Iz medija

Sjećanje na 02. 06. 2008. godine: Duško oprosti, dužni smo ti počinitelje, naručitelje i zataškavače

03.06.2016.
Link na članak

Kažu da je ponedjeljak loš dan. Pogotovo ponedjeljak koji pada u aritmetičkoj sredini godine. Negdje u Zagrebu, u jednoj teretani, muškarac D.M., teško odredive dobi, spuštao je uteg. Znoj se probijao kroz majicu. Ozbiljnog lica, mislima je odlutao u sutrašnji dan. Još jedan dan na sudu. Priče o političko-korupcijskom mulju, svjedočanstvima o događajima zbog kojih prestaneš vjerovati i sebi i svojim očima i ušima. Poslagivao je mozaik sjećanja. Trebat će mu. Jer to se od njega očekuje. Da zna. Da se sjeća. Detalja, riječi, rečenica, izraza lica. Dosta za danas, reče u sebi. Polako se spremio i krenuo doma. Taj ponedjeljak, iz nekog razloga, bio je drugačiji.

Navikao primjećivati one nevidljive razlike u atmosferi, u pokretu, u grimasi, u osmijehu, prisustvu i izostanku istog, instiktivno je osjetio da nešto nije u redu. No, ipak je to bio ponedjeljak. Naravno da nešto, odnosno ništa nije u redu. Nasmijao se u sebi. Taman što je stigao na parkiralište koje je kao i obično bilo pretrpano, sjetio se da krajem tjedna počinje EURO 2008. i da će sve ono o čemu razmišlja postati nebitno. Zakoračivši prema ulazu osjetio je onaj čudni šum brzog pokreta. Instiktivno je podigao ruku. Presjekla ga je oštra bol. Potom je čuo još jedan udarac. Pa još jedan, i još jedan i još…. Osjetio je kako mu se krv sliva niz lice. Bol se miješala sa zvukom. Zvuk s večernjim povjetarcem. Povjetarac s grobnom tišinom nemoći, nevjerice, šoka. 

Tako bi u nekoj beletrističkoj formi izgledao ponedeljak 02. 06. 2008. godine oko 20:15h, kada je na parkiralištu pred njegovim stanom napadnuttadašnji novinar i urednik crne kronike Jutarnjeg lista, Dušan Miljuš. Da, danas smo skoro zaboravili na to. Ipak je to bio samo događaj koji nam je bio važan u tom trenutku. Obećali smo kolegijalno da nećemo zaboraviti. Da nećemo popustiti. Crnim tiskom na žutim majicama poručivali smo u ime i za račun HND-a – „nađite naručitelje!“.

Odgovorio nam je tadašnji ministar unutarnjih poslovaBerislav Rončević pitanjem „tko je Dušan Miljuš“? Da, za nevjerovati, to je prvom čovjeku policije bilo prvo pitanje na poziv da se pronađu naručitelji napada na Dušana Miljuša!? Tražili smo, zahtijevali, inzistirali.Napad na Miljuša, bio je napad na riječ. Napad na slobodu medija. Napad na onaj najteži dio novinarskog posla – na riječ koja mora izvjestiti o opskurnom svijetu podzemlja u kojem se ubija, melje, odsijecaju udovi, ljudi vozaju u gepecima, gležnjevi stežu u škripu, a sve uz osmijeh, luksuzne aute i vile, skupa odijela i vrhunski alkohol.

Dušan Miljuš napadnut je 02.06. 2008, dan prije nego što je trebao svjedočiti kao svjedok obrane u predmetu u kojem je gradonačelnik Milan Bandić tužio potpisnika ovih redova za klevetu. Trebao je svjedočiti o događajima iz vremena u kojem smo zahtijevali da se istraže bezbrojne nepravilnosti u poslovanju grada Zagreba. O modalitetu kojim su gradski poglavari naručivali tekstove protiv ljudi koji su se usudili upozoriti na nejasnoću, nepravilnost, nepodopštinu ili kriminal u tijelima javne vlasti koja su se razbacivala s moći i novcima koje smo im mi podarili. Iako se čini da je koincidencija ova dva događaja preočita, tražiti motiv napada na novinara koji u karijeri napiše preko 10.000 tekstova (da dobro ste pročitali) u jednom događaju, gore je nego tražiti iglu u plastu sijena. Nekih šest mjeseci prije napada, Nataša Zečević, sestra tada netom ubijenog Davora Zečevića, objavivši plaćeni oglas u „čitulji“ (osmrtnici) u Večernjem listu, poslala je „zemunsku“ poruku Dušanu Miljušu što misli o njegovom pisanju. Pisali smo, upozoravali policiju da takva poruka obično završi i konkretnom akcijom u kojoj subjekt završi pod zemljom i tražili zaštitu. Policija je na sve gledala s podsmijehom. Prijetili su Miljušu i dečki s Knežije i ostalih tvrdih zagrebačkih kvartova. Prijetila mu je i Zlata Petrač, majka Hrvoja Petrača, zbog javnog spominjanja njezinog sina, navodeći kako bi„dala lijepe bosančerose da ga pretuku“. Prijetili su mnogi. I da u to vrijeme, nekako su se prijetnje intenzivirale. Bio je to valjda jedan od onih vrhunaca u društvu u kojem se nakon dugotrajnog kuhanja i unutarnjeg pritiska, ekspres lonac raspadne i napravi kalvariju. No policija je tom prilikom, netom po napadu, ustvrdila da nije bilo ozbiljnih prijetnji prema Dušanu Miljušu, odnosno da iste nisu prijavljene te da je u ranijim razgovorima Miljuš otklonio mogućnost da bi se radilo o ozbiljnim prijetnjama. Službena policijska izjava, skoro već po običaju, nije odgovarala stvarnom činjeničnom stanju. Prošli su tjedni. Dušan Miljuš se djelomično oporavio i unatoč teškoj atmosferi neizvjesnosti i nesigurnosti, svjedočio u gore navedenom postupku kao svjedok obrane potpisniku ovih redova. Valjda je profesionalna etika i dužnost bila jača od nesigurnosti i atmosfere straha koja nas je lagano sve stezala. 

Dvije i pol godine kasnije, policija je uhitila osobe koje su osumnjičene za napad, da bi ih šest mjeseci poslije morala pustiti jer „indicije koje su utvrđene u tijeku istrage u svojoj ukupnosti i međusobnoj povezanosti ne tvore zatvoreni krug potreban za optuženje“. Nije pomogla niti novčana nagrada od 100.000 kuna nuđena za informacije o napadu. Valjda je sam napad plaćen više, pa se nikom nije dalo za siću ulaziti u probleme.

Specijal, kartica, i svjedoci koji nestaju

Na godišnjicu napada na Dušana Miljuša (8 godina) upitali smo ga što se u stvari događalo iza kulisa, pogotovo, obzirom da je dio karijere bio zaposlen u sustavu Ministarstva unutarnjih poslova, što se dogodilo s nikad dovršenom istragom osumnjičenih napadača i naručitelja napada? Za Fairpress, Miljuš se nakratko osvrnuo na ove događaje:

"Izgleda da sam bio u pravu kad sam bio dosta skeptičan spram epiloga istrage koja je trebala dovesti do otkrivanja počinitelja i nalogodavca. Kasnijim uvidom u spis slučaja napada na mene, neke činjenice su me zaprepastile. Na primjer, vrlo neugodna je činjenica da je policija već par dana nakon napada, imala identitet počinitelj,  jer je počinitelj imao određeni mobitel (specijal op.a.) u koji je ubacio karticu samo s namjerom da se čuje s nalogodavcem u vezi napada na mene. Isto tako, indikativno je da se jedan od svjedoka koji je ispitan u prvotnom postupanju policije, a koji je  prema njegovoj tadašnjoj izjavi vidio dosta toga, kasnije više nije pojavljivao na svjedočenju, valjda iz straha ili je bio pod utjecajem prijetnji. A čini se da iz nekog razloga, niti organi kaznenog progona nisu inzistirali na pojavljivanju ovog svjedoka u kasnijem postupanju. Da ću osobno inzistirati da se nađu počinitelji – neću.  Oni su napadom poslali jasnu poruku. Novinarstvom se i dalje bavim i nadam se da se to neće ponoviti kako meni, tako ni mojim kolegama. Zahvaljujem se svim ljudima koji su mi u to vrijeme dali podršku, kao i kolegama i kolegicama iz struke. Htio bih se posebno zahvaliti tadašnjem veleposlaniku SAD-a u Hrvatskoj – Robertu Bradtkeu koji mi je pomogao i u rasvjetljavanju cijelog slučaja. Jednog dana, možda se nešto konačno i otkrije i slučaj na neki način zatvori. Godine 2009. dobio sam Leipzišku medijsku nagradu za slobodu i budućnost medija, i to mi je na neki način bila jedina satisfakcija za ono što sam proživio i proživljavao u danima, tjednima i mjesecima nakon napada."

Dovršavajući razgovor Dušan Miljuš kratko je ponovio krilaticu kojom se vodi u ovih 8 godina od napada:

"Što ili tko te ne ubije, ojača te!"

Na kraju što reći osim, Duško oprosti, dužni smo ti počinitelje, naručitelje i zataškavače tvog slučaja. Dužni smo ti kako profesionalno, tako i kolegijalno, principijelno i ljudski.

Autor: Munir Podumljak