Iz medija

Nova vlast teško shvaća ulogu medija u demokratskom društvu

22.03.2016.
Link na članak

Piše: Vesna Alaburić

 

Za smjenu predsjednice Vijeća za elektroničke medije Mirjane Rakić nije predočen nijedan dokaz o postojanju zakonom definiranog razloga za razrješenje.

 

Recentna događanja na našoj medijskoj sceni jasno ukazuju da nova vlast, blago rečeno, ima ozbiljnih problema s poimanjem demokracije općenito, a posebice ulogom medija i novinara u demokratskom društvu.

 

Kad je svojedobno čelnik najveće, tada oporbene, stranke Tomislav Karamarko izjavio da će, kad oni preuzmu vlast, (parafraziram) svatko u svojoj kući moći misliti što hoće, ali na javnoj sceni sigurno ne, te da će svatko morati poštovati vrijednosti na kojima se temelji hrvatska država (među inima političku doktrinu dr. Franje Tuđmana i veliko djelo Gojka Šuška), dobronamjerni su to mogli okarakterizirati kao nepromišljeni faux pas, kakvih u našem političkom diskursu počesto imamo priliku čuti. Razvoj događaja, nažalost, i najdobronamjernijima je pokazao da navedeni Karamarkovi stavovi imaju, zapravo, programatski karakter.

 

Sanader kao iznimka

Ponajprije, novi ministar kulture ekspresno je ukinuo Povjerenstvo za neprofitne medije, uz lapidarno i neuvjerljivo obrazloženje o navodnoj netransparentnosti dodjele novčanih sredstava pojedinim medijima. Neprofitabilni mediji su iznimno važni za pluralizam, kvalitetu informiranja i demokratičnost javnog diskursa i zato gotovo sve demokratske zemlje na različite načine (pa i dodjelom novčanih sredstava) pomažu njihov opstanak i razvoj, sukladno precizno utvrđenim kriterijima.  Stoga ukidanje Povjerenstva bez ikakve prethodne javne i stručne rasprave o tom iznimno važnom medijskom segmentu i kriterijima za moguću državnu potporu takvim medijima, ostavlja gorak okus političkog obračuna s novinarima neprofitnih medija, koje vlast smatra (s pravom ili ne) svojim ideološkim protivnicima, štoviše neprijateljima.

Način na koji je žurno smijenjen ravnatelj HRT-a zorno dokazuje da naši političari (i vladajući i oporbeni) i nakon 25 godina i svih rasprava tijekom tih godina o HRT-u kao neovisnom javnom servisu još ne shvaćaju status i funkciju javne radiotelevizije u demokratskom društvu, već je nadalje tretiraju kao svojevrsni "ratni plijen". Svi izborni pobjednici (uključujući i "lijeve" vlade) dosad su s HRT-a uklanjali rukovodne i uredničke ekipe koje su bile inaugirirane za vrijeme prethodne vlasti. Svima je to postalo nekako normalno i očekivano. Jedina iznimka od tog pravila bio je premijer Ivo Sanader, koji to nije učinio. Mnogi su tada, možda pomalo naivno, smatrali da smo najzad izašli iz "začaranog kruga" političko/stranačkog kadroviranja na HRT-u.

Razvoj događaja ubrzo nas je demantirao. Posljednja smjena glavnog ravnatelja Gorana Radmana provedena je žurno, bez ozbiljnije rasprave, a Radmanu nije pružena čak ni mogućnost da iznese svoju "obranu". Takav odnos prema javnom radiotelevizijskom servisu u demokraciji je nedopustiv i takvoj se praksi treba suprostaviti. Posljednji, možda i najdrastičniji, slučaj u "medijskoj sagi" nove vlasti je najavljena smjena predsjednice Vijeća za elektroničke medije Mirjane Rakić i svih članova Vijeća. Uz najavu smjene, međutim, nije predočen nijedan dokaz o postojanju zakonom definiranog razloga za razrješenje.

Da bi mogli obavljati svoje iznimno važne funkcije regulatora elektroničkih medija, Agencija i Vijeće za elektroničke medije moraju biti apsolutno samostalni i neovisni. Stoga je svaki politički ili bilo kakav drugi pritisak na te institucije, ili pojedine članove, naprosto nedopustiv. Zakonodavac je članove Vijeća zaštitio od arbitrarnog postupanja politike tako što je, uz ostalo, precizno definirao razloge zbog kojih je moguće razriješiti članove Vijeća prije isteka mandata. Bilo kakvo arbitrarno tumačenje i voluntaristička primjena zakona samo zato da se provede željena smjena predstavljaju zlouporabu političke moći i negiranje temeljnih načela vladavine prava.

Nezabilježen pritisak

Važno je u tom kontekstu podsjetiti kako je zakonodavac propisao mandate članova Vijeća u trajanju od pet godina. To dokazuje kako je intencija bila da se mandat Vijeća ne poklapa s političkim izbornim ciklusima i da se izbjegne opasnost da svaka nova izvršna vlast imenuje "svoje" članove Vijeća, što bi bila negacija neovisnosti toga tijela. U zabludi su oni koji misle da je predsjednicu i članove Vijeća moguće smijeniti pukim izglasavanjem neprihvaćanja godišnjeg izvještaja o radu. Ma što neki o tome mislili, Hrvatski sabor (odnosno parlamentarna većina) nije svemoguć. Iznad njega su Ustav i zakoni. Saborska većina koja bi ugrožavala, ne maglovite i fluidne "vrijednosti na kojima se temelji hrvatska država", već temeljne vrednote zapisane u hrvatskom Ustavu (među kojima su i vladavina prava, sa svime što ona nužno podrazumijeva, te zajamčena sloboda izražavanja i sloboda medija) izgubila bi svoj demokratski legitimitet.

Najavljenoj smjeni čelnice i članova Vijeća prethodio je javni prosvjed protiv odluke Vijeća da se televiziji Z1 zabrani trodnevno emitiranje programa zbog govora mržnje. Prosvjedovao je i potpredsjednik Hrvatskog sabora. Sve što se tom prigodom dešavalo, a što u svakom pristojnom čovjeku izaziva stid, sasvim jasno pokazuje da se radi o dosad nezabilježenom primjeru izravnog političkog pritiska na rad neovisnog medijskog regulatora, a posljedično i slobodu izražavanja i slobodu medija. Nitko iz vlasti ta događanja nije osudio. Nova Vlada zasad se baš i nije iskazala u žurnosti reformskih i inih promjena, ali je, začudo, pokazala agilnost na području medija, usprkos tome što zbog iznimne složenosti, osjetljivosti i značaja za demokraciju, upravo djelatnosti javnog komuniciranja zahtijevaju najveći oprez i promišljenost u postupanju.

Teško da bi se naši vladajući političari (iskustvo pokazuje da to vrijedi i za oporbene) složili s Thomasom Jeffersonom koji je još 1787. (četiri godine prije usvajanja znamenitog 1. amandmana na američki Ustav) napisao: "Budući da je mišljenje naroda/ljudi temelj našeg sustava vladavine, očuvanje tog prava trebao bi biti naš primarni cilj; i kad bih ja morao odlučivati o tome trebamo li imati vladu bez novina ili novine bez vlade, ni trenutka ne bih oklijevao da izaberem ovo drugo. Ali bih podrazumijevao da te novine svaki čovjek može primati i biti sposoban da ih pročita."  Zato valja podsjetiti da su u demokratskim političkim sustavima mediji iznimno važni organi tzv. civilnog društva, odnosno sredstva u funkciji javnosti, dakle građana, a ne država, vlada, političkih stranaka, vođa, ili privatnih interesa njihovih vlasnika, ili u njima zaposlenih novinara.

Stoga oni, uvjetno rečeno, trebaju "služiti" isključivo interesima, odnosno dobrobiti te javnosti, a ne nekim parcijalnim grupnim ili osobnim interesima i ciljevima. Oni na svoj osobit i nezamjenjiv način u demokratskim društvima, utemeljenima na podjeli vlasti i vladavini prava, skrbe o javnom interesu i općem dobru. Riječju, o svemu što je, po njihovoj prosudbi, od javnog interesa. Na taj način oni obavljaju svoju temeljnu društvenu zadaću posredovanja građanima raznovrsnih informacija (činjenica) i ideja (mišljenja) iz različitih izvora i bez obzira na granice, stvarajući tako pretpostavke za oblikovanje educirane (kvalificirane, informirane, kritičke) javnosti, kao temelja i bedema svake demokracije. 

Ugrožavanje demokracije

Ukratko, slobodni i nezavisni mediji glavno su jamstvo i brana da jedna istina neće postati i jedinom Istinom, a društvo se iz demokratskog preobraziti u totalitarno. Stoga, ugroziti slobodu izražavanja novinara i slobodu medija ne znači povrijediti samo neka osobna (cehovska) prava novinara koja se tiču samo njih i njihove profesije, već to zapravo znači ugroziti njihovu, za održanje i napredak svakoga demokratskog društva, presudnu društvenu funkciju (ulogu), pa posljedično i samu demokraciju kao oblik vladavine i pretpostavku ozbiljenja svih drugih zajamčenih ljudskih prava i sloboda. Sloboda izražavanja, i u tom kontekstu sloboda medija i sloboda novinarskog rada, postoji sve dok postoji javnost spremna da je brani. Mudra i demokratična vlast tome ne smije biti smetnja.