Iz medija

Komu Zvonarić zvoni

23.10.2017.
Link na članak

Sektor za medije Ministarstva kulture dobio "stručnjakinju za medijsko zakonodavstvo".

Ta je stručnjakinja, radeći u Agenciji za elektroničke medije, godinama pogrešno primjenjivala propise. Kao službenica za informiranje pokazala je daleko veću brigu za interese medijskih korporacija nego za pravo novinara i cjelokupne javnosti na pristup informacijama o njihovim preuzetim javnim obavezama koja se tiču kvalitete programa za čije su im emitiranje dodijeljene koncesije. Sličnom se možemo nadati i od novog medijskog kursa Ministarstva kulture.

Skoro godinu dana nakon stupanja na ministarsku dužnost, Nina Obuljen Koržinek počastila nas je opširnim i dosta detaljnim intervjuom na temu medijske politike. Pročitali smo u njemu nešto dobrih i nešto loših stvari, ali svjesni konteksta pribojavamo se da čak i one dobre mogu biti tek nagovještaj lošega.

Recimo, ministričino je shvaćanje tijekom ove godine evoluiralo u pogledu legitimnog i poželjnog utjecaja države na zbivanja u (novinarskim) medijima. U siječnju je još naglašavala samoregulaciju kao ključ za unapređenje stanja u novinarstvu, jer da je ona "puno sretnije, pa i demokratičnije rješenje od unošenja jako čvrstih normi u propise". Danas pak kaže da su HDZ-ove kulturno-političke vlasti za vrijeme ministara Bože Biškupića i Jasena Mesića (tj. kad je današnja ministrica bila na dužnosti državne tajnice u istom ministarstvu), implementaciju Zakona o medijima u velikoj mjeri prepustili samoregulaciji "zbog straha da se država ne pojavi kao arbitar". Eksperiment nije uspio, jer "na žalost, oni koji upravljaju i na koje se taj zakon odnosi nisu s dostatnom odgovornosti provodili ključne odredbe Zakona i zbog toga moramo postići konsenzus o drugačijem modelu."

"Drugačiji model" vrtio bi se sada oko Vijeća za medije koje bi tek trebalo osnovati, i to kao instrument, sada više ne toliko samoregulacije, već koregulacije kao nove ključne riječi. Vijeće za medije bi funkcioniralo, veli ministrica, tek pod pretpostavkom kad bi svi koji su dijelom te koregulacije stvarno dosljedno branili i provodili dogovorene standarde "a ne uzimali ih 'a la carte' ovisno o tome s koje političke opcije nastupa netko tko je počinio prekršaj ili ne poštuje odredbe".  Država, dakle, sada – da, ali kao ideološki ispražnjeni koregulator.

U siječnju je ministrica isticala kako "uvijek postoji strah, opravdan ili neopravdan, da bilo koji oblik sankcije u području medija može biti motiviran nekim neadekvatnim ciljevima".

Danas je sklonija pomnijem proučavanju "lekcije koju smo naučili" kako bi se uvidjelo "možemo li možda čak i kroz Zakon institut koregulacije ojačati i određenim poticajnim mjerama motivirati da se u tome sudjeluje".

U pogledu HRT-a, Obuljen Koržinek ne se bi željela suviše miješati u uredničku politiku, što je hvale vrijedno jer ona i jest stvar urednika i redakcija, autonomnih u okvirima koje postavlja Zakon o HRT-u i ugovor HRT-a s Vladom. No problem je u tome što se HRT u interesu politike na vlasti ne pridržava ni Zakona ni Ugovora, a urednike koji autonomno tumače što jest, a što nije javni interes koji bi trebalo zastupati u programu postavila je, u krajnjoj liniji, upravo vladajuća politika. Ministrica je pritom pak posve u pravu kad kaže da je Zakon o HRT-u iz 2012. godine razvlastio Programsko vijeće kao tijelo koje bi imalo bilo kakvu formalno-pravnu mogućnost utjecaja ili sankcioniranja bilo čega na HRT-u. Mogli bismo ju dopuniti i zaključiti da su jedini trajno opipljivi rezultati SDP-HNS-ove medijske politike bili – donošenje najgoreg zakona o HRT-u povijesti te nesretne ustanove, zatvaranje Vjesnika i dodatno snižavanje PDV-a za tisak, uz posve formalistički uvjet da tiskovine kojima se oprašta plaćanje poreza moraju imati redakcijski statut.

Kalambur slijedi pred kraj intervjua gdje se razgovara o neprofitnim medijima i medijima zajednice. Ministrica nam je odala tajnu da se neko vrijeme sastajala radna grupa koja bi trebala utvrditi kriterije za raspodjelu sredstava Europskog socijalnog fonda za medije zajednice. Premda iz ministarstva već mjesecima cure vijesti o sastancima te radne grupe, na njegovim službenim stranicama nema ni traga informaciji o njezinu formiranju, sastavu, raspisanom pozivu za potencijale članove,  načinu rada, zadaćama, zapisnicima sa sjednica ili bilo čemu sličnom. Premda se u intervjuu čita kako je ta radna skupina već odsjedničila svoje, ministrica priznaje da joj još uvijek nije jasna niti tema sastanaka, jer je kroz njezin rad bilo izašlo na vidjelo da "i među onima koji djeluju u području neprofitnih medija nije moguće doći do jednoznačne definicije na što točno mislimo. A čim nešto ne možete definirati, ne možete donijeti ni kriterije".

Po ministričinu mišljenju, mediji zajednice su ustvari oni lokalni mediji, makar bili i komercijalni, koji "primaju javne potpore od 70-80 i više posto" pa samim time "više i nisu komercijalni, oni su zapravo javni". Pa dalje: "Jasno je da medije u manjim sredinama morate sufinancirati da bi uopće postojali. To su po mojem mišljenju, uglavnom mediji zajednice, bez obzira na njihovu pravnu osobnost."

Dakle, da ponovimo lekciju: Što su mediji zajednice po mišljenju ministrice kulture?

Odgovor glasi: Mediji zajednice su lokalni komercijalni mediji kojima javne potpore sačinjavaju preko 70 posto budžeta, pa su samim time ustvari javni mediji odnosno mediji zajednice. Amen.

Osim ovoga medijsko-znanstvenog rezultata radne grupe, vratimo se još malo na gore citirano njezino zapažanje, da "među onima koji djeluju u području neprofitnih medija nije moguće doći do jednoznačne definicije na što točno mislimo" kad kažemo "mediji zajednice". Valja pritom upozoriti da ministrica te "lokalne komercijalne medije kojima javne potpore sačinjavaju preko 70 posto budžeta, pa su samim time ustvari javni mediji odnosno mediji zajednice", ponekad naziva i "neprofitnim medijima odnosno medijima zajednice". Zbog tako izražene identičnosti ili organske povezanosti "lokalnih komercijalnih medija kojima javne potpore sačinjavaju preko 70 posto budžeta, pa su samim time ustvari javni mediji odnosno mediji zajednice" i neprofitnih medija, kao i zbog "strogih pravila oko potencijalnog sukoba interesa", predstavnicima neprofitnih nakladnika bio je u startu onemogućen rad u radnoj skupini koja se bavila definiranjem "medija zajednice" i kriterija za raspodjelu ESF-ovih sredstava. Kad ih već nije bilo u radnoj skupini, nejasno je otkud joj (tj. i radnoj skupini i ministrici) informacija da "i među onima koji djeluju u području neprofitnih medija nije moguće doći do jednoznačne definicije na što točno mislimo. A čim nešto ne možete definirati, ne možete donijeti ni kriterije"… za dodjelu sredstava - komu ili čemu?

Odgovor se nameće sam od sebe: Lokalnim komercijalnim medijima kojima javne potpore sačinjavaju preko 70 posto budžeta, pa su samim time ustvari javni mediji odnosno mediji zajednice, odnosno neprofitnim medijima.

A kakva su to "stroga pravila oko potencijalnog sukoba interesa" zbog kojih nakladnici neprofitnih medija ("koji o tome možda i najviše znaju jer djeluju u području neprofitnih medija") nisu mogli sudjelovati u radnoj skupini? Ministrica se poziva na Zakon o financiranju javnih potreba u kulturi, što je upravo skandalozno, jer je taj zakon donesen od strane Sabora Socijalističke Republike Hrvatske 1990. godine (uz nebitne izmjene 1993. i 2009.) Fkonai u današnjim je uvjetima potpuno neprimjenjiv. Daleko je važniji Zakon o kulturnim vijećima iz 2004. godine, koji propisuje upravljanje sukobom interesa članova kulturnih vijeća. Do 2013. godine sukob interesa regulirala je rigorozna odredba koja je glasila: "Član Vijeća ne može biti osoba koja ima udio u vlas­ništvu ili sudjeluje u upravljanju pravne osobe koja obavlja djelatnosti u kulturi iz područja kulturnog vijeća." U vrijeme dok je Nina Obuljen Koržinek bila državna tajnica za kulturu, barem jedna osoba je sjedila u Kulturnom vijeću protivno odredbi toga zakona. Bila je to, sjetit ćemo se , Andrea Zlatar Violić, tadašnja šefica uprave dvotjednika Zarez.

No godine 2013. Andrea Zlatar Violić, tada kao ministrica kulture, predložila je Saboru, a Sabor je prihvatio, promjenu te odredbe, omogućivši fleksibilno upravljanje sukobom interesa, pa otada do danas ona glasi: "Član Vijeća ne može sudjelovati u raspravi i izuzet je od odlučivanja Vijeća o pitanju koje se odnosi na umjetnički ili kulturni projekt u kojemu sudjeluje on ili s njim povezane osobe (…) ili se odnosi na kulturni ili umjetnički projekt koji je predložila pravna osoba u kojoj član Vijeća ili s njim povezane osobe imaju vlasnički ili osnivački udio ili sudjeluju u njezinom upravljanju". No i dalje se "za članove Vijeća imenuju kulturni djelatnici i umjetnici te drugi stručnjaci koji svojim dosadašnjim dostignućima i poznavanjem problema vezanih uz utvrđivanje i provedbu kulturne politike mogu pridonijeti ostvarenju ciljeva…".

Dakle, ZKV ne brani nakladnicima neprofitnih medija da sudjeluju u radu radne skupine za kreiranje natječajnih kriterija, sve dok se ne raspravlja o "projektima" predloženim na natječaj. Tim više što oni, kako kaže ministrica kulture "možda i najviše znaju" zato što, jel'da, "djeluju u području neprofitnih medija". Ako ministrica kulture misli drugačije glede sukoba interesa, trebala bi biti dosljedna i na sjednici Plenkovićeve vlade objasniti svojem kolegi Medvedu da bi, analogno, morao isključiti branitelje iz rasprave o propisima koje reguliraju prava branitelja i drugih HDZ-ovih dobro zaštićenih medvjeda.

Konačni je dojam o ovoj zavrzlami sljedeći: umjesto da se spašava ono što vrijedi među stotinjak dosad registriranih neprofitnih medija, izmišlja se nešto što (zasad još) ne postoji da bi ih se do kraja utopilo. Tu doista imamo, kako se izvoljela izraziti ministrica, "svjesnu zamjenu teza".

U svakom slučaju, medijska će politika izrasti onakva kakvom je ona u svojem korijenu. A u korijenu svake politike nalaze se ljudi.

Nina Obuljen Koržinek u istom nas je intervjuu upozorila i na organizacijski uspjeh Ministarstva koji se očituje u formiranju njegova samostalnog sektora za medije, koji je potom dobio i svoju načelnicu, "prvu osobu s iskustvom u području medijskog zakonodavstva"

Osoba s navedenim iskustvom zove se Nives Zvonarić , a stjecala ga je radeći dugi niz godina na poziciji pravnice i službenice za informiranje Agencije za elektroničke medije.

Kao AEM-ova službenica za informiranje Nives Zvonarić je potpisala veći broj odbijenica u odnosu na naše zahtjeve da nam se omogući pristup koncesijskim ugovorima između AEM-a i nacionalnih komercijalnih televizijskih kuća, koje su tada bile čuvane u AEM-ovim ladicama kao stroga tajna.

 
U rujnu 2011. godine odbila nam je pružiti tražene ugovore obrazlažući da su programske osnove tih televizijskih kuća (!) ionako objavljene na AEM-ovoj internetskoj stranici.

U studenom 2011. isto je odbila zato što su ugovori bili (kasnije će se otkriti: protupravno!) odlukom Vijeća bili zaštićeni na razdoblje od pet godina od njihova potpisivanja.

U listopadu 2012. isto je odbila protupravno se skrivajući iza Zakona o tajnosti podataka i Zakona o zaštiti osobnih podataka. U međuvremenu je, kao pravnica u AEM-u i službenica za informiranje, bila zadužena za sastavljanje tužbenog prijedloga protiv Agencije za zaštitu osobnih podataka (koja je u to vrijeme "obavljala funkciju" Povjerenika za informiranje), jer je AZOP zauzeo stav da imamo prvo na pristup koncesijskim ugovorima.

Na kraju je Upravni sud u potpunosti potvrdio AZOP-ov stav da su koncesijski ugovori javni dokumenti, pa su nam iz Agencije za elektroničke medije bili prinuđeni isporučiti prvo onaj s RTL-om, a nekoliko mjeseci potom i ugovore s drugim nakladnicima. A Zdenko Ljevak, tadašnji AEM-ov drmator, zaradio je još i kaznu Prekršajnog suda zato što nije u roku postupio po AZOP-ovu nalogu i isporučio tražene ugovore.

Analiza sadržaja koncesijskih ugovora, u komparaciji s analizom sadržaja samih televizijskih programa, dala je očekivani rezultat: postalo je vidljivo da komercijalne televizije ne poštuju ugovorne obaveze ni s obzirom na izbor sadržaja, niti s obzirom na njegovu kvalitetu. A Agencija i Vijeće za elektroničke medije pravili su se da to ne primjećuju.        

Tako je MK-ov sektor za medije na svojem čelu dobio hvale vrijednu pravnicu koja je, radeći u tijelu vlasti, godinama pogrešno primjenjivala propise, a kao službenica za informiranje pokazala je daleko veću brigu za interese medijskih korporacija (i njihovih partnera u tijelima vlasti) nego za pravo novinara i cjelokupne javnosti na pristup informacijama o njihovim preuzetim javnim obavezama koja se tiču kvalitete programa, za čije su im emitiranje dodijeljene koncesije. Sličnom se možemo nadati i od novog medijskog kursa Ministarstva kulture. 

 

Autor: Toni Gabrić