Franjo Fuis bio je silno čitan autor 30-ih godina prošlog stoljeća, kad je konkurencija bila malobrojnija, a bitka za publiku i oglase nipošto tako krvoločna kao danas. Poginuo je u nerasvijetljenim okolnostima u avionskoj nesreći za vrijeme Drugog svjetskog rata, a novinari Poleta u dokumentarcu, što ga je 70-ih o tom reporteru za Televiziju Zagreb snimio Mario Fanelli, redom nisu imali pojma tko je taj Franjo Fuis.

Goran Gazdek protiv zaborava

I ostalo bi tako vrlo vjerojatno do danas da nije bilo entuzijazma i dobre volje virovitičkog novinara i predsjednika Županijskog ogranka Hrvatskog novinarskog društva Gorana Gazdeka, koji je u Virovitici, rodnom mjestu Franje Fuisa, pokrenuo festival reportaže – te danas zanemarene novinarske forme. Mnogo se štošta u novinarstvu do danas promijenilo, prije svega platforme – još jedan izraz koji do prije 20-ak godina nije postojao. Nekad ste, kao novinar, morali pronaći izdavača. Danas možete pokrenuti svoj blog. Nekad su vam tekstove čitali lektor, redaktor, urednik i mentor, danas ste sretni ako ih itko pročita. Fra Ma Fu festival bio je i ove godine prilika za međugeneracijsko druženje novinara, kad se već u redakcijama nemaju šanse sresti. Livade na prostranoj pustari pod gustim krošnjama stabala u selu Višnjica, nedaleko Slatine, planirane su i festivalskim programom kao mjesto održavanja Novinarskih razgovora.

Dok je Budimir Žižović, umirovljeni novinar Radio Pule, pripremao svoj specijalitet od lignji koje je sam ulovio ploveći svojom brodicom Maricom sjevernim Jadranom, uz domaće maslinovo ulje i komovicu iz vlastite proizvodnje, Božica Brkan, književnica i dugogodišnja urednica jednog od najuspješnijih priloga Večernjeg lista, „Vrt“, govorila je o svojoj strasti prema pisanoj riječi, tradicionalnoj kuhinji i kulturnoj baštini. Oboje su odlaskom iz profesionalnog novinarstva u mirovinu nastavili istraživati, pisati, objavljivati – i ako ćemo pravo, ide im puno bolje nego mlađim kolegama među kojima će tek malobrojni zaraditi mirovinu u struci.

„'Vrt' sam naslijedila od Ive Lajtmana koji je pokrenuo prilog. Tada u novinama još nije bilo lifestylea ili gastro rubrika. Lajtman je pokrenuo i niz akcija, poput Kulenijade, kako bi promovirao hrvatsko selo i proizvode, a takve je akcije Večernjak organizirao isključivo o svom trošku“, naglasila je Božica Brkan. Kasnije se prepoznalo kako su Kulenijada i druge slične manifestacije zapravo idealna „platforma“ za ubiranje novaca. Kako je takav pristup u godinama koje su slijedile uzimao sve više maha, reklo bi se upgrejdao, tako je Božica Brkan odlučila otići u prijevremenu mirovinu i pokrenuti vlastiti blog. Od tada je objavila nekoliko zbirki poezije, par romana, više tradicionalnih kuharica, autorica je internetskog magazina Oblizeki, a njezina je „Kajkavska čitanka“ postala nastavno sredstvo za predmet Hrvatski jezik u višim razrednima osnovne i srednjim školama.

Prilog „Vrt“ u međuvremenu je ugašen jer prijevodi tekstova i premetanje riječi u PR-ovskim priopćenjima nisu bili jednako zanimljivi čitateljima ni atraktivni oglašivačima. Božica Brkan i danas vadi notes u koji bilježi recepte što ih je kušala, znatiželja ju goni da podigne poklopac svakog lonca u kojem se nešto krčka, a na terenu je više od prosječnog novinara bilo koje hrvatske redakcije. Začudila se kad je čula kako novinari u redakcijama danas ne surađuju ni s lektorima ni s redaktorima. Nemaju ni mentora, već ovise o dobroj volji starijeg kolege ili urednika koji im se, u redakcijama gdje je sve manji broj novinara i sve veća produkcija sadržaja, malo kad mogu ozbiljno posvetiti.

Mentori i redakcijska atmosfera

Kristina Olujić prve je tekstove objavila na neprofitnim portalima H-alter i Lupiga.com. To joj, međutim, nije puno pomoglo kad je počela obilaziti redakcije u potrazi za poslom. Tek u tjedniku Nacional odlučili su joj dati priliku.

„Nacional je poznat zbog svojeg istraživačkog novinarstva, a mene je oduvijek više zanimalo područje kulture, putopisi, reportaže, pa sam vjerovala kako tamo imam najmanje šanse“, kaže ova mlada novinarka koja se od početka opredijelila za tisak jer voli pisati.

„Teško je biti optimističan u vezi s budućnosti tiska. Ipak, neke stare stvari se vraćaju kao nove i imaju komercijalni potencijal“, vjeruje Kristina Olujić, kojoj u redakciji manje nedostaje mentor, jer od urednika uvijek dobije povratnu informaciju, a više redakcijska atmosfera i rasprave među kolegama, neposredna razmjena iskustava umjesto virtualne razmjene informacija. Takvu je podršku potražila i dobila u Zboru turističkih novinara Hrvatskog novinarskog društva.

„Kad sam došla na čelo Zbora turističkih novinara HND-a, u članstvu me dočekao i priličan broj kolega novinara takozvane treće generacije, sjajnih pisaca željnih pisanja koji su ostali bez svojih matičnih medija. Na prvom sastanku, zapravo studijskom putovanju Zbora, evidentirali smo naš ukupni medijski potencijal te dogovorili da članovi Zbora koji imaju te mogućnosti objavljuju i materijale kolega koji žele i dalje stvarati priče, reportaže, izvještavati. Pojedini stariji novinari su se također ponudili da budu mentori mlađima koji su se u međuvremenu uključili u rad Zbora“, objašnjava predsjednica Zbora Karin Mimica, koja je 1995. godine pokrenula projekt Restorani Croatica. Ove godine izašlo je 22. izdanje s listom 100 najboljih hrvatskih restorana koja se updejta svake godine, a u sklopu projekta Klub Gastronaut realizirala je i brojne druge svoje ideje.

Bez logike, samo interesi

„Ni jedan projekt nije bio komercijalan u trenutku kad sam ga pokretala, svaki je nastao na temelju vizije o tome što bi se dalo napraviti, a ne iz nužde. Volim putovanja i bez obzira na posao nastavila bih putovati, a na putovanjima sam zaključila kako je tradicionalna domaća kuhinja najbolji način da se predstavi destinacija, njezina kultura, običaji i baština. Na takvom pristupu temelji se i uređivačka politika internetske stranice Gastronaut“, govori nam ova novinarka i poduzetnica koja današnje prilike u novinarstvu prihvaća kao izazov. Nekada, kad se bavila isključivo novinarstvom, od toga se moglo živjeti, ali današnje okolnosti vidi kao potencijal povezivanja različitih segmenata u nove projekte.

Projekti, još jedna riječ koja do prije dva desetljeća nije postojala. Malo koga će iznenaditi otkriće kako časopis o ribičiji ima dvostruko veću nakladu od bilo kojeg političkog tjednika. Tiražu i pažnju javnosti drže još lokalni mediji koji su ostali jedini izvor informacija o zbivanjima u mjestu stanovanja. Takozvanom nišnom novinarstvu prognozira se svijetla budućnost, no što je s novinarstvom u službi javnosti? Ne one u određenoj niši, već ukupne javnosti, koja će teško biti senzibilizirana za probleme invalida ako se o tome bude raspravljalo samo u specijaliziranim časopisima za invalide.

„Ti, ako hoćeš objaviti neku priču od javnog interesa, nemaš gdje. Kako sad imam vremena, hodam često po Sljemenu i snimam kako se odnose prema parku prirode. Oni kradu šumu!“, priča Nikola Šolić, fotoreporter koji je godinama radio za Reuters, pa ni danas nikamo ne ide bez fotoaparata preko ramena.

„Naiđem tako na čovjeka koji me pita što snimam, pa mu kažem. Sve su posjekli i ako ovako nastavimo, Sljeme će jednog dana zatrpati dobar dio Zagreba. Gledao sam to u Albaniji. Zašto to ne dam nekom novinaru, pita čovjek. Pa ja sam novinar! Ali gdje ću to objaviti? Na društvenim mrežama, gdje će moji prijatelji to vidjeti pa se zgražati? Od toga nema ništa“, kaže Šolić koji se našao u neobičnoj administrativnoj zavrzlami. Iz Reutersa je otišao jer pravilo je da nakon napunjenih 55 godina reporteri više ne mogu izlaziti na terene, a mirovina mu počinje sjedati na račun tek kad napuni 65 godina.

Nema danas posla za fotoreportere smatra Šolić, jer nitko više ne traži reportažnu fotografiju. Danas se traže ilustracije. Nekad je bilo logike, zaključuje prepričavajući nam anegdotu kako mu je urednik kojeg je mijenjao u Večernjem listu prije odlaska na godišnji iznad radnog stola ostavio veliki natpis: „Nema morskih pasa!“. Ne možeš pisati o morskim psima usred turističke sezone. Danas nema logike, samo interesi.

Zaštićeni novinari 

„Nekad je nakladnik bila država, a danas sredstva za informiranje drže pojedinci. Takvi s kojima se ne bi družili, ne bi od njih kupili polovni auto“, slikovit je prekaljeni reporter koji se, kao i drugi kolege njegove generacije, sjeća kako su u starom sustavu novinari bili zaštićeni. Kad si jednom dobio posao, teško si mogao dobiti otkaz jer novinar je tada imao društveni status.

„Danas novinarstvo nema društveni status“, zaključio je Nikola Šolić. Jer danas nema društva koje bi napunilo Trg bana Jelačića zbog gašenja jedne lokalne radio postaje. Brojne su novine nestale s kioska, lokalni mediji postaju „formatirani“, novinari stalno zaposleni u redakcijama sve malobrojniji, a izvora informacija nikada nije bilo više.

„Tiskani mediji propadaju i treba napraviti strategiju kako će se dalje razvijati“, oslobodio se novinar Globala Stjepan Pavić u jednom trenutku treme pred mentorom i brojnom publikom na predstavljanju mjesečnika FPZG-a. Pa vjerojatno isto vrijedi i za novinarstvo kao poziv. Entuzijazam mlađih uz iskustvo iskusnijih mogli bi tome pridonijeti iako se sve u novinarstvu drastično promijenilo u digitalno doba. No priroda novinarskog posla ostala je ista na svim platformama i za sva vremena – dobra priča, provjerena, pravovremena i istražena. I tu su stariji kolege dragocjeni saveznici jer, ako ništa, oni pamte što je bilo prije Googlea i sigurno je da ćete se naslušati dobrih priča.

 --------------------------------

Studentski Global – rasadnik novinara

Da ipak na Festivalu reportaža nije sve u znaku nostalgije i prošlosti brine se Zlatko Herljević, profesor na studiju novinarstva na VERN-u, koji je mentor studentima novinarstva na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu (FPZG). Zajedno uređuju Global, mjesečnik u nakladi FPZG-a, a na predstavljanju su najavili i skoro pokretanje web stranice.

Studenti rade u sustavu Story Editor, od nedavno imaju i svoj marketing, novina je klasično rubricirana, a zapošljivost suradnika velika. Novinari Globala tako su danas udarna pera gradske rubrike Večernjeg lista, a i Dora Kršul, koja je za portal Srednja.hr analizirala Akcijski plan za provedbu strategije obrazovanja i potaknula njegovu reviziju, pisala je za Global.  

Novinarska ekipa u redakciji mijenja se kako se mijenjaju generacije studenata kaže Herljević. Ipak, broj studenata zainteresiranih za tiskano novinarstvo raste. Kad je redakcija prije tri godine osnovana, u njoj je bilo desetak studenata. Danas ih je 40-ak. Osim što uče i stječu iskustvo, fakultet će napustiti sa svežnjem objavljenih tekstova zahvaljujući kojima će se lakše predstaviti u redakcijama u kojima bi voljeli raditi.

On sam, kao i većina njegove generacije, u Vjesniku je prošao CINK, Centar za izobrazbu novinarskih kadrova. Novinari su počinjali s gradskom rubrikom gdje bi otkrivali svoje afinitete za pojedina područja.

-------------------------------------

Ovdje možete poslušati radijsku reportažu o Fra Ma Fu festivalu, autora Tomislava Radića, emitiranu 13. rujna 2017. na Drugom programu Hrvatskoga radija, u emisiji "Drugi dio dana".