Novinari u pravilu idu na ulicu, a urednici na nove odgovorne pozicije.
Hrvoje Šimičević
Ogurlić ante portas
19.01.2015.
Link na članak
Isti tjedan kad je uprava Večernjeg lista obznanila otpuštanje više od petnaest novinara i suradnika i faktičko dokidanje regionalnih izdanja, objavljeno je kako dosadašnji glavni urednik Večernjaka Goran Ogurlić prelazi na ovu poziciju u Jutarnji list, gdje je radio od 1998. do 2006. godine. Ogurlić je u utorak u Sisku trebao dopisnicima osobno priopćiti vijest o otkazima, ali je u zadnji tren tamo otišao drugi urednik. Time je hrvatsko novinarstvo dobilo još jednu poučnu epizodu koja ilustrira stanje cjelokupne struke: novinari u pravilu idu na ulicu, a urednici na nove odgovorne pozicije. Predstavljajući nedavno retuširani image Jutarnjeg lista, koji je zadnjih nekoliko godina bio platforma za agresivno promoviranje neoliberalnog kapitalizma i zaštitu najmoćnijih pojedinaca poput Ivice Todorića, njegov novi vlasnik Hanžeković je kazao kako će ovaj dnevnik ubuduće biti glasilo socijaldemokratskog usmjerenja s težištem na na točnosti i relevantnosti. Tome bi, rekao je, trebala pridonijeti i nova uređivačka struktura, uskoro na čelu s Ogurlićem.
Ali, što u svim tim promjenama dobivaju novinari, osim novih ugovora u radu, o čijem sadržaju i dalje strepe u potpunom neznanju? Hoće li ih možda zaštititi novi glavni urednik, koji bi u normalnim okolnostima trebao reprezentirati čvrstu branu od utjecaja vlasnika na rad novinske redakcije, bilo da je riječ o ljudima o kojima se (ne) smije pisati ili pravima koja kao novinari baštine? Poznata je ona epizoda iz 2011. godine, kad je dobar dio zaposlenih novinara Večernjeg lista krenuo u štrajk, boreći se protiv smanjenja prava i za novi kolektivni ugovor. Štrajk je prekinut nakon 26 dana, a veći dio onih koji su u njemu sudjelovali smijenjeni su s dotadašnjih pozicija i profesionalno marginalizirani.
"Bio je to jedan od onih trenutaka u kojem je novinarska struka u Hrvatskoj degradirana", kaže Anton Filić, predsjednik Sindikata novinara Hrvatske, koji je imao istaknutu ulogu u štrajku. "Da smo uspjeli, posljedice bi se i danas osjećale. Lomljenje štrajka imalo je dugoročan utjecaj na smanjenje cijene rada novinara, ne samo u Večernjem nego u svim drugim medijskim kućama u Hrvatskoj. To je bio i cilj udruženja vlasnika medija. Bili su vrlo solidarni u nastojanju da ignoriraju štrajk u Večernjaku", prisjeća se Filić, koji ne dvoji da je i Ogurlić kao tadašnji glavni urednik doprinio takvoj situaciji.
"On je u štrajku bio produžena ruka vlasnika, zapravo prvi u nizu štrajkolomaca. Premda su sami novinari odgovorni za neuspjeh štrajka, jer su neki radili, a drugi nisu, treba reći da je urednik bio s druge strane barikade i da je sve činio da novine izlaze. Sada znamo da je one koji su radili molio da rade povećanim intenzitetom, kako bi se bilo čime punile stranice. Sve što je radio, radio je s ciljem da očuva uredničku fotelju i zadrži visokoplaćeno mjesto. To je činio svih osam godina mandata", kaže Filić, ističući kako istu stvar mogu očekivati novinari redakcije u koju odlazi.
"U njemu će teško naći saveznika, za bilo kakvu sindikalnu ili radničku aktivnost. On će dosljedno provodi sve odluke vlasnika lista i uprave", ističe, podsjećajući kako su 2010. godine jasan stav o njemu izrazili i članovi redakcije Večernjaka. "U anketi o vodećim ljudima kuće, Ogurlić je dobio povjerenje 20 članova redakcije, odnosno 26,66 posto glasova. Da su novinari imali moć odlučivanja, odavno bi bio bivši", ističe.
Njegova kolegica i predsjednica sindikalne podružnice u Večernjem listu Snježana Črnjević, koja je zbog sudjelovanja u štrajku smijenjena s pozicije urednice priloga Vrt, zbog čega je i dalje na sudu s poslodavcem, kaže kako tadašnji glavni urednik niti jedan puta nije došao razgovarati s ljudima koji su štrajkali. "Bili smo izolirani, kao gubavci otprilike. Nismo mogli do svojih radnih mjesta, niti u redakciju. Definitivno nije stao na našu stranu", ističe Črnjević, koja kaže kako je, poput nje, više njezinih kolega ispaštalo zbog sudjelovanja u štrajku.
"Ne znam kako drugačije objasniti činjenicu da je odmah nakon štrajka dijelu novinara neko vrijeme zabranjeno pisanje kolumni, pod obrazloženjem da se čitatelji nisu bunili zbog njihova izostanka. Jedna kolegica je preseljena iz unutarnje politike u gradsku rubriku. Dva mjeseca nakon štrajka osamnaest ljudi je dobilo otkaz, od čega samo jedna osoba koja nije u njemu sudjelovala. Nakon pet-šest mjeseci svi urednici koji su štrajkali zamijenjeni su onima koji su radili za vrijeme štrajka. Ogurlić je donosio te odluke, budući da on odlučuje tko će što raditi. Da li je to bilo instruirano od uprave ili nije, to ne mogu znati. No, ako je i bila njihova odluka, on ju je provodio, bez da stane na stranu svojih novinara", kaže Črnjević.
Novinarka Večernjaka Božena Matijević pak ističe kako su za vrijeme Ogurlićevog mandata napravili dosta eksperimenata koji su na koncu skupo koštali čitatelje i redakciju, jer su uzrokovali gubitke zbog kojih su ispaštali novinari. "Trebali smo regionalna izdanja izdavati na šesnaest stranica. Upozoravali smo da je to naprosto nemoguć projekt. No, nadležni su ustrajali na tome. Projekt je živio dva-tri mjeseca. Iako je najavljen uz veliku pompu, zamro je u tišini. Nitko nije odgovarao za te nerealne planove. Na koncu su se počeli događati otkazi. Prije nekoliko dana smo, nakon što je donesena odluka o gašenju regionalnih izdanja, saznali i da je petnaest kolega dobilo otkaz", kaže Matijević, koja drži da je glavni problem glavnih urednika u Hrvatskoj što su oni postali dio uprave, odnosno menadžeri, a ne ljudi koji bi trebali biti prvi među novinarima. "Redakciju čine novinari, urednik bi trebao štititi njihove profesionalne uzuse. Kad su ti profesionalni principi ugroženi, onda glavni urednik treba stati uz novinare do te razine da ponudi ostavku, ukoliko se krše prava ljudi kojima je na čelu", kaže ova novinarka.
S time se slaže i Dražen Ćurić, novinar i predsjednik radničkog vijeća u Večernjaku, koji smatra da su jedan od najvećih problema hrvatskih medija upravo urednici. "Umjesto da budu predstavnici redakcije, postalo je uvriježeno pravilo da su produžena ruka vlasnika u redakciji i za njih rade sve moguće poslove, vrlo često i one prljave, poput smanjenja plaća, otkaza, ili tomu slično. Mislim da je dijelom zbog toga hrvatski medijski prostor došao u ovakve probleme. Redakcije nam više ne funkcioniraju u pravom smislu riječi", kaže.
Ćurić pritom ističe kako ne može sa sigurnošću reći bi li i urednička solidarizacija sa štrajkašima urodila njegovim uspjehom. "To i nije poanta, jer to nije jedini problem u novinarstvu. Imamo recesiju, internet, a industrija nema više novaca kao nekad. Stvari bi se možda završile na isti način. Poanta je da bi urednici trebali uvijek biti uz svoje novinare, kada postoji sukob između vlasnika i redakcije. Primjer su aktualni štrajkovi u Italiji i Grčkoj. U Hrvatskoj je, nažalost, suprotna situacija", veli Ćurić.
Što se tiče imenovanja novog glavnog urednika Jutarnjeg lista, u njemu će, temeljem statuta, sudjelovati i cijela redakcija. Prije par dana Hina je, pozivajući se na neimenovane izvore, objavila da će većina novinara amenovati prijedlog uprave. "Po svemu sudeći, većina ljudi koja radi u EPH ništa nije naučila iz Pavićevih vremena, kad su novinarska prava brutalno gažena, a urednici bespogovorno izvršavali naredbe vlasnika", kaže nam jedan od kolega iz Jutarnjeg lista, zamolivši da ga ne imenujemo, zbog straha od otkaza. Onaj poslovični grč u želucu, koji je Pavić jednom prilikom opisao kao idealan fiziološki refleks svojih "djelatnika" kad ujutro dolaze na posao, i dalje, izgleda, nije napustio zgradu.
Za potrebe teksta u nekoliko smo navrata pokušali kontaktirati i budućeg glavnog urednika Jutarnjeg, kako bi čuli i njegova razmišljanja. No, on nije odgovarao na naše pozive i poruke.
Hrvoje Šimičević
Ali, što u svim tim promjenama dobivaju novinari, osim novih ugovora u radu, o čijem sadržaju i dalje strepe u potpunom neznanju? Hoće li ih možda zaštititi novi glavni urednik, koji bi u normalnim okolnostima trebao reprezentirati čvrstu branu od utjecaja vlasnika na rad novinske redakcije, bilo da je riječ o ljudima o kojima se (ne) smije pisati ili pravima koja kao novinari baštine? Poznata je ona epizoda iz 2011. godine, kad je dobar dio zaposlenih novinara Večernjeg lista krenuo u štrajk, boreći se protiv smanjenja prava i za novi kolektivni ugovor. Štrajk je prekinut nakon 26 dana, a veći dio onih koji su u njemu sudjelovali smijenjeni su s dotadašnjih pozicija i profesionalno marginalizirani.
"Bio je to jedan od onih trenutaka u kojem je novinarska struka u Hrvatskoj degradirana", kaže Anton Filić, predsjednik Sindikata novinara Hrvatske, koji je imao istaknutu ulogu u štrajku. "Da smo uspjeli, posljedice bi se i danas osjećale. Lomljenje štrajka imalo je dugoročan utjecaj na smanjenje cijene rada novinara, ne samo u Večernjem nego u svim drugim medijskim kućama u Hrvatskoj. To je bio i cilj udruženja vlasnika medija. Bili su vrlo solidarni u nastojanju da ignoriraju štrajk u Večernjaku", prisjeća se Filić, koji ne dvoji da je i Ogurlić kao tadašnji glavni urednik doprinio takvoj situaciji.
"On je u štrajku bio produžena ruka vlasnika, zapravo prvi u nizu štrajkolomaca. Premda su sami novinari odgovorni za neuspjeh štrajka, jer su neki radili, a drugi nisu, treba reći da je urednik bio s druge strane barikade i da je sve činio da novine izlaze. Sada znamo da je one koji su radili molio da rade povećanim intenzitetom, kako bi se bilo čime punile stranice. Sve što je radio, radio je s ciljem da očuva uredničku fotelju i zadrži visokoplaćeno mjesto. To je činio svih osam godina mandata", kaže Filić, ističući kako istu stvar mogu očekivati novinari redakcije u koju odlazi.
"U njemu će teško naći saveznika, za bilo kakvu sindikalnu ili radničku aktivnost. On će dosljedno provodi sve odluke vlasnika lista i uprave", ističe, podsjećajući kako su 2010. godine jasan stav o njemu izrazili i članovi redakcije Večernjaka. "U anketi o vodećim ljudima kuće, Ogurlić je dobio povjerenje 20 članova redakcije, odnosno 26,66 posto glasova. Da su novinari imali moć odlučivanja, odavno bi bio bivši", ističe.
Njegova kolegica i predsjednica sindikalne podružnice u Večernjem listu Snježana Črnjević, koja je zbog sudjelovanja u štrajku smijenjena s pozicije urednice priloga Vrt, zbog čega je i dalje na sudu s poslodavcem, kaže kako tadašnji glavni urednik niti jedan puta nije došao razgovarati s ljudima koji su štrajkali. "Bili smo izolirani, kao gubavci otprilike. Nismo mogli do svojih radnih mjesta, niti u redakciju. Definitivno nije stao na našu stranu", ističe Črnjević, koja kaže kako je, poput nje, više njezinih kolega ispaštalo zbog sudjelovanja u štrajku.
"Ne znam kako drugačije objasniti činjenicu da je odmah nakon štrajka dijelu novinara neko vrijeme zabranjeno pisanje kolumni, pod obrazloženjem da se čitatelji nisu bunili zbog njihova izostanka. Jedna kolegica je preseljena iz unutarnje politike u gradsku rubriku. Dva mjeseca nakon štrajka osamnaest ljudi je dobilo otkaz, od čega samo jedna osoba koja nije u njemu sudjelovala. Nakon pet-šest mjeseci svi urednici koji su štrajkali zamijenjeni su onima koji su radili za vrijeme štrajka. Ogurlić je donosio te odluke, budući da on odlučuje tko će što raditi. Da li je to bilo instruirano od uprave ili nije, to ne mogu znati. No, ako je i bila njihova odluka, on ju je provodio, bez da stane na stranu svojih novinara", kaže Črnjević.
Novinarka Večernjaka Božena Matijević pak ističe kako su za vrijeme Ogurlićevog mandata napravili dosta eksperimenata koji su na koncu skupo koštali čitatelje i redakciju, jer su uzrokovali gubitke zbog kojih su ispaštali novinari. "Trebali smo regionalna izdanja izdavati na šesnaest stranica. Upozoravali smo da je to naprosto nemoguć projekt. No, nadležni su ustrajali na tome. Projekt je živio dva-tri mjeseca. Iako je najavljen uz veliku pompu, zamro je u tišini. Nitko nije odgovarao za te nerealne planove. Na koncu su se počeli događati otkazi. Prije nekoliko dana smo, nakon što je donesena odluka o gašenju regionalnih izdanja, saznali i da je petnaest kolega dobilo otkaz", kaže Matijević, koja drži da je glavni problem glavnih urednika u Hrvatskoj što su oni postali dio uprave, odnosno menadžeri, a ne ljudi koji bi trebali biti prvi među novinarima. "Redakciju čine novinari, urednik bi trebao štititi njihove profesionalne uzuse. Kad su ti profesionalni principi ugroženi, onda glavni urednik treba stati uz novinare do te razine da ponudi ostavku, ukoliko se krše prava ljudi kojima je na čelu", kaže ova novinarka.
S time se slaže i Dražen Ćurić, novinar i predsjednik radničkog vijeća u Večernjaku, koji smatra da su jedan od najvećih problema hrvatskih medija upravo urednici. "Umjesto da budu predstavnici redakcije, postalo je uvriježeno pravilo da su produžena ruka vlasnika u redakciji i za njih rade sve moguće poslove, vrlo često i one prljave, poput smanjenja plaća, otkaza, ili tomu slično. Mislim da je dijelom zbog toga hrvatski medijski prostor došao u ovakve probleme. Redakcije nam više ne funkcioniraju u pravom smislu riječi", kaže.
Ćurić pritom ističe kako ne može sa sigurnošću reći bi li i urednička solidarizacija sa štrajkašima urodila njegovim uspjehom. "To i nije poanta, jer to nije jedini problem u novinarstvu. Imamo recesiju, internet, a industrija nema više novaca kao nekad. Stvari bi se možda završile na isti način. Poanta je da bi urednici trebali uvijek biti uz svoje novinare, kada postoji sukob između vlasnika i redakcije. Primjer su aktualni štrajkovi u Italiji i Grčkoj. U Hrvatskoj je, nažalost, suprotna situacija", veli Ćurić.
Što se tiče imenovanja novog glavnog urednika Jutarnjeg lista, u njemu će, temeljem statuta, sudjelovati i cijela redakcija. Prije par dana Hina je, pozivajući se na neimenovane izvore, objavila da će većina novinara amenovati prijedlog uprave. "Po svemu sudeći, većina ljudi koja radi u EPH ništa nije naučila iz Pavićevih vremena, kad su novinarska prava brutalno gažena, a urednici bespogovorno izvršavali naredbe vlasnika", kaže nam jedan od kolega iz Jutarnjeg lista, zamolivši da ga ne imenujemo, zbog straha od otkaza. Onaj poslovični grč u želucu, koji je Pavić jednom prilikom opisao kao idealan fiziološki refleks svojih "djelatnika" kad ujutro dolaze na posao, i dalje, izgleda, nije napustio zgradu.
Za potrebe teksta u nekoliko smo navrata pokušali kontaktirati i budućeg glavnog urednika Jutarnjeg, kako bi čuli i njegova razmišljanja. No, on nije odgovarao na naše pozive i poruke.
Hrvoje Šimičević