Aktualno > Analize

Začarani krug ponude i potražnje

13.01.2017.

Piše: Ankica Tomić

 

Dok se kod nas polemizira o kurikularnoj reformi, što uključuje lov na vještice na različitim stranama, hrvatski jezik (u praksi) tko zna kad će, i hoće li ikad, stići na dnevni red Vlade. Za razliku od naših - gramatički, pravopisno i prozodijski u pravilu prilično siromašnih političara - britanska je Vlada - zamislite to! - propisala upute za osnovnoškolce o upotrebi uskličnika na kraju rečenice.

 

Akademik i kolumnist John Sutherland nazvao je to "nonsensom najvišeg stupnja". Vlada je iznijela stroga pravila; uskličnik je dopušten jedino kad rečenica počinje s "how" i "what". Reklo bi se upitnim veznicima, no pažljive oko uočit će prostor za eksklamaciju. Predrastično? Možda. Tako uostalom misle i mnogi britanski jezičari, no Vlada smatra kako epidemiju uskličnika u tekstualnim porukama i na društvenim mrežama treba nekako zauzdati. Zašto se uopće bave time? Zato što ih zanima i zato što smatraju kako bez jezika nema ni razmišljanja. New York Times, primjerice, raspravlja o suvišnosti točke na kraju rečenice. Pita se podrazumijeva li se kraj zaokružene misli i zašto bi očito trebalo isticati. Autor teksta Dan Bilefsky tezu plastično dočarava iz vlastitog teksta izbacujući točke. Eksperiment itekako ima smisla ako se točka u komunikaciji smatra kontraproduktivnom, agresivnom, konačnom, jednosmjernom. Zaigrao se. Zašto? Jer i njega zanima.

Bez dekreta, molim

Lingvisti jezik smatraju živim organizmom koji ne podnosi dekret, ali se neprestano mijenja, polako i spontano, te bi utoliko bilo kakve silovite intervencije za posljedicu mogle imati reakcije "za" i "protiv", odnosno brojne polemike suprotstavljenih strana, kakvima smo svjedočili i kod nas, najčešće polarizirane na lijevo i desno. Iz ove perspektive - promatranje stila i jezika kao (ikakvog) organizma, mimo dnevnopolitičkih ambicija, u hrvatskom bi kontekstu bila dobrodošla promjena.

Kod nas se jezikom malotko bavi, a mnogi o njemu imaju mišljenje. I dalje se raspravlja o "neću" i "ne ću", kao da je to jedino pitanje, a svaka nova politička garnitura, bez rasprave, donosi nova rogobatna "rješenja", koja i mediji usvajaju, pa smo tako s Tuđmanom dobili pogrešan naglasak riječi "gospodarski", "potrebite" umjesto "potrebne" i niz hrvatskih novotvorenica (mnoge od njih je, srećom, "živi organizam" odbacio), a s Petrovom usvajamo "iz razloga što", prvo lice množine kojim se brani od vlastitog stava... Vrhunac silovanja jezika domaća je javnost doživjela s ministrom Tolušićem koji sam sebi "postaviše" spomen-ploču na novoj ambulanti u Novoj Bukovici (čemu su se mediji, srećom, iskreno nasmijali). I naši političari, dakle, kreiraju izraz. Oni neupućeno, a mediji nekritično, doslovnim citiranjem njihovih demagoških izjava, mršavog značenja i kompliciranih konstrukcija.

Publika želi slikovnice

Interpunkcija na kraju rečenice kod nas se i dalje podrazumijeva i nitko je, poput New York Timesa, ne dovodi u pitanje, a ekspanziju uskličnika, s čime se gombaju Britanci, zamijenila je trotočka kojom se pune rupe u naslovu, poravnava prijelom novinskih potpisa te koja, izvan inicijalnog semantičkog okvira, služi kao presavijeni papirić umetnut pod kraću nogu rasklimanog stola. Upitnici su, pak, u svom inicijalnom značenju, gotovo istisnuti iz opreme domaćih tiskovina. Služe kao ograda, obrana od tužbi, tampon-zona za nesigurne tvrdnje, a izvorna im je svrha - znak pitanja - u drugome planu.Prijelom je preuzeo primat nad sadržajem. Publika traži slikovnice, nema strpljenja za čitanje, a mediji nerijetko podilaze niskim kriterijima. Nastavi li se taj proces, tekstovi će postati potpisi pod fotografije, skromni u pokušaju da istraže, otkriju, ponude rješenje. Nestrpljivost će progutati dopadljiva ambalaža koja se može konzumirati bez truda, a publika ključ za razumijevanje teksta više neće ni očekivati. Sve će biti rečeno u opremi koja će okljaštriti značenje, skratiti predugu formulaciju, umetnuti riječi (poput Jasenka Houre koji u tekstovima prilogom "baš" popunjava manjak slogova u stihu), kao da primarna svrha nije informiranje nego zabava. Tabloidizacija.

Go with the flow!

Tako je lakše, prepoznatljivije "na prvu", no ako se tekst stilski spusti na razinu prosječnog konzumenta, mediji će spretno uzjahati val uravnilovke, statusa quo kad je posrijedi ponajprije forma, a što nužno ne talasa ni misaoni proces. Takve je apetite lako zadovoljiti, pa i po cijenu trivijalizacije.

Naše gore list

Je li Severina pokazala gaćice i kakva su njezine u usporedbi s onima Maje Šuput, postaje najčitaniji medijski sadržaj. I to je u redu - društvo ima potrebu za tabloidima. No, nakon što je jedna od udarnih priča uz nedavne američke izbore iščekivanje rezultata u Deželi, deplasirano je, koji dan kasnije, naricati nad neobrazovanim biračkim tijelom, Bible Beltom koji je presudio sudbinu globalne politike. I njih je najviše zanimalo prljavo rublje kandidata, zbunjeni pogled istočnoeuropske ljepotice, svila, kadifa i zlatne pipe raskošnog doma o kakvom prosjek samo sanja... Pali su na estetiku. To su učinile i ankete javnog mnijenja upadajući u zamku pogrešnih pretpostavki. U čemu se točno hrvatska javnost razlikuje od američkog prosjeka ako je toliko zanima kako Slovenci dočekuju američke izbore? Eto tako, ulazeći u domove političkih zvijezda, smiješeći se u kameru bez povoda, prebrajajući svoju nebitnu ulogu u izborima koji bi (i za njih) trebali biti prebitni, jer najvažnije je da u šumi pronađemo "naše gore list". To publika traži, a mediji nude, plasirajući sadržaj zaodjenut u lako prepoznatljive metafore za koje se "traži karta više". Znate već: "lopta je okrugla", "danas svatko igra nogomet", "nismo mogli skriti suze", "neka institucije rade svoj posao" (kaže čovjek koji predstavlja instituciju)... Frazu je lako odabrati, ona je štaka šepavog izraza, privid stila koji podriva, a ne nadograđuje. I samim time podržava kič - imitaciju nečega što nije.

Hoće li ta reforma!?

Kad bi se odgovoran netko pozabavio osnovnoškolcima, kad odgovoran netko ne bi precjenjivao memoriju dvanaestogodišnjaka kad je riječ o sadržajno "neprimjerenoj" lektiri, kad bi shvatio kako se lako, do kraja polugodišta, topi usvojeno znanje - jer nikad nije ni usvojeno, nego je (ne rade li to i političari?) poslužilo samo da se njime ispuni kratkoročna svrha artikuliranja prazne glave - možda bi se djecu naučilo misliti. Pa ih se naučilo prezentirati misao. Bila bi to dobra podloga za regrutiranje nove generacije političara i novinara. I nove generacije biračkoga tijela, što bi nam, u ovoj besperspektivnoj stvarnosti, trebalo biti najvažnije. 

 

 

 

Piše: Ankica Tomić

 

Dok se kod nas polemizira o kurikularnoj reformi, što uključuje lov na vještice na različitim stranama, hrvatski jezik (u praksi) tko zna kad će, i hoće li ikad, stići na dnevni red Vlade. Za razliku od naših - gramatički, pravopisno i prozodijski u pravilu prilično siromašnih političara - britanska je Vlada - zamislite to! - propisala upute za osnovnoškolce o upotrebi uskličnika na kraju rečenice.

 

Akademik i kolumnist John Sutherland nazvao je to "nonsensom najvišeg stupnja". Vlada je iznijela stroga pravila; uskličnik je dopušten jedino kad rečenica počinje s "how" i "what". Reklo bi se upitnim veznicima, no pažljive oko uočit će prostor za eksklamaciju. Predrastično? Možda. Tako uostalom misle i mnogi britanski jezičari, no Vlada smatra kako epidemiju uskličnika u tekstualnim porukama i na društvenim mrežama treba nekako zauzdati. Zašto se uopće bave time? Zato što ih zanima i zato što smatraju kako bez jezika nema ni razmišljanja. New York Times, primjerice, raspravlja o suvišnosti točke na kraju rečenice. Pita se podrazumijeva li se kraj zaokružene misli i zašto bi očito trebalo isticati. Autor teksta Dan Bilefsky tezu plastično dočarava iz vlastitog teksta izbacujući točke. Eksperiment itekako ima smisla ako se točka u komunikaciji smatra kontraproduktivnom, agresivnom, konačnom, jednosmjernom. Zaigrao se. Zašto? Jer i njega zanima.

Bez dekreta, molim

Lingvisti jezik smatraju živim organizmom koji ne podnosi dekret, ali se neprestano mijenja, polako i spontano, te bi utoliko bilo kakve silovite intervencije za posljedicu mogle imati reakcije "za" i "protiv", odnosno brojne polemike suprotstavljenih strana, kakvima smo svjedočili i kod nas, najčešće polarizirane na lijevo i desno. Iz ove perspektive - promatranje stila i jezika kao (ikakvog) organizma, mimo dnevnopolitičkih ambicija, u hrvatskom bi kontekstu bila dobrodošla promjena.

Kod nas se jezikom malotko bavi, a mnogi o njemu imaju mišljenje. I dalje se raspravlja o "neću" i "ne ću", kao da je to jedino pitanje, a svaka nova politička garnitura, bez rasprave, donosi nova rogobatna "rješenja", koja i mediji usvajaju, pa smo tako s Tuđmanom dobili pogrešan naglasak riječi "gospodarski", "potrebite" umjesto "potrebne" i niz hrvatskih novotvorenica (mnoge od njih je, srećom, "živi organizam" odbacio), a s Petrovom usvajamo "iz razloga što", prvo lice množine kojim se brani od vlastitog stava... Vrhunac silovanja jezika domaća je javnost doživjela s ministrom Tolušićem koji sam sebi "postaviše" spomen-ploču na novoj ambulanti u Novoj Bukovici (čemu su se mediji, srećom, iskreno nasmijali). I naši političari, dakle, kreiraju izraz. Oni neupućeno, a mediji nekritično, doslovnim citiranjem njihovih demagoških izjava, mršavog značenja i kompliciranih konstrukcija.

Publika želi slikovnice

Interpunkcija na kraju rečenice kod nas se i dalje podrazumijeva i nitko je, poput New York Timesa, ne dovodi u pitanje, a ekspanziju uskličnika, s čime se gombaju Britanci, zamijenila je trotočka kojom se pune rupe u naslovu, poravnava prijelom novinskih potpisa te koja, izvan inicijalnog semantičkog okvira, služi kao presavijeni papirić umetnut pod kraću nogu rasklimanog stola. Upitnici su, pak, u svom inicijalnom značenju, gotovo istisnuti iz opreme domaćih tiskovina. Služe kao ograda, obrana od tužbi, tampon-zona za nesigurne tvrdnje, a izvorna im je svrha - znak pitanja - u drugome planu.Prijelom je preuzeo primat nad sadržajem. Publika traži slikovnice, nema strpljenja za čitanje, a mediji nerijetko podilaze niskim kriterijima. Nastavi li se taj proces, tekstovi će postati potpisi pod fotografije, skromni u pokušaju da istraže, otkriju, ponude rješenje. Nestrpljivost će progutati dopadljiva ambalaža koja se može konzumirati bez truda, a publika ključ za razumijevanje teksta više neće ni očekivati. Sve će biti rečeno u opremi koja će okljaštriti značenje, skratiti predugu formulaciju, umetnuti riječi (poput Jasenka Houre koji u tekstovima prilogom "baš" popunjava manjak slogova u stihu), kao da primarna svrha nije informiranje nego zabava. Tabloidizacija.

Go with the flow!

Tako je lakše, prepoznatljivije "na prvu", no ako se tekst stilski spusti na razinu prosječnog konzumenta, mediji će spretno uzjahati val uravnilovke, statusa quo kad je posrijedi ponajprije forma, a što nužno ne talasa ni misaoni proces. Takve je apetite lako zadovoljiti, pa i po cijenu trivijalizacije.

Naše gore list

Je li Severina pokazala gaćice i kakva su njezine u usporedbi s onima Maje Šuput, postaje najčitaniji medijski sadržaj. I to je u redu - društvo ima potrebu za tabloidima. No, nakon što je jedna od udarnih priča uz nedavne američke izbore iščekivanje rezultata u Deželi, deplasirano je, koji dan kasnije, naricati nad neobrazovanim biračkim tijelom, Bible Beltom koji je presudio sudbinu globalne politike. I njih je najviše zanimalo prljavo rublje kandidata, zbunjeni pogled istočnoeuropske ljepotice, svila, kadifa i zlatne pipe raskošnog doma o kakvom prosjek samo sanja... Pali su na estetiku. To su učinile i ankete javnog mnijenja upadajući u zamku pogrešnih pretpostavki. U čemu se točno hrvatska javnost razlikuje od američkog prosjeka ako je toliko zanima kako Slovenci dočekuju američke izbore? Eto tako, ulazeći u domove političkih zvijezda, smiješeći se u kameru bez povoda, prebrajajući svoju nebitnu ulogu u izborima koji bi (i za njih) trebali biti prebitni, jer najvažnije je da u šumi pronađemo "naše gore list". To publika traži, a mediji nude, plasirajući sadržaj zaodjenut u lako prepoznatljive metafore za koje se "traži karta više". Znate već: "lopta je okrugla", "danas svatko igra nogomet", "nismo mogli skriti suze", "neka institucije rade svoj posao" (kaže čovjek koji predstavlja instituciju)... Frazu je lako odabrati, ona je štaka šepavog izraza, privid stila koji podriva, a ne nadograđuje. I samim time podržava kič - imitaciju nečega što nije.

Hoće li ta reforma!?

Kad bi se odgovoran netko pozabavio osnovnoškolcima, kad odgovoran netko ne bi precjenjivao memoriju dvanaestogodišnjaka kad je riječ o sadržajno "neprimjerenoj" lektiri, kad bi shvatio kako se lako, do kraja polugodišta, topi usvojeno znanje - jer nikad nije ni usvojeno, nego je (ne rade li to i političari?) poslužilo samo da se njime ispuni kratkoročna svrha artikuliranja prazne glave - možda bi se djecu naučilo misliti. Pa ih se naučilo prezentirati misao. Bila bi to dobra podloga za regrutiranje nove generacije političara i novinara. I nove generacije biračkoga tijela, što bi nam, u ovoj besperspektivnoj stvarnosti, trebalo biti najvažnije.