Aktualno > Vijesti

"Životni put Jasne Babić bio je pun, zaokružen i potpuno posvećen novinarstvu"

06.11.2017.

U Novinarskom domu minutom šutnje i pjesmom Ekatarine velike "Radostan dan", dvjestotinjak kolega i prijatelja oprostilo se na komemoraciji od novinarke Jasne Babić.  

Jasna je umrla u utorak, 31. listopada, u bolnici na Jordanovcu u 60-oj godini, od posljedica teške bolesti. Dobitnica je nagrade Marija Jurić Zagorka za istraživačko novinarstvo za 1996. godinu, a ove joj je godine dodijeljena nagrada za životno djelo Otokar Keršovani.

Novinar Gojko Marinković, Jasnin urednik u Danasu krajem 80-ih, prisjetio se njenih prvih novinarskih koraka u tom listu: "Ono što je Jasnu krasilo, uz novinarsku znatiželju, bila je dječja naivnost i zaigranost. Jasna je primala ljude dajući im sve i ne tražeći ništa. Ostavila je testament – napisala je dvije knjige, a heroji njenih knjiga su danas još uvijek ugledni građani. To je ono što je Jasna svima nama, svim novinarima, ostavila kao motiv da se bavimo svojim poslom". 

Berislav Jelinić, glavni urednik Nacionala, prisjetio se rada s Jasnom u Nacionalu 90-ih: "Jasna je bila jedan od lidera u novinarskom timu koji je s Nacionalom posijao klicu jednog pozitivno drskog, prepoznatljivog istraživačkog novinarstva. I ona i ubijeni Ivo Pukanić uvijek su bili spremni prenijeti svoje znanje, iskustvo i tajne novinarskog zanata na ljude koji su pokazivali dovoljno ambicije i nešto talenta da se drznu biti u njihovu društvu.

Puno je onih koji zbog Jasnina odlaska osjećaju tugu ovih dana. Ali, kako mi se čini, ta tuga izgleda baca svjetlo i na rađanje jednog novog duha profesionalne i kolegijalne solidarnosti među novinarima. To pokazuje i broj okupljenih ovdje danas. Ako se to može tako tumačiti, onda je takvu vrstu solidarnosti potakla ponajviše njena profesionalna izvrsnost. A teško je zamisliti ljepšu ostavštinu - izvrsnost koja potiče međusobnu solidarnost. I zato mislim da bi Jasna htjela da se pokušamo ponašati se kao da je danas zapravo jedan radostan dan", kazao je Jelinić.

"Jasna je pisala s mnogo strasti bez obzira na to o kojoj se temi radilo, bez obzira na to tko je njezine tekstove objavljivao i bez obzira na uvjete u kojima je radila. A često je radila krećući se na rubu, pa i u opasnim područjima isprepletenih interesa u kojima je teško razlučiti senzacionalna otkrića od zavodljivih opsjena i gdje ni najiskusnijim i najdobronamjernijim novinarima nije teško zalutati", rekao je predsjednik HND-a Saša Leković.

"Činila je to i bez obzira na to tko je njezine tekstove objavljivao. Sve što je radila – radila je iskreno, uvjereno i do kraja. Likove iz svojih priča nije štedjela, a još manje je štedjela sebe. Na svaki mogući način. Zapravo na svoju korist nije uopće mislila. Čak i kada su je prijatelji prije nekoliko godina upozoravali na prve tada još naoko benigne simptome prve bolesti – nije otišla liječniku nego na teren, misleći samo na novu priču.''

''Jasna Babić je bila sretna žena do zadnjeg dana'', rekao je njezin prijatelj i kolega Ladislav Tomičić. "Bila je zadovoljna onim što je učinila i bila je svjesna da je njen životni put bio zaokružen. Bio je to jedan pun život, potpuno posvećen ovoj profesiji. Novinari su uvijek bili na jednoj strani, a izdavači na drugoj – naše je da se izborimo za taj komad slobode kao što Jasna kaže. Drago mi je da je završila na margini novinarstva jer tamo se skupilo puno kvalitetnih novinara."

Jasna se novinarstvom počela baviti u "omladinskoj štampi", a sredinom osamdesetih odlazi u "veliku štampu". Godine 1988., kao već izrazito afirmirana novinarka, ulazi u profesionalno novinarstvo. U vrijeme Domovinskog rata radila je kao ratna reporterka, a u drugoj polovini devedesetih novinarsko pero hrabro umače u društvenu kaljužu otkrivajući brojne društvene i političke afere poslijeratnog tranzicijskog društva. 

Radila je za Danas, Zapad, Večernji list, Slobodnu Dalmaciju, Globus, Nacional, 24express, Lupiga.com i druge publikacije. Jasna Babić autorica je i dviju dragocjenih knjiga s početka novog tisućljeća: „Zagrebačka mafija“ (2003.) o kriminalizaciji hrvatske politike i pravosuđa i „Urota Blaškić“  (2005.) o „podzemnom hrvatskom savezništvu u komadanju Bosne i Hercegovine“.

„Slobodu nam nitko neće dati, novinari imaju onoliko slobode koliko su je sami napravili. Ni više ni manje. I ne želim uopće da mi Sabor, da mi bilo tko jamči slobodni prostor, jer to znači da mi je darovan. Kad je nešto darovano, kad je sloboda darovana, bila to i sloboda novinarstva, onda se, brate mili, može i oduzeti. Onaj tko daje, taj i uzme. Nismo se baš mi novinari pretrgli od toga da sačuvamo svoje pravo na slobodu riječi, slobodu govora i slobodu novine“, poznata je izjava Jasne Babić koja je ponovljena na današnjoj komemoraciji.

Na kraju je njena mlada kolegica i prijateljica Ana Benačić istaknula da čitanje Jasninih knjiga daje privilegij druženja s njom i nakon smrti. "Ona je iza sebe ostavila neobjavljene knjige, ja bih vas molila da kada vam Jasna nedostaje, čitajte njene tekstove gdje je ona bila vještica – ona je uvijek gorila i još gori za novinarstvo", rekla je Benačić. 

Piše: Ema Tarabochia

U Novinarskom domu minutom šutnje i pjesmom Ekatarine velike "Radostan dan", dvjestotinjak kolega i prijatelja oprostilo se na komemoraciji od novinarke Jasne Babić.  

Jasna je umrla u utorak, 31. listopada, u bolnici na Jordanovcu u 60-oj godini, od posljedica teške bolesti. Dobitnica je nagrade Marija Jurić Zagorka za istraživačko novinarstvo za 1996. godinu, a ove joj je godine dodijeljena nagrada za životno djelo Otokar Keršovani.

Novinar Gojko Marinković, Jasnin urednik u Danasu krajem 80-ih, prisjetio se njenih prvih novinarskih koraka u tom listu: "Ono što je Jasnu krasilo, uz novinarsku znatiželju, bila je dječja naivnost i zaigranost. Jasna je primala ljude dajući im sve i ne tražeći ništa. Ostavila je testament – napisala je dvije knjige, a heroji njenih knjiga su danas još uvijek ugledni građani. To je ono što je Jasna svima nama, svim novinarima, ostavila kao motiv da se bavimo svojim poslom". 

Berislav Jelinić, glavni urednik Nacionala, prisjetio se rada s Jasnom u Nacionalu 90-ih: "Jasna je bila jedan od lidera u novinarskom timu koji je s Nacionalom posijao klicu jednog pozitivno drskog, prepoznatljivog istraživačkog novinarstva. I ona i ubijeni Ivo Pukanić uvijek su bili spremni prenijeti svoje znanje, iskustvo i tajne novinarskog zanata na ljude koji su pokazivali dovoljno ambicije i nešto talenta da se drznu biti u njihovu društvu.

Puno je onih koji zbog Jasnina odlaska osjećaju tugu ovih dana. Ali, kako mi se čini, ta tuga izgleda baca svjetlo i na rađanje jednog novog duha profesionalne i kolegijalne solidarnosti među novinarima. To pokazuje i broj okupljenih ovdje danas. Ako se to može tako tumačiti, onda je takvu vrstu solidarnosti potakla ponajviše njena profesionalna izvrsnost. A teško je zamisliti ljepšu ostavštinu - izvrsnost koja potiče međusobnu solidarnost. I zato mislim da bi Jasna htjela da se pokušamo ponašati se kao da je danas zapravo jedan radostan dan", kazao je Jelinić.

"Jasna je pisala s mnogo strasti bez obzira na to o kojoj se temi radilo, bez obzira na to tko je njezine tekstove objavljivao i bez obzira na uvjete u kojima je radila. A često je radila krećući se na rubu, pa i u opasnim područjima isprepletenih interesa u kojima je teško razlučiti senzacionalna otkrića od zavodljivih opsjena i gdje ni najiskusnijim i najdobronamjernijim novinarima nije teško zalutati", rekao je predsjednik HND-a Saša Leković.

"Činila je to i bez obzira na to tko je njezine tekstove objavljivao. Sve što je radila – radila je iskreno, uvjereno i do kraja. Likove iz svojih priča nije štedjela, a još manje je štedjela sebe. Na svaki mogući način. Zapravo na svoju korist nije uopće mislila. Čak i kada su je prijatelji prije nekoliko godina upozoravali na prve tada još naoko benigne simptome prve bolesti – nije otišla liječniku nego na teren, misleći samo na novu priču.''

''Jasna Babić je bila sretna žena do zadnjeg dana'', rekao je njezin prijatelj i kolega Ladislav Tomičić. "Bila je zadovoljna onim što je učinila i bila je svjesna da je njen životni put bio zaokružen. Bio je to jedan pun život, potpuno posvećen ovoj profesiji. Novinari su uvijek bili na jednoj strani, a izdavači na drugoj – naše je da se izborimo za taj komad slobode kao što Jasna kaže. Drago mi je da je završila na margini novinarstva jer tamo se skupilo puno kvalitetnih novinara."

Jasna se novinarstvom počela baviti u "omladinskoj štampi", a sredinom osamdesetih odlazi u "veliku štampu". Godine 1988., kao već izrazito afirmirana novinarka, ulazi u profesionalno novinarstvo. U vrijeme Domovinskog rata radila je kao ratna reporterka, a u drugoj polovini devedesetih novinarsko pero hrabro umače u društvenu kaljužu otkrivajući brojne društvene i političke afere poslijeratnog tranzicijskog društva. 

Radila je za Danas, Zapad, Večernji list, Slobodnu Dalmaciju, Globus, Nacional, 24express, Lupiga.com i druge publikacije. Jasna Babić autorica je i dviju dragocjenih knjiga s početka novog tisućljeća: „Zagrebačka mafija“ (2003.) o kriminalizaciji hrvatske politike i pravosuđa i „Urota Blaškić“  (2005.) o „podzemnom hrvatskom savezništvu u komadanju Bosne i Hercegovine“.

„Slobodu nam nitko neće dati, novinari imaju onoliko slobode koliko su je sami napravili. Ni više ni manje. I ne želim uopće da mi Sabor, da mi bilo tko jamči slobodni prostor, jer to znači da mi je darovan. Kad je nešto darovano, kad je sloboda darovana, bila to i sloboda novinarstva, onda se, brate mili, može i oduzeti. Onaj tko daje, taj i uzme. Nismo se baš mi novinari pretrgli od toga da sačuvamo svoje pravo na slobodu riječi, slobodu govora i slobodu novine“, poznata je izjava Jasne Babić koja je ponovljena na današnjoj komemoraciji.

Na kraju je njena mlada kolegica i prijateljica Ana Benačić istaknula da čitanje Jasninih knjiga daje privilegij druženja s njom i nakon smrti. "Ona je iza sebe ostavila neobjavljene knjige, ja bih vas molila da kada vam Jasna nedostaje, čitajte njene tekstove gdje je ona bila vještica – ona je uvijek gorila i još gori za novinarstvo", rekla je Benačić. 

Piše: Ema Tarabochia