kuna zbog narušenog ugleda, časti i duševnog mira, novinari imaju pravo sumnjati u sudačku upućenost u srž teme njihova “predmeta”.

O toj su presudi mediji prenijeli mišljenja povezanih stručnjaka i drugih javnih osoba ili su kroz redakcijske komentare rekli svoje, no zadržimo se na detalju, znakovitom i intrigantnom za novinarsku struku. U obrazloženju presude novinama zbog toga što su objavile intervju s Josipom Manolićem u kojem je on rekao da je Karamarko radio za Udbu, stoji, među ostalim, zamjerka suda da Nacional nije postupio u dobroj vjeri jer prije objave intervjua nije ništa pitao Karamarka.

Zna li sud i sudac što je to intervju, kakav je to novinarski oblik? Dakle, intervju je razgovor novinara s javnosti zanimljivom osobom. Ukratko, to je jedan od najvažnijih novinarskih oblika u kojem novinar postavlja pitanja kako bi prikupio zanimljive informacije, a sugovornik odgovara znajući da će njegovi odgovori biti prezentirani čitateljima, gledateljima i slušateljima. Sugovornik odgovara pod svojim imenom i prezimenom i zna gdje će i kada njegovi odgovori biti objavljeni. Intervju je najbolje koristiti za prikupljanje činjenica, a ne za ispitivanje reakcija i interpretacija. Tako kažu novinarska teorija i praksa.

Jedino što novinar radeći intervju mora provjeriti jest to je li razumio sve što mu je sugovornik rekao, je li mu postavio sva željena pitanja i je li sve kamerom, diktafonom ili olovkom besprijekorno zabilježeno. Činjenice koje je novinarov sugovornik izgovorio ne treba provjeravati jer izvor nije anoniman. On odgovara za svoje riječi.

Možemo li uopće zamisliti ovu situaciju: HTV-ova novinarka Katarina Periša Čakarun uživo intervjuira predsjednika Vlade Tihomira Oreškovića i on tom prilikom kaže da je razgovarao s ministrom financija Zdravkom Marićem kako smanjiti budžetske rashode i podići produktivnost, odnosno da nema zbora o rezovima već se radi o reformama. Novinarka će čim završi intervju s premijerom nazvati ministra Marića i pitati ga je li se on uistinu složio s premijerom. Bude li sreće ministar će se odmah odazvati, a ona će, barem tonski, snimiti Marićev odgovor i još u tijeku Dnevnika emitirati da mu je svejedno kako će tko nazvati to da on u iduće dvije godine mora proračunski deficit smanjiti na tri posto BDP-a.

Kompromiseri će reći da je sudska zamjerka zato što Nacional prije objave intervjua s Josipom Manolićem nije ništa pitao Tomislava Karamarka, posljedica zbrke u našem zakonodavstvu (Zakon o medijima koji ne propisuje autorizaciju i Kazneni zakon koji novinare kažnjava zbog uvrede, sramoćenja i klevete), a realisti će reći da sudska zamjerka nema veze sa zdravom pameti.

Autorica: Ružica Cigler

Izvor: Večernji list