Priznajem, pitanje je teško. Doista ne znam kako se to zaostaje pred kim ili čim, no zato znam gdje se takvo što može pročitati: u hrvatskim novinama. Dosad smo govorili da zaostajemo (ili kaskamo) za kim ili čim, najčešće se pritom spominjala Europa kao mjerilo svih stvari, ali da zaostajemo pred kim ili čim – to mi je bila intrigantna novost. Brzo ću vam otkriti u kojim sam to novinama pročitala. One su zanimljive i zato što upravo za ublažavanje takvih netočnosti i/ili gluposti imaju i zastupnicu čitatelja, koja javnoBsti povremeno (ali uvijek naknadno) otkriva onu toplu vodu koja – da itko išta provjerava prije nego što nešto napiše – nije trebala ni zapljusnuti taj vrli dnevni list (Večernji list, 17. prosinca 2014., str. 24). Tekst o znanstvenom skupu „Zagreb u Prvom svjetskom ratu“ napisala je Renata Rašović, a u njemu je i ova – sa zdravom pameti nespojiva – rečenica (nažalost, ne i jedina takva): „Komunalna poduzeća – Vodovod, Gradska plinara i Munjara – živjela su snažni zamašnjak, ne zaostajući ni pedlja pred europskim metropolama.“ Dakako, o toj gluposti u svojim novinama zastupnica čitatelja (poznata svim čitateljima Večernjeg lista) šutjela je kao riba, što mi je potpuno razumljivo. Opće je poznato da novinari naših medija ne čitaju vlastite tiskovine, kao što ni oni na televiziji ne gledaju emisije vlastite kuće, pa kako će onda išta primijetiti? Čovjek uči dok je živ, govorilo se nekada, a ideja o cjeloživotnom obrazovanju danas nam se podastire kao nešto moderno i novo. Naravno, nekad se mislilo da znanje koje čovjek upija cijeli život mora biti provjereno i točno. A danas svaka šuša može bez ikakve provjere piskarati što joj padne na pamet. Zar autorica teksta nije već i u samom prefigiranom glagolu zaostajati naslutila da to znači (o)stajati iza koga ili čega? Ovaj primjer (uz tolike druge) zorno pokazuje kako novinari slabo poznaju svoje osnovno oruđe za rad, a to bi u hrvatskim medijima trebao biti hrvatski standardni jezik. Članak je otkrio još nešto: da autori tekstova svoj tekst prije slanja u tisak uopće ne pročitaju. Evo dokaza (isti članak). „Dugogodišnji ravnatelj plinare Max Schönstein svoje je podređene, koristeći ratni kaos, često zlorabio za koristio za obavljanje privatnih poslova.“ Osim nemara i šlamperaja, ima tu pogrešaka i u sročnosti, a tko zna gledati dublje vidjet će i nešto drugo: strah od hrvatskoga standardnog jezika (upravo zbog nesigurna znanja). Svi misle kako je hrvatski dobro reći samo zlorabiti, zloporaba, istiskujući tako druge izraze koji bi u nekim situacijama pristajali jednako dobro, a kadšto i bolje. Zašto ovdje, na primjer, autorica teksta nije rekla ... svoje podređene često je iskorištavao i sl.? Zato što se boji glagola iskoristiti, iskorištavati. A ne zna ni sročnost glagola koristiti, jer bi pravilna bila koristiti se čime, a ne koristiti što. Tragove autoričina straha od hrvatskoga standardnog jezika, koji izvire upravo iz slaba poznavanja njegovih normi, možemo lijepo vidjeti na ovom primjeru: koristeći ratni kaos, često koristio, a onda se brzo ispravila, zlorabio, no pritom nije ono što je najprije napisala kasnije i obrisala, pa je ostalo ovako kako sam netom navela.

Naravno, u dublju analizu stilske nedosljednosti nisam ulazila. A i neću. Nesuvislosti u ovom  tekstu nije primijetila (ni naknadno, jer nju nitko na to nije upozorio, a sama to u „svojem“ listu ne primjećuje) ni zastupnica čitatelja, pa čemu da im krive Drine ispravljam ja?! U tom listu takve pojave ionako smatraju tricama i kučinama, nečim nevažnim, a upozoravanje na njih nepotrebnim cjepidlačenjem. S takvim odnosom prema jeziku jasno je da im ni finalni proizvod ne može biti bolji.