Knjiga »Smijeh slobode – uvod u Feral Tribune«, čije su drugo izdanje Novi list i riječki izdavač Adamić proteklih dana uspješno predstavili u Splitu i Zagrebu, začela je javnu raspravu o kvaliteti fakultetske nastave novinarstva.

Boris Pavelić

Za tu nastavu – s poraznim rezultatima. Već i površno obaviještenima bilo je jasno da s novinarskoga fakulteta godinama već ne izlaze spretni, snalažljivi, odlučni, tehnološki upućeni i obrazovani novinari. Najuglednija imena ovdašnjega novinarstva uglavnom nisu završila fakultet svoje profesije. Feral Tribune samo je najočitiji primjer nesretne razdvojenosti struke od teorije: premda uzor hrabro uređivanih i pisanih novina, odanosti profesiji i pravu javnosti da zna, na fakultetu novinarstva u Zagrebu Feral Tribune ili je prešućen, ili ga se posve pogrešno čita, bilo to čitanje namjerno ili ne.
    A sada smo dobili i svjedočanstvo upućene sudionice. Novinarka Melita Vrsaljko, studentica novinarstva na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu, objavila je na forum.tm upućen i vrijedan članak »Feralov duh truli tamo gdje bi trebao biti najživlji«. Sintagma »Feralov duh« u tom komentaru obuhvaća značenje šire od buntovnoga splitskog tjednika, opisujući novinarstvo koje, kaže Vrsaljko, »živi u simbiozi s definicijama o ulozi profesije«.
    Novinarka izvješćuje o poznatim i nepoznatim skandalima na zagrebačkom studiju novinarstva: od ostavke Inoslava Beškera, voditelja kolegija istraživačkog novinarstva, zbog snishodljivog stava dekanice prema saborskim zastupnicima, preko ukidanja tog kolegija prije dvije godine, pa do sramotnog avansiranja sadašnjega predstojnika cijelog odjela Bože Skoke nakon što se doznalo da je dio kolumne prepisao od, čudna mi čuda, feralovca Borisa Dežulovića.
    Studentica izvješćuje o deprimantnoj atmosferi u kojoj Skokin profesionalni gaf studentima »ne znači ništa«, premda ih profesori uvjeravaju kako je »plagiranje jedan od smrtnih grijehova novinarstva«. Eto još jednoga, tipično ovdašnjeg apsurda: licemjerje kao vrhunaravni izraz institucionalnog obrazovanja, licemjerje kao institucija sama. Dakako da mladima entuzijazam hlapi poput pare: istraživanja pokazuju da se brucoška euforija s prve godine studija, već na trećoj pretvara u ovdje uvriježeno, mučno vježbanje cinizma.
    A fakultet novinarstva morao bi biti mrijestilište neumornih zanovijetala. Ondje bi se moralo učiti kako zakonito, a ako treba i nezakonito, doznati što moćni ne žele da se dozna, i kako to kvalitetno, temeljito, jasno – pa i lijepo – objaviti. Studij novinarstva morao bi podučavati suvremenim vještinama novinarskog traganja i izražavanja, te mlade novinare uvježbavati psihološkim i karakternim tehnikama kojima je lakše othrvati se pritiscima.
    Ništa od toga, čini se, ne uči se na novinarskim učilištima. Na njima, kao da skupina samoproglašenih znanstvenika ispisuje hrpe nevažnih – katkad i prepisanih! – papira, nudeći mladima primjer kako prezreti znanje koje su odlučili naučiti. Odgovornost za to kolegica Vrsaljko svaljuje na »nedostatak bunta«. Eh, kamo sreće da je samo to.

Boris Pavelić