Nakon dugih 25 godina Ranko Stojanac odlučio je dignuti sidro s Hrvatske radiotelevizije. Kako se radi o jednom od najboljih televizijskih reportera koji se, eto, odlučio na „transfer godine“, bila je to prilika za napraviti monoview s njim za Forum.tm.

O novinarstvu?

Novinarstvo?! Šta sam vam ja neki influencer, opinionmaker, pundit?! Samo su vam još moji, hm, sofizmi, kao, neko silno iskustvo, falili!? Pa sve su drugi izmislili, ja sam došao na gotovo. Evo, na primjer, ona mudra: Reporter mora biti pacovski prepreden, imati naizgled dopadljivo držanje i nešto malo spisateljskih sposobnosti. A od neprocjenjive je važnosti krasti tuđe ideje i izraze! Ili ona engleska: Nikad ne vjeruj nasmijanom reporteru! I meni najdraža, talijanska: Novinarstvo je jedan ozbiljan, težak i odgovoran posao, ali bolje i to nego raditi!

O HRT-u?

Ajoj, nemojte molim vas. Samo ćete me uvalit' u neprilike. Što biste htjeli!? Da vam pričam o nedavnoj Međunarodnoj misiji EU-ovih medijskih organizacija i   njihovoj dijagnoza bolesti HRT-a?! Bojim se, teške bolesti. Nema tu gorčine, jer, kao, nisam više u prvom planu pa kukam i naričem. Ne. Busola se posve izgubila, a ja sam bio samo mornar, jedan od mnogih. Rekli su mi kolege s broda – ne okreći se, sine. Sjećate se tog divnog Bauerovog filma u kojem Stipe Mesić – glumi da – je ustaša? Ovo mi je slučajno palo napamet, ozbiljno, a uz šalu.

O politici i medijima?

Nema tih macana koji mogu namjestiti antenu na televizoru, a da slika bude istinski čista. John Tusa, nekadašnji direktor BBC World Servicea kaže: „Vlada ne odlučuje što će se emitirati. Da odlučuje, ljudi bi odavno prestali to gledati.“  Ti Otočani su mi uvijek bili malo čudni…

O Rijeci?

Rijeka. Sociolog Dražen Lalić otprilike kaže: Osijek je konzervativan, Zagreb licemjeran, Split šizofren, a Rijeka modernistička. Hvala dragi profesore, ali nemojte pretjerivati. Rijeka je samo – normalna! Govorim o ljudima. Politički? Ha, ovdje su light HDZ-ovci koji se lijepo, tiho po konobama druže sa SDP-ovskim velmožama. Bude tu i tamo malo galame, pa i oni su ljudi! Ne bih nikad otišao živjeti u Zagreb. Raditi da, al' zauvijek, ne. Pa ja vidim more iz svih kutova stana, neboderskoga. A more je izvor života, je li tako...

O konjima i ljudima? 

Reportaža o Smotri konja u Krivom putu (koju možete vidjeti ovdje) svakako mi je u mojih best of. Krenuli mi rutinski, o problemima uzgajivača iznad Senja. I čekamo, čekamo to proglašenje, satima, oteglo se, skužio ja da nešto nije u redu. Snimamo sve, baš po pravilu dokumentarca, kad znaš da bi mogao pola onog materijala s početka bacit', jer su ljudi ukočeni i ništa se ne događa. A kad su se opustili, zaboravili da je kamera tu, rusvaj. Još malo popili, ajme. Jedino mi žao što mi je dio ocjenjivačkog suda pobjegao na stražnja vrata kućice u kojoj su vijećali. Organizator je od tada službeno tražio od HRT-a da me ni slučajno više ne šalje na njihove „evente“. E, ta mi je reportaža bila doista najbliže nagradama. Kažu, visoko plasirana po izboru HND-a, a žao mi je što nije dobila ni HRT-ovu nagradu „Joško Martinović“, jer to je baš bilo nekako po njegovom guštu. Ali, eto...

O Hajduku?

Hajduk. Sve il' ništa! Rijeka je moj grad, apsolutno. U stvari, Rijeka mi je žena, a Dalmacija ljubavnica. Ovdje se živi po tom prokletom kodeksu korijena. Otac Nikša nije bio demokrat, nisam imao izbora, jedan je prvak, to ne moraš ni pitat'. Ali i tu su mi kriteriji visoki. Ne pali me više prosječan Hajduk, dolazim iz vremena onih slavnih ispadanja, PSV-a i HSV-a, Žungula i Šurjaka, Bake i braće. Bio sam na Plinari kad je '78 Žungul uvalio Zvezdi u zadnjim minutama. Onako mali, na žici, na Zapadu, a iza mene nekontrolirani valovi navijača. Kao Boca, il' stara engleska stajanja. Umireš od straha da te ne zgaze, a guštaš...

O budućnosti?

Mislim da ću ostati u novinarstvu. Nisam rekao zadnju. Još puno moram naučiti, jer, kažu pametni – novinarstvo je profesija čiji je zadatak objasniti drugima ono što ni sami novinari ne razumiju. Eto, toliko od mene. Nisam navodio baš sve izvore, al to ni ne treba, jel tako...?!