Iz medija

Slučaj Slobodna Dalmacija i Nataša Škaričić: Presuda VS dosta govori o kompetencijama sudaca

28.12.2015.
Link na članak

U slučaju istraživačke novinarke Nataše Škaričić i Slobodne Dalmacije, Vrhovni sud Republike Hrvatske poništio je revizijom drugi put odluke nižestupanjskih sudova, prema kojima je bilo dosuđeno da je RPO (Registar poreznih obveznika) ugovor Nataše Škaričić sa Slobodnom Dalmacijom predstavljao ugovor o radu te da je otkaz od strane Slobodne bio nezakonit.

Škaričić smatra da je u ovom slučaju, Vrhovni sud preskočio sve zakone i pravna tumačenja Zakona o medijima i usvojio interpretaciju korporativnih odvjetnika te da Hrvatska ovime postaje jedina zemlja koja neće praviti razliku u radno pravnom položaju novinara slobodnjaka i novinara koji ekskluzivno  rade  za samo jednu redakciju.

Prema obrazloženju revizijske presude Vrhovnog suda (Revr 1536/13-3), od dana 20. studenog ove godine, sud je ocijenio da se u ovom slučaju ne radi o ugovoru o radu, već o ugovoru o novinarskoj (autorskoj) suradnji, u kojem je Škaričić svoju novinarsku djelatnost obavljala kao samostalno zanimanje, a Slobodna Dalmacija dokazala da nije bila poslodavac tužiteljice, nego samo naručitelj poslova iz tog ugovora. Nadalje, Vrhovni sud smatra da je neprihvatljiv zaključak nižestupanjskih sudova iz kojeg proizlazi da obveze i prava Nataše Škaričić imaju sva obilježja obveza i prava radnika iz radnog odnosa.

Za Fairpress, Škaričić se osvrnula na cijeli slučaj sa Slobodnom Dalmacijom kao i na tijek sudskog postupka, počevši od samog dobivanja otkaza: “Dobila sam otkaz 2009. godine, koji mjesec nakon što sam potpisala tzv. RPO ugovor za pomoćnicu glavnog urednika te ih tužila tvrdeći da sam zapravo bila u radnom odnosu i da nakon 21 godinu staža nisam mogla dobiti otkaz bez riječi obrazloženja. Prije četiri godine dobila sam prvu pravomoćnu presudu po kojoj je tzv. RPO ugovor zapravo predstavljao radni odnos, da je otkaz bio nezakonit i da me Slobodna Dalmacija mora vratiti na isto radno mjesto. Oni su to, naravno, odbijali učiniti mjesecima,  da bi me napokon vratili, odmah dali novi otkaz i stavili me na novinarsku poziciju. Cijelo to vrijeme su se odbijali dogovoriti o uvjetima razlaza, iako ni meni ni njima nije bilo do toga da surađujemo. Onda je došlo rješenje Vrhovnog suda da se postupak ponovi, pa se cijela agonija produžila do 2014. godine kada smo se, nakon što su sudovi opet presudili meni u korist, napokon mirno razišli. Sudski postupak je bio minimalistički, jer su sudovi zaključivali temeljem sadržaja mog ugovora i nije bilo razloga za provođenje dokaznog postupka. Naime, iz samog opisa radnih obaveza pomoćnika glavnog urednika bilo je jasno da se ne radi o odnosu između izdavača i slobodnog novinara, niti o običnom ugovoru o autorskom djelu. Godinu dana nakon što smo se SD i ja razišli, došlo je i novo rješenje Vrhovnog suda koje ponavlja da niži sudovi nisu u pravu, no to me se više osobno ne tiče.”

Nadalje, komentirala je presudu Vrhovnog suda analizirajući dijelove iz zakona na koje je sud ukazivao tijekom sudskog procesa: “Presuda Vrhovnog suda dosta govori o kompetencijama sudaca Vrhovnog suda, odnosno o njihovoj autonomiji u odnosu na centre moći u hrvatskom novinarstvu. Da pojednostavnim: VS je eksplicitno kazao da se u ovakvim predmetima ne može primijeniti članak 10. Zakona o radu koji kaže da je ugovor o radu sklopljen ako radnik obavlja poslove koji imaju obilježja radnog odnosa, neovisno o tome kako se sklopljeni ugovor zove, što je posve nevjerojatno, a vjerujem da je i protuustavno. Naime, VS kaže da bi takvu restrikciju prava novinara da dokazuju isto što mogu i svi drugi radnici u Hrvatskoj, omogućavao Zakon o medijima koji su članku 2. definira novinara kao fizičku osobu koja je u radnom odnosu kod nakladnika ili obavlja samostalnu djelatnost. VS ovaj disjunktivni sud vidi protivno svakoj logici i zamislivoj semantici – kao da članak 2. legalizira da novinar može biti samostalan, a raditi posao koji odgovara definiciji nesamostalnog rada, dakle, radnog odnosa. Budući da takvo tumačenje nisam našla ni u pravnoj praksi ni u teoriji, a i sam je sadašnji sudac VS-a Darko Milković javno kazao da je nemoguće tako tumačiti Zakon o medijima, smatram da je VS preskočio sve zakone i pravna tumačenja tih zakona i usvojio interpretaciju korporativnih odvjetnika. Hrvatska ovime postaje, koliko znam, jedina zemlja koja neće praviti razliku u radno pravnom položaju novinara slobodnjaka i novinara koji ekskluzivno  rade  za samo jednu redakciju.”

Na upit Fairpressa što misli od prikrivenom radnom odnosu i stanju slobode medija u Hrvatskoj, Škaričić je odgovorila: “Ne mislim da je to dvoje povezano, odnosno, da točno jedan oblik kršenja radnog zakonodavstva ima značajan utjecaj na stanje slobode novinarstva u Hrvatskoj. Što se kršenja specifičnih prava novinara u radnom odnosu tiče, više bih polagala na utjecaj deficita demokracije u novinskim medijima, u smislu da redakcije hijerarhije funkcioniraju tako da u startu suzbijaju svaku inicijativu novinara da konzumira svoje pravo na autonomiju u radnom odnosu. Pritom je situacija jednako dramatična u komercijalnim medijima i na npr. HRT-u, gdje se, pored svega, donošenjem raznih nejasnih internih akata aktivno suzbija pravo novinara javnog novinskog medija na slobodu izražavanja. Sama činjenica da mnogi novinari u Hrvatskoj ne rade sa zakonito sklopljenim ugovorima, po meni, ne igra veliku ulogu u represiji nad novinarskim slobodama.”

Izvor: Fairpress.eu