Iz medija

POSLJEDNJI INTERVJU JASNE BABIĆ: "Vodila me beskrajna radoznalost prema ljudima. Ja ljude obožavam"

07.11.2017.
Link na članak

Razgovor s Jasnom Babić vodili smo 3. svibnja ove godine, na dan kad je najveća istraživačka novinarka Hrvatske od strukovnog udruženja primila nagradu za životno djelo. Pojeli smo najprije slavljenički grah, a potom upalili diktafon. Iz stana u Sigetu, gdje smo se smjestili, pogled je pucao na nebo iznad Trnskog te na neboder Branimira Štulića, jedne od ikona Jasninog vremena. Razgovor, evo, objavljujemo sedam dana nakon njezine smrti, iako tako nije bilo planirano.

Jasna nam je govorila o svom životnom putu, o novinarstvu osamdesetih i devedesetih, odnosno o novinarstvu kakvo imamo danas. Pričala nam je o društvenoj sceni svoje mladosti, o svijetu kriminalnog podzemlja s kojim je upoznavala svoje čitateljstvo, o kolegama i izdavačima s kojima je radila. Govorila nam je o sebi i svojoj posljednjoj velikoj temi - vješticama. Ispalo je da je ovo njezin oproštajni intervju. Znamo da ne bi imala ništa protiv. Imali smo bjanko potpis.

Je li vrijedilo baviti se sve ove godine novinarstvom?

- Je.

Nisi nikad pomislila da je u pitanju besmislen posao?

- Ne. Osim toga, ja nisam ni sposobna nešto drugo raditi. Ako ti kažem da sam to u svojoj desetoj godini poželjela bit', onda znaš koliko sam tvrdoglava i koliko volim novinarstvo. Usput rečeno, digresija, prvi tekst u životu objavljen mi je u sarajevskim Malim novinama, kad sam imala deset godina.

O čemu je bio?

- Bila je to vijest o otvaranju pruge Zadar – Knin.

Koji su tvoji motivi za bavljenje novinarstvom?

- Moj motiv je bio radoznalost. Željela sam znati što se događa iza kulisa. Beskrajna radoznalost prema ljudima. Ja ljude obožavam. Ne političare. Oni baš i nisu ljudi, ne.

Šta su oni?

- Oni su bezlična bića koja upotpunjavaju nekakvu nomenklaturu. To su ljudi koji igraju uloge. To nisu ljudi koji žive.

Kažeš da si bila radoznala i da si voljela ljude. Što si na koncu o ljudima zaključila?

- Pa, zaključila sam da ljudi pokušavaju preživjeti u svakoj mogućoj situaciji, sa sredstvima koja imaju. Ako je sredstvo da preživiš to da vičeš – živio Pavelić, onda ćeš vikat' – živio Pavelić. Ako misliš da je jedini način da preživiš neka druga parola, onda ćeš vikati tu parolu. Ako misliš da ne možeš preživjet', onda ćeš zbrisati vani kao što su zbrisali gastarbajteri u bivšoj Jugoslaviji ili kao što danas brišu djeca. Kad kažem – preživjeti, ne mislim samo na primarne potrebe. Mislim na atmosferu; da ti nemaš s kim popiti kavu, da nemaš s kim otići u kino, u kazalište...

Cijeli intervju možete pročitati ovdje.

Autori: Ana Benačić, Ladislav Tomičić, Bosiljko Domazet