Aktualno > Vijesti

Novinarke koje su osvajale ljubavlju i stvarale vjerno čitateljstvo

17.05.2017.

Piše: Vladimir Matek

Brojne zanimljivosti iz života naše najčuvenije novinarke i spisateljice Marije Jurić  Zagorkina, ali i iz života brojnih pionirki novinarske profesije širom svijeta, mogle su se čuti u prvom tematskom bloku 6. međunarodnih svibanjskih susreta novinara, pisaca, diplomata i pridruženih koji su organizirali HND-ov Ogranak umirovljenih novinara Zagreba i Udruga umirovljenika HRT-a.

 

Svibanjski susreti održani su Starom Gradu na Hvaru od 2. do 6. svibnja, a pod visokim pokroviteljstvom predsjednice Republike Kolinde Grabar-Kitarović.  Ove se jeseni navršava 60 godina od smrti prve hrvatske novinarke, velike književnice i borca za emancipaciju žena Marije Jurić Zagorke, žene koja se – kao i mnoge njene suvremenice širom svijeta – zbog želje da se bavi novinarstvom morala suočiti s mnogo nerazumijevanja i nipodaštavanja.

Sada je u najrazličitijim medijskim profesijama sve više žena, ponegdje čak i dominiraju, a ipak su češće objekti nego subjekti. Skandinavija je glede mogućnosti žena u novinarstvu prednjačila i u prošlosti, a tako je i danas, no poprilično je iznenađenje – Bugarska.    

Muke po ženama

Marija Jurić Zagorka nije jedina novinarka koju su u početku karijere skrivali iza zavjese ili u nekoj stražnjoj prostoriji da eventualni posjetitelji uredništva ne bi vidjeli da među gospodom novinarima sjedi i jedna „suknja“. Jednako je tako bilo i jednoj od prvih engleskih novinarki Emily Hawkes Marshall, koju je vlastiti otac, inače izdavač lista za koji je radila, također skrivao iza zavjese da ne bi pokvario „imidž“ svojega lista. Zagorka nije bila ni jedina koja je bježala od kuće kako bi se mogla posvetiti svojoj novinarskoj i spisateljskoj vokaciji, kao što nije bila jedina koja je zbog svog pisanja imala problema s policijom i političarima, a o podmetanjima i podvalama ljubomornih muških kolega da se i ne govori. Za razliku od mnogih drugih žena koje su se drznule baviti novinarstvom, a od kojih je dio spas morao potražiti i u emigraciji, nevolje s kojima se Zagorka suočavala u sva četiri režima u kojima je živjela i radila u mnogome su bile kompenzirane bezgraničnom ljubavlju i vjernošću čitateljstva.  O raznim vidovima Zagorkina djelovanja govorili su nekadašnji Večernjakovac i Vjesnikov dopisnik iz Pariza Vladimir Matek (njen život i političko novinarstvo) te suradnice Centra za ženske studije Ana Pavlić („Zagorka i žensko pitanje: pero jače od mača“ ) i Vesna Barilar („Divovski doprinos patuljaste Amazonke popularnoj književnosti“).

Skandinavci prednjače

No, kako će s obzirom na dolazeću 60. obljetnicu njene smrti i u HND-u i u „Novinaru“ o Mariji Jurić Zagorki biti još dosta riječi, ovdje ćemo samo dodati još to da je ta obljetnica bila povod i vrlo zanimljivom prikazu pod naslovom „Novinarke koje su obilježile povijest profesije“ o tome kako su širom svijeta – bez obzira na talent i znanje – žene mukotrpno ulazile u novinarstvo, a koji je također priredio autor ovoga teksta.

Ako se zanemare neki (kratkog vijeka) pokušaji specijaliziranih izdanja za žene ili pak revolucionarna previranja poput Francuske revolucije, Pariške komune, američkog rata za neovisnost ili burne 1848., kada su muškarci valjda imali „važnijeg posla“, žene su se u početku bavljenja novinarstvom morale kriti iza muških ili neproničnih pseudonima. Nekima je čak posebnim zakonima bilo zabranjivano da izdaju i/ili uređuju novine (Luisa Otto-Peters u Njemačkoj), a neke su svoju hrabrost čak platile i glavom. I to ne samo u dalekoj prošlosti, nego nažalost i ne baš tako davno (npr. Veronica Guerin 1996. u Irskoj, Anna Politkovskaja 2006. u Rusiji...). 

Kao i u mnogo čemu drugome, skandinavske su zemlje prednjačile i kad je riječ o ulasku žena u novinarstvo. Nije ni njima uvijek bilo lako; bilo je tu i uspona i padova, posebno u razdoblju ekonomskih kriza ili pomodne Strindbergove mizoginije, ali ne treba zaboraviti da su npr. u Švedskoj još potkraj 19. stoljeća  žene u novinama plaćom bile uglavnom izjednačene s muškim kolegama, da je 1913. Švedsko udruženje izdavača osnovalo poseban fond iz kojeg su stipendirana putovanja novinarki u inozemstvo, itd.

U susjednoj Norveškoj žene su u novinarstvo ušle dosta rano, ali su se za stvarnu jednakost izborile tek u posljednjih nekoliko desetljeća. Posvjedočila je to iz vlastitog iskustva – jer je prije ulaska u diplomatsku službu i sama bila novinarka – veleposlanica Kraljevine Norveške u Hrvatskoj Astrid Versto, o čemu govori i u izdvojenom prilogu na kraju ovog izvještaja, kao i njena kolegica iz Bugarske dr. Tanya Dimitrova koja je nemalo iznenađenje izazvala – i sama s iskustvom novinarke, pa i izdavača jednih novina – s tezom da u njenoj zemlji „Žene dominiraju i upravljaju medijima“, a da nije pretjerala, potvrđuju i rezultati jednog velikog komparativnog istraživanja koje je provela Međunarodna zaklada za žene u medijima. Inače, veleposlanica Dimitrov ovih dana je objavila i vrlo zapaženu knjigu „365 danas – Osobni vodič do uspjeha“ u izdanju Školske knjige.

Žene daju boju i duh

Slavko Cvitković prepričao je sudionicima svoje razgovore s prvom sportskom novinarkom kod nas (od 1949.) i prvom urednicom sportske rubrike na našoj televiziji (od 1957.) godine Milkom Babović, koja nije mogla i osobno doći na Hvar, a svi je – uz ostalo – pamte i po tome što je u svojim prijenosima klizanja „čak i crno-bijeloj televiziji dala boju“. Kao pravi prekaljeni tv-reporter Slavko nije mogao odoljeti zovu kamere, pa je u dva kraća videopriloga predstavio i dvije mlađe kolegice: Zrinku Grancarić koja je kao sportska izvjestiteljica čak i jedrenje uspjela učiniti televizičnim i popularnim, a sada se sjajno snalazi i u informativno-političkom programu, te Milu Horvat koja je – posvetivši se praćenju nogometa – krenula za ženu poprilično neočekivanim putem.

Kad je riječ o ženama u našem filmu kao mediju, ali i o filmu kao temi ostalih medija, treba praviti razliku između onih koji film proizvode od onih koji o njemu pišu, upozorio je Tomislav Kurelec. U ovoj drugoj skupini srećom više nema onih koji su se filmom bavili po političkom zadatku, ali se zato susrećemo s jednim drugim paradoksom: filmskih je kritičara sve više, među njima je gotovo 50 posto žena, a filmska je kritika (ona prava) iz naših medija praktički nestala. Kad je riječ o „proizvođačima“ filma, na spomen žena prva pomisao su glumice. A tu je još toliko profesija – scenaristica, šminkerica, skripterica, kostimografkinja, otkako su kamere postale laganije i snimateljica – bez kojih filmova ne bi bilo i koje su nepravedno zapostavljene. To vrijedi i za redateljice, koje su – barem kod nas – još nedavno bile gotovo iznimka. Čak i kad su se svojim radovima višestruko potvrdile (neke od naših najboljih dokumentaraca i kratkometražnih filmova snimile su žene), one teško dolaze do dugometražnih projekata. Ipak, i kod nas je sve više vrlo kvalitetnih mladih redateljica, što uvelike pridonosi tematskoj i umjetničkoj raznovrsnosti naše kinematografije, istaknuo je Kurelec. Temu „Mediji i žene“ sjajno je – kroz kulturološki i sociološki pristup – zaključila polit-ekonomistica mr. sc. Marija Novak–Ištok.   

Žene trebaju biti proaktivnije

U prvom je dijelu ona brojnim podacima ukazala na činjenicu da su žene i u svijetu i kod nas manje prisutne u medijima u odnosu na muškarce, rjeđe se od njih pojavljuju u tzv. ozbiljnijim rubrikama i temama poput politike i gospodarstva, a puno češće u tzv. lakšim sadržajima poput estrade i to na nerijetko problematičan način (npr. na svakoj trećoj fotografiji su neprimjereno ili oskudno odjevene, s prizemnim izjavama i slično), čime se održavaju i potvrđuju postojeći, ne baš laskavi, stereotipi.

Drugi dio prezentacije bio je usmjeren na položaj žena u oglašavanju, gdje je situacija još lošija. Dominantnim obrascima u oglašavanju žene su prikazane kao majke (svode se samo na reproduktivnu funkciju), kao supruge (posvećene isključivo kućanskim poslovima u službi drugima, tj. mužu i djeci) ili pak kao seksualni objekti (kad se, uglavnom pretjerano obnažene, koriste kao ukras nekom proizvodu ili usluzi). Istodobno su muškarci u oglasima najčešće prikazani kao kompetentni stručnjaci i to usprkos činjenici da u odnosu na muškarce diplomira, magistrira i doktorira više žena! Osim toga, istraživanja pokazuju da žene odlučuju o većini kupnji (čak do 80 posto), pa i u tom kontekstu tržišno komuniciranje oglašivača s potrošačima djeluje neracionalno i gotovo apsurdno!

No, žene nerijetko i same kreiraju nepoželjne slike o sebi pogrešnim izborom verbalne (izbor i količina riječi) i neverbalne komunikacije (držanje, kretanje, mimika, šminkanje, odijevanje) upozorila je Marija Novak-Ištok zaključivši da bi žene trebale biti proaktivnije u traženju i zauzimanju čelnih mjesta u medijima i drugdje, odlučnije u borbi protiv degradirajućih oglasnih poruka i osvještenije glede komunikacijskih ciljeva, tj. poruka koje žele odaslati (kompetentnosti ili atraktivnosti).

Ineče, u prostoru u kojem je skup održavan otvorena je i 68. samostalna izložba poznate majstorice fotografije Snježane Požar pod naslovom „Žene svijeta“. Četiri starogradske pjesnikinje, članice DHK, upoznale su nazočne s poezijom njihove doajenke Marice Buratović i vlastitim naporima za očuvanje „starogrojskoga jazika“ i baštine, a kraći su glazbeni program izvele i dvije mlade glazbene nade, od kojih je jedna – Iris Bogdanić – odmah nakon tog nastupa otputovala na pijanističko natjecanje u Češku.

Skup koji je i ove godine moderirala neumorna Branka Starčević, predsjednica spomenutog Ogranka HND-a i Udruge umirovljenika HRT-a (kao i u pet prethodnih događanja, ona je ponijela i najveći teret organizacije), završio je posjetom obližnjoj uvali Palmižani na otočiću Sv. Klementu, poznatoj po tome što se tu isprepliću čudesna ljepota arboretuma s tisućama biljaka iz cijelog svijeta i velika kolekcija umjetnina o kojima brine gđa Dagmar Meneghello, koja je do dolaska na otok i sama bila novinarka u više zagrebačkih redakcija.

 

Astrid Versto, veleposlanica Kraljevine Norveške u Republici Hrvatskoj

 „Muški bonus“ ukinut štrajkom 

 Godine 1985. kada sam počela raditi kao novinarka izvjestiteljica na Norveškoj državnoj radioteleviziji, samo 15 posto ukupnog broja novinara bile su žene. Samo 5 posto bilo ih je na uredničkim mjestima. Većina muških novinara bila je oženjena i imala djecu. Pola ukupnog broja novinarki bilo je bez obitelji, a kad bi ih poželjele imati – napuštale su novinarstvo. Budući da nisu mogle utjecati na radno vrijeme ni mijenjati radne uvjete, prilagođavale su svoje privatne živote po formuli: „Prekriži jedno: brak – djecu – posao“. 

To je potvrdila i studija o radnim uvjetima u medijima, koja je pokazala i da žene na istim ili sličnim poslovima u medijima imaju 9 posto manja primanja od muškaraca. Svi su se – i novinari, i urednici i medijske organizacije – složili da to treba mijenjati aktivnim poticanjem zapošljavanja žena u novinarstvu, za što je bilo potrebno regulirati radno vrijeme i uvjete tako da odgovaraju svim dobnim skupinama i spolovima, uključivši i predvidive radne rasporede, kako bi se omogućilo kombiniranje novinarstva i skrb o djeci.

Rezultat je bio „Kolektivni ugovor o jednakosti“, slijedom kojeg su sklapani sporazumi o jednakosti spolova za medijske kuće, koji su obuhvatili jednake mogućnosti u pogledu zapošljavanja, plaćanja, obuke i napredovanja (uključujući i osposobljavanje za upravljačke funkcije). Tome je kasnije dodana i klauzula po kojoj će žene imati prednost kada kandidati imaju "gotovo jednaku kvalifikaciju". No, tek 1990. su novinari – i to štrajkom – izborili da se neobjašnjivi „muški bonusi“ napokon kompenziraju kroz povišicu ženama, za koje je osim toga izboren i plaćeni porodiljni dopust u trajanju od devet mjeseci.

Ja sam u međuvremenu bila promaknuta u urednicu deska – što znači da sam bila zamjenica urednika za vijesti i programe. Godine 1989. sam zatrudnjela i – zahvaljujući spomenutom postignuću – mogla sam ostati kod kuće sa svojom kćeri punih devet mjeseci. Kad sam se vratila, osjetila sam i druge pozitivne pomake koji su bili posljedica teškog rada mog sindikata na ravnopravnosti spolova: ne samo da su mi urednici omogućili da se vratim na prijašnje radno mjesto nego su mi ponudili i smanjenje radnog vremena kako bih mogla kombinirati ulogu majke i zamjenice urednika. I kolege, a naravno i sve kolegice, pozdravili su tu odluku znajući da ona ne vrijedi samo za mene nego i za sve druge novinarke.

Godine 1990. napustila sam radio i prešla na televiziju. Moderirala sam dnevni program rasprava o aktualnim i političkim zbivanjima, zatim sam postala voditeljica glavnih dnevnih vijesti, a potom – i to u konkurenciji s nekoliko kolega – i urednica političkog dijela programa. Činjenica da sam žena – zahvaljujući mom sindikatu i većini šefova koje sam imala tijekom karijere – nikad se nije pokazala kao nedostatak.

Brojke koje slijede na neki način, dakle, ilustriraju i moju novinarsku karijeru: umjesto 15 posto 1985. godine danas je u norveškom novinarstvu 43 posto žena, što je povećanje od 287 posto. Na uredničkim položajima, uključivši i one glavnouredničke, danas je umjesto nekadašnjih 5 čak 30 posto žena, što je povećanje od 600 posto. Sveučilišno obrazovanje u medijima ima 65 posto žena (50 posto muškaraca). Među studentima novinarstva 60 posto je žena. Plaće su izjednačene (iako se tragovi još mogu naći među najbolje plaćenima). Jednaka je zastupljenost u Nacionalnom odboru Norveškog sindikata novinara, a od 6 sindikalnih predsjednika nakon 2000. godine četiri su bile žene.

Sve je to rezultat konsenzusa oko toga da je ravnopravnost spolova ključni čimbenik za izgradnju snažnog i održivog novinarstva u današnjim medijskim tvrtkama, neophodan ako se želi omogućiti korištenje svih ljudskih resursa i promicanje stvaralaštva i vrijednosti.

To što smo mi radili u međuvremenu je postalo i dio norveškog radnog prava: pogledamo li stanje u društvu, vidjet ćemo npr. da je u vladi broj žena i muškaraca izjednačen, da je u Parlamentu 40 posto žena, a u ministarstvima ih je na vodećim pozicijama 34 posto. Slično je i u privatnim tvrtkama, iako do samog vrha, tj. do položaja izvršnih direktorica u tvrtkama koje kotiraju na burzi, dospije samo 3 posto. Tu, dakle, još ima prostora za napredak, kao što to propisuje i zakon usvojen 2003. godine, koji kaže da bi najmanje 40 posto članova uprava tvrtki koje kotiraju na burzi trebale biti žene.

 Dr. Tanya Dimitrova, veleposlanica Republike Bugarske u Republici Hrvatskoj

 Bugarskim medijima dominiraju i upravljaju žene  

 Prema istraživanju Međunarodne zaklade za žene u medijima žene u Bugarskoj imaju ukupnu premoć na televizijama, radiopostajama i u novinama, a vrlo su dobro pozicionirane i na svim hijerarhijskim stupnjevima, pa u medijima zauzimaju 39,3 posto najviših funkcija, dok u višem menadžmentu zauzimaju čak 53,5 posto radnih mjesta.

''Žene dominiraju na svim razinama povezanim s prikupljanjem vijesti i pisanjem, kao i na razinama upravljanja i donošenja odluka. Prema dostupnim podacima žene u Bugarskoj zauzimaju gotovo sva radna mjesta na području prodaje, administracije i financija. Redovne ugovore o radu na puno radno vrijeme ima u bugarskim medijima 55,3 posto žena i samo 44,7 posto muškaraca.“, pokazalo je istraživanje koje je obuhvatilo približno 2300 ljudi u 10 medija: 4 novinske redakcije, 4 televizije i 2 radiopostaje.

Posebno je zanimljiv zaključak tog istraživanja u kojem se kaže da ‘’Snažna demonstracija prisutnosti i autoriteta žena (u medijima) nije rezultat primjene politike poticanja jednakosti među spolovima’’.

Za razliku od Bugarske, u svijetu je situacija nešto drukčija: gotovo tri četvrtine (tj. 73 posto) viših upravljačkih funkcija zauzimaju muškarci. Oni čine i dvije trećine od ukupnog broja reportera, dok su žene nešto bolje (41 posto) zastupljene na ‘’pisačkim dužnostima’’ kao što su urednik i komentator.

Istraživanje, provedeno 2009. i 2010. godine, koje je obuhvatilo 170.000 novinara zaposlenih u 522 medijske tvrtke, pokazalo je da muškarci zauzimaju ukupno 65 posto radnih mjesta u pisanim i elektroničkim medijima. U usporedbi s istim istraživanjem (iako nešto manjeg opsega), provedenim 1995. godine, riječ je o gotovo beznačajnom poboljšanju.

Žene su najslabije zastupljene u azijskim medijima. Najbliže idealnoj ravnoteži su europske zemlje, a predvodi istočna Europa. To su pokazala istraživanja provedena u Bugarskoj, Estoniji, Litvi, Poljskoj, Rumunjskoj, Rusiji, Ukrajini i Mađarskoj, gdje su istraživači konstatirali ‘’snažnu tendenciju prema ravnopravnosti spolova’’, pri čemu su plaće muškaraca i žena podjednake na gotovo svim dužnostima, a sigurnost radnih mjesta žena ocijenjena je kao odlična.

‘’Bugarski mediji koji su sudjelovali u istraživanju istaknuli su se nevjerojatno visokim stupnjem zaposlenosti žena u medijima’’, napominje se u izvješću zaklade. Isto je tako zanimljivo da je na čelu Bugarskog saveza novinara upravo žena.

 

 

Piše: Vladimir Matek

Brojne zanimljivosti iz života naše najčuvenije novinarke i spisateljice Marije Jurić  Zagorkina, ali i iz života brojnih pionirki novinarske profesije širom svijeta, mogle su se čuti u prvom tematskom bloku 6. međunarodnih svibanjskih susreta novinara, pisaca, diplomata i pridruženih koji su organizirali HND-ov Ogranak umirovljenih novinara Zagreba i Udruga umirovljenika HRT-a.

 

Svibanjski susreti održani su Starom Gradu na Hvaru od 2. do 6. svibnja, a pod visokim pokroviteljstvom predsjednice Republike Kolinde Grabar-Kitarović.  Ove se jeseni navršava 60 godina od smrti prve hrvatske novinarke, velike književnice i borca za emancipaciju žena Marije Jurić Zagorke, žene koja se – kao i mnoge njene suvremenice širom svijeta – zbog želje da se bavi novinarstvom morala suočiti s mnogo nerazumijevanja i nipodaštavanja.

Sada je u najrazličitijim medijskim profesijama sve više žena, ponegdje čak i dominiraju, a ipak su češće objekti nego subjekti. Skandinavija je glede mogućnosti žena u novinarstvu prednjačila i u prošlosti, a tako je i danas, no poprilično je iznenađenje – Bugarska.    

Muke po ženama

Marija Jurić Zagorka nije jedina novinarka koju su u početku karijere skrivali iza zavjese ili u nekoj stražnjoj prostoriji da eventualni posjetitelji uredništva ne bi vidjeli da među gospodom novinarima sjedi i jedna „suknja“. Jednako je tako bilo i jednoj od prvih engleskih novinarki Emily Hawkes Marshall, koju je vlastiti otac, inače izdavač lista za koji je radila, također skrivao iza zavjese da ne bi pokvario „imidž“ svojega lista. Zagorka nije bila ni jedina koja je bježala od kuće kako bi se mogla posvetiti svojoj novinarskoj i spisateljskoj vokaciji, kao što nije bila jedina koja je zbog svog pisanja imala problema s policijom i političarima, a o podmetanjima i podvalama ljubomornih muških kolega da se i ne govori. Za razliku od mnogih drugih žena koje su se drznule baviti novinarstvom, a od kojih je dio spas morao potražiti i u emigraciji, nevolje s kojima se Zagorka suočavala u sva četiri režima u kojima je živjela i radila u mnogome su bile kompenzirane bezgraničnom ljubavlju i vjernošću čitateljstva.  O raznim vidovima Zagorkina djelovanja govorili su nekadašnji Večernjakovac i Vjesnikov dopisnik iz Pariza Vladimir Matek (njen život i političko novinarstvo) te suradnice Centra za ženske studije Ana Pavlić („Zagorka i žensko pitanje: pero jače od mača“ ) i Vesna Barilar („Divovski doprinos patuljaste Amazonke popularnoj književnosti“).

Skandinavci prednjače

No, kako će s obzirom na dolazeću 60. obljetnicu njene smrti i u HND-u i u „Novinaru“ o Mariji Jurić Zagorki biti još dosta riječi, ovdje ćemo samo dodati još to da je ta obljetnica bila povod i vrlo zanimljivom prikazu pod naslovom „Novinarke koje su obilježile povijest profesije“ o tome kako su širom svijeta – bez obzira na talent i znanje – žene mukotrpno ulazile u novinarstvo, a koji je također priredio autor ovoga teksta.

Ako se zanemare neki (kratkog vijeka) pokušaji specijaliziranih izdanja za žene ili pak revolucionarna previranja poput Francuske revolucije, Pariške komune, američkog rata za neovisnost ili burne 1848., kada su muškarci valjda imali „važnijeg posla“, žene su se u početku bavljenja novinarstvom morale kriti iza muških ili neproničnih pseudonima. Nekima je čak posebnim zakonima bilo zabranjivano da izdaju i/ili uređuju novine (Luisa Otto-Peters u Njemačkoj), a neke su svoju hrabrost čak platile i glavom. I to ne samo u dalekoj prošlosti, nego nažalost i ne baš tako davno (npr. Veronica Guerin 1996. u Irskoj, Anna Politkovskaja 2006. u Rusiji...). 

Kao i u mnogo čemu drugome, skandinavske su zemlje prednjačile i kad je riječ o ulasku žena u novinarstvo. Nije ni njima uvijek bilo lako; bilo je tu i uspona i padova, posebno u razdoblju ekonomskih kriza ili pomodne Strindbergove mizoginije, ali ne treba zaboraviti da su npr. u Švedskoj još potkraj 19. stoljeća  žene u novinama plaćom bile uglavnom izjednačene s muškim kolegama, da je 1913. Švedsko udruženje izdavača osnovalo poseban fond iz kojeg su stipendirana putovanja novinarki u inozemstvo, itd.

U susjednoj Norveškoj žene su u novinarstvo ušle dosta rano, ali su se za stvarnu jednakost izborile tek u posljednjih nekoliko desetljeća. Posvjedočila je to iz vlastitog iskustva – jer je prije ulaska u diplomatsku službu i sama bila novinarka – veleposlanica Kraljevine Norveške u Hrvatskoj Astrid Versto, o čemu govori i u izdvojenom prilogu na kraju ovog izvještaja, kao i njena kolegica iz Bugarske dr. Tanya Dimitrova koja je nemalo iznenađenje izazvala – i sama s iskustvom novinarke, pa i izdavača jednih novina – s tezom da u njenoj zemlji „Žene dominiraju i upravljaju medijima“, a da nije pretjerala, potvrđuju i rezultati jednog velikog komparativnog istraživanja koje je provela Međunarodna zaklada za žene u medijima. Inače, veleposlanica Dimitrov ovih dana je objavila i vrlo zapaženu knjigu „365 danas – Osobni vodič do uspjeha“ u izdanju Školske knjige.

Žene daju boju i duh

Slavko Cvitković prepričao je sudionicima svoje razgovore s prvom sportskom novinarkom kod nas (od 1949.) i prvom urednicom sportske rubrike na našoj televiziji (od 1957.) godine Milkom Babović, koja nije mogla i osobno doći na Hvar, a svi je – uz ostalo – pamte i po tome što je u svojim prijenosima klizanja „čak i crno-bijeloj televiziji dala boju“. Kao pravi prekaljeni tv-reporter Slavko nije mogao odoljeti zovu kamere, pa je u dva kraća videopriloga predstavio i dvije mlađe kolegice: Zrinku Grancarić koja je kao sportska izvjestiteljica čak i jedrenje uspjela učiniti televizičnim i popularnim, a sada se sjajno snalazi i u informativno-političkom programu, te Milu Horvat koja je – posvetivši se praćenju nogometa – krenula za ženu poprilično neočekivanim putem.

Kad je riječ o ženama u našem filmu kao mediju, ali i o filmu kao temi ostalih medija, treba praviti razliku između onih koji film proizvode od onih koji o njemu pišu, upozorio je Tomislav Kurelec. U ovoj drugoj skupini srećom više nema onih koji su se filmom bavili po političkom zadatku, ali se zato susrećemo s jednim drugim paradoksom: filmskih je kritičara sve više, među njima je gotovo 50 posto žena, a filmska je kritika (ona prava) iz naših medija praktički nestala. Kad je riječ o „proizvođačima“ filma, na spomen žena prva pomisao su glumice. A tu je još toliko profesija – scenaristica, šminkerica, skripterica, kostimografkinja, otkako su kamere postale laganije i snimateljica – bez kojih filmova ne bi bilo i koje su nepravedno zapostavljene. To vrijedi i za redateljice, koje su – barem kod nas – još nedavno bile gotovo iznimka. Čak i kad su se svojim radovima višestruko potvrdile (neke od naših najboljih dokumentaraca i kratkometražnih filmova snimile su žene), one teško dolaze do dugometražnih projekata. Ipak, i kod nas je sve više vrlo kvalitetnih mladih redateljica, što uvelike pridonosi tematskoj i umjetničkoj raznovrsnosti naše kinematografije, istaknuo je Kurelec. Temu „Mediji i žene“ sjajno je – kroz kulturološki i sociološki pristup – zaključila polit-ekonomistica mr. sc. Marija Novak–Ištok.   

Žene trebaju biti proaktivnije

U prvom je dijelu ona brojnim podacima ukazala na činjenicu da su žene i u svijetu i kod nas manje prisutne u medijima u odnosu na muškarce, rjeđe se od njih pojavljuju u tzv. ozbiljnijim rubrikama i temama poput politike i gospodarstva, a puno češće u tzv. lakšim sadržajima poput estrade i to na nerijetko problematičan način (npr. na svakoj trećoj fotografiji su neprimjereno ili oskudno odjevene, s prizemnim izjavama i slično), čime se održavaju i potvrđuju postojeći, ne baš laskavi, stereotipi.

Drugi dio prezentacije bio je usmjeren na položaj žena u oglašavanju, gdje je situacija još lošija. Dominantnim obrascima u oglašavanju žene su prikazane kao majke (svode se samo na reproduktivnu funkciju), kao supruge (posvećene isključivo kućanskim poslovima u službi drugima, tj. mužu i djeci) ili pak kao seksualni objekti (kad se, uglavnom pretjerano obnažene, koriste kao ukras nekom proizvodu ili usluzi). Istodobno su muškarci u oglasima najčešće prikazani kao kompetentni stručnjaci i to usprkos činjenici da u odnosu na muškarce diplomira, magistrira i doktorira više žena! Osim toga, istraživanja pokazuju da žene odlučuju o većini kupnji (čak do 80 posto), pa i u tom kontekstu tržišno komuniciranje oglašivača s potrošačima djeluje neracionalno i gotovo apsurdno!

No, žene nerijetko i same kreiraju nepoželjne slike o sebi pogrešnim izborom verbalne (izbor i količina riječi) i neverbalne komunikacije (držanje, kretanje, mimika, šminkanje, odijevanje) upozorila je Marija Novak-Ištok zaključivši da bi žene trebale biti proaktivnije u traženju i zauzimanju čelnih mjesta u medijima i drugdje, odlučnije u borbi protiv degradirajućih oglasnih poruka i osvještenije glede komunikacijskih ciljeva, tj. poruka koje žele odaslati (kompetentnosti ili atraktivnosti).

Ineče, u prostoru u kojem je skup održavan otvorena je i 68. samostalna izložba poznate majstorice fotografije Snježane Požar pod naslovom „Žene svijeta“. Četiri starogradske pjesnikinje, članice DHK, upoznale su nazočne s poezijom njihove doajenke Marice Buratović i vlastitim naporima za očuvanje „starogrojskoga jazika“ i baštine, a kraći su glazbeni program izvele i dvije mlade glazbene nade, od kojih je jedna – Iris Bogdanić – odmah nakon tog nastupa otputovala na pijanističko natjecanje u Češku.

Skup koji je i ove godine moderirala neumorna Branka Starčević, predsjednica spomenutog Ogranka HND-a i Udruge umirovljenika HRT-a (kao i u pet prethodnih događanja, ona je ponijela i najveći teret organizacije), završio je posjetom obližnjoj uvali Palmižani na otočiću Sv. Klementu, poznatoj po tome što se tu isprepliću čudesna ljepota arboretuma s tisućama biljaka iz cijelog svijeta i velika kolekcija umjetnina o kojima brine gđa Dagmar Meneghello, koja je do dolaska na otok i sama bila novinarka u više zagrebačkih redakcija.

 

Astrid Versto, veleposlanica Kraljevine Norveške u Republici Hrvatskoj

 „Muški bonus“ ukinut štrajkom 

 Godine 1985. kada sam počela raditi kao novinarka izvjestiteljica na Norveškoj državnoj radioteleviziji, samo 15 posto ukupnog broja novinara bile su žene. Samo 5 posto bilo ih je na uredničkim mjestima. Većina muških novinara bila je oženjena i imala djecu. Pola ukupnog broja novinarki bilo je bez obitelji, a kad bi ih poželjele imati – napuštale su novinarstvo. Budući da nisu mogle utjecati na radno vrijeme ni mijenjati radne uvjete, prilagođavale su svoje privatne živote po formuli: „Prekriži jedno: brak – djecu – posao“. 

To je potvrdila i studija o radnim uvjetima u medijima, koja je pokazala i da žene na istim ili sličnim poslovima u medijima imaju 9 posto manja primanja od muškaraca. Svi su se – i novinari, i urednici i medijske organizacije – složili da to treba mijenjati aktivnim poticanjem zapošljavanja žena u novinarstvu, za što je bilo potrebno regulirati radno vrijeme i uvjete tako da odgovaraju svim dobnim skupinama i spolovima, uključivši i predvidive radne rasporede, kako bi se omogućilo kombiniranje novinarstva i skrb o djeci.

Rezultat je bio „Kolektivni ugovor o jednakosti“, slijedom kojeg su sklapani sporazumi o jednakosti spolova za medijske kuće, koji su obuhvatili jednake mogućnosti u pogledu zapošljavanja, plaćanja, obuke i napredovanja (uključujući i osposobljavanje za upravljačke funkcije). Tome je kasnije dodana i klauzula po kojoj će žene imati prednost kada kandidati imaju "gotovo jednaku kvalifikaciju". No, tek 1990. su novinari – i to štrajkom – izborili da se neobjašnjivi „muški bonusi“ napokon kompenziraju kroz povišicu ženama, za koje je osim toga izboren i plaćeni porodiljni dopust u trajanju od devet mjeseci.

Ja sam u međuvremenu bila promaknuta u urednicu deska – što znači da sam bila zamjenica urednika za vijesti i programe. Godine 1989. sam zatrudnjela i – zahvaljujući spomenutom postignuću – mogla sam ostati kod kuće sa svojom kćeri punih devet mjeseci. Kad sam se vratila, osjetila sam i druge pozitivne pomake koji su bili posljedica teškog rada mog sindikata na ravnopravnosti spolova: ne samo da su mi urednici omogućili da se vratim na prijašnje radno mjesto nego su mi ponudili i smanjenje radnog vremena kako bih mogla kombinirati ulogu majke i zamjenice urednika. I kolege, a naravno i sve kolegice, pozdravili su tu odluku znajući da ona ne vrijedi samo za mene nego i za sve druge novinarke.

Godine 1990. napustila sam radio i prešla na televiziju. Moderirala sam dnevni program rasprava o aktualnim i političkim zbivanjima, zatim sam postala voditeljica glavnih dnevnih vijesti, a potom – i to u konkurenciji s nekoliko kolega – i urednica političkog dijela programa. Činjenica da sam žena – zahvaljujući mom sindikatu i većini šefova koje sam imala tijekom karijere – nikad se nije pokazala kao nedostatak.

Brojke koje slijede na neki način, dakle, ilustriraju i moju novinarsku karijeru: umjesto 15 posto 1985. godine danas je u norveškom novinarstvu 43 posto žena, što je povećanje od 287 posto. Na uredničkim položajima, uključivši i one glavnouredničke, danas je umjesto nekadašnjih 5 čak 30 posto žena, što je povećanje od 600 posto. Sveučilišno obrazovanje u medijima ima 65 posto žena (50 posto muškaraca). Među studentima novinarstva 60 posto je žena. Plaće su izjednačene (iako se tragovi još mogu naći među najbolje plaćenima). Jednaka je zastupljenost u Nacionalnom odboru Norveškog sindikata novinara, a od 6 sindikalnih predsjednika nakon 2000. godine četiri su bile žene.

Sve je to rezultat konsenzusa oko toga da je ravnopravnost spolova ključni čimbenik za izgradnju snažnog i održivog novinarstva u današnjim medijskim tvrtkama, neophodan ako se želi omogućiti korištenje svih ljudskih resursa i promicanje stvaralaštva i vrijednosti.

To što smo mi radili u međuvremenu je postalo i dio norveškog radnog prava: pogledamo li stanje u društvu, vidjet ćemo npr. da je u vladi broj žena i muškaraca izjednačen, da je u Parlamentu 40 posto žena, a u ministarstvima ih je na vodećim pozicijama 34 posto. Slično je i u privatnim tvrtkama, iako do samog vrha, tj. do položaja izvršnih direktorica u tvrtkama koje kotiraju na burzi, dospije samo 3 posto. Tu, dakle, još ima prostora za napredak, kao što to propisuje i zakon usvojen 2003. godine, koji kaže da bi najmanje 40 posto članova uprava tvrtki koje kotiraju na burzi trebale biti žene.

 Dr. Tanya Dimitrova, veleposlanica Republike Bugarske u Republici Hrvatskoj

 Bugarskim medijima dominiraju i upravljaju žene  

 Prema istraživanju Međunarodne zaklade za žene u medijima žene u Bugarskoj imaju ukupnu premoć na televizijama, radiopostajama i u novinama, a vrlo su dobro pozicionirane i na svim hijerarhijskim stupnjevima, pa u medijima zauzimaju 39,3 posto najviših funkcija, dok u višem menadžmentu zauzimaju čak 53,5 posto radnih mjesta.

''Žene dominiraju na svim razinama povezanim s prikupljanjem vijesti i pisanjem, kao i na razinama upravljanja i donošenja odluka. Prema dostupnim podacima žene u Bugarskoj zauzimaju gotovo sva radna mjesta na području prodaje, administracije i financija. Redovne ugovore o radu na puno radno vrijeme ima u bugarskim medijima 55,3 posto žena i samo 44,7 posto muškaraca.“, pokazalo je istraživanje koje je obuhvatilo približno 2300 ljudi u 10 medija: 4 novinske redakcije, 4 televizije i 2 radiopostaje.

Posebno je zanimljiv zaključak tog istraživanja u kojem se kaže da ‘’Snažna demonstracija prisutnosti i autoriteta žena (u medijima) nije rezultat primjene politike poticanja jednakosti među spolovima’’.

Za razliku od Bugarske, u svijetu je situacija nešto drukčija: gotovo tri četvrtine (tj. 73 posto) viših upravljačkih funkcija zauzimaju muškarci. Oni čine i dvije trećine od ukupnog broja reportera, dok su žene nešto bolje (41 posto) zastupljene na ‘’pisačkim dužnostima’’ kao što su urednik i komentator.

Istraživanje, provedeno 2009. i 2010. godine, koje je obuhvatilo 170.000 novinara zaposlenih u 522 medijske tvrtke, pokazalo je da muškarci zauzimaju ukupno 65 posto radnih mjesta u pisanim i elektroničkim medijima. U usporedbi s istim istraživanjem (iako nešto manjeg opsega), provedenim 1995. godine, riječ je o gotovo beznačajnom poboljšanju.

Žene su najslabije zastupljene u azijskim medijima. Najbliže idealnoj ravnoteži su europske zemlje, a predvodi istočna Europa. To su pokazala istraživanja provedena u Bugarskoj, Estoniji, Litvi, Poljskoj, Rumunjskoj, Rusiji, Ukrajini i Mađarskoj, gdje su istraživači konstatirali ‘’snažnu tendenciju prema ravnopravnosti spolova’’, pri čemu su plaće muškaraca i žena podjednake na gotovo svim dužnostima, a sigurnost radnih mjesta žena ocijenjena je kao odlična.

‘’Bugarski mediji koji su sudjelovali u istraživanju istaknuli su se nevjerojatno visokim stupnjem zaposlenosti žena u medijima’’, napominje se u izvješću zaklade. Isto je tako zanimljivo da je na čelu Bugarskog saveza novinara upravo žena.