Iz medija

NAGRAĐIVANA NOVINARKA ECE TEMELKURAN: „Ovo je najveći lov na vještice u našoj modernoj povijesti“

30.12.2016.
Link na članak

Ece Temelkuran cijenjena je turska novinarka i spisateljica, autorica niza knjiga o turskoj povijesti i društvu, koja posljednjih mjeseci često boravi u Zagrebu. Godine 2012. dobila je otkaz u dnevnom listu Milliyet - gdje je pisala vrlo čitane političke kolumne - zbog članaka o masakru koji su turske oružane snage počinile nad kurdskim mladićima u blizini mjesta Roboski.

Njeni članci objavljivani su u Guardianu i Le Monde Diplomatiqueu. Na hrvatski su prevedene njene knjige "Planina boli" - koja se bavi odnosima Turaka i Armenaca, te romani "Žene koje pušu u čvorove" i "Zvuk banana", dok je među njenim neprevedenim knjigama i djelo o štrajkovima glađu turskih političkih zatvorenika za koje joj je dodijeljena i nagrada Ayşenur Zarakolu turske udruge za ljudska prava. 

Autorica istražuje višedesetljetnu pozadinu autoritarnih i represivnih tendencija u Turskoj, zemlji opterećenoj dubokim povijesnim traumama koje do današnjeg dana uvelike oblikuju političku i društvu klimu, slično kao u Hrvatskoj. Temelkuran se cijeli život zalaže za ljudska prava i slobode, a rizik koji pri tome preuzima nije malen, kada se uzme u obzir da je u Turskoj u zatvoru više od osamdeset novinara - oko trećine svih utamničenih novinara svijeta.

Rat na jugoistoku Turske ponovno je izbio prošlog ljeta, stotine tisuća Kurda prisilno su napustile svoje domove, vojska je razorila čitave četvrti njihovih gradova, a lideri pro-kurdske stranke HDP su uhapšeni. Istovremeno kurdske organizacije izvršavaju smrtonosne bombaške napade na zapadu zemlje. Kakva je perspektiva turko-kurdskih odnosa unutar Turske - postoje li šanse za obnovu mirovnog procesa između vlade i Radničke partije Kurdistana (PKK)?

- Radila sam kao novinarka u bliskoistočnim zemljama i tamo vam ljudi često kažu “to je komplicirano”, ali kurdsko pitanje je zaista izuzetno komplicirano. Za početak, nemamo informacije o tome što se zapravo događa i ne znamo što se događalo tijekom takozvanog mirovnog procesa. Čak ne znamo je li se radilo o razgovorima vlade i PKK-a ili vlade i Abdullaha Öcalana - ništa nije bilo transparentno. Kurdsko pitanje je sada postalo dio bliskoistočnog problema, dok je prije to bio problem Turske i ljudskih prava. Sada je izgubljeno u kaosu Sirije. Greška nije samo Erdoğanova. Svi su se ogriješili - više ili manje, ali jesu. Prilično sam očajna što se tiče perspektive za mirovni proces. Vođe i zastupnici HDP-a su u zatvoru, ali nema dovoljno vidljivih reakcija ni s turske ljevice niti samih Kurda, tako da je stranka ostala sama.

Nakon puča Turska se - sa svim masovnim čistkama u administraciji, javnim službama i medijima - pomaknula dalje prema autoritarnom jednopartijskom režimu. Kako biste saželi razvoj događaja u zemlji od pokušaja udara u srpnju?

- Situacija se već godinama razvija u smjeru jednopartijskog i predsjedničkog sustava - nekoj vrsti deformiranog predsjedničkog sustava - ali nakon 15. srpnja oni koji žele u svojim rukama koncentrirati svu moć imaju naizgled legitimne razloge. Dogodio se nečuven napad na parlament i civile te se politička moć sada legitimno brani protiv onih koji su pokušali izvršiti udar, odnosno uništiti demokratski sustav - tko god oni bili. Mase sada imaju gotovo svete razloge da brane Tursku protiv pučista, izdajica - kako ih god želite nazvati - a to znači obranu Erdoğana i političke ambicije njegove stranke. Dakle, koliko god puč bio nečuven, legitimirao je one koji u svojim rukama koncentriraju moć. Mase koje su u tjednima nakon puča u ime demokracije punile trgove jasno su većinom bile sastavljene od sljedbenika vladajućeg AKP-a. Zato što je Erdoğan bio taj koji ih je pozvao na trgove i zbog prethodne političke situacije, ti su ljudi bili prvi koji su izišli braniti tursku demokraciju. Ne odmah prve noći, ali nakon nekog vremena postalo je jasno da su to partijski sljedbenici, a njihova ljutnja bila je usmjerena prema svima koji ne podupiru vladu. Bilo je to - u najmanju ruku - zastrašujuće za sve koji su kritični prema vladi. Znali ste da će biti lova na vještice, ali odmah nakon neuspjelog puča opozicija je također bila paralizirana razmjerima tog napada na demokraciju. Stoga nisu mogli odmah reagirati i trebalo je vremena da se suprotstave tom lovu na vještice, koji se na kraju pretvorio u najveći takav lov u modernoj povijesti Turske. Postao je izazov živjeti u skladu s modernim vrijednostima, čak i ako niste politička osoba. Nedavno je u vijestima zabilježen slučaj taksista koji je potajno snimio glas klijenta koji je kritizirao Erdoğana - a taksist se potom žalio na klijenta vlastima. Čak se i prilikom razvoda događa da supružnik koji se želi riješiti partnera kaže “on je ponizio Erdoğana” ili “on je kritizirao vladu”. Situacija je teška jer je penetrirala u svaki djelić privatnog života. Poruka ljudima poput mene je da ovo nije naša zemlje - to je njihova zemlja, a vi ostali odjebite!

Dakle Erdoğan vrlo uspješno iskorištava puč za ostvarenje svojih političkih ciljeva, odnosno izvršnog predsjedničkog sustava i kompletnije kontrole nad državom?

- Erdoğan je političku karijeru ostvario na tome što je briljantan političar koji krize pretvara u prilike. Možda se sjećate, prvi put je snažnu prisutnost na političkoj sceni stvorio time što je recitirao pjesmu, bio zbog toga zatvoren te izišao vani kao heroj. Međutim ova se situacija ne tiče samo Erdoğana, nego svijeta u cjelini. Kao i u slučaju Vladimira Putina te slučajevima raznih europskih zemalja - a i u Sjedinjenim Američkim Državama - rastu težnje ka autoritarnim poredcima, nije u porastu samo populizam, nego i kult moći, snažnih vođa i tako dalje. Nije jednostavno pronaći odgovore na takvu situaciju, ali s vremenom će se ljudi poput mene okupiti i pronaći odgovor.

Kako biste opisali ulogu Fethullaha Gülena - koji je zajedno sa svojim pokretom Hizmet optužen da stoji iza pokušaja puča - u turskom društvu?

- Svatko koga ozbiljno zanima Gülen bi trebao pročitati odličan tekst Dextera Filkinsa u New Yorkeru. Kada pričate o Gülenu, brzo vas počnu gledati kao da govorite o vanzemaljcima. Priča je vrlo komplicirana. To je izuzetan pokret, supranacionalna mreža koja je prisutna od Sibira do afričkih prašuma, bez i najmanje pretjerivanja. Ljudi često ne vjeruju novinarima kada im govore o pokretu. Što se tiče tvrdnji da Gülen stoji iza puča, nemamo dovoljno informacija, pa ne bi bilo korektno izvlačiti zaključke. Uvijek treba proći neko vrijeme da se doznaju prave informacije - nakon vojnog udara iz 1980. godine trebalo nam je deset godina kako bismo saznali da je bila uključena i CIA. Tadašnji šef CIA-e u Turskoj nazvao je predsjednika Cartera i rekao “Our boys did it!”. Konačno, čitava se ta komplicirana situacija događa usred bliskoistočnog kaosa.

U periodu nakon pokušaja puča turski su se dužnosnici žalili na to da Zapad ne razumije događanja u Turskoj, da nisu pokazali dovoljno solidarnosti te da su jedino negodovali zbog progona iza puča, kojeg istovremeno nisu shvatili ozbiljno?

- Kada pomislim na takozvane europske ideale - Europa ih je izdala i promašila. Hipokrizija i etički promašaji europskih vođa omogućila je svim ovim siledžijama da preuzmu moć. Istina je da Europa nije puč uzela ozbiljno. Osobno sam to iskusila - bila je to užasna noć, a zapadne su zemlje bile skeptične, čak ni mediji nisu propisno izvještavali. Lov na vještice je također bio strašan, ali bilo bi fer da je Zapad priznao kako se dogodio pokušaj puča, a potom bi bilo fer istražiti tko je pokušao izvesti puč i tako dalje. Moja prva reakcija je također bila da je riječ o lažnom udaru, zato jer su prve snimke bile toliko traljave da su se svi zapitali o kakvom je cirkusu riječ - gledali ste pogubljene vojnike kako lutaju mostom preko Bospora, i tako dalje. Međutim potom su mlažnjaci započeli s bombardiranjem parlamenta. Bilo je to grozno. Razumijem razočaranje ljudi koji misle da zapadni političari nisu adekvatno reagirali, ali to ne može biti legitimirajući narativ za lov na vještice i svu štetu počinjenu nakon pokušaja puča.

Kakav je vaš stav o činjenici da je parlament Europske unije izglasao zamrzavanje pristupnih pregovora s Turskom zbog tih progona? Da li je riječ o prikladnom potezu, ili mu čak i pomaže - konačno, sam je rekao “Nije me briga ako me u inozemstvu smatraju diktatorom”?

- Mislim da je Europska unija svjesna da taj potez neće imati nikakvog utjecaja na tursku vladu. Također, Europska unija je posve zaokupljena svojim vlastitim problemima. Pri tome prokazuju Erdoğana kao da je on jedino zlo, ali zapravo su oni sami počinili golemi zločin upotrebljavajući Tursku kao zid protiv vala sirijskih izbjeglica.

AKP i Erdoğan su na svojim počecima dobijali pohvale iz Europe, koja je smatrala da je riječ o stranci sličnoj europskim demokršćanima, dok je sama AKP imala snažnu pro-europsku agendu. Što je bila točka preokreta, u kom trenutku je Erdoğan napustio te ciljeve?

- Za zapadne je medije točka preokreta bili događaji u parku Gezi. Sjećam se da je Economist godinama imao naslove poput “Važnost podupiranja Erdoğana”. Prije Gezija Zapad je potpuno “kupio” tu priču o AKP-u koji predstavlja “istinski narod” nasuprot vojsci, dok istovremeno nisu pokazali taj tip potpore turskim sekularistima, koji su također istinski dio naroda. Nakon Gezija je Zapad započeo otvoreni rat protiv Erdoğana, uključujući i Econimist koji je počeo s karikaturama. Godinama nitko nije želio slušati o situaciji u Turskoj, a kada su zaključili da nešto ne valja svalili su sve na jednu osobu. Što se samog Erdoğana tiče mislim da je preokret došao s početkom njegovog drugog mandata, kada je rekao da su i oni koji ne glasaju za AKP “boje ove zemlje”. Napisala sam kako smo od sada svi mi - oni koji se ne slažu s njim - samo garnitura. Mislim da ideja-vodilja Erdoğanovih sljedbenika niti nije nešto što se može izraziti u ideološkim pojmovima. U osnovi, radi se o bezgraničnom oportunizmu, o mreži u kojoj svatko pazi na svakog. Zvučne izjave - one na koje se ljudi “hvataju” - su naravno konzervativne, ali u konačnici sistem čak ne traži od vas da budete religiozni ili konzervativni, nego prije svega poslušni. Razni ljudi - Aleviji, Kurdi, oni koji piju raki (tursko alkoholno piće), žene u minicama - sudjeluju u igri s AKP-om, ne zato što su religiozni, nego zato što su poslušni. Totalitarna verzija islama jest u porastu, ali ako govorimo o biti stvari, bilo bi pogrešno reći da će vas sistem istjerati samo zato što niste islamist. Kada kažem da se kod sljedbenika AKP-a ne radi o nekoj određenoj viziji Turske ili ideologiji, želim kazati da se radi o ekonomskoj i vrlo klijentelističkoj mreži. Ako podupiru AKP imaju siguran posao. Čak i vlasnik male trgovine zna da će izgubiti posao ukoliko AKP izgubi vlast, jer će drugi mali trgovac koji je do sada - zbog svojih političkih gledišta - bio nezaposlen imati prednost. Ta mreža seže do najnižih segmenata društva.

Čini se da nije mnogo preostalo od pokreta stvorenog u prosvjedima oko parka Gezi, koji su smatrani velikom nadom za demokratizaciju Turske?

- Nije mnogo preostalo, što jest neugodno. Međutim - tijekom tih prosvjeda policija je u glavu pogodila četrnaestogodišnjeg Berkina Elvana, koji je zatim proveo godinu dana u komi te umro. Nakon toga je Erdoğan imao javni nastup i naveo je mase da izviždaju mrtvo dijete i njegovu obitelj, govoreći da su oni teroristi. To je etički kolaps - te mase su postale sumanute, a oni koji pokušavaju biti humani su bespomoćni. Eto kroz što smo prošli nakon Gezija - kako reći masama da ne zvižde na spomen mrtvog djeteta? Nakon prosvjeda vezanih za Gezi stvorena je organizacija koja je nadzirala izbore održane sedmog lipnja 2015. godine i zahvaljujući njima dobili smo šarolik parlament, ali u periodu između tih i ponovljenih izbora izbilo je krvoproliće. Problem s pokretima kao što je Occupy - a pokret oko Gezija je bio verzija toga – je taj što ne izlaze sa zahtjevima, nego se samo suprotstavljaju.

Više puta u razgovoru ste istaknuli da je pogrešno probleme Turske pripisati isključivo Erdoğanu. Koliko su prijašnji, kemalistički režimi odgovorni za sadašnju situaciju?

- Ovo što sada proživljavamo posljedica je državnih udara 1971. i 1980. godine - jer ovo je što dobijete nakon što uhapsite, prognate van zemlje ili izložite torturi generacije progresivnih ljudi te ih izbrišete iz javne sfere. Dobijete ignorantske, sulude i zle mase koje zvižde na spomen mrtvog djeteta, kao što dobijete i pokret Fethullaha Gülena, kojeg su ti udari osnažili. Na Zapadu je glavni narativ uvijek bio da se radi o suprotstavljanju sekularne vojske islamistima, ali nije baš tako. Religiozna nastava je u Turskoj postala obavezna poslije udara iz 1980. godine, nakon što je Kenan Evren preuzeo vlast. Militantni islamisti su u to doba bili kao štrajkbreheri korišteni protiv radnika i studenata, dok je Gülen osobno podržao udar. Priča ide unazad sve do pedesetih godina, kada su - ne samo u Turskoj, nego diljem Bliskog istoka - u jeku Hladnog rata međunarodne sile osnaživale sve anti-komuniste, uključujući islamiste. Mnogi napredni ljudi bli su brutalno ubijeni.

Što je po vama glavni uzrok turske intervencije u Siriji?

- Zaista ne znam - novinari koji bi to istraživali su ili mrtvi ili u zatvoru, tako da nemam dovoljno informacija da govorim o tome.